Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-6007/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Marjane Rajić i Tomislava Tomašića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika - specijalista Željka Kudrića, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika NT, zastupan po braniteljici Kristini Mikulićić, odvjetnici iz [adresa], zbog prekršaja iz članka 229. stavka 2. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 dalje: ZR) i dr., odlučujući o žalbi okrivljenika i tužitelja, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Crkvenici od 22. siječnja 2025., broj: Pp-835/2022, na sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2025.,
r i j e š i o j e
I. Djelomično se prihvaća žalba okrivljenika NT, ukida se pobijana prvostupanjska presuda u odnosu na prekršaj pod točkom I.b). izreke iz članka 247. stavak 7. Zakona o strancima, te se predmet u tom dijelu, dostavlja prvostupanjskom sudu na suđenje.
p r e s u d i o j e
II. U ostalom dijelu, žalba okrivljenika NT odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom i neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
III. Uslijed odluke pod točkama I. – II. preinačuje se odluka o novčanoj kazni, tako da se okrivljeniku NT za prekršaj činjenično i pravno opisan u točki I.a) izreke prvostupanjske presude izriče novčana kazna u iznosu od 400,00 (četristo) eura za djelo pod točkom I.a), koju je dužan platiti u roku od 5 (pet) mjeseci od dana primitka ove presude, a ako okrivljenik plati dvije trećine izrečene novčane kazne u roku određenom ovom presudom, računajući od dana primitka presude, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.
IV. Žalba tužitelja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područni ured Rijeka, Služba za nadzor zapošljavanja i upućivanja u odnosu na prekršaj iz članka 172. stavak 2. točka 5. Zakona o mirovinskom osiguranju, činjenično opisan u točki III. izreke prvostupanjske presude, odbija se kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda u tom dijelu.
V. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), okrivljenik je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 (trideset) eura, u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okrivljenik NT proglašen je krivim i primjenom čl. 37. Prekršajnog zakona kažnjen ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 3.400,00 eura, da je na način činjenično opisan u izreci pobijane presude pod točkom I. a) i b) počinio prekršaje iz članka 229. stavka 1. točke 3. i stavak 2. Zakona o radu i članka 247. stavak 7. Zakona o strancima, dok je temeljem članka 181. stavak 5. Prekršajnog zakona protiv okrivljenika odbijena optužba za djelo prekršaja iz članka 172. stavak 2. točka 5. Zakona o mirovinskom osiguranju, opisano pod točkom III. izreke presude.
2. Istom presudom okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 20,00 eura.
3. Protiv navedene presude okrivljenik je po braniteljici pravodobno podnio žalbu u odnosu na osuđujući dio presude iz svih žalbenih osnova u bitnom ističući da je sud trebao i u odnosu na osuđujući dio točke I. odbiti optužbu iz istih raloga iz kojih je odbio optužbu u odnosu na prekršaj pod točkom III. presude, primjenjujući načelo „ne bis in idem“. Dalje okrivljenik ističe bitnu povredu odredaba iz članka 195. Prekršajnog zakona u odnosu na točku I.b) ističući da se okrivljenik optužnim prijedlogom ne tereti za dan 16. lipnja 2022. u odnosu na korištenje rada državljana trećih zemalja bez izdane dozvole za rad i boravak u Republici Hrvatskoj, citirajući navedenu točku presude. Predlaže da se presuda preinači i odbije optužba protiv okrivljenika, odnosno ukine presuda i vrati sudu na ponovno odlučivanje.
4. Protiv navedene presude u odbijajućem dijelu točke III. izreke tužitelj je podnio žalbu zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te odluke o prekršajnoj sanciji, navodeći obvezu donošenja usmenog rješenja po utvrđenju rada radnika bez prijave na mirovinsko osiguranje, a primjenom administrativne mjere protiv okrivljenika nije obustavljen postupak, a niti je za taj prekršaj pravomoćno osuđen niti oslobođen optužbe, kao što nije podnesena kaznena prijava za kazneno djelo koje obuhvača i obilježja počinjenog prekršaja tako da ne postoje okolnosti da se ne može pokrenuti prekršajni postupak, odnosno da se pokrenuti postupak ne može nastaviti i dovršiti. Presuda koju je sud donio vodeći se načelom „ne bis in idem“ koje je ustavno načelo razrađeno u zakonima i odnosi se u prvom redu na kazneni postupak, ali se zapravo primjenjuje i u drugim postupcima (kroz res iudicata) na način da se praktično onemogućava provođenje postupka u sporu koji je već pravomoćno presuđen, ali očito je da okrivljeni u postupku koji se vodi pri ovom tijelu nije pravomoćno osuđen niti oslobođen optužbe, niti je protiv okrivljenika obustavljen postupak. Predlaže da se u pobijanom dijelu presuda preinači i okrivljenik proglasi krivim i kazni po zakonu, podredno presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
5. Žalba okrivljenika je djelomično osnovana, a žalba tužitelja neosnovana.
6. Rješavajući predmet te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.) uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, je našao kako je pobijanom presudom prekoračena optužba u odnosu na djelo prekršaja iz čanka 247. stavak 7. Zakona o strancima, pod točkom I b) izreke te presude, čime je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točka 6. Prekršajnog zakona, kako to pravilno ukazuje žalitelj.
6.1. Naime, prvostupanjski sud je prekoračio optužbu time što je u izreci pobijane presude pod točkom I b), samoinicijativno, naznačio drugi datum navodnog počinjenja prekršaja (od 13. lipnja 2022. nastavno 16. lipnja 2022.) od onoga navedenog u činjeničnom opisu optužnog prijedloga (od 13. lipnja 2022. nastavno 14. lipnja 2022.), čime je počinio bitnu povredu iz čl. 195. st. toč. 6. Prekršajnog zakona.
6.2. Na takav način sud je povrijedio odredbu čl. 179. st. 3. Prekršajnog zakona, koja propisuje da se presuda može odnositi samo na osobu protiv koje je podnesen optužni prijedlog i proveden postupak i samo na djelo iz podnesenog ili na raspravi izmijenjenog ili proširenog optužnog prijedloga. Kod donošenja osuđujuće odluke, prvostupanjski sud je ovlašten, prema rezultatima dokaznog postupka, mijenjati činjenični opis i pravnu oznaku prekršaja, pazeći pritom da ne prekorači optužni prijedlog i da u potpunosti riješi predmet optužbe.
6.3. Nadalje, niti jedna bitna okolnost koja određuje identitet djela, pa tako niti vrijeme počinjenja prekršaja, ne može biti izmijenjena samostalnom intervencijom suda bez izmjene činjeničnog opisa ovlaštenog tužitelja, neovisno o drugačijem činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda tijekom izvođenja dokaza što je prvostupanjski sud učinio i time počinio bitnu povredu na koju ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti ne ulazeći, za sada u osnovanost nižih žalbenih osnova na koje se ukazuje žalbom u odnosu na ovo djelo.
6.4. Slijedom navedenog trebalo je prihvaćanjem žalbe okrivljenika na temelju članka 206. Prekršajnog zakona pobijanu presudu ukinuti u odnosu na točku I b) izreke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, s time da će prvostupanjski sud u ponovnom postupku otkloniti istaknutu povredu i provesti sve potrebne dokaze na osnovu kojih će nesumljivo utvrditi je li okrivljenik počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret vodeći računa i o ostalim žalbenim navodima, donijeti novu na zakonu osnovanu i valjano obrazloženu odluku, u tom dijelu. Prilikom donošenja nove odluke prvostupanjski sudi je dužan pravilno primijeniti odredbu članka 202. stavka 4. Prekršajnog zakona, zabrane izmjene presude na štetu okrivljenika.
7. Nadalje, odlučujući o žalbi okrivljenika i tužitelja te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da presudom u točki I.a) i točki III. izrke nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, a na što Sud pazi po službenoj dužnosti.
7.1. Suprotno stavu izraženom u žalbi okrivljenika u odnosu na prekršaj iz članka 229. stavka 1. točke 3. i stavak 2. Zakona o radu pod točkom I.a) izreke prvostupanjski sud je na temelju provedenog prekršajnog postupka i to iskaza svjedokinje inspektorice rada NTČ i priložene dokumentacije imao valjane osnove zaključiti da se u ponašanju okrivljenika stječu sva bitna obilježja ovog prekršaja, a iz stanja spisa proizlazi da okrivljeniku tijekom inspekcijskog nadzora za ovaj prekršaj nije izrečena niti izvršena upravna mjera pa je neosnovan navod žalitelja da se u ovom slučaju radi o presuđenoj stvari.
7.2. Obrazloženje pobijane presude prvostupanjskog suda suprotno navodu žalitelja u skladu je s odredbama Prekršajnog zakona i Zakona o radu i praksom Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, kako ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge koje je iznio prvostupanjski sud u svojoj odluci u t. 5.2. na njih upućuje žalitelja, radi nepotrebnog ponavljanja. Naime, u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske Broj: U-III-3917/2021 od 29. ožujka 2022., Ustavni sud ponavlja, kad je riječ o pravu na obrazloženu sudsku odluku, ono nameće sudovima obvezu pravilnog ispitivanja podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, te da presude sudova trebaju na odgovarajući način sadržavati razloge na kojima se temelje (usporedi s Ajdarić protiv Hrvatske, br. 20883/09, § 34., presuda od 13. prosinca 2011., i Jaćimović protiv Hrvatske, br. 22688/09, § 46., presuda od 31. listopada 2013.). Međutim, to pravo se ne može tumačiti tako da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku, već mjera do koje se primjenjuje ova dužnost davanja obrazloženja ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja. Posebno, kada odbija žalbu, žalbeni sud može jednostavno prihvatiti razloge koje je iznio prvostupanjski sud u svojoj odluci (vidi García Ruiz protiv Španjolske [Vv], br. 30544/96, § 26., presuda od 21. siječnja 1999., i Sanchez Cardenas protiv Norveške, br. 12148/03, § 49., presuda od 4. listopada 2007.). Pri tome niži sud treba dati dovoljne razloge za svoju odluku da to omogući strankama učinkovito korištenje pravnih sredstava (vidi Hirvisaari protiv Finske, br. 49684/99, § 30., presuda od 27. rujna 2001., i Sanchez Cardenas, navedeno, § 49.).
7.3. Iz navedenih razloga, ocjenjujući pravilnom odluku prvostupanjskog suda u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i pravnu oznaku ovog djela, ovaj drugostupanjski sud smatra neosnovanom žalbu okrivljenika da se radi o presuđenoj stvari.
7.4. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti i svrsi kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona. Po ocjeni ovog Suda novčana kazna izrečena okrivljeniku, primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja te predstavlja iznos ispod zakonom propisanog minimuma za prekršaj iz članka 229. stavka 1. točke 3. i stavak 2. Zakona o radu.
8. U žalbi Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područni ured Rijeka, Služba za nadzor zapošljavanja i upućivanja zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji u odbijajućem dijelu točka III. izreke tužitelj traži da se okrivljenici proglase krivim i da im se izrekne kazna propisana zakonom.
8.1. Međutim, suprotno stavu izraženom u žalbi, ovaj sud nalazi da je u odnosu na prekršaj iz članka 172. stavka 2. točke 5. Zakona o mirovinskom osiguranju prvostupanjski sud pravilno primijenio načelo ne bis in idem te odbio optužbu.
8.2. Naime, prvostupanjski sud pravilno je primijenio Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovor broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - Ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.) jer je u konkretnom slučaju za isti propust, odnosno za isti činjenični supstrat, već izrečena kazna rješenjem Državnog inspektorata Republike Hrvatske pa bi vođenjem prekršajnog postupka za to djelo došlo do povrede načela ne bis in idem koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava RH, kao i člankom 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
8.3. Presudom Europskog suda za ljudska prava u slučaju N (N v. [adresa], App.no 55759/079) upozoreno je na načelnu neprihvatljivost konsekutivnog vođenja prekršajnog i kaznenog postupka protiv iste osobe, ako se u oba postupka počinitelju stavljaju na teret iste činjenice, a što je protivno načelu ne bis in idem propisanom u članku 4. protokola 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U citiranoj presudi prvostupanjski sud je potvrdio stajalište iznijeto u slučaju C v. [adresa], App no 14939/03 u kojem se izjednačava sudsko (u našem slučaju prekršajno) i administrativno kažnjavanje ako je riječ o činjenično istom djelu.
8.4. Iz stanja spisa i činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku proizlazi da je okrivljeniku usmenim rješenjem na zapisniku Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja, Klasa: UP/I-116-01/22-02/20, Urbroj: 443-02-02-11-22-1 od 14. lipnja 2022., izdana privremena mjera zabrane obavljanja djelatnosti koja traje do 4. srpnja 2022. od izvršnosti rješenja 18. lipnja 2022., koja se neće izvršiti ako okrivljenik najkasnije u roku od tri dana od dana donošenja rješenja o zabrani obavljanja djelatnosti nadležnom inspektoru dostavi dokaz da je otklonio utvrđene nedostatke i izvršio uplatu novčanog iznosa od 20.000,00 kuna za radnika CT iz čl. 171. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju u korist državnog proračuna.
8.5. U skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava, pravno nazivlje nacionalnog zakonodavstva ne može biti jedini kriterij relevantan za primjenu pravila „ne bis in idem“ u smislu članka 4. protokola 7. uz Konvenciju, već je u konkretnom slučaju potrebno promatrati u skladu s tzv. mjerilima „Engel“ (Europski sud u svojoj praksi je postavio mjerila koja su poznata kao „Engel“, predmet Engel i drugi protiv Nizozemske od 8. lipnja 1976., ima li izrečena upravna mjera preventivni ili kazneni karakter.
8.6. S obzirom da izrečena upravna mjera u konkretnom slučaju predstavlja sredstvo kažnjavanja za okrivljenika i ima penalni karakter pa vođenje prekršajnog postupka, povodom optužnog prijedloga Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područni ured Rijeka, Služba za nadzor zapošljavanja i upućivanja (tijelo koje je izreklo upravnu mjeru) kojim se okrivljeniku stavlja na teret da je počinio prekršaj iz čl. 172. st. st. 2. t. 5. Zakona o mirovinskom osiguranju, a nakon što je izrečena upravna mjera izvršena, jer iz stanja spisa proizlazi da je okrivljenik platio iznos od 20.000,00 kuna za isti propust odnosno za isti činjenični supstrat, u konkretnom slučaju predstavlja povredu načela „ne bis in idem“ u smislu članka 4. protokola 7. Konvencije.
8.7. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari u smislu odredbe članka 196. stavka 1. točke 3. Prekršajnog zakona, uslijed čega je optužba protiv okrivljenika za taj prekršaj na temelju članka 181. točke 4. Prekršajnog zakona odbijena u točki III. izreke presude, za koju je odluku prvostupanjski sud dao dostatne i relevantne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
9. U odnosu na troškove postupka, valja napomenuti kako okrivljenik nije obrazložili ovu žalbenu osnovu već je samo paušalno navode kako se žali i na točku II. izreke. Budući je okrivljenik proglašen krivim, isti je dužan naknaditi troškove prekršajnog postupka, a kako je to i odredio prvostupanjski sud u pobijanoj odluci. Troškovi postupka u paušalnom iznosu određeni su sukladno složenosti i trajanju postupka te u okviru određenom Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/2013) gdje je propisano da se paušalni iznos za troškove prekršajnog postupka određuje u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (13,27 eura do 663,61). Stoga je odluka prvostupanjskog suda o trošku pravilna i zakonita.
10. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezan okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.
11. Iz navedenih razloga, na temelju članak 206. stavak 1. i 3. (izreka rješenja) i članka 205. (izreka presude) Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove odluke.
U Zagrebu 1. listopada 2025.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Željko Kudrić, v. r.
Mario Soljačić, v.r.
Odluka se dostavlja Općinskom sudu u Crkvenici u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, braniteljicu i tužitelja.
