Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-488/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić kao predsjednice vijeća, Zorana Nikolića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Josite Begović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FRV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mariji Jukić Jurišić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima FR, Sanji Porobija i Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6315/2019- 41 od 10. siječnja 2025., u sjednici održanoj 1. listopada 2025.,
p r e s u d i o i r i j e š i o j e
I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana te se u pobijanom dijelu ( presuda i točka I izreke rješenja) potvrđuje presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-6315/2019-41 od 10. siječnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom odlukom odlučeno je i to presudom:
"I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju FRV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 5.660,46 eura sa zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30.prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, računatim na iznos od:
42,22 € / 318,10 HRK
, od dana
15.11.2007
42,22 € / 318,10 HRK
, od dana
15.12.2007
42,22 € / 318,10 HRK
, od dana
15.1.2008
42,22 € / 318,10 HRK
, od dana
15.2.2008
79,69 € / 600,40 HRK
, od dana
15.3.2008
79,69 € / 600,40 HRK
, od dana
15.4.2008
79,69 € / 600,40 HRK
, od dana
15.5.2008
79,69 € / 600,40 HRK
, od dana
15.6.2008
79,69 € / 600,40 HRK
, od dana
15.7.2008
79,69 € / 600,40 HRK
, od dana
15.8.2008
79,69 € / 600,40 HRK
, od dana
15.9.2008
79,69 € / 600,40 HRK
, od dana
15.10.2008
79,69 € / 600,40 HRK
, od dana
15.11.2008
79,69 € / 600,40 HRK
, od dana
15.12.2008
79,69 € / 600,40 HRK
, od dana
15.1.2009
79,69 € / 600,40 HRK
, od dana
15.2.2009
79,69 € / 600,40 HRK
, od dana
15.3.2009
79,69 € / 600,40 HRK
, od dana
15.4.2009
79,69 € / 600,40 HRK
, od dana
15.5.2009
79,69 € / 600,40 HRK
, od dana
15.6.2009
79,69 € / 600,40 HRK
, od dana
15.7.2009
111,96 € / 843,60 HRK
, od dana
15.8.2009
111,96 € / 843,60 HRK
, od dana
15.9.2009
111,96 € / 843,60 HRK
, od dana
15.10.2009
111,96 € / 843,60 HRK
, od dana
15.11.2009
111,96 € / 843,60 HRK
, od dana
15.12.2009
111,96 € / 843,60 HRK
, od dana
15.1.2010
111,96 € / 843,60 HRK
, od dana
15.2.2010
111,96 € / 843,60 HRK
, od dana
15.3.2010
111,96 € / 843,60 HRK
, od dana
15.4.2010
111,96 € / 843,60 HRK
, od dana
15.5.2010
89,03 € / 670,80 HRK
, od dana
15.6.2010
89,03 € / 670,80 HRK
, od dana
15.7.2010
89,03 € / 670,80 HRK
, od dana
15.8.2010
89,03 € / 670,80 HRK
, od dana
15.9.2010
89,03 € / 670,80 HRK
, od dana
15.10.2010
89,03 € / 670,80 HRK
, od dana
15.11.2010
65,46 € / 493,22 HRK
, od dana
15.12.2010
65,46 € / 493,22 HRK
, od dana
15.1.2011
65,46 € / 493,22 HRK
, od dana
15.2.2011
65,46 € / 493,22 HRK
, od dana
15.3.2011
65,46 € / 493,22 HRK
, od dana
15.4.2011
65,46 € / 493,22 HRK
, od dana
15.5.2011
65,46 € / 493,22 HRK
, od dana
15.6.2011
65,46 € / 493,22 HRK
, od dana
15.7.2011
1.959,39 € / 14.763,01 HRK , od dana
21.7.2011
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju FRV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 38.121,01 eura sa zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30.prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, računatim na iznos od:
14,09 € / 106,16 HRK , od dana 15.3.2008
8,57 €
/ 64,57 HRK
, od dana 15.4.2008
13,03 € / 98,21 HRK
, od dana 15.10.2008
34,61 € / 260,74 HRK , od dana 15.11.2008
3,96 €
/ 29,83 HRK
, od dana 15.12.2008
86,65 € / 652,83 HRK , od dana 15.1.2009
87,50 € / 659,29 HRK , od dana 15.2.2009
59,73 € / 450,03 HRK , od dana 15.3.2009
68,00 € / 512,33 HRK , od dana 15.4.2009
67,37 € / 507,61 HRK , od dana 15.5.2009
56,40 € / 424,98 HRK , od dana 15.6.2009
58,32 € / 439,40 HRK , od dana 15.7.2009
50,87 € / 383,30 HRK , od dana 15.8.2009
62,90 € / 473,91 HRK , od dana 15.9.2009
49,54 € / 373,25 HRK , od dana 15.10.2009
58,17 € / 438,29 HRK , od dana 15.11.2009
56,79 € / 427,92 HRK , od dana 15.12.2009
80,10 € / 603,52 HRK , od dana 15.1.2010
95,07 € / 716,29 HRK , od dana 15.2.2010
91,83 € / 691,88 HRK , od dana 15.3.2010
106,70 € / 803,90 HRK , od dana 15.4.2010
133,94 € / 1.009,19 HRK , od dana 15.5.2010
1.618,98 € / 12.198,22 HRK , od dana 20.5.2010
121,49 € / 915,35 HRK , od dana 15.6.2010
149,32 € / 1.125,08 HRK , od dana 15.7.2010
148,38 € / 1.118,00 HRK , od dana 15.8.2010
206,09 € / 1.552,78 HRK , od dana 15.9.2010
172,48 € / 1.299,52 HRK , od dana 15.10.2010
180,25 € / 1.358,08 HRK , od dana 15.11.2010
210,75 € / 1.587,91 HRK , od dana 15.12.2010
213,92 € / 1.611,77 HRK , od dana 15.1.2011
201,29 € / 1.516,60 HRK , od dana 15.2.2011
208,93 € / 1.574,22 HRK , od dana 15.3.2011
209,34 € / 1.577,24 HRK , od dana 15.4.2011
232,66 € / 1.752,98 HRK , od dana 15.5.2011
282,24 € / 2.126,52 HRK , od dana 15.6.2011
338,65 € / 2.551,58 HRK , od dana 15.7.2011
32.282,10 € / 243.229,46 HRK , od dana 21.7.2011
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju FRV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], trošak parničnog postupka od 11.034,91 eura sa zateznim kamatama računatim od 10. siječnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka." Također je odlučeno rješenjem:
"I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 21.9.2023. ispravljena podneskom od 22.10.2024. u odnosu na zahtjev za isplatu kao posljedicu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli (umjesto prvotno utuženog iznosa od 287.208,45 kn/38.119,11 eur, tužitelj potražuje iznos od 287.222,74 kn/38.121,01 eur).
II. Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na zahtjev za isplatu kao posljedicu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za iznos 8.261,16 kn / 1.096,44 eura (umjesto prvotno utuženog iznosa od 50.909,93 kn / 6.756,91 eur, tužitelj potražuje iznos od 42.648,77 kn / 5.660,46 eur). "
2. Ovu presudu u cijelosti i rješenje u točki I izreke, pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP). Žalitelj traži i naknadu troškova parničnog postupka i žalbe uvećano za zatezne kamate koje teku od dana 10. siječnja 2025. do isplate. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbit tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu stečenog bez valjane pravne osnove i to iznosa kojeg je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa za razdoblje do prijevremene otplate kredita, s tim da se ne radi o "konvertiranom kreditu" po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), već se radi o prijevremenoj otplati stambenog kredita na temelju međusobnog Ugovora o međufinanciranju i redovitom kreditu od 18. lipnja 2011.
6. Prvostupanjski je sud utvrdio da su stranke zaključile 9. ožujka 2007. Ugovor o namjenskom kreditu (dalje: Ugovor) radi kupnje stana i garaže po kojem je kreditor – tuženik odobrio korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od 190.000,00 CHF, a obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, a ujedno je bilo ugovoreno da se odobreni kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja. Predmetni Ugovor je u cijelosti ispunjen na način da je otplaćen prije vremena sredstvima ostvarenim na temelju Ugovora o međufinanciranju i redovitom kreditu od 18. lipnja 2011. koji je tužiteljica zaključila s Prvom stambenom štedionicom d.d. Zagreb .
7. Prvostupanjski je sud kao prethodno pitanje glede osnovanosti tužbenog zahtjeva zaključio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF, a odluku temelji na odlukama domaćih sudova u postupcima radi zaštite kolektivnih prava i interesa. Radi se o presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na pitanje valutne klauzule postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.
7.1 U odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope prvostupanjski sud je svoju odluku temeljio na presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na pitanje promjenjive kamatne stope postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., a o kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio odlukom broj Revt-249/ 14-2 od 9. travnja 2015.
8. Navedenim presudama pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je postupio suprotno odredbama u vrijeme sklapanja Ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje ZZP/03). Također je tim presudama utvrđeno da je tuženik ugovarao redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, ugovorne strane, i to tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu međusobno pregovarale i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupio suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 ZZP/03 i to u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine, a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama čl. 96 i čl. 97 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; u daljem tekstu ZZP/07).
8.1 Prvostupanjski sud se pozivao i na odredbe čl. 118 i čl. 106. stavak 1 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", 41/14, 110/15, 14/19; u daljem tekstu ZZP/14) i na odredbu čl. 138a i čl. 131. stavak 1 ZZP/07 koji su zakoni bili na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (13. lipnja 2014. u odnosu na promjenljivu kamatu i 14. lipnja 2018. u odnosu na ugovorenu valutu) koje sve odredbe propisuju da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača - obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
9. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi utemeljio pozivajući se na članak 502 c ZPP kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.
10. Prvostupanjski je sud tuženikov prigovor zastare ocijenio neosnovanim pozivajući se na odredbe čl. 214. stavak. 1 do 3, čl. 215. stavak 1 i čl. 245 ZOO navodeći da je zastara počela teći ponovno od trenutka pravomoćne sudske odluke donesene u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.,koji se sudski postupak vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja je presuda u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018., a koji zastarni rok od 5 godina u konkretnom predmetu nije protekao, obzirom da je tužba podnesena 11. lipnja 2019., čime je i prekinut tijek zastare temeljem čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), što je unutar petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti te sudske odluke. Prvostupanjski sud je smatrao da nije osnovan ni prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj podneskom od 10. listopada 2024. neznatno povećao tužbeni zahtjev, a koju preinaku je prvostupanjski sud dopustio kao svrsishodnu temeljem čl. 190. ZPP-a, smatrajući da se zastara prekida već podnošenjem tužbe jer se radi o nepravoj preinaci iz postojećeg tužbenog zahtjeva i iz iste činjenične osnove.
11. Na temelju provedenog financijskog vještačenja utvrđeno je da je tužiteljica više plaćala s obzirom na povećanje tečaja CHF u odnosu na onaj početni koji je vrijedio u vrijeme zaključenja Ugovora i to ukupno 287.222,74 kn odnosno 38.121,01 Euro, a u odnosu na razliku obveza koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita je utvrđeno da je tužiteljica više plaćala u iznosu od 42.648,77 kn, odnosno iskazano u protuvrijednosti valute eura primjenom fiksnog konverzijskog tečaja iznos od ukupno 5.660,46 eura, pa je u skladu s vještačenjem prvostupanjski sud za te iznose prihvatio tužbeni zahtjev jer on predstavlja korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit na osnovu razlike u tečaju i promjenjive kamatne stope koju je tuženik ostvario zbog ništetnih odredaba Ugovora, a za koju ništetnost je sam tuženik kriv jer je te odredbe sastavio. U odnosu na provedeno vještačenje stranke nisu imale prigovora u odnosu na matematički izračun vještaka, te su suglasno izjavili da odustaju od saslušanja vještaka.
12. Prvostupanjski sud je na temelju prednjih utvrđenja prihvatio zahtjev tužitelja pozivajući se pri tom na članak 1114. ZOO-a (očita omaška jer po sadržaju članka na koji se poziva prvostupanjski sud u pobijanoj presudi proizlazi da se sadržajno radi o čl. 1115 ZOO – "kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se tada mora platiti i zatezna kamata i to ….").
13. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, pa ni one iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, a na koje izrijekom ukazuje žalitelj dovodeći je i u vezu s člankom 502.a i c ZPP-a.
14. Žalitelj navodi da primjena članka 502.c ZPP-a nije moguća jer bi značila retroaktivnu primjenu zakona, budući je na snagu stupila 1. srpnja 2013., a Ugovor je sklopljen 2007., te ukazuje na praksu Suda EU prema kojoj Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovore koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske EU.
15. U žalbi se dalje osporava i status tužitelja kao potrošača, odnosno prosječnog potrošača, te tvrdi da se status potrošača ne presumira i ne proizlazi samo iz činjenice da je netko fizička osoba, te da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti potrošačku svrhu ugovora o kreditu.
16. U vezi prednjih navoda valja reći da članak 502.c ZPP-a predstavlja procesnu odredbu, pa ne može biti riječi o retroaktivnoj primjeni prava što bi bilo da je riječ o primjeni materijalnog prava koje je stupilo na snagu nakon što je neki odnos (ovdje ugovorni) nastao. O mogućnosti (i obvezi) primjene članka 502.c ZPP-a u individualnim restitucijskim zahtjevima kao što je ovaj, a vezano za pravomoćne presude donesene u sudskom postupku kolokvijalno nazvanom „Franak“, sudska praksa, pa i najvišeg suda u RH, je jednoglasna, dakle, sudovi su vezani za pravna utvrđenja iz tog postupka u postupcima kao što je ovaj i to stoga što je tužitelj potrošač. Naime, iz ugovora o namjenskom kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je isti zaključen radi kupnje stana i garaže u Zagrebu, na adresi [adresa], od strane tužiteljice kao fizičke osobe, te da je u njemu stanovao njen sin, a da predmetni stan nitko drugi nije koristio, niti je u tom stanu bilo registrirano sjedište trgovačkog suda ili obrta, dok iz spisa ne proizlazi da bi ugovor o namjenskom kreditu bio zaključen radi neke druge djelatnosti, niti je tuženik to tijekom postupka tvrdio i dokazao, a teret dokaza da tužiteljica nije potrošač je na tuženiku ( čl. 219. stavak 1 u vezi s čl. 221a ZPP-a). Čak i da je tužiteljica kupila predmetni stan i garažu radi iznajmljivanja, o čemu nema podataka u spisu, a tužiteljica u svom iskazu to negira, to ne bi utjecalo na njen status potrošača u ugovoru o namjenskom kreditu, ako to nije njena uobičajena dotadašnja profesionalna djelatnost, kao što je to odlučeno u presudi Suda EU broj: C-347/23 od 24. listopada 2025.
17. U vezi daljnjih žalbenih navoda koji se tiču procesnih povreda, a odnose se na pitanje preinake tužbe i s tim u vezi i pitanja zastare valja, reći da ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a svezi s člankom 190. ZPP-a time što je prvostupanjski sud pobijanim rješenjem od 10. siječnja 2025. (presuda i rješenje) i to točkom I izreke pobijanog rješenja, po provedenom vještačenju, a nakon zaključenja prethodnog postupka i zaključenja glavne rasprave dopustio preinaku tužbe izvršenu podnescima od 21. rujna 2023. i 22. listopada 2024. Naime, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. godine donesen je zaključak koji glasi: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“ Stoga, prihvaćanjem preinake tužbe prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio čl. 190. stavak 2 i 3 i čl. 191 ZPP-a, budući su preinake bile ispravno utemeljene na tim odredbama i na rezultatima provedenog sudskog financijskog vještačenja, dakle proizašle su iz iste činjenične osnove, te su stoga bile svrsishodne za konačno rješenje odnosa između stranaka, a tužitelj ih nije ni mogao izvršiti prije provedenog financijskog vještačenja. U jednom dijelu tužbeni zahtjev je smanjen, a u drugom neznatno povećan, pa se takvom uređenju tužbe tuženik ne može osnovano protiviti. Time što je o preinakama sud odlučio u konačnoj odluci, tuženiku nije uskraćeno pravo na raspravljanje o tome tijekom parnice jer se je o tome raspravljao tijekom postupka, te se tuženik preinakama protivio. Također na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. zauzeto je shvaćanje prema kojem: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva". Stoga su takve preinake tužbe bile dopuštene. Nije osnovan ni žalbeni navod da bi bilo povrijeđeno materijalno pravo i to čl. 241 ZOO-a, vezano za nastupanje prekida zastare, jer je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u ovoj parnici 11. lipnja 2019. godine i ne teče za vrijeme tijeka parnice prema onome što je predmet ove parnice.
18. Ocjenjujući ostale važnije žalbene razloge treba istaknuti sljedeće (članak 375. stavak 1. ZPP).
19. U odnosu na navode žalitelja prema kojima nije utvrđeno da li su utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, s obzirom da se presuda donesena po kolektivnoj tužbi odnosi na "prosječnog potrošača" treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovorih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz oglas, promidžbene poruke i sl., dakle, nije bio predmet ispitivanja odredbi iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača, dakle, u ovom slučaju tužiteljicu, o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihovog novčanog iznosa, a da je potrošač usprkos tome i nakon što je informiran donio odluku o sklapanju ugovora. Tuženik je dakle mogao dokazivati da je informirao tužitelja o svim rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka odnosno vezivanja glavnice kredita za valutu CHF pa zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezano za švicarske franke koji se temelji na presudama donesenim u kolektivnim sporovima nije doveden u pitanjima navodima žalbe. Žalitelj u žalbi niti ne navodi temeljem kojih bi se dokaznih prijedloga moglo utvrditi da je informirao tužitelja o svim rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, a tijekom postupka je odustao od dokaznog prijedloga da se sasluša svjedokinja NR, osobna bankarica.
20. Time što je valutna klauzula načelno zakonom dopuštena, jasna, lako razumljiva i uočljiva, općenito gledano, svako ugovaranje valutne klauzule ne mora biti nepošteno i ništetno.
21. Iako postoji pravna mogućnost ugovaranja valutne klauzule, to ne znači da u konkretnom ugovoru ta odredba ne može biti ništetna. U konkretnom slučaju sporna odredba je nepoštena, pa time i ništetna kako je to propisano posebnim zakonom, a to je Zakon o zaštiti potrošača koji je u odnosu na ovu materiju lex specialis pa zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF koja se temelji na presudama donesenim u kolektivnim sporovima nije doveden u pitanje.
22. Činjenica što je Ugovor u cijelosti izvršen ne znači da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora te kao prethodno pitanje utvrditi ništetnost sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a u ovom se slučaju ne radi o manjoj zabrani iz članka 326. stavka 2. ZOO-a.
23. Nije istinit žalbeni navod da se prvostupanjska presuda temelji na primijeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu; Direktiva) budući je prvostupanjski sud svoju odluku utemeljio na utvrđenjima iz kolektivnog spora u kojem je utvrđeno postupanje tuženika suprotno lex specialisu-ZZP/03., a utvrđenja iz tog postupka tuženik u ovom postupku nije uspio osporiti. Iako se Direktiva ne primjenjuje na ugovore o kreditima koji su u Republici Hrvatskoj sklopljeni prije pristupanja Europskoj uniji, postoji obveza nacionalnih sudova na tumačenje nacionalnih odredbi "u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine" (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.
24. Osnovano je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare za isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. S obzirom na to da od pravomoćnosti sudske odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u CHF, 14. lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovom postupku (11. lipnja 2019.) nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina (članak 225. ZOO-a), proizlazi da je prigovor zastare neosnovan. U pogledu preinačenog dijela tužbe potrebno je ponoviti da do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, već u trenutku podnošenja tužbe.
25. Neosnovano žalitelj smatra da je pogrešna odluka o početku tijeka zateznih kamata na dosuđene iznose, jer je odluka o tome utemeljena na odredbi članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa kako je tuženik taj koji je priredio (sastavio) nepoštene i zbog toga ništetne ugovorne odredbe tada se ni on ne može smatrati drugačijim
26. Tuženik u žalbi ponavlja prigovor da je tužitelju trebalo ukupno zatraženi iznos na ime preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe CHF o valutnoj klauzuli umanjiti s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kad nije uzeo u obzir negativne tečajne razlike te se ovim putem ukazuje na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. godine koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."
27. Vezano za žalbeni navod da po prigovoru tuženika sud nije utvrdio vrijednost predmeta spora, valja reći da je taj žalbeni navod neosnovan, jer se radi o tužbenim zahtjevima postavljenim u novčanim iznosima te je vrijednost spora temeljem čl. 37 ZPP-a određena zbrojem vrijednosti tih zahtjeva. Stoga je nebitno to što je tužiteljica u uvodnom dijelu tužbe označila vrijednost spora koja je niža od postavljenog tužbenog zahtjeva, niti je u takvoj situaciji potrebno odlučivati i vrijednosti predmeta spora jer je ona definirana po samom zakonu.
28. Ovaj sud smatra da je neosnovan žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu čl. 259 ZPP-a jer je vještak sačinio pisanu dopunu svog financijskog vještačenja nakon što se tužiteljica očitovala na njegovo pisano vještačenje. To što sud rukovodi vještačenjem ne znači da će ograničavati vještaka u davanju njegovog stručnog mišljenja. Dapače vještak se prije vještačenja upozorava u skladu s čl. 258 ZPP-a da "brižljivo razmotri i da točno navede sve što zapazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine", što znači da vještačenje treba biti sveobuhvatno i da ono treba odgovoriti na sve primjedbe i prigovore stranaka. Stoga to što je vještak u pisanu dopunu vještačkog nalaza i mišljenja nakon primjedbi tužiteljice i naloga suda da se očituje na te primjedbe, unio "koliki je kunski iznos preostale glavnice na dan prijevremene otplate kredita tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune, te početno ugovorenu kamatnu stopu na dan isplate kredita" nije povrijeđena odredba čl. 259 ZPP-a, niti je time tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, već je samo omogućeno sveobuhvatnije sagledavanje spora i pozicije tužitelja kao dužnika – potrošača.
29. Prvostupanjski sud je ispravno primijenio odredbe čl. 81, čl. 82 i čl. 90 ZZP/03, zakona koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog namjenskog ugovora o kreditu (9. ožujka 2007.) koji se primijenio na osnovni kreditni odnos parničnih stranaka. Odredbe ZZP/07 i ZZP/14 reguliraju zaštitu kolektivnih interesa potrošača, (čl. 138.a i čl. 131. stavak 1 ZZP/07 i čl. 118.a i čl. 106. stavak 1 ZZP/14), te propisuju da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača - obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, tako da se ne primjenjuju retroaktivno već reguliraju aktualnu situaciju – mogućnosti primjene odluke suda donesene u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u individualnim sudskim sporovima i njeno obvezujuće djelovanje na sudove u tim individualnim parnicama potrošača. Naime, do podnošenja tužbe u ovoj parnici donesena su ta dva nova Zakona o zaštiti potrošača koja su i dalje propisivala istu tu obvezu ostalih sudova u individualnim parnicama. Stoga je neosnovan žalbeni navod da su ti zakoni o Zaštiti potrošača primjenjivani retroaktivno, već su primjenjivani na aktualni pravni odnos bitan u trenutku podnošenja tužbe u ovoj parnici.
30. Slijedom navedenog valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pobijanu prvostupanjsku presudu potvrditi, te je odlučeno u odnosu na žalbu tuženika protiv presude kao u točki I. izreke ove odluke, temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a.
31. Osnovano žalitelj ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ( čl. 356. ZPP-a) u odluci o troškovima parničnog postupka. Pobijanom odlukom je tuženiku naloženo platiti tužiteljici troškove parničnog postupka temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a, umjesto ispravno temeljem čl. 154, stavak 5. ZPP-a . Naime, tužiteljica nije uspjela u cijelosti u parnici, budući nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu svog tužbenog zahtjeva. Tužiteljica je uspjela s osnovom tužbenog zahtjeva u cijelosti (100%). U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljica je uspjela s 98 % jer je ukupno postavljeni tužbeni zahtjev računajući i smanjeni dio tužbenog zahtjeva od 1.096,44 eura (8.261,16 kn) iznosio 44.877,91 euro /338.132,67 kn/ ( 5.660,46 eura + 38.121,01 eura konačno postavljenog tužbenog zahtjeva + smanjeni tužbeni zahtjev u iznosu od 1.096,44 eura koji se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe), dok je tužiteljica uspjela u parnici s iznosom od 43.781,47 eura ( 329.871,48 kn). Kada se stavi u omjer uspjeh tužiteljice u visini dosuđenih iznosa i ono što je bilo utuženo ( 43.781,47 eura : 44.877,91 eura = 0,97) njen uspjeh u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva iznosi 97%. Aritmetička sredina između uspjeha tužiteljice po osnovu i visini iznosi 98,5 % ( 100 % + 97% = 197% : 2 = 98,5 %) što i predstavlja ukupni uspjeh tužiteljice u ovoj parnici, što znači da nije uspjela sa svega 1,5 %, odnosno da nije uspjela u parnici u razmjerno neznatnom dijelu, pa joj pripada parnični trošak temeljem čl. 154. stavak 5 ZPP-a. Pozivanje prvostupanjskog suda na presudu Suda Europske unije u predmetu C-244/19 od 16. srpnja 2020. godine nije osnovano u ovom predmetu jer tužiteljica ne snosi nikakve troškove primjenom odredbe čl. 154. stavak 5 ZPP-a ( koji bi je eventualno odvraćali od parnice u kojoj zahtjeva zaštitu kao potrošač), a primjena te odredbe je ispravnija s obzirom na konkretnu situaciju uspjeha parničnih stranaka u sporu, a posljedica ista kao i kod ranije primjene čl. 154. stavak 1 ZPP-a u pobijanoj odluci, jer se tužiteljici naknađuju svi parnični troškovi. Troškove parničnog postupka prvostupanjski sud je ispravno obračunao, te su oni bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155 ZPP-a), a tuženik ne konkretizira koje to radnje tužiteljice nisu bile potrebne za vođenje parnice.
31.1 Podnesak tužiteljice od 30. srpnja 2020. u kome se ona očituje na navode tuženika istaknute u odgovoru na tužbu je bio potreban jer njime tužiteljica kontradiktorno raspravlja iznoseći protustavove. Također su bile potrebne i ostale tužiteljici priznate radnje i to podnesak od 8. rujna 2020. ( u kome se očituje na podnesak tuženika od 24. kolovoza 2020. i polemizira s istaknutim navodima tuženika), podnesak od 2. veljače 2022. ( u kome se očituje na podnesak tuženika od 22. siječnja 2022. i polemizira s reinterpretacijom sudske prakse od strane tuženika, ukazuje na mogućnost i način primjene Europskog prava – Direktive 13/EEZ, te predlaže na koje okolnosti treba provesti financijsko vještačenje), podnesak od 24. veljače 2022. ( u kome se očituje na podnesak tuženika od 24. veljače 2022., polemizira s istaknutim navodima tuženika u tom podnesku i s njegovom reinterpretacijom sudske prakse, te se protivi tuženikovim prijedlozima za nalog financijskom vještaku i to obrazlaže), podnesak od 8. rujna 2022. (u kome se očituje na pisani nalaz i mišljene financijskog vještaka, predlaže dopunu vještačenja nakon kojeg podneska je dopuna i uslijedila ), te podnesak od 21. rujna 2023. (u kome je u skladu s financijskim vještačenjem preinačila tužbeni zahtjev). Također je bilo potrebno zastupanje tužiteljice na pripremnom ročištu od 1. ožujka 2022. (na kome se raspravljalo o prijedlozima stranaka, činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima, te gdje je odmah i zaključen prethodni postupak), kao i na ročištu glavne rasprave od 22. listopada 2024. (na kome se raspravljalo o glavnoj stvari, te na kome je saslušana tužiteljica kao stranka).
31.2 Nije osnovan zahtjev tuženika da troškovi odgođenog ročišta od 2.veljače 2022. i to troškovi odvjetničkog zastupanja tuženika u iznosu od 1.000,00 eura, padnu na teret tužiteljice temeljem čl. 156 ZPP-a u vezi sa čl. 299a ZPP-a. Najprije članak 299a ZPP- a je stupio na snagu Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku NN 70/2019 u 1. rujna 2019. (u daljem tekstu ZID ZPP-a) , dakle nakon što je ova parnica pokrenuta pa se ne primjenjuje u ovoj parnici temeljem čl. 117. ZID ZPP-a, a time nije potrebno ni zatražiti ni dobiti odobrenje suda za podnošenje podneska tužiteljice koji je elektronskim putem zaprimljen na sam dan ročišta. Također tim podneskom tužiteljice je odgovoreno na obiman podnesak tuženika (četiri i pol stranice teksta) od 24. siječnja 2022. (datiran s 23. siječnja 2022.), kojeg je punomoćnica tužiteljice primila tek 27. siječnja 2022. dakle samo 6 dana prije ročišta. Stoga nije ni mogla dostaviti taj podnesak tuženiku najkasnije 8 dana prije ročišta. Pored toga na ročištu od 2. veljače 2022. godine se raspravljalo o meritumu stvari ( tužitelj ustrajao u tužbi a tuženik u odgovoru na tužbu i do tada iznesenim prijedlozima i navodima), te je tužitelj predložio tuženiku mirno rješenje spora, tako da je to ročište održano, a baš tuženik je predložio odgodu ročišta. Stoga ovaj sud smatra da nije osnovan zahtjev tuženika da mu se dosude troškovi tog pripremnog ročišta temeljem čl. 156 ZPP-a neovisno o ishodu parnice jer ročište nije odgođeno krivnjom tužiteljice već radi nastavka raspravljanja, budući je nakon toga održano još tri ročišta i provedeno financijsko vještačenje. Drugih povreda materijalnog prava u pobijanoj odluci o parničnim troškovima sud nije našao po službenoj dužnosti (čl. 365. stavak 2 ZPP-a na koje sud pazi po službenoj dužnosti jer je parnica pokrenuta prije 1. rujna 2019. godine), niti na njih konkretno ukazuje tuženik u svojoj žalbi.
32. Stoga je ovaj sud u odnosu na žalbu tuženika protiv rješenja o parničnim troškovima sadržanom u točkama III i IV pobijane odluke, temeljem čl. 368. stavak 2 ZPP-a, odbio žalbu tuženika i potvrdio pobijanu prvostupanjsku odluku i u tom dijelu, u odnosu na dosuđene troškove prvostupanjskog parničnog postupka. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke ove odluke.
33. S obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom to je njegov zahtjev, da mu tužitelj naknadi troškove žalbe, valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke na temelju odredbe članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.
Dubrovnik, 1. listopada 2025.
Predsjednica vijeća
Verica Perić Aračić
