REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4238/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnice Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvjetnice u Rijeci protiv tuženice Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupa punomoćnik JP i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević&Partneri u Zagrebu d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1141/2024-2 od 27. kolovoza 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-2082/2023-8 od 22. ožujka 2024., na sjednici održanoj 1. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1141/2024-2 od 27. kolovoza 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P- 2082/2023-8 od 22. ožujka 2024.

1.1. U prijedlogu postavlja pitanja koja glase:

1. Ima li se stranka ugovora o kreditu koja je neki iznos stekla bez osnove (tuženik), u slučaju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, smatrati poštenim/savjesnim ili nepoštenim/nesavjesnim stjecateljem tih iznosa i to sve u smislu odredbe članka 1115. (ranije članak 214.) ZOO-a?

2. Obzirom na primijenjeni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare te da je ista ponovno počela teći pravomoćnošću odluka u kolektivnom sporu, ali i obzirom na noviji stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela od 30.01.2020. broj Su-IV- 47/2020 iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, ima li se smatrati da i zatezne kamate na restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 29. stavka 1. ZOO-a počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora?

3. Ima li se u svjetlu Direktive 93/13 kao i odluke Suda EU u predmetu broj C- 81/19 i C-243/20 smatrati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF na način kako je ista ugovorena odredbom članka 7. stavka 3. predmetnog ugovora o kreditu isključena od ispitivanja nepoštenosti, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom članka 22. ZOO-a?

Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagateljica se poziva na više odluka županijskih sudova, revizijskog suda, Ustavnog suda Republike Hrvatske i suda Europske unije, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u tim odlukama te na stajališta doktrine.

Pored pitanja, tuženica kao razlog za podnošenje revizije navodi i da joj je povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske - "Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 - dalje: Ustav).

2. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

3. Prijedlog je djelomično neosnovan, a djelomično nedopušten.

4. Postupajući prema odredbama čl. 385.a i čl. 389. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/18, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pitanja koja tuženica postavlja u prijedlogu nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, u odnosu na prvo i drugo postavljeno pitanje pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odlukama revizijskog suda kao i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III- 5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022, dok treće postavljeno pitanje ne odstupa od prakse revizijskog suda i zauzetog pravnog shvaćanja iznesenog u presudi broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu. (tako i Revd-3079/2023-2 od 8. svibnja 2024, Revd-2911/2024-2 od 3. srpnja 2024. i dr.).

5. Budući da, slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a riješio kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

6. Predlagateljica ističe u prijedlogu i da su ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a. Zaključno, tuženik je u prijedlogu naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava). Međutim, tuženica nije obrazložila u čemu bi se smatralo da je eventualna pogrešna primjena postupovnog i materijalnog prava osobito teške naravi (niti sud u obrazloženom nalazi da bi se o takvoj povredi, takve naravi i intenziteta radilo), a osobito niti određeno ne obrazlaže u čemu bi se konkretno sastojala povreda spomenutog Ustavom zajamčenog prava. Dakle, tuženica nije učinila vjerojatnim da bi joj osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka odnosno osobito teškom povredom materijalnog prava bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo. Treba reći da judikatura Europskog suda za ljudska prava naznačuje kako se razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji (primjerice u predmetu Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske, broj zahtjeva 13279/05, presuda od 20. listopada 2011). Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske prakse koja se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženik učinio vjerojatnim da bi mu zbog toga bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Konvencijom zajamčeno pravo na pravično suđenje. Na navedeni način je odlučeno sukladno ovlasti iz odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP.

Zagreb, 1. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek