REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-339/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Mariji Krajnović u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica iz Zagreba, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, Ribnjak 40, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. kolovoza 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 01. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 918990, sklopljenog između korisnika kredita HC i prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, od dana 06. travnja 2006., sadržana u članku 6.1. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 0,80% (slovima: nulacijelihosamposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše tisuću kuna, prije korištenja kredita, a najkasnije na dan isplate kredita.“

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 97,28 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana 07. travnja 2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 97,28 EUR preko stope dosuđene pod točkom II. izreke, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.084,65 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj u bitnom navodi kako su HC kao korisnica kredita; i pravni prednik tuženika, kao kreditor, 06. travnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 918990 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).Tužitelj je sklopio dana 05. lipnja 2023. s korisnikom kredita HC Ugovor o cesiji, broj: OV-3725/2023, a temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom.

2. Tužitelj je o izvršenoj cesiji obavijestio tuženika dopisom od dana 12. lipnja 2023., te zatražio od istoga dostavu sve dokumentacije koja se tiče predmetnog ugovornog odnosa, a koju dokumentaciju tuženik nije dostavio tuženiku. Člankom 6.1. Ugovora o kreditu propisano je da će Kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita. Smatra da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna je te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita.

3. S obzirom na gore navedeno, tužitelj je aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti naknadu za obradu kredita (tzv. 'ulazna naknada') u iznosu određenom od strane tuženika kao banke. Ističe da je predmetni ugovor o kreditu po svojoj naravi je potrošački, a što jasno proizlazi i iz same namjene kredita. Navodi nadalje da je u trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje: ZZP/2003), te Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09; dalje: ZZP), koji su u članku 81. st. 1. odnosno članku 96. st. 1 propisivali: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.“ Nadalje, st. 4. gore navedenih članaka 81. i 96. ZZP/2003 i ZZP propisano je: „Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.“ Člankom 87. ZZP/2003 i čl. 102. st. 1. ZZP-a propisano je: „Nepoštena ugovorna odredba je ništetna.“ Člankom 6.1. Ugovora o kreditu određeno je: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 0,80% (slovima: nulacijelihosamposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše tisuću kuna; prije korištenja kredita, a najkasnije na dan isplate kredita;“ Navedena Ugovora odredba tipska je odredba ugovora o kreditu izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tome u prilog ide činjenica da je u istom ili sličnom obliku tuženik ugovarao naknadu za obradu kredita i sa svim ostalih korisnicima kredita u relevantnom vremenskom razdoblju. Dodatno, ističe se kako je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano, pa su navedene okolnosti dovele su do znate neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

4. Također, tužitelj upućuje i na Presuda Suda Europske unije C-84/19 i C-224/19 kojima je potvrđeno da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačima, tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje zašto postoje.

5. Također, čl. 3. st. 1. Direktive EU 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz govora. Poziva se na odredbe čl. 323. st. 1 Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti ono što je primila, a da je tuženik je s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 713,08 HRK, sada 97,28 EUR, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,5345, pa je stoga tuženik dužan tužitelju, s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. Ulaznoj naknadi isplatiti iznos od 97,28 EUR, uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom ističe prigovor zastare te osporava osnovanost tužbe. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva da je izražena u točno određenom postotku od 0,80% iznosa kredita, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe kako je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila uvriježena u praksi banaka te je prednik tužitelja u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade, a prednika tužitelja u cijelosti je informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Na ročištu 8. srpnja 2025. godine učinio je nespornom visinu tužbenog zahtjeva, kao i datum naplate naknade.

7. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dopis ovdje tužitelja upućen ovdje tuženiku predmeta: obavijest o ustupu tražbine (list 7-8 spisa), Ugovor o kreditu (list 9-13 spisa), Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) (list 14-19 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 21-109), sudsku praksu (list 110-152 i 169-314 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka HC (list 323- 324 spisa).

8. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim osim u dijelu zakonskih zateznih kamata zatraženih preko stope koja tužitelju sukladno zakonu pripada.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 6. 1. Ugovora o kreditu broj: 918990 od 06. travnja 2006. te zahtjev za isplatu iznosa od 97,28 EUR koji je prednik tužitelja platio po osnovi ništetnosti takve odredbe.

10. Među strankama nije sporno da je prednik tužitelja sa pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 918990, temeljem kojeg je predniku tužitelja isplaćen kredit od 19.204,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

11. Među strankama je sporna zastara predmetnog potraživanja te osnova tužbenog zahtjeva odnosno je li u konkretnom slučaju odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj: 918990 od 06. travnja 2006. nepoštena, a time i ništetna.

12. Predmetni Ugovor o kreditu broj: 918990 sklopljen je 06. travnja 2006. između Volsbank d.d. i HC, dakle između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 dalje: ZZP) i pravne osobe kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 19.204,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Prema čl. 3. Ugovora kredit je odobren je kao učešće od 15% kupoprodajne cijene kod kupnje stana po Programu za društveno poticajnu stanogradnju. Prema odredbi čl. 2. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,7 % godišnje. Nadalje prema čl. 6. 1. Ugovora (naknada) korisnik kredita obvezao se kreditoru platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 0,80% od iznosa odobrenog kredita a najviše do tisuću kuna, prije korištenja kredita, a najkasnije na dan isplate.

13. HC je kao ustupitelj sa društvom Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopila 05. lipnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine prema kojem ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovor o kreditu broj: 918990 od 6. travnja 2006. prema Volksbank d.d. kao prednika Nove hrvatske banke d.d. koja je pak prednika sada Hrvatske poštanske banke d.d. (tuženiku) ima tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada (članak 1.). Nadalje prema čl. 2. Ugovora o cesiji ustupitelj sve svoje tražbine prema ovdje tuženiku naveden u čl. 1., kao i sve ostale tražbine koje bi postojale prema tuženiku, a temeljile bi se ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na primatelja, a primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu.

14. Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupaju sve plaćene naknade a uostalom i cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

15. Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

16. Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

17. Također i Europski sud je u odluci C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda) u točki 20. obrazloženja zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

18. U pogledu istaknutog prigovora zastare valja istaknuti kako tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

19. Naime zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Prema tome slijedom navedenog tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

20. Dakle tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka HC, korisnice kredita, te je ista u bitnom navela kako je 2006. godine podigla kredit u tadašnjoj Volksbank d.d. za kupnju stana za vlastite potreba, da joj nitko u banci nije posebno rastumačio bilo koju odredbu Ugovora o kreditu, niti je imala mogućnosti pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu pa tako niti o odredbi koja se odnosi na obradu zahtjeva i administraciju kredita. Iz iskaza nadalje proizlazi da joj službenik bnke prije potpisivanja ugovora nije obrazložio što je točno obuhvaćeno naknadom za obradu zahtjeva i administraciju kredita, odnosno koju je uslugu banka pružila za tu naknadu. Iz iskaza nadalje proizlazi kako korisnica kredita u vrijeme podizanja kredita nije imala ni obrt ni trgovačko društvo, a kredit je iskoristila isključivo za kupnju stana za vlastite potrebe.

21. Sud je ocijenio iskaz svjedokinje HC vjerodostojnim obzirom je isti logičan, životan i uvjerljiv.

22. Dakle iz iskaza navedenog svjedoka utvrđeno je da korisnik kredita HC nije pregovarala niti je imala uopće mogućnosti pregovarati o odredbi o naknadi za obradu kredita, a niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu, već je prihvatio ugovor koji mu je ponuđen i sastavljen od strane banke. Također iz njezinog iskaza utvrđeno je da je riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu te kako nije od djelatnika banke u odnosu na spornu naknadu informirana o kakvim se točno stvarnim troškovima radi a na koje bi se odnosila ta naknada.

23. Prema ocjeni ovoga suda ništetna je odredba čl. 6.1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za odobrenje kredita 0,80 % jednokratno od odobrenog iznosa kredita.

24. Naime u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik naplatio od prednika tužitelja kao korisnika kredita iznos od 97,28 EUR na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita dana, odnosno odobrenje kredita, 07. travnja 2006.

25. Nadalje prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. istoga tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP- a nepoštena odredba je ništava.

26. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 0,80% od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

27. Dakle okolnost da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, upućuje na zaključak da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

28. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

29. Prema odredbi čl. 98. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

30. Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Tužitelj nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Tužitelj je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Osim toga, a što tuženik ne osporava tuženik je obračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle, na iznos od 19.204,000 CHF, odnosno s uračunatom naknadom za odobrenje kredita, premda mu je stvarno isplatio manji iznos od toga, tj. umanjen za naknadu za odobrenje kredita.

31. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

32. Zbog toga je i odredba čl. 6.1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 96., 98. i 102. st. 1. ZZP-a te je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke.

33. Nadalje, ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a.

34. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

35. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama je vratiti tužitelju iznos od 97,28 EUR te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

36. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, a nesporno je da je naknada naplaćena 07. travnja 2006.

37. Stopa zateznih kamata određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na ostale odnose jer se predmet spora ne odnosi na odnos stranaka koji je proizašao iz trgovačkog ugovora (točka I. izreke) već je riječ o stjecanju bez osnove pa je stoga za kamatu zatraženu preko stope koja sukladno zakonu tužitelju pripada valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan (točka III. izreke).

38. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23, dalje: Tarifa).

39. Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 08. srpnja 2025. i 22. kolovoza 2025. u iznosu od po 200,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife), te trošak podneska od 17. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8.1. Tarife) što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 46 Tarife) ukupno iznosi 1.000,00 EUR.

40. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu u iznosu od 53,10 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19) te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 1.084,65 EUR, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je i odlučeno pod točkom IV. izreke ove presude.

U Zagrebu, 01. listopada 2025.

Sudac:

Marija Krajnović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

-tužitelj po odvj. uz rješenje za plaćanje

pristojbe na presudu 53,10 EUR

-tuženiku po odvj.