Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-279/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BT iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Škare odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banka d.d., Zagreb, Radnička cesta br. 50., OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski i dr., odvjetnicima iz Zagreba, radi i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 5834/2022 od 3. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Privredne banke d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 5834/2022 od 3. listopada 2024.

I.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.241,59 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.554,73 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška. Rješenjem istog suda dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva tužitelja učinjena podneskom od 18. siječnja 2024.

2.Protiv citirane presude, žalbu izjavljuje tuženik iz svih žalbenog razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kaon i postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla iispitati.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava.

7.Naime, iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

-da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu br.[broj kredita] od 17. siječnja 2007., kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 22.644,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

-da iz provedenog financijskog vještačenja proizlazi da je tečaj CHF u razdoblju od početka otplate kredita oscilirao u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom otplate kredita, pa da su posljedično tome nastale i razlike u obvezi tužitelja prilikom otplate kredita u odnosu na iznos koji bi platio po nepromjenjivo ugovorenom tečaju; da ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita iznosi 3.310,02 eur, da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 68,43 eur, a da ukupan iznos preplata kad se prebiju pozitivni i negativni iznosi, iznosi 3.241,59 eur,

-da je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit,

-da je iz iskaza tužitelja razvidno da se obratio tuženiku zbog dobivanja kredita, a u svrhu kupnje osobnog vozila, da nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, da mu je djelatnik tuženika ponudio kredit u valuti CHF kao najpovoljniji, na što da je pristao, te da je kupljeno vozilo koristio samo za osobne svrhe.

8.1.Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu utuženog iznosa, prvostupanjski sud uvažava činjenicu da su na okolnost ništetnosti ugovornih odredaba u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, vođeni postupci radi zaštite kolektivnih interesa prava potrošača, pa shodno tome utvrđuje da je pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

8.2.Vezano za prednje, poziva se sud prvog stupnja na čl. 502.c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, sukladno kojima smatra da je u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, te u svezi sa time dalje poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. (dalje. Rev-3142/18), potvrđenu odlukom Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., kao i ono izraženo u odluci istog suda poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

Shodno navedenom, stav je suda prvog stupnja da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF . Pored toga, sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv, iskren i životan, a uvažava

činjenicu da tuženik tijekom postupka nije predložio saslušanje zaposlenika koji je osobno sudjelovao u postupku obrade i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, da nije niti tvrdio, niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi. Temeljem toga zaključuje da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

8.3.O visini tužbenog zahtjeva prvostupanjski je sud odlučio temeljem provedenog financijskog vještačenja, prihvativši nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno. Sukladno prednjim utvrđenjima, sud je zaključio da je tužitelj zbog primjene ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, te povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj u vrijeme isplate kredita, prilikom otplate kredita platio tuženiku više 3.241,59 eur.

Nije prihvatio sud tuženikov prigovor zastare, pozivajući se pri tome na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., a u kontekstu datuma podnošenja tužbe tužitelja.

Slijedom ovih razloga, sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa nastavno tome, primjenom čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. st. 1. ZOO-a, odlučuje kao u točki I. izreke presude.

O troškovima postupka, sud je odlučio primjenom čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.1.U kontekstu prethodno navedenog, ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene žalbene tvrdnje tuženika ponajprije u dijelu u kojem smatra da sud prvog stupnja u obrazloženju svoje odluke nije dao jasne razloge temeljem kojih je smatrao da bi sporna ugovorna odredba bila ništetna, odnosno da se bez ikakvih prethodnih ispitivanja pozvao na direktan učinak pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača.

9.2.Naime, protivno tumačenju tuženika, pravilno je i prema uvjerenju ovog suda, u konkretnoj pravnoj situaciji, postupio sud prvog stupnja kada se odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u ranije spomenutom podnesku, a kroz koje se riješilo pitanje ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula.

Radi se dakle o odlukama spomenutim u dosadašnjem dijelu obrazloženja ove odluke, a kojima je u bitnome utvrđeno da su tužene banke među kojima je i tuženik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/2003, dalje: ZZP/03), te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP/07).

9.3.U prilog pravilnosti stajališta suda prvog stupnja da se poziva na direktan učinak utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, leži dakle u čl. 502.a. u svezi čl. 502.c. ZPP-a, kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženog u odluci poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.,prema kojem pored ostalog ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Uvažavajući rezultate dokaznog postupka, za zaključiti je da u konkretnom slučaju nisu od strane tuženika istaknute neke posebne okolnosti koje bi isključile vezanost za pravomoćne odluke donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, budući je upravo na istome teret dokaza takvih činjenica.

10.1.Neovisno o prednjem, kad je riječ o ugovornim odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula (čl.1. i 6.2. Ugovora), a s aspekta da li su iste jasne, razumljive i lako uočljive, da li se o istima pojedinačno pregovaralo, a nastavno tome da li takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, podredno se ukazuje tuženiku da iz dokumentacije koja prileži spisu, počam od samog Ugovora o kreditu pa nadalje, ponajprije proizlazi da su te odredbe jasne i lako uočljive, no da nisu razumljive.

Ovo iz razloga, jer iz one dokumentacije koju je tuženik uložio u spis (Ugovor o kreditu, Opći uvjeti poslovanja s građanima, Pojašnjenje “analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom-primjer vezaog uz švicarski franak” objavljene u Biltenu o bankama HNB-a br. 12.) i prema uvjerenju ovog suda proizlazi da tužitelju kao korisniku kredita ni na koji način nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi isti kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te klauzule, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati.

Pri tome se ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka, proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franaka neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Eur, da su kao stručne osobe znali, što tijekom predmetnih postupaka nije sporio ni jedan od tamo tuženih (pa tako ni ovdje tuženik), dok prosječni potrošač nije znao, te da su bili svjesni postojanja navedenog rizika.

10.2.Svakako ovdje valja reći i to da time što je tuženik u spornom Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, postupio je protivno već ranije spomenutom načelu savjesnosti i poštenja sadržanom u čl. 4. ZOO-a.

Cijeneći neprijepornu činjenicu da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, nije postojala zakonska obveza niti jedne banke, pa tako ni tuženika, da tužitelju kao potrošaču daje određene informacije prije sklapanja samog Ugovora o kreditu, ovaj sud drži da je neovisno tome, tuženik, kao savjesni gospodarstvenik, upravo rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ipak trebao voditi računa i o interesima tužiteljice.

Ovo napose iz razloga što je po stavu ovog suda, priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima, a obzirom na to da tuženik kao profesionalac nije informirao tužitelja o navedenom, to tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije mogao biti svjestan rizika kojeg je preuzeo sklapanjem spornog Ugovora. U prilog pravilnost svega do sada izloženog, ukazuje i shvaćanje izneseno presudi Pž-6632/17.

11.Nadalje nisu ovome sudu prihvatljivi ni navodi tuženika u dijelu u kojem pobija pravilnost provedenog financijskog vještačenja, iz razloga jer da je nalaz sačinjen kao da je ugovoren fiksni tečaj CHF, budući da je prema prosudbi ovog suda, a protivno tumačenju tuženika, u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u ovim objektivnim okolnostima, glede visine tužbenog zahtjeva, prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke kao stručan i objektivan. Ovo stoga, jer i ovaj sud drži da u slučaju kad je ugovorena valutna klauzula kojom se dakle glavnica veže uz valutu čiji je tečaj podložan svakodnevnim promjenama, a koja je ugovorna odredba iz svih ranije navedenih razloga ništetna, da je tada pravilno pri izračunu preplate, kao posljedice spomenute ništetosti, tu preplatu izvršiti upravo na način da se uzme tečaj u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu, na koji je način i sačinjen izračun visine preplate.

12.Također, nisu pravno utemeljeni niti navodi tuženika kojima pobija pravilnost stava prvostupanjskog suda u odnosu na pitanje zastare, držeći da se sud prvog stupnja pogrešno pozvao na petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, iako da se radi o iznosima koje je tužitelj tuženiku isplaćivao sukcesivno.

Suprotno ocjeni tuženika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnim okolnostima, kad je riječ o zastari tražbine tužitelja, dolazi u primjenu upravo opći zastarni rok od 5 godina propisan čl. 225. ZOO-a.

Činjenica da su anuiteti ugovoreni spornim Ugovorom o kreditu dospijevali mjesečno, prema uvjerenju ovog suda nema za posljedicu nekog kraćeg zastarnog roka glede predmetne tražbine tužitelja, kao što je primjerice trogodišnji zastarni rok propisan čl. 226. ZOO-a, jer se spomenuti anuiteti ne mogu podvesti pod povremene tražbine na koje se odnosi ova zakonska odredba, kao ni bilo koju drugu situaciju propisanu čl. 228.-233. ZOO-a.

U prilog pravilnosti kako stajališta prvostupanjskog suda glede duljine zastarnog roka koji ovdje dolazi u primjenu, a time i pravilnosti primjene materijalnog prava, tako i stajališta ovog suda, upućuje recentna sudska praksa sudova u Republici Hrvatskoj.

13.Ne mogu se prihvatiti ni kao osnovani žalbeni navodi tuženika u odnosu na odluku suda prvog stupnja glede tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, a time i pravilnost primjene čl. 1115. ZOO-a, pri čemu upire na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH zauzeto na sjednici Građanskog odjela 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare za restitucijske zahtjeve, kao i na čl. 215., 226., te čl. 323. ZOO-a.

Naime, protivno stavu tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, a time i ništetne, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

U svezi s time i ovdje valja ukazati tuženiku da na pravilnost primjene spomenutog čl. 1115. ZOO-a, u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, također ukazuje mnogobrojna recentna praksa sudova u Republici Hrvatskoj.

14.Rukovodeći se svim do sada iznesenim, pravilno je u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud o troškovima parničnog postupka odlučio primjenom čl. 154. st.1. ZPP-a.

15.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

16.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi pobijanu presudu primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

17. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

18.Rješenje suda prvog stupnja kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci 1. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković