Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-94/2022-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Stipčića, predsjednika vijeća, Renate Košir Skračić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marijanke Salopek, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice - 1. protutuženice HV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mirko Cetina, odvjetnik u Zagrebu i 2. tužiteljice - 2. protutuženice VV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnica HV iz [adresa], protiv tuženika - protutužitelja HEP- Operatora distribucijskog sustava d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 46830600751, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika - protutužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-183/2021.-20 od 22. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika - protutužitelja HEP- Operator distribucijskog sustava d.o.o. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-183/2021.-20 od 22. studenog 2021. u odnosu na točke I, II, III izreke, te u odnosu na točku IV izreke kojom je tuženiku - protutužitelju HEP - Operator distribucijskog sustava d.o.o. naloženo da 1. tužiteljici - 1. protutuženici HV i 2. tužiteljici - 2. protutuženici VV isplati trošak postupka u iznosu od 7.556,57 eura/56.935,00 kuna, u roku 15 dana.

II. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika - protutužitelja HEP - Operator distribucijskog sustava d.o.o. preinačuje se točka IV izreke presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-183/2021.-20 od 22. studenog 2021. kojom je dosuđen trošak postupka 1. tužiteljici - 1. protutuženici HV i 2. tužiteljici – 2. protutuženici VV preko iznosa od 7.556,57 eura/56.935,00 kuna do iznosa od 8.513,15 eura/64.142,35 kuna (za iznos od 956,58 eura/7.207,35 kuna) i sudi:

Odbija se kao djelomično neosnovan zahtjev 1. tužiteljice - 1. protutuženice HV i 2. tužiteljice - 2. protutuženice VV za naknadu troška parničnog postupka za iznos od 956,58 eura.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika - protutužitelja HEP - Operator distribucijskog sustava d.o.o. za naknadom troška žalbenog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tužiteljice - 1. protutuženice HV i 2. tužiteljice - 2. protutuženice VV za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku da 1. tužiteljici i 2. tužiteljici preda u posjed nekretninu označenu kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisanu u zemljišne knjige Općinskog suda u Kutini u zk. ul. br. [broj ZK uloška] iste k.o. (točka I izreke), zatim je naloženo tuženiku da 1. tužiteljici - 1. protuženici i 2. tužiteljici - 2. protutuženici isplati iznos od 477.747,20 kuna, uz pripadajuću zateznu kamatu na svaki mjesečni iznos od 1.962,40 kuna od dospijeća do isplate (točka II izreke), odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika usmjeren na utvrđenje vlasništva na spornoj nekretnini i izdavanje tabularne isprave (točka III izreke) te je pod točkom IV izreke naloženo tuženiku da 1. i 2. tužiteljicama isplati parnični trošak u iznosu od 64.142,35 kuna.

2. Navedenu presudu pravovremenom žalbom pobija tuženik - protutužitelj (dalje: tuženik) iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da zahtjeve 1. tužiteljice - 1. protutuženice i 2. tužiteljice - 2. protutuženice (dalje: tužiteljice) odbije u cijelosti kao neosnovane, prihvati protutužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da naloži tužiteljicama da tuženiku nadoknade trošak parničnog postupka u odnosu na predujam i razliku predujma za vještačenje, kao i u odnosu na trošak pribave dokumentacije iz Državnog arhiva u Sisku, uvećan za trošak sastava žalbe i pristojbe na žalbu.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljice osporavaju sve navode žalbe tuženika i predlažu je odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP.

6. U postupanju prvostupanjskog suda pa tako niti u pobijanoj odluci, ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju u žalbi upire tuženik jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te nisu utvrđeni nedostaci radi kojih se ne bi mogla ispitati, a niti su utvrđene proturječnosti između razloga pobijane presude i isprava u spisu.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu s odredbom članak 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljica, kao suvlasnica nekretnine čestice broj 3764/4 dvorište u [adresa] od 43 m2, upisane u zemljišnoknjižni uložak (dalje: zk. ul. br.) 1485, katastarska općina (dalje: k. o.) [adresa], radi isplate naknade za korištenje zemljišta i radi predaje u posjed navedene nekretnine te protutužbeni zahtjev tuženika radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini i izdavanja tabularne isprave.

9. U tijeku postupka je 1. tužitelj UV umro te je postupak nastavljen u odnosu na njegovu zakonsku nasljednicu, 1. tužiteljicu HV.

10. Nesporno je da je predmetna trafostanica izgrađena 1961. na čestici broj 3764/4 k. o. [katastarska općina], kada su na snazi bili propisi koji su s trenutkom građenja regulirali pretpostavke stjecanja prava raspolaganja na građevini, odnosno prava korištenja na zemljištu na kojem je građevina izgrađena te na zemljištu koje služi za redovitu uporabu građevine.

11. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da, prema odredbi članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12.,152/14., 81/15., 94/17. - dalje: ZV), stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ZV, odnosno do 1. siječnja1997. se prosuđuju se pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Člankom 388. stavak 3. ZV je određeno da rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određenih ZV, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu, nastavljaju teći u skladu s odredbom stavka 2. članka 388. ZV, ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen ZV, ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu.

12. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio:

- da su tužiteljice uknjižene kao suvlasnice svaka u ½ dijela čestice broj (dalje: čkbr.) 3764/4 k. o. [katastarska općina]. Uvidom u povijesni izvadak iz zemljišne knjige (stranice 24 do 30 spisa) utvrđeno je da su se prednici tužiteljica uknjižili kao suvlasnici na predmetnoj nekretnini 1997. na temelju članka 365. stavka 2. ZV,

- da iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige proizlazi da je na čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na temelju rješenja o nacionalizaciji od 31. kolovoza 1959. uknjiženo društveno vlasništvo, a 1961. je na navedenoj čestici izgrađena trafostanica,

- da iz sadržaja rješenja Narodnog odbora Općine Kutina od 31. listopada 1959. (stranice 603 do 605 spisa) proizlazi da predmetna čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nije bila obuhvaćena navedenim rješenjem o nacionalizaciji. Tim rješenjem o nacionalizaciji je bila obuhvaćena čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], za koju tuženik navodi da je to upravo predmetna čkbr. [katastarska čestica] koja je nastala cijepanjem čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], međutim, iz sadržaja rješenja o nacionalizaciji proizlazi da se radi o nekretnini posjednika BV iz [adresa], odnosno da čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u vrijeme donošenja rješenja o nacionalizaciji nije bila u posjedu prednika tužiteljica pa da stoga nekretnina koja je bila predmet postupka nacionalizacije nije ni u kakvoj vezi s predmetnom čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- da ne postoji odluka o oduzimanju zemljišta prednicima tužiteljica pa da je predmetna nekretnina nacionalizirana pravnim prednicima tužiteljica protivno odredbama Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list FNRJ broj: 52/58., 3/59., 24/59., 24/61., 1/63., "Narodne novine", broj: 53/91., dalje: Zakon o nacionalizaciji),

- da tuženik nije gradio predmetnu trafostanicu nego je investitor njene izgradnje bila tadašnja Općina Kutina, što proizlazi iz iskaza svjedoka PV, tada u funkciji tehničkog direktora Elektre Križ, i da je poduzeće Elektra Križ nakon tehničkog pregleda preuzelo trafostanicu koja je izgrađena na čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- da je iz dopisa Narodnog odbora Općine Kutina od 27. veljače 1962. (stranica 147 spisa) utvrđeno da je investitor izgradnje trafostanice T3 630 u [adresa] bio Fond za financiranje komunalne izgradnje Narodnog odbora općine Kutine,

- da iz Izvještaja komisije za tehnički pregled od 20. srpnja 1961. (stranice 150 do 151 spisa), kao i iz ugovora od 28. srpnja 1962. proizlazi da je trafostanica u [adresa] nakon izgradnje predana tuženiku kao distributeru te je doneseno rješenje o dozvoli za upotrebu građevinskog objekta,

- da se svi navedeni dokumenti odnose na trafostanicu u [adresa] u [adresa], a predmetna čkbr. [katastarska čestica] na kojoj je i izrađena trafostanica se nalazi u [adresa], koja danas ima naziv [adresa] H, što proizlazi iz nalaza vještaka, dok se [adresa] sada zove HVZO i radi se o ulici posve različitoj od [adresa], a navedene ulice nisu niti susjedne, tako da za dokumente koji su u spisu na stranicama 145 do 151 nije dokazano da se odnose na predmetnu trafostanicu,

- da iz dopisa Državnog arhiva u Sisku (stranica 223 spisa) proizlazi da u arhivu nije pronađena građevinska dozvola za gradnju predmetne trafostanice, a nije pronađen niti upis predmeta izdavanja građevinske dozvole za navedenu trafostanicu, kao ni predmet izdavanja lokacijske dozvole,

- da tuženik koristi nekretninu i to na način da je od 1961. do 2007. koristio trafostanicu, a nakon izmještanja trafostanice 2007. i nadalje koristi zemljište zbog postojećih vodova koji se nalaze na nekretnini.

13. Slijedom navedenoga prvostupanjski sud zaključuje da je predmetna trafostanica izgrađena 1961. na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu bez građevinske dozvole i da nadležni organ Općine Kutine nije donio rješenje o davanju zemljišta na korištenje tuženiku i da stoga tuženik nije mogao pretvorbom steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Prvostupanjski sud zaključuje i to da tuženik predmetno zemljište nije niti unio kao temeljni kapital u procesu pretvorbe.

13.1. Nadalje, do 8. listopada 1991. tuženik nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću na nekretnini u društvenom vlasništvu, a budući su tužitelji od 1997. upisani kao suvlasnici nekretnine, to je od tada tuženik nepošten posjednik jer je uvidom u zemljišne knjige mogao znati tko su suvlasnici nekretnine, odnosno mogao je znati da mu ne pripada pravo na posjed. Stoga je zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije stekao pravo vlasništva na nekretnini niti dosjelošću, niti pretvorbom, a niti građenjem na tuđem zemljištu pa radi svega navedenoga prvostupanjski sud odbija protutužbeni zahtjev.

13.2. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljica prvostupanjski sud smatra da, prema odredbi članka 161. stavka 1. ZV, vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, a kako je nesporno da su tužiteljice uknjižene kao suvlasnice predmetne nekretnine i da tuženik koristi nekretninu i to na način da je od 1961. do 2007. koristio trafostanicu, a nakon izmještanja trafostanice 2007. i nadalje koristi zemljište zbog postojećih vodova koji se nalaze na nekretnini, to je prihvaćen zahtjev tužiteljica za predaju u posjed predmetnog zemljišta. Prvostupanjski sud prihvaća i zahtjev tužiteljica u odnosu na isplatu naknade za korištenje predmetnog zemljišta u ukupnom iznosu od 477.747,20 kuna, uz pripadajuću zateznu kamatu na svaki mjesečni iznos od 1.926,40 kuna, koja teče od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate. Tužiteljicama je dosuđen trošak postupka koji se odnosi na trošak zastupanja, trošak vještačenja i trošak sudske pristojbe.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud pa tako i ovaj drugostupanjski sud, u ovoj pravnoj stvari, vezani su isključivo pravnim shvaćanjem izraženim u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-523/12 od 08. veljače 2017. koje glasi: „ U okolnostima kada je investitor bio društveno pravna osoba, a građevinski objekt izgrađen na zemljištu u društvenom vlasništvu pretpostavka stjecanja prava raspolaganja nad tim objektom, odnosno trajnog prava korištenja na zemljištu bila je da je investitor imao pravo korištenja radi građenja. Ova prava stjecala su se izvanknjižno. No treba reći da se izvođenju radova nije moglo pristupiti bez građevinske dozvole, dok se građevinska dozvola mogla izdati samo pod pretpostavkom da je bilo regulirano pitanje zemljišta“.

14.1. Stoga imajući na umu navedeno pravno shvaćanje izraženo u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-523/12 od 8. veljače 2017., u ponovljenom postupku je valjalo utvrditi je li nadležno upravno tijelo za imovinsko- pravne poslove donijelo rješenje o davanju građevinskog zemljišta na korištenje te je li tuženik ili njegov pravni prednik imao građevinsku dozvolu za izgradnju trafostanice, a pretpostavka za izdavanje građevinske dozvole je bilo regulirano pitanje pravnog statusa zemljišta.

15. Slijedom navedenog, tumačenje dokaza, konkretno iskaza prednika 1. tužiteljice, UV, na način kako ih tuženik tumači u svojoj žalbi, u cijelosti je pogrešno jer je suprotno obvezujućem navedenom pravnom shvaćanju. Naime, upravo iz iskaza pokojnog UV i 2. tužiteljice, proizlazi da se, u konkretnom slučaju, nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj:

1996., 92/99., 39/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02., 98/19.). Navedeno iz razloga što iz njihovih iskaza proizlazi da nacionalizacija predmetnog zemljišta nije provedena na način predviđen tada važećim Zakonom o nacionalizaciji jer nije donijeto rješenje o oduzimanju predmetnog zemljišta iz posjeda pravnim prednicima tužiteljica, a niti je dokazano da je predmetni objekt izgrađen u skladu s tada važećim propisima.

16. Prvostupanjski je sud, suprotno navodima žalbe tuženika, pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice, pri čemu je, na temelju izvedenih dokaza, pravilno zaključio da je predmetna trafostanica izgrađena bez građevinske dozvole, pri čemu investitor nije bio tuženik, nego Općina Kutina, kao i da nadležno tijelo Općine Kutina nije donijelo rješenje o davanju zemljišta na korištenje tuženiku, odnosno da tuženik nije ničim dokazao ispunjenje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine, a imajući na umu prethodno citirano, obvezujuće pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj Rev-523/12 od 8. veljače 2017.

16.1. Slijedom navedenog, a protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije ničim dokazao da je, u pretvorbi stekao vlasništvo predmetne nekretnine, primjenom članka 360. do 365. ZV na koje se poziva. Naime, predmetno zemljište nije obuhvaćeno Zbirnim pregledom osnovnih sredstava njegovog pravnog prednika od 25. ožujka 1991., na koji se tuženik poziva u žalbi, iz čega proizlazi da predmetno zemljište nije postalo sredstvom i imovinom tuženika u procesu pretvorbe, sukladno odredbama ZV.

16.2. Slijedom navedenog, protivno žalbenim navodima tuženika, isključena je mogućnost primjene odredbe članka 360. stavka 1. ZV, u odnosu na protutužbeni zahtjev, s obzirom na obvezujuće iznimke, propisane odredbom članka 390. ZV. Osim toga, tuženik se, još prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (22. srpnja 2004.) pisano očitovao da će predmetnu trafostanicu premjestiti na drugu lokaciju, koji je dopis dostavljen uz tužbu, što je naknadno, prema vlastitim navodima, i učinio 2007., što dokazuje da trafostanica, obuhvaćena Zbirnim pregledom osnovnih sredstava tuženika, ukoliko se uopće odnosi na predmetnu trafostanicu, nije neodvojiva povezana s predmetnim zemljištem, u smislu članka 9. ZV, niti je tuženik smatrao da jest. Pogrešan stav tuženika da je vlasništvo predmetnog zemljišta stekao dosjelošću, na kojim se činjeničnim navodima temelji njegova protutužba, a pri kojima je ostao do kraja postupka, ne čine ga poštenim posjednikom predmetne nekretnine.

17. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud prekoračio ovlaštenje iz članka 7. ZPP. Naime, pravni prednik 1. tužiteljice i 2. tužiteljica, još su u podnesku od 9. prosinca 2005. (stranice 22 do 30 spisa) u prvostupanjskom postupku, koji se tada vodio pod poslovnim brojem P-988/04, istaknule prigovor da se „iz dokumentacije koju je dostavio tuženik ne može zaključiti da se ista odnosi upravo na trafostanicu koja se nalazi na nekretnini tužitelja, a opisuje se kao trafostanica 630 u [adresa], sada [adresa]. U istom je podnesku navedeno kako se u blizini predmetne trafostanice nalazi druga trafostanica, otprilike iste starosti, sagrađena na predmetnoj čkbr. [katastarska čestica], koja je opisana u zemljišnim knjigama kao dvorište u [adresa] pa je stoga nedvojbeno da se ne može raditi o istoj nekretnini i istoj lokaciji.

17.1. Tužiteljice tijekom postupka niti u jednom trenutku nisu učinile nespornim da se dokumentacija, na koju se poziva tuženik i koju je predao u spis, odnosi na trafostanicu koja se nalazila na njihovom zemljištu. Nadalje, upravo suprotno navodima žalbe tuženika, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da se predmetna čestica sada nalazi na adresi A. [adresa] (koja je, prethodno, predstavljala dvorište u [adresa]), dok se dokumentacija na koju se poziva tuženik odnosi na trafostanicu sagrađenu u [adresa], koja se sada zove [adresa].

17.2. Pri tome valja napomenuti kako navedeni dokumenti nisu niti odlučujući za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari s obzirom da iz dokumentacije, koju je tuženik dostavio u spis, ne proizlazi da je sagrađena u skladu s tada važećim propisima, niti da je za gradnju iste postojala građevinska dozvola. Upravo suprotno, u Izvještaju komisije za tehnički pregled od 20. srpnja 1961., koji je tuženik dostavio u spis, izričito je navedeno u točci 2. da „Građevinska dozvola nije predočena komisiji“.

18. Suprotno daljnjim žalbenim navodima tuženika, pravni prednik 1. tužiteljice i 2. tužiteljica su u podnesku od 9. prosinca 2005. naveli da su njihovi prednici raspolagali predmetnom nekretninom još 1978., na način da je ista bila opterećena založnim pravom u korist banaka, što je vidljivo iz zemljišnoknjižnih izvadaka, dostavljenih uz navedeni podnesak. Slijedom navedenog, neosnovani su žalbeni navodi kako navedena tvrdnja prvostupanjskog suda „nije ničime potkrijepljena“. Osim toga, tijekom postupka je 2. tužiteljica dostavila rješenje Ministarstva financija- Porezne uprave Sisak, Područni ured Kutina od 15. studenoga 2000., iz kojeg je vidljivo da je predmetnu nekretninu stekla u svojstvu kupca od RV, kao prodavateljice, pri čemu je platila i porez za kupnju predmetne nekretnine.

19. U odnosu na neosnovane žalbene navode tuženika, u kojima se poziva na Rješenje o nacionalizaciji iz 1959., povijesni izvadak te ostalu dokumentaciju, koju je dostavio na zadnjem ročištu za glavnu raspravu, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da navedena dokumentacija nije ni u kakvoj vezi s predmetnom česticom, prihvaća i ovaj sud. Teret dokaza je na tuženiku koji nije tijekom postupka dokazao da se navedena dokumentacija odnosi upravo na trafostanicu izgrađenu na predmetnoj nekretnini.

20. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III/3248/2016 od 4. srpnja 2018., (dalje: Odluka USRH), na koju se tuženik poziva u žalbi, odnosi se na činjenično i pravno potpuno različiti predmet. Donošenju navedene Odluke USRH, a što proizlazi iz sadržaja iste, prethodio je predmet koji se vodio povodom tužbe pravnih slijednika bivših vlasnika nacionaliziranog zemljišta, čiji je zemljišnoknjižni vlasnik u trenutku podnošenja tužbe bio ovdje tuženik, što činjenično i pravno nema nikakve veze s tužbenim i protutužbenim zahtjevom u ovoj pravnoj stvari.

20.1. Suprotno ovoj pravnoj stvari, u navedenom postupku su pravni slijednici bivših vlasnika zatražili ispravak zemljišnoknjižne uknjižbe, koja je prethodno izvršena u korist tuženika, a ne može se zaključiti na temelju koje pravne osnove je tuženik, u navedenoj pravnoj stvari, ishodio uknjižbu prava vlasništva u svoje ime. Uvidom u sadržaj navedene Odluke USRH može se zaključiti da je u postupku, koji je prethodio donošenju iste, tužbeni zahtjev tužitelja pravomoćno odbijen, s obrazloženjem da je u navedenoj pravnoj stvari „…jedino odlučno da je trafostanica sagrađena po građevnoj dozvoli izdanoj 24.09.1959. godine te da se nalazi na ovoj lokaciji [adresa]. (sada [adresa]) neprekidno sve do danas.“

20.2. Iz navedenog proizlazi da je tuženik, u pravnoj stvari na koju se odnosi Odluka USRH, sagradio trafostanicu prema izdanoj građevinskoj dozvoli, iz čega proizlazi da su u predmetu na koji se poziva tuženik, odlučne činjenice upravo suprotne činjenicama koje su odlučujuće u ovoj pravnoj stvari. Iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-523/12 od 08. veljače 2017. u ovoj pravnoj stvari proizlazi da u ovoj pravnoj stvari valjanost uknjižbe pravnih prednika tužiteljica ovisi isključivo o utvrđenju je li tuženik pretvorbom stekao pravo vlasništva predmetnog zemljišta.

20.3. Tijekom ponovljenog prvostupanjskog postupaka u ovoj pravnoj stvari, nedvojbeno je utvrđeno da tuženik nije stekao vlasništvo predmetne nekretnine, niti dosjelošću, niti pretvorbom, to stoga istu drži u posjedu bez valjane pravne osnove tijekom čitavog utuženog razdoblja te ju odbija predati u posjed tužiteljicama, i unatoč toga što se na predmetnoj nekretnini više ne nalazi trafostanica od 2007. godine.

21. Tužiteljice, kao i njihovi prednici, svoje su pravo vlasništva dokazali izvatkom iz zemljišnih knjiga, u kojima su upisani kao suvlasnici predmetne nekretnine, još prilikom podnošenja tužbe, a tuženik nije uspio osporiti presumpciju istinitosti i potpunosti navedenog upisa, primjenom propisa koje valja primijeniti u ovom predmetu. Slijedom navedenog, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljice imaju pravo na naknadu koristi koju je tuženik ostvario nepoštenim posjedovanjem predmetne nekretnine, tijekom utuženog razdoblja, a temeljem odredbe članka 165. stavka 1. ZV, prihvaća i ovaj sud.

21.1. Dakle, tom je odredbom propisano da je obveza nepoštenog posjednika da vlasniku nekretnine naknadi koristi koje je ostvario za vrijeme nepoštenog posjedovanja, a to je u ovom slučaju korištenje nekretnine tužiteljica, bez da je za nju plaćena zakupnina. Upravo na tome tužiteljice i temelje svoj zahtjev prema tuženiku, zbog čega za ocjenu osnovanosti istog nije odlučno jesu li tužiteljice namjeravale tu nekretninu dati u zakup ili ne. Korist koju je tuženik ostvario nepoštenim posjedovanjem predmetne nekretnine sastoji se u neplaćanju zakupnine za istu, a identično pravno shvaćanje je izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2425/2015-2 od 31. listopada 2017.

22. U odnosu na visinu zakupnine, ista je pravilno utvrđena građevinskim vještačenjem. Prvostupanjski je sud proveo građevinsko vještačenje, pri čemu je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, Ivana Čapara, koji je, u odnosu na predmetno zemljište, iskazao cijenu zakupnine u minimalnom iznosu od 255,68 eura/1.926,40 kuna mjesečno, koja je cijena bitno niža od cijene utvrđene podacima Porezne uprave-Ispostave Kutina.

22.1. Žalbeni navodi tuženika, kojima navodi da je površina predmetne čestice nakon 4. ožujka 2020. smanjena, u odnosu na prijašnju površinu, ne mogu se uzeti u obzir, sukladno odredbi članka 352. stavka 1. ZPP, a s obzirom da se radi o novim činjenicama, koje je tuženik istaknuo tek u žalbi, a ne radi se o činjenicama koje se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka.

23. Nije u pravu tuženik kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud, odbijanjem dokaznog prijedloga tuženika za provođenjem novog vještačenja, povrijedio pravila iz članka 292. stavka 2. ZPP jer je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi jasno obrazložio iz kojih razloga je odbio navedeni dokazni prijedlog, a te odlučne razloge prihvaća i ovaj sud.

24. Žalbeni navodi tuženika, koji se odnose na dosuđeni trošak zastupanja tužiteljica također su u potpunosti neosnovani, s obzirom da je trošak dosuđen u skladu s odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.), a prema vrijednosti predmeta spora. Pri tome nisu od utjecaja navodi tuženika, o tome koji je od odvjetnika i u kojoj mjeri izlagao na ročištu, s obzirom na činjenicu da punomoćnici tužiteljica nisu mogli izlagati na ročištu istovremeno, što ne znači da se, prethodno, nisu konzultirali o navodima koje će navode, i tko od njih dvoje, iznijeti na ročištu.

25. Radi svega navedenog je žalba tuženika djelomično odbijena kao neosnovana u odnosu na točke I, II, III izreke te u odnosu na točku IV izreke prvostupanjske presude, kojom je tuženiku naloženo da tužiteljicama isplati trošak postupka u iznosu od 7.556,57 eura/56.935,00 kuna pa je stoga odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I. uz primjenu odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

26. Međutim, u pravu je tuženik kada se u žalbi poziva na odredbe Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 74/95., 57/96., 137/02., 125/11., 112/12., 157/13., 110/15., 118/18., dalje: ZSP) i odredbe pripadajuće Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 118/18.) kojom je u tarifnom broju 2. pod napomenama propisano da ako viši sud ukine odluku nižeg suda i predmet vrati na ponovno raspravljanje nižem sudu, ne plaća se pristojba za novu odluku, a takva pristojba se ne plaća niti za odluku koja bude donesena nakon što se dopusti ponavljanje postupka, kao što je u ovom konkretnom slučaju.

26.1. Naime, prvostupanjska presuda poslovni broj P-97/19 od 19. ožujka 2019. je donesena nakon što je rješenjem ovog suda poslovni broj Gž-436/2017-4 od 2. studenoga 2017. ukinuta prvostupanjska presuda poslovni broj P-988/04 od 20. veljače 2008., dok je prvostupanjsku presudu poslovni broj P-183/21.-20. od 22. studenog 2021. (pobijana presuda) donesena nakon što je u prvostupanjskom postupku dopušteno ponavljanje postupka, čime su ostvareni uvjeti za primjenu tarifnog broja 2. Tarife o sudskim pristojbama.

27. Stoga je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika valjalo odbiti zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u odnosu na dosuđenu sudsku pristojbu za prvostupanjsku presudu poslovni broj P-97/19 od 19. ožujka 2019. u iznosu od 292,97 eura/2.207,35 kuna i za prvostupanjsku presudu poslovni broj P-183/21.-20. od 22. studenog 2021. u iznosu od 663,61 eura/5.000,00 kuna, ili ukupno 956,58 eura/7.207,35 kuna te odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude, uz primjenu odredbe članka 373. točke 3. ZPP.

28. S obzirom da je tuženik djelomično uspio sa žalbom samo u odnosu na odluku o trošku u razmjerno neznatnom dijelu, dok u odnosu na glavnu stvar nije uspio sa žalbom, to mu stoga niti ne pripada trošak žalbenog postupka pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude (članak 154. stavak 1. ZPP u vezi sa člankom 166. stavkom 1. ZPP).

29. Zahtjev tužiteljica za naknadu troška sastava odgovora na žalbu (omaškom nazvan trošak sastava žalbe) je odbijen kao neosnovan jer ta radnja nije nužna za postupak, a kako to propisuje odredba članka 155. stavak 1. ZPP pa je stoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

U Sisku 1. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Stipčić