Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-4462/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Marjane Rajić i Tomislava Tomašića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika - specijalista Željka Kudrića, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenih Grand d.o.o. i VK, zastupanog po branitelju Franu Štura, odvjetniku iz [adresa], zbog prekršaja iz članka 93. stavak 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17, 98/19) i dr., odlučujući o žalbi okrivljenika, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji od 4. travnja 2025., broj: Pp-438/2023-34, na sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika VK, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), okrivljenik je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 (trideset) eura, u roku od 60 (šezdeset) dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, okrivljeni DK proglašen je krivim i kažnjen ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 2.760,00 eura, zbog prekršaja iz članka 229. stavak 2. u vezi stavka 1. točka 34. Zakona o radu, članka 10. stavka 2. u vezi stavka 1. točka a) i točka d) Zakona o minimalnoj plaći, činjenično opisanih u izreci pobijane presude pod točkama I., II., III.

1.2. Istom presudom II okrivljeni DK je na temelju članka 182. stavak 1. točka 3. (ispravno čl. 182. t. 3.) Prekršajnog zakona oslobođen optužbe da bi na način činjenično opisan u točki VII. u izreci počinio počinio prekršaje iz članka 229. stavak 2. u vezi stavka 1. točka 34. Zakona o radu, članka 10. stavka 2. u vezi stavka 1. točka a) i točka d) Zakona o minimalnoj plaći, dok je u odnosu na okrivljenu pravnu osobu Grand d.o.o. temeljem članka 155. stavak 1. Prekršajnog zakona odbijena optužba jer je pravna osoba prestala postojati, zbog djela prekršaja iz članka 229. stavak 1. točka 34. Zakona o radu, članka 10. stavka 1. točka a) i točka d) Zakona o minimalnoj plaći činjenićno opisanih u točki VIII. izreke presude.

2. Navedenom presudom okrivljenik DK je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 50,00 eura.

3. Protiv osuđujećeg dijela te presude okrivljenik je po branitelju pravodobno podnio žalbu iz svih žalbenih osnova, a osobito zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da II. okrivljenika u cijelosti oslobodi optužbe odnosno ukine pobijanu presudu u osuđujućem dijelu i troškovima postupka i dostavi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

4. Žalba je neosnovana.

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljeni pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

6. Okrivljenik u svojoj žalbi prigovara da činjenični opis prekršaja ne sadržava sva bitna obilježja djela, jer nije izrijekom navedeno njegovo svojstvo kao odgovorne osobe, niti naziv pravne osobe u kojoj bi to svojstvo imao. Takvi navodi se u cijelosti odbijaju kao neosnovani.

7. Naime, u konkretnom slučaju, okrivljeniku se stavlja na teret počinjenje prekršaja iz članka 229. stavak 2. a u vezi stavka 1. točke 34. i članka 10. stavka 2. u vezi stavka 1. točka a) i d) Zakona o minimalnoj plaći, u vezi s odredbama Priloga 1. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo. Ovi prekršaji se odnose na nedostavljanje obračuna dugovane, a neisplaćene plaće, neisplatu minimalne plaće te neisplatu dodataka za prekovremeni rad, u propisanim rokovima i u visini određenoj zakonom i kolektivnim ugovorom. Zakonski opis predmetnih prekršaja određuje objektivnu radnju (propuštanje dostave obračuna dugovane plaće, isplate dospjele plaće i dodataka), a ne uvjetuje postojanje svojstva odgovorne osobe kao bitnog obilježja djela. Dakle, nije riječ o prekršajima koje može počiniti isključivo odgovorna osoba u formalnom smislu, već o radnjama koje su u konkretnim okolnostima poduzete ili propuštene od strane fizičke osobe koja je stvarno odlučivala o isplati plaća radnicima.

8. U postupku je na temelju izvedenih dokaza (uvid u sudski registar) nesporno utvrđeno da je okrivljenik u predmetnom razdoblju bio osoba koja je u pravnoj osobi odlučivala, čime je očito postupao u svojstvu odgovorne osobe. Dodatno, prema članku 61. stavku 3. Prekršajnog zakona, odgovorna osoba odgovara za prekršaj čak i ako više ne radi u pravnoj osobi ili ako pravna osoba prestane postojati, što potvrđuje da svojstvo odgovorne osobe nije pravni preduvjet za postojanje prekršaja, već okolnost koja utječe na osobu koja se poziva na odgovornost, ne na samu radnju prekršaja.

9. Žalbeni navodi okrivljenika u kojima ističe da nije bio odgovorna osoba u pravnoj osobi Grand d.o.o. u predmetnom razdoblju, već da je tu funkciju faktično obavljao prokurist TK, isto tako se ocjenjuju kao neosnovani.

10. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude pravilno i dostatno obrazložio razloge zbog kojih smatra da je okrivljenik imao svojstvo odgovorne osobe. Sud je utvrdio da je okrivljenik u vrijeme počinjenja prekršaja bio formalno imenovani direktor pravne osobe, upisan u sudski registar, s pravom pojedinačnog i samostalnog zastupanja društva. Ta je okolnost utvrđena povijesnim izvatkom iz sudskog registra, kao i zapisnicima Državnog inspektorata.

11. Prema članku 61. stavku 1. Prekršajnog zakona, odgovorna osoba je fizička osoba koja u pravnoj osobi vodi poslove pravne osobe ili joj je povjereno obavljanje određenih poslova iz područja djelovanja pravne osobe, te je po toj osnovi odgovorna za poštivanje zakona i drugih propisa. U pravilu, direktor je odgovorna osoba po samom zakonu, a postojanje prokure ne isključuje njegovu odgovornost, već je eventualna podjela ovlasti između direktora i prokurista pravno irelevantna ako nije jasno i dokumentirano prenesena.

12. Okrivljenik u svom iskazu i obrani nije dostavio nijedan dokaz da je formalno ili faktično bio lišen ovlasti koje proizlaze iz funkcije direktora. Ne postoje dokazi o postojanju internih akata (npr. pravilnika, odluka, punomoći) kojima bi se ovlasti prenijele na drugu osobu, niti dokazi da je bio onemogućen u izvršavanju zakonskih i ugovornih obveza kao odgovorna osoba.

13. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je izveo jasan zaključak temeljen na ukupnosti izvedenih dokaza, a ne isključivo na iskazu svjedoka TK. Doduše, svjedok je u svom iskazu naveo da „nikada nije bio odgovorna osoba“, no na daljnji upit suda sam priznaje da je upravo on sklapao ugovore o radu s više radnika koji su predmet prekršajnog postupka.

14. Istina je da svjedok TK u svom iskazu iznosi određene kontradiktorne tvrdnje, no te kontradikcije ni u kojem slučaju ne idu u korist okrivljenika. Štoviše, činjenica da je prokurist u ime društva sklapao ugovore o radu ne oslobađa direktora kao odgovornu osobu njegove zakonske obveze, osobito u dijelu dostavljanja obračuna dugovane a neisplaćene plaće, isplate minimalne plaće, te isplate povećanja plaće za prekovremene sate.

15. Prvostupanjski sud je jasno naveo razloge zbog kojih ne prihvaća obranu okrivljenika o „fiktivnom“ direktorstvu te je takvu obranu ocijenio nevjerodostojnom, selektivnom i neuvjerljivom, budući da okrivljenik nije ponudio nijedan dokaz kojim bi potkrijepio svoje tvrdnje. Sud je, suprotno tvrdnjama iz žalbe, naveo jasne i logične razloge koji ne sadrže bitne proturječnosti ni pravne nelogičnosti.

16. Ne stoji žalbeni navod da je sud počinio bitnu povredu iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, jer obrazloženje pobijane presude sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, i to razloge koji su u skladu s izvedenim dokazima. Ne postoji proturječnost između obrazloženja i sadržaja zapisnika o iskazima, niti su odlučne činjenice ostale neobrazložene.

17. Sud je u skladu s pravilima postupka i načelom slobodne ocjene dokaza dao prednost izvedenim materijalnim dokazima i dosljednim iskazima svjedoka radnika, čiji su navodi međusobno podudarni i potvrđeni dokumentacijom u spisu.

18. Slijedom navedenoga, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te na temelju tako utvrđenog stanja donio zakonitu i pravilnu odluku. Žalbeni navodi okrivljenika ne dovode u pitanje zakonitost niti pravilnost pobijane presude, pa su kao neosnovani odbijeni.

19. Isto tako treba naglasiti da nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo, jer nije ostala nerazjašnjena nijedna odlučna činjenica, sud je utemeljeno zaključio da je okrivljenik imao zakonsku i stvarnu odgovornost za izvršavanje zakonskih obveza prema radnicima.

20. Razmatrajući odluku o kazni, ovaj Sud nalazi da je okrivljeniku izrečena novčana kazna u granicama zakona, da je kazna odgovarajuće obrazložena te nije prestroga s obzirom da mu je kazna za djela iz točke I., II. i III. izreke utvrđena u iznosu posebnih zakonskih minimuma propisanih za ta djela. Tako utvrđene pojedinačne kazne, kao i ukupno izrečenu kaznu, i ovaj sud smatra primjerenom težini počinjenih prekršaja, stupnju krivnje, opasnosti djela, kao i ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona. Prvostupanjski sud je svoju odluku o kazni obrazložio na način koji je prihvatljiv i ovom sudu, a okrivljenik u žalbi ne ističe niti ne dokumentira nove naročito olakotne okolnosti koje bi učinile osnovanim preinačenje takve odluke.

21. U odnosu na troškove postupka, valja napomenuti kako okrivljenik nije obrazložio ovu žalbenu osnovu već je samo paušalno navodi navođenjem točke VI. u žalbi. Budući je okrivljenik proglašen krivim, isti je dužan naknaditi troškove prekršajnog postupka, a kako je to i odredio prvostupanjski sud u pobijanoj odluci. Troškovi postupka u paušalnom iznosu određeni su sukladno složenosti i trajanju postupka te u okviru određenom Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/2013) gdje je propisano da se paušalni iznos za troškove prekršajnog postupka određuje u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (13,27 eura do 663,61). Stoga je odluka prvostupanjskog suda o trošku pravilna i zakonita.

22. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezan okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

23. Iz navedenih razloga, na temelju članak 207. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu 1. listopada 2025.

Zapisničar :

Predsjednik vijeća:

Željko Kudrić, v. r.

Mario Soljačić, v.r.

Presuda i rješenje se dostavlja Općinskom sudu u Vinkovcima u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.