REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-1494/2023-29

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Ivani Klišmanić, u pravnoj stvari tužiteljice LO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Bašić Josip, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Addiko Bank d.d., [adresa], OIB:14036333877, kojeg zastupa Branko Bulat, odvjetnik u odvjetničkom društvu Šavorić&Partneri d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1/A, radi isplate, nakon održane glavne rasprave dana 8. rujna 2025. godine, te objave dana 1. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Addiko banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 isplatiti tužiteljici LO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 8.553,39 Eur-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

− na iznos od 18,04 Eur-a od 31.05.2011.

− na iznos od 207,82 Eur-a od 30.06.2011.

− na iznos od 193,59 Eur-a od 31.07.2011.

− na iznos od 156,48 Eur-a od 31.08.2011.

− na iznos od 154,57 Eur-a od 30.09.2011

− na iznos od 148,04 Eur-a od 31.10.2011.

− na iznos od 157,80 Eur-a od 30.11.2011

− na iznos od 166,36 Eur-a od 31.12.2011.

− na iznos od 169,34 Eur-a od 31.01.2012.

− na iznos od 165,38 Eur-a od 29.02.2012.

− na iznos od 166,39 Eur-a od 31.03.2012.

− na iznos od 170,09 Eur-a od 30.04.2012.

− na iznos od 164,72 Eur-a od 31.05.2012.

− na iznos od 163,04 Eur-a od 30.06.2012.

− na iznos od 156,61 Eur-a od 31.07.2012.

− na iznos od 165,36 Eur-a od 31.08.2012.

− na iznos od 167,94 Eur-a od 30.09.2012.

− na iznos od 162,94 Eur-a od 31.10.2012.

− na iznos od 166,23 Eur-a od 30.11.2012.

− na iznos od 158,07 Eur-a od 31.12.2012.

− na iznos od 166,52 Eur-a od 31.01.2013.

− na iznos od 166,52 Eur- a od 28.02.2013.

− na iznos od 166,17 Eur-a od 31.03.2013.

− na iznos od 147,58 Eur-a od 30.04.2013.

− na iznos od 148,73 Eur-a od 31.05.2013.

− na iznos od 148,23 Eur-a od 30.06.2013.

− na iznos od 154,93 Eur-a od 31.07.2013.

− na iznos od 156,97 Eur-a od 31.08.2013.

− na iznos od 159,86 Eur-a od30.09.2013.

− na iznos od 162,63 Eur-a od 31.10.2013.

− na iznos od 158,15 Eur-a od 30.11.2013.

− na iznos od 166,88 Eur-a od 31.12.2013.

− na iznos od 170,85 Eur-a od 31.01.2014.

− na iznos od 168,18 Eur-a od 28.02.2014.

− na iznos od 164,53 Eur-a od 31.03.2014.

− na iznos od 162,05 Eur-a od 30.04.2014.

− na iznos od 163,37 Eur-a od 31.05.2014.

− na iznos od 167,78 Eur-a od 30.06.2014.

− na iznos od 172,22 Eur-a od 31.07.2014.

− na iznos od 172,69 Eur-a od 31.08.2014.

− na iznos od 175,54 Eur-a od 30.09.2014.

− na iznos od 177,73 Eur-a od 31.10.2014.

− na iznos od 176,81 Eur-a od 30.11.2014.

− na iznos od 177,74 Eur-a od 31.12.2014.

− na iznos od 177,74 Eur-a od 31.01.2015.

− na iznos od 177,74 Eur-a od 28.02.2015.

− na iznos od 177,74 Eur-a od 31.03.2015.

− na iznos od 177,74 Eur-a od 30.04.2015.

− na iznos od 177,74 Eur-a od 31.05.2015.

− na iznos od 177,74 Eur-a od 30.06.2015.

do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena pa do isplate, te

− na iznos od 177,74 Eur-a od 31.07.2015.

− na iznos od 177,74 Eur-a od 31.08.2015.

pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena.

II. U preostalom dijelu, preko dosuđenog, tj. za iznos od 6.781,36 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev tužiteljice odbija se kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.092,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja odluke sukladno čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog troška, zahtjev tužiteljice za naknadom troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj 13. lipnja 2023., u bitnome navodi da su stranke 30. svibnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 236-119/2007 koji ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika u [adresa] Alkica Kolega Zubčić pod posl. br. OV-12934/07 30. svibnja 2007. U članku 2 predmetnog Ugovora ugovorena je valutna klauzula u švicarskim francima, odnosno odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 99.250,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF Kreditora važeće na dan korištenja kredita, a u čl.3. je ugovorena godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci Kreditora o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,20% godišnje. Mjesečna rata kredita je uz kamatnu stopu od 4,20 % iznosila 681,52 CHF, tečaj valute CHF je u vrijeme zaključenja ugovora iznosio 4,42 kn za CHF. Dana 01. veljače 2016. stranke su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 236-119/2007 koji je sklopljen radi postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF iz čl.2.. temeljnog Ugovora o kreditu u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj smatra da su određene odredbe navedenog ugovora nepoštene i ništetne, te ovom tužbom traži utvrđenje njihove ništetnosti i potražuje isplatu po tri osnove: - Prva osnova, odnosi se na preplaćene kamate koje je tuženik mijenjao svojim jednostranim odlukama mimo svih tržišnih kriterija. U odnosu na ovu osnovu, tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe koja omogućava tuženiku da jednostranim odlukama mijenja kamatnu stopu iako se radi o bitnom uvjetu ugovora.

- Druga osnova, odnosi se na preplaćene anuitete kredita zbog promjene tečaja CHF. Tuženik je sukladno valutnoj klauzuli svaki anuitet kredita plaćao u kunskoj protuvrijednosti, s obzirom da nije zadržan tečaj koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora, tužitelj je plaćao veće iznose anuiteta zbog rasta tečaja CHF. Dakle, tužitelj ovom tužbom traži ništetnosti dijela odredbi koje nameću obvezu vraćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan plaćanja. - Treća osnova je posljedica prve dvije i odnosi se na konverziju kredita gdje je tuženik kao iznos konverzije naplatio daleko više od onoga sto bi naplatio da kamatu nije nezakonito mijenjao i da nije upotrebljavao valutnu klauzulu. Nakon provedenog vještačenja, po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, AO, tužiteljica je podneskom od 11. studenog 2024. (l.s. 754-759) uredila tužbeni zahtjev te predložila da sud donese presudu kojim će navedeni zahtjev prihvatiti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (l.s. 412-563) ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog nastupjele zastare. Tužitelj se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl br. 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. godine. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, ipak se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu. Navedeno je Ustavni sud potvrdio i odlukom pos. br.: USRH U-III-2233/2019 od dana 10. lipnja 2020. godine. Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Osim toga nijedan drugi pozitivni propis Republike Hrvatske ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja pojedinih potrošača. Nadalje, tužitelj je podnio tužbu dana 13. lipnja 2023. godine te tuženik smatra da je nastupila zastara potraživanja za iznos koji se odnosi na isplatu s osnove navodno ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, čak i u slučaju da sud prihvati stajalište da je zastara bila prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“. Naime, u presudi i rješenju broj Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske je obrazložio stav da (citat sa str. 7): „pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014. godine…). Budući da je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, (u sporu „Potrošač“) P-1401/2012, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna danom donošenja drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13, dana 13. lipnja 2014., proizlazi da je dana 13. lipnja 2019. godine protekao petogodišnji zastani rok za podnošenje ove tužbe u dijelu u kojem tužitelj traži povrat navodno preplaćenih kamata. Podredno, u nastavku će tuženik obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Dakle, sama tužba onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete. Napominjemo da su tek izmjenama i dopunama ZPP (NN 70/2019) u spomenutom čl. 502.c iza riječi „naknada štete“ dodane riječi „ili isplatu“, iz čega se također može zaključiti da se to ne odnosi na predmetni parnični postupak. Zbog navedenog bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, imajući u vidu i pravilo da je na tužitelju teret dokazivanja pretpostavki za naknadu štete. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 13. lipnja 2007. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Tužitelj tužbom potražuje razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije, što je suprotno s odredbama zakona i recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda. Tuženik ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. U prilog navedenoj tvrdnji, tuženik se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK. Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, ZID ZPK/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“). Drugim riječima, samim potpisom Aneksa od strane tužitelja kreditni ugovorni odnos između parničnih stranaka u cijelosti je izmijenjen, jer su dakle kao što je već rečeno izmijenjeni i valuta obveze, kamatna stopa kao i iznos preostale neotplaćene glavnice odnosno sklapanjem Aneksa u cijelosti su prestale obveze parničnih stranaka iz Ugovora o kreditu. Obzirom na sve navedeno, sklapanjem Aneksa sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/15, tužitelju „su sve uplate po predmetnom kreditu iskorištene za namirenje obroka, odnosno anuiteta sada kredita u EUR po novom otplatnom planu, obzirom da su stranke sklapanjem predmetnog Aneksa izmijenile ugovorne odredbe ne samo o valuti kredita nego i o kamatnoj stopi. Stoga se ima smatrati da je prvotno sklopljeni Ugovor o kreditu zaključen pod uvjetima iz Aneksa…“, iz kojeg razloga je također otpao navodni razlog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu na što se tužitelj poziva tužbom u ovom predmetu. Tuženik tvrdi kako tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a odbaciti tužbu i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke. Podredno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženika.

3. Tužitelj je u podnesku od 11. studenog 2024. konačno uredio tužbu i tužbeni zahtjev postavio sukladno provedenom financijskom vještačenju (l.s.754-759).

4. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: otplatni plan za kredit (l.s. 9-10, te 18-26), aneks ugovoru o kreditu br. 236-119/2007 sklopljen između stranaka 1. veljače 2016. (l.s. 27-30), u ugovor o kreditu koji su stranke sklopile br. 236/119/2007 dana 30. svibnja 2007. (l.s. 34-40), na ročištu održanom pred ovim sudom dana 7. veljače 2024. izveo dokaz saslušanjem svjedokinje ĐO te tužiteljice kao stranke (l.s. 700-702), proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Leon Bataljaku iz [adresa], koji je sačinio financijsko vještačenje (l.s. 706- 747).

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice da joj tužena Banka, slijedom utvrđenja da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutu u CHF te promjenjivu kamatnu stopu, kako to slijedi iz utvrđenja u tzv. parnici potrošač, isplati iznos razlike, odnosno preplate izvršene na ime kamata te valutne klauzule, a sve temeljem stjecanja bez osnove.

6. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:

-da su stranke 30. svibnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj: 236-119/2007 gdje se u čl. 2. Ugovora navodi da se radi o stambenom kreditu, kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 99.250,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita,

-da je kredit odobren s rokom otplate od 17 godina, u 204 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja dospijeća,

-da je u čl. 3. Ugovora ugovorena godišnja kamatna stopa koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,20%, s tim da je u čl. 6. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva te da se neće mijenjati do 31.12.2007., a mijenjat će se sukladno odluci Banke,

-da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, tuženik tužiteljici na temelju predmetnog ugovora o kreditu uplatio iznos od 99.250,00 CHF,

- da iznos potraživanja tužiteljice prema tuženiku na osnovi razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope, do sklapanja ugovora o konverziji, iznosi ukupno 4.405,01 EUR,

- da iznos potraživanja tužiteljice prema tuženiku na osnovi razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja švicarskog franka, do sklapanja ugovora o konverziji, iznosi ukupno 10.929,74 EUR,

-da su stranke zaključile Dodatak ugovoru o kreditu, te da je na dan 30. rujna 2015. tuženik utvrdio preplatu u iznosu od 6.781,36 EUR koja se koristila za namirenje 50% budućih dospjelih anuiteta za konvertirani kredit.

-da nijedna od stranaka ne osporava zakonitost konverzije provedene sklapanjem dodatka ugovora o kreditu u kojem je tuženik na dan 30. rujna 2015. utvrdio pretplatu u iznosu od 6.781,36 EUR koja se koristila za namirenje 50% budućih dospjelih anuiteta za konvertirani kredit.

12. Prvenstveno je istaći da je, po ocjeni ovog suda, tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imala status potrošača i stoga se ista može pozivati na utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu.

13. Naime, prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

14. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

15. U konkretnom slučaju iz iskaza tužiteljice, kao i odredbi samog ugovora u kojem je navedena namjena kredita – stambeni kredit - za adaptaciju stambenog objekta u kojoj tužiteljica živi i danas sa svojom obitelji, jasno proizlazi da je ista u trenutku sklapanja prijepornog ugovora imala status potrošača.

16. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

17. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

18. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa, odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

21. Ovdje valja reći da je sukus, u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku, utvrđenje da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U- III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

22. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu, kao i one koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te način promjene iste, bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

23. Kako je dakle, u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, to ovaj sud zaključuje da su odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te one koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te način promjene iste nepoštene, što ih čini ništetnima.

24. Kako vezanost glavnice uz određenu valutu, kao i način promjene kamatne stope, ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli te one o promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora ništetne.

25. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tuženik tvrdi da je tužiteljici dao takve obavijesti, takvu svoju tvrdnju, međutim, tijekom postupka nije dokazao, budući da svjedokinja VO (l.s. 133) nije imala relevantnih saznanja o konkretnom ugovoru i okolnostima sklapanja istog.

25.1. Ovome valja dodati da je tezu tuženika o davanju svih potrebnih obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja ugovora u svojem iskazu opovrgnula tužiteljica, pa ovaj sud nalazi utvrđenim da tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora.

25.2. U navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli u EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

25.3. Iz iskaza tužiteljice, u bitnom, proizlazi da o ni jednoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu nije mogla pregovarati niti na nju utjecati, da se radilo o tipskom ugovoru, te da nije upozorena na postojanje rizika u vezi tečaja, ni o načinu promjene kamatne stope. Ovaj zaključak sud temelji na navodima tužiteljice, da je taj kredit u CHF jedino bio prihvatljive jer se nije tražio jamac, kao i da su sve odredbe ugovora bile unaprijed određene.

25.4. U konkretnom slučaju je i analizom predmetnog ugovora ovaj sud zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj.

26. Dakle, tužiteljica je u konkretnom slučaju dokazala osnovanost svojih tvrdnji o djelomičnoj ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, kao i onih o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je dokazana činjenična osnova tužbe - da je s tuženom bankom sklopila predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju te promjenjivom kamatnom stopom, na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

27. Što se tiče prigovora tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

28. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 tužiteljica ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 L protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

29. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

30. Također je istaći da se radi o aktu kojim se bankama temeljem zakona nalaže izmjena odredaba iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

31. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate na dan 30. rujna 2015., sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužiteljice i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka.

32. U konkretnom slučaju, visina tražbine utvrđena je na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Leona Bataljaku, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost. Prigovore tuženika ocjenjuje paušalnima te otklonjenima očitovanjem vještaka.

33. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

34. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

35. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

36. U konkretnom slučaju vještak je izračunao da je banka uslijed promjene tečaja, do konverzije, tužiteljici više obračunala iznose anuiteta od 10.929,74 EUR (l.s. 717; izračun je prikazan u Tablici 2, na l.s. 715-717), a radi se o iznosu koji predstavlja ukupni iznos preplate anuiteta kada se uzmu u obzir i tzv. pozitivne i negativne razlike. Nadalje je utvrđeno da je banka uslijed promjene kamatne stope, do konverzije, tužiteljici više obračunala iznose anuiteta od 4.405,01 EUR (l.s. 713; izračun je prikazan u Tablici 1, na l.s. 711-713), a radi se o iznosu koji predstavlja ukupni iznos preplate anuiteta, kada se uzmu u obzir i tzv. pozitivne i negativne razlike.

36.1. Dakle, na temelju nalaza i mišljenja vještaka, ovaj sud nalazi utvrđenim da je tuženik uslijed promjene tečaja i kamatne stope više obračunao tužiteljici iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 15.334,75 EUR, od kojeg iznosa je valjalo umanjiti priznatu preplatu iz konverzije u utvrđenom iznosu od 6.781,36 EUR, što rezultira iznosom od 8.553,39 EUR, koji iznos je tužiteljica više platila tuženiku, a koji iznos nije obuhvaćen konverzijom, i tek isplatom tog iznosa će tužiteljici u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu i promjene kamatne stope, koje odredbe ovaj sud nalazi ništetnima, slijedom utvrđenja iz pravpomoćnih presuda čiji se učinak proteže i na ovaj pravni odnos tužiteljice i banke tuženika.

37. Naime, ovdje stranke su u skladu s odredbama ZID ZPK 15. trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, ali za vrijeme nakon njegovog sklapanja. Što se tiče visine zahtjeva tužiteljice, odnosno iznosa koji je tužiteljici priznat nakon što je ovaj sud od zatraženog iznosa pretplate odbio iznos koji je tužiteljici priznat u konverziji, ovaj sud je na tako utvrđenu razliku dosudio zakonsku zateznu kamatu jer smatra da su se sklapanjem navedenog aneksa stranke, osim sa glavnicom kredita (koja nije bila predmet kolektivnog spora), suglasile i sa iznosom priznate pretplate. Također je navesti kako je u konkretnom slučaju predmet spora povrat stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredaba ugovora, te je odlučna činjenica bila, s obzirom na utvrđenje da su odredbe ugovora ništetne, koliki iznos je tužena primila od tužiteljice temeljem tih ništetnih odredaba. Navedeni iznos utvrđen je kako je to već obrzaloženo, na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke te je od tog iznosa odbijen iznos koji je tužiteljici priznat u konverziji, tako da je tužiteljici dosuđen iznos koji predstavlja razliku, odnosno iznos koji je ovdje tuženik stekao bez osnove.

38. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

39. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

40. Tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužiteljice, istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

41. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

42. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljičinu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, pa kako je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

43. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev tužiteljice je valjalo djelomično prihvatiti za iznos od 8.553,39 EUR, a u preostalom dijelu, preko dosuđenog, tj. za iznos od 6.781,36 EUR, tužbeni zahtjev valjalo je odbiti kao neosnovan, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.

44. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) te odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 2. st. 2. ZPP, po kojima je tužiteljici valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 22. studenog 2023., 7. prosinca 2023. i 11. studenog 2024., po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), te zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili se dokazi na dane 1. prosinca 2023., 7. veljače 2024. i 8. rujna 2025. po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), ukupno 700 bodova, što uz vrijednost boda od 2 eura (Tbr. 54.), čini 1.400,00 eura. Kada se na taj iznos obračuna PDV po stopi od 25% dođe se do ukupnog iznosa od 1.750,00 eura koji je tužiteljici dužan naknaditi tuženik na ime zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika. Tužiteljici pripada i pravo na naknadu uplaćenog iznosa od 200,00 eura na ime vještačenja, pa tako ukupno dousuđen parnični trošak iznosi 1.950,00 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troška je neosnovan i valjalo ga je odbiti, a isti se odnosi na trošak sudskih pristojbi koje tužiteljica u ovoj pravnoj stvari nije platila niti ih je dužna platiti.

44.1. Kako su stranke djelomično uspjele u sporu (tužiteljica s osnovom u cijelosti te sa 56% od zatraženog iznosa, to je tužiteljica konačno uspjela u sporu sa 78%, a tuženik sa 22%), to tužiteljici, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, pripada pravo na dio ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, što je u konkretnom slučaju 56%, slijedom čega tužiteljici pripada pravo na ukupan trošak postupka u iznosu od 1.092,00 eura, koji joj je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

U Zadru, 1. listopada 2025.

Sutkinja

Ivana Klišmanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku

- Tuženiku po punomoćniku