REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-444/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Mariji Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873883, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 22. kolovoza 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 01. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 52418/06 od dana 27. rujna 2006. sklopljenog između pravnog prednika tuženika SOCIETE GENERALE SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, matični broj subjekta MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i AM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „KAMATNA STOPA/NAKNADA“, a koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50% (slovima nulacijelihpedeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.".

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao pravnom slijedniku SOCIETE GENERALE_SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, matični broj subjekta MBS: [matični broj subjekta], isplatiti tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 162,73 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 07. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 162,73 EUR od 07. listopada 2006. do isplate preko stope zatezne kamate dosuđene pod točkom II. izreke presude.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.267,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos dosuđenih troškova postupka od 1.267,14 EUR, preko stope zatezne kamate dosuđene pod točkom IV. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj dana 30. siječnja 2025. navodi da su ZM s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje u tekstu: korisnik kredita) i pravni prednik tuženika su dana 27. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 52418/06 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 52.500,00 CHF (slovima: pedeset dvije tisuće petsto švicarskih franaka) obračunato prema prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 178 mjeseci. U članku 5. Ugovora o kreditu pod nazivom „KAMATNA STOPA / NAKNADA” predviđena je naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 0,50 % (slovima: nula cijela pedeset posto) od iznosa odobrenog kredita, time da je plaćanje navedene naknade jednokratno i plaća se prije korištenja kredita. Korisnik kredita istu obvezuje platiti neovisno o iskorištenom iznosu kredita. S tim u vezi, korisniku kredita je dana 06. listopada 2006., naplaćena naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 162,73 EUR / 1.226,08 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno odredbi članka 5. Ugovora o kreditu. Navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i pravnog prednika tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, Ugovor o kreditu u članku 5. sadrži odredbu s nazivom „KAMATNA STOPA /NAKNADA”, a prema kojoj se ista naplaćuje u visini od 0,50 % (nulacijelihpedeset posto) od iznosa odobrenog kredita, ista je jednokratna te se naplaćuje prije korištenja kredita kredita, time da se korisnik kredita obvezuje platiti navedenu naknadu neovisno o iskorištenom iznosu kredita. Pritom korisnik kredita napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora pravni prednik tuženika ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane pravnog prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Uz to, plaćanje predmetne naknade iz čl. 5. Ugovora o kreditu u visini od 162,73 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 162,73 EUR od iznosa kredita. Osim toga, korisnik kredita je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, nadalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti već za prijevremenu konačnu podmiru stambenog kredita br. 40146419400 i za adaptaciju stana kao što to i nedvojbeno proizlazi iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila jasna i lako razumljiva, za razliku od pravnog prednika tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Korisnik kredita je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na pravnog prednika tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika. Tim isto, pravni prednik tuženika je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i pravnog prednika tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, smatra da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena ugovorna odredba te je stoga ista, sukladno čl. 87. st. 1. Z ZP/03 , ništetna. Poziva se na čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Nadalje, ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je pravni prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje pravnog prednika tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog, te je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kreditnog zahtjeva te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 162,73 EUR. Pritom pravni prednik tuženika u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, ne spominjući što točno ista obuhvaća, a što korisniku kredita kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato. Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane pravnog prednika tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, koju je korisnik kredita platio 06. listopada 2006. u iznosu od 162,73 EUR prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Navodi kakao je odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuću naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, pravni prednik tuženika je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 162,73 EUR. Navodi nadalje da su korisnik kredita i tužitelj sklopili su Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine, kojim ugovorom je utvrđeno kako je korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu dok je člankom 2. istog Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine izričito ugovoreno kako korisnik kredita kao Ustupitelj sklapanjem ugovora svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima prenosi na tužitelja kao Primatelja, dok tužitelj kao Primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu. Tužitelj, kao novi vjerovnik u odnosu na tuženika, ističe kako je o prijenosu opisanih tražbina i prava s korisnika kredita u korist tužitelja, tužitelj obavijestio tuženika pisanim putem

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 03. travnja 2025. ističe prigovor neurednosti tužbe navodeći da je ista podnesena pozivom na odredbu čl. 186.b Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), za što u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke. Nadalje ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije u bitnom navodeći da korisnik kredita svoju tražbinu nije mogao ustupiti tužitelju jer je to u suprotnosti s odredbom čl. 2.4 Ugovora o kreditu (pravilno 12.4.) kojim je ugovoreno da korisnik kredita ne može svoja prava i obveze ustupiti bez odobrenja kreditora, a tuženik korisniku kredita nije dao odobrenje za ustup/prijenos tražbine. Tuženik također ističe prigovor zastare. Što se tiče sporne ugovorne odredbe, tuženik navodi da niti jedna od pretpostavke za utvrđenje ništetnom predmetne ugovorne odredbe (da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna, teško razumljiva, teško uočljiva i da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača) nije ispunjena. Navodi da je ugovorna odredba jasno koncipirana ugovorom i unesena je u ugovor na lako uočljivom mjestu bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Dakle, smatra da je ugovorna odredba koja je sporna i jasna, i uočljiva i razumljiva te nije dopušteno utvrđivati njezinu ništetnost. Zaključno, tuženik osporava vrijednost predmeta spora, smatrajući da visina tužbenog zahtjeva treba biti samo visina kondemnatornog tužbenog zahtjeva, navodeći da naznačena vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.498,96 EUR, tužitelj samo povećava troškove postupka.

3. U nastavku postupka tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva dok je tuženik ostao kod svih iznesenih prigovora.

4. Na ročištu dana 17. lipnja 2025. tuženik je istaknuo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva pod točkom II. tužbe (162,73 EUR) i ne osporava da je iznos naknade naplaćen kako je to navedeno u tužbi, nakon čega je tužitelj je odustao od prijedloga za provođenjem knjigovodstveno-financijskog vještačenja te saslušanja odgovorne osobe tužitelja.

5. Suprotno navodima tuženika, tužitelj nije podnio stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b ZPP, već je podnio tužbu u skladu s odredbom čl. 186. ZPP koja sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 52418/06 od 27. rujna 2006. koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu iznosa od 162,73 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

6. Sud je tijekom postupka izvršio uvid te je pročitao dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Ujedno je saslušana kao svjedok korisnica kredita ZM (list 161-162 spisa)

7. Ocjenom provedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev osnovan, osim u dijelu visine stope zatezne kamate.

8. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja ZM kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor 27. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 52418/06 (list 38-45 spisa) sa sporazumom o osiguranju prijenosom vlasništva, za iznos kredita od 52.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, sa namjenom prijevremene konačne podmire stambenog kredita broj 40146419400 (čl. 2. i 3. Ugovora). Nije sporno da je korisniku kredita na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva dana 06. listopada 2006. naplaćen iznos od 162,73 EUR.

9. Između stranaka su sporni aktivna legitimacija tužitelja, ništetnost sporne ugovorne odredbe, odnosno je li ista korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te uzrokuje li navedena odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Nadalje je sporno pitanje zastare utužene tražbine.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 52418/06 (list 38-45 spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita AM i prednika tuženika kao kreditora za iznos kredita od 52.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, sa namjenom adaptacije (čl. 2. i čl. 3. Ugovora). U članku 5. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i upravljanje kreditom u visini od 0,50% od iznosa odobrenog kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prije korištenja kredita neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita. Odredbom čl. 12.4. ugovoreno je da korisnik kredita ne može svoja prava i obveze ustupiti bez odobrenja kreditora.

11. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. (list 30-36 spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita ZM, kao ustupitelj, ustupio tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj. 52418/06 od 27. rujna 2006. s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Tuženik je obaviješten o ustupu potraživanja primitkom Obavijesti od 30. svibnja 2023. (list 37 spisa).

12. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije, valja navesti slijedeće.

13. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka (čl. 80. st. 2. ZOO).

15. Okolnost da su korisnik kredita i tuženik kao kreditor (banka) Ugovorom o kreditu ugovorili da korisnik kredita ne može svoja prava i obveze ustupiti bez odobrenja kreditora nije odlučna za pitanje valjanosti Ugovora o cesiji i time aktivne legitimacije tužitelja u ovom sporu budući da je predmet ustupa tražbina nastala po osnovi ništetne ugovorne odredbe odnosno tražbina proizašla iz izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove, a ne potraživanje koje bi proizlazilo iz ugovorne obveze tuženika. Osim toga, takva je ugovorna odredba tipska odredba ugovora čiji je sadržaj unaprijed pripremio tuženik i kojom odredbom se nameće samo obveza jednoj, slabijoj, ugovornoj strani pa se time očito uzrokuje znatna neravnoteža među ugovornim stranama, što navedenu odredbu čini nepoštenom i time ništetnom po osnovi istih odredbi ZZP koje su osnova tužbenog zahtjeva.

16. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za isplatu iznosa s osnove stečenog bez osnove koju je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

17. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

18. Korisnik kredita ima status potrošača, što je sud utvrdio na temelju izvedenih dokaza. Naime, iz sadržaja Ugovora o kreditu od 27. rujna 2006. proizlazi da je korisnik kredita potrošač budući da je u ugovoru jasno navedeno da je njegova namjena prijevremena konačna podmira stambenog kredita broj 10146419400 za adaptaciju stana, dok je i iz iskaza korisnice kredita, koja je saslušana u svojstvu svjedoka, a čijem je iskazu sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, vidljivo da se radilo o kreditu koji je podignut radi prijevremene otplate kredita koji je već ranije podignut za adaptaciju stana. Naime, svjedokinja je navela da je sredstva dobivena iz kredita koristila za adaptaciju svog vlastitog stana.

19. Iz iskaza saslušanog svjedoka proizlazi da u vezi sporne odredbe o naknadi nije bilo nikakvih pojedinačnih pregovora niti posebnih pojašnjenja. Iz navedenog proizlazi da korisnik kredita nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja u vezi ove naknade, jednako kao i da mu nitko u banci nije nudio specifikaciju ili je obavijestio što se obračunava predmetnom naknadom, odnosno da se o naknadi uopće nije raspravljalo i dogovaralo.

20. Iz navedenog stoga proizlazi da korisniku kredita odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

21. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

22. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

23. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

24. Na tuženiku je teret dokazivanja da je njegov prednik sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u određenom postotku od iznosa kredita. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li predniku tuženika bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

25. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

26. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna ( 0,50% od iznosa kredita), proizlazi da prednik tuženika nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da se o predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo, niti na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita te da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

27. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

28. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja prednik tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita). Pored navedenog, prednik tuženika je korisniku kredita obračunavao kamatu prema čl. 5. i čl. 11. Ugovora o kreditu na cjelokupan iznos kredita od 41.800,00 CHF, iako mu je stvarno isplatio taj iznos umanjen za 1%, odnosno za iznos naplaćene naknade za obradu kredita.

29. Slijedom prednjih zaključaka, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada ništetna je sukladno čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP.

30. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

31. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

32. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 162,73 EUR, čija visina među strankama nije sporna.

33. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

34. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

35. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

36. Ocjena je ovog suda da je prednik tuženika morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu i odobrenje kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Stoga je tuženik kamate na dosuđeni iznos dužan platiti od 07. listopada 2006. Da je predmetna naplata korisniku kredita naplaćena 06. listopada 2006. proizlazi iz potvrde tuženika (list 18 spisa), a i tuženik je isto priznao tijekom postupka.

37. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina proizlazi iz izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove, a ne iz trgovačkog ugovora. Preko visine te kamatne stope tužbeni zahtjev nije osnovan.

38. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod točkama I., II. i III. izreke presude.

39. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 158. ZPP. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku, tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju troškove postupka koji su tužitelju nastali u vezi ovog spora i koji su bili potrebni za vođenje spora u cijelosti.

40. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 1.489,96 EUR i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.). Naime, unatoč prigovoru tuženika, ovaj sud nije našao da bi vrijednost predmeta spora bila suviše visoko naznačena pa je stoga mjerodavna ona vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naveo u tužbi (čl. 40. st. 2. ZPP) odnosno iznos od 1.327,23 EUR za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva (čl. 37. Zakona o sudskim pristojbama) i iznos od 162,73 EUR za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva (čl. 35. ZPP).

41. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, podneska od 16. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife te troškovi zastupanja na ročištima 17. lipnja 2025. i 22. kolovoza 2025. u iznosu od po 200,00 EUR svako prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, , trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, prema Tbr. 9.3. Tarife, trošak pribavljanja potvrde visine naknade za obadu kredita u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 36. Tarife, dakle ukupno 950,00 EUR, a što uvećano za PDV po stopi od 25% iznosi 1.187,50 EUR, te za troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 26,55 EUR koliko je tužitelj i platio te za presudu u iznosu od 53,09 EUR. Dakle, ukupno priznati trošak tužitelja iznosi ukupno iznosi 1.267,14 EUR.

42. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 1. ZOO. za ostale odnose

43. Obzirom na navedeno, riješeno je kao pod točkama IV. iV. izreke rješenja.

U Zagrebu, 01. listopada 2025.

Sudac

Mija Krajnović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.

DNA:

-tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe na presudu

-tuženiku po odvj.