REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-683/2024-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice (dalje u tekstu: tužiteljice) ĐV, OIB: [osobni identifikacijski broj] (kao nasljednice iza pok. tužiteljice- protutuženice CV) iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Silvija Gnjidić, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika-protutužitelja (dalje u tekstu: tuženika) Sveučilište u Zagrebu, Agronomski fakultet OIB: 76023745044 Zagreb, Svetošimunska cesta 25, kojeg zastupa punomoćnica Irena Čaček, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grubišić & Lović & Lalić, u Zagrebu, radi donošenja presude kojim se nadomješta ugovor o kupoprodaji stana i dr., odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-140/2022-5 od 17. siječnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-60/16-108 od 28. rujna 2017., u sjednici održanoj 1. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e:

Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-140/2022-5 od 17. siječnja 2023. u točki II. i III. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-60/16-108 od 28. rujna 2017. u točki III. i IV. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. odbijen je tužbeni zahtjev za donošenje presude kojom se nadomješta ugovor o kupoprodaji stana, u točki II. odbijen je tužbeni zahtjev i za donošenje presude kojim se nadomješta ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. U točki III. odbijen je protutužbeni zahtjev kojim se nalaže tužiteljici iseljenje iz stana i predaju stana slobodnog od osoba i stvari predati tuženiku u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. U točki IV. je određeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

2. Presudom suda drugog stupnja u točki I. odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-60/16- 108 od 28. rujna 2017. pod točkom I. i II. izreke, kao i pod točkom IV. izreke u dijelu kojim je odlučeno da tuženica snosi svoj parnični trošak. U točki II. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom III. izreke i pod točkom IV. izreke u dijelu kojim je odlučeno da tuženik snosi svoj trošak postupka. U točki III. odbijeni se zahtjevi stranaka za naknadu troška postupka povodom pravnih lijekova.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-2822/2023-2 od 28. rujna 2023. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

„Može li sud pozivom na pravo na dom odbiti tužbeni zahtjev za iseljenjem stranke koja je nasljednik i pravni slijednik stranke koja se u tijeku postupka pozivala na pravo na dom, ako u tijeku postupka prethodno nije utvrđeno da sporna nekretnina predstavlja i njezin dom niti je isticala takva prigovor?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv navedene drugostupanjske presude, tuženik je podnio reviziju pozivajući se na odredbu članka 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP-a), sadržajno zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak za sastav revizije.

5. Tužiteljica nije podnijela odgovor na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev za donošenje presude koja u cijelosti nadomješta ugovor o kupnji stana i eventualno kumulirani zahtjev za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom (time da tužiteljica JV nije navedena u ugovoru o najmu stana kao član zajedničkog domaćinstva pok. prednice) dok je predmetom protutužbe zahtjev za iseljenje pok. CV i predaju u posjed istog stana.

8. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja niz čl.385. a ZPP-a zbog kojeg je dopuštena.

9. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev za iseljenje pozivom na pravo na dom unatoč utvrđenju da pok. prednica tužiteljice CV nije imala status stanara odnosno zaštićenog najmoprimca. Nadalje navodi da se radilo o domu pok. prednice tužiteljice, da je miješanje u pravo vlasništva tuženika usmjereno na postizanje legitimnog cilja, jer isti predstavlja zaštitu ustavnog prava na dom pok. prednice tužiteljice kao korisnice stana kroz preko 37 godina. Pok. prednica tužiteljice ovlaštena je tražiti sudsku zaštitu zbog čega je miješanje bilo nužno te je bilo razmjerno cilju koji se želio postići odnosno cilj je bio razmjeran naravi potrebe pok.prednice tužiteljice-protutuženice za stanovanjem. Radi se o pravu na dom koje stoga u konkretnom slučaju proteže nad pravom vlasništva tuženika-protutužitelja, koji nije dokazao da mu je isti stan neophodan za obavljanje njegove djelatnosti.

10. Ovaj sud je u odluci poslovni broj Rev-818/2024-2 od 25. veljače 2025. u odnosu na pravo na dom, iznio slijedeće pravno shvaćanje:

„…13.1.Odredba čl.8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“-Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10-nadalje: Konvencija) propisuje pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, a prema toj odredbi svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Da bi se pojedinac mogao pozvati na čl.8. Konvencije, on mora dokazati da se njegov prigovor prava na dom odnosi na barem jednu od četiri odlučne činjenice- okolnosti navedene u tom članku (privatnim životom, obiteljskim životom, domom i dopisivanjem).

13.2.Prema odredbi čl.34. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) dom je nepovrediv, a pravo na dom ustavom zaštićeno pravo. Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje (čl.16.st.1. Ustava). Svako ograničenje ustavom zaštićenih sloboda i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

13.3. …odredba čl.8. Konvencije sadrži negativnu i pozitivnu obvezu države. Osnovna svrha članka 8. Konvencije je zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja javne vlasti u privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje je negativna obveza koju ta odredba nameće državama. Ona traži od države da se suzdrži od proizvoljnog miješanja u pravo pojedinca. Pozitivna obveza, s druge strane, znači da države članice moraju osigurati poštovanje prava iz članka 8. Konvencije, čak i između privatnih stranaka (Barbulescu protiv Rumunjske (VV), § 108-111.1.). Te obveze mogu uključivati usvajanje mjera čiji je cilj osigurati poštovanje privatnog života čak i u području odnosa između pojedinaca (Evans protiv Ujedinjene Kraljevine (VV) § 75.2.).Preduvjet ispunjenja navedenih obveza je dobro poznavanje značenja pojmova iz čl.8. Konvencije, te opsega prava koja jamči taj članak definiranog kroz praksu Europskog suda. U odnosu na pravo na dom članak 8. ne može se tumačiti kao da priznaje pravo na pružanje doma (Chapman protiv Ujedinjene Kraljevine (VV) § 99.) ili kao da dodjeljuje pravo na stanovanje na određenom mjestu (Garib protiv Nizozemske, § 141.3). Pitanje prava na dom relevantno je u predmetima iseljenja u kojima je iseljenje neovlaštenih posjednika tražila država, ali i kada je iseljenje tražila jedinica lokalne vlasti ili trgovačko društvo u vlasništvu države budući da se oni u konvencijskom smislu smatraju državom (Škrtić protiv Hrvatske; McCann protiv Ujedinjene Kraljevine) ili pak u privatno pravnim odnosima. U privatno pravnim odnosima glavna obveza države su postupovna jamstva koja će osigurati provođenje djelotvornog i pravičnog postupka. Pitanje razmjernosti miješanja u pravo na dom ne postavlja se automatski u svakom predmetu iseljenja (Petolas protiv Hrvatske, § 72., Paulić protiv Hrvatske, § 43., već samo kada se stranka pozove na to svoje pravo.

13.4. „Dom“ je u konvencijskom smislu autonoman pojam koji ne mora odgovarati pojmu „doma“ u domaćem pravu. Hoće li se neka nekretnina smatrati „domom“ činjenično je pitanje koje ne ovisi o zakonitosti pojeda pram odredbama nacionalnih zakona (McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, paragraf 46., Tijardović protiv Hrvatske, § 29.). Stoga je „dom“ činjenični, a ne pravni pojam i ne ovisi o definicijama danim u domaćem pravu (Paulić protiv Hrvatske, § 33.).“Dom“ prema shvaćanju ESLJP, koje prihvaća i ovaj sud, čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to nastajanje ili ih zakonito i bez ovlaštenja (Bjedov protiv Hrvatske, § 57.). „Dom“ nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene (Orlić protiv Hrvatske, § 53.). Pravo na „dom“ ne obuhvaća pravo na određeni dom pa niti pravo na vlasništvo nad nekretninom, koja predstavlja dom. Ne mora se raditi o stanu ili kući, pa „dom“ prema shvaćanju navedenog suda može, biti i kamp kućica ili drugi prostor, ako ga pojedinac opravdano smatra svojim domom i koristi ga kao dom (Chapman protiv Ujedinjene Kraljevine (VV) § 171. -174.). Zaštitu temeljem čl.8. uživaju i poslovne prostorije (Zahi protiv Hrvatske, § 54.)“

11. Uzimajući u obzir sve navedeno, nižestupanjski sudovi su kod odlučivanja o zahtjevu tuženika-protutužitelja propustili ocijeniti položaj tužiteljice kao nasljednice iza pok. majke, koja je preuzela postupak u određenoj fazi, kao i činjenice da je majka tužiteljice sadržajno isticala prigovor prava na dom, a ne i tužiteljica. Pojam doma za sud je činjenično pitanje, o kojem se odlučuje po kriterijima trajnosti i faktične veze, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i pravna shvaćanja sadržana u odlukama Ustavnog suda te Europskog suda. Zaštita prava na dom nije apsolutna ni neupitna, jer ograničenje tog prava mora zadovoljiti određene kriterije-materijalnopravne i procesnopravne, sadržane u tzv. testu razmjernosti. Pri čemu je na tuženiku (u ovom slučaju tužiteljice-protutuženice) teret dokazivanja da se navedena odluka tiče njenog doma i da je došlo do miješanja u njeno pravo na dom, dok je u odnosu na pitanja da li je miješenje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i da li je prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu, teret dokaza na tužitelju (ovdje tuženiku-protutužitelju).

12. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

„Pravo na dom je načelno pravo strogo osobne naravi, koje ovisi o činjeničnim utvrđenjima kriterija trajnosti i faktične veze. Stoga se prigovor prava na dom ne može automatski primijeniti i na nasljednika i pravnog slijednika stranke koja se na to pravo pozivala u tijeku postupka.

Dakle, u svakom pojedinom slučaju, nakon isticanja prigovora prava na dom (izravno ili sadržajno) potrebno je utvrditi jesu li u odnosu na određenu osobu ispunjeni ti kriteriji.“

13. Zbog iznijetih razloga je valjalo ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu po članku 391. stavku 7. ZPP-a i predmet vratiti prvostupanjskom sudu u tom dijelu na ponovno suđenje.

14. U ponovljenom postupku nižestupanjski sudovi će uzeti u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ali i praksu Europskog suda za ljudska prava u svezi povrede prava na dom.

15. Na temelju odredbe članka 166. stavka 4. ZPP-a ostavljeno je da se o troškovima parničnog postupka u povodu revizije odluči u konačnoj odluci o parničnim troškovima.

Zagreb, 1. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek