Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču - Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-311/2024-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo po sucu toga suda Sanji Oroz, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, A. Mihanovića 3, zastupanog po punomoćnici KE, dipl. pravnici zaposlenoj kod tužitelja, protiv tuženika Triglav osiguranje d.d., OIB: 29743547503, iz Zagreba, Antuna Heinza 4, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima OD Mađarić & Lui, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 15. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 01. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od:

- 4.654,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od utuženja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- 3.850,78 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. rujna 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena kao i da mu naknadi parnični trošak, a sve to u roku od 15 dana od primitka presude.“

II Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 1.250,00 eura, uvećanom za zakonsku zateznu kamatu koja na taj iznos teče od dana presuđenja pa do isplate po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO) u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se 27. svibnja 1994. dogodila prometna nezgoda kako to proizlazi iz Zapisnika o očevidu Županijskog suda u Puli posl.br. Kir-416/94 od 27. svibnja 1994. u kojoj je tjelesne ozljede zadobio osiguranik JE kao putnik u vozilu marke GOLF JXD reg. oznaka [registarska oznaka], kojim je upravljao ŠE, a koje vozilo je u trenutku prometne nesreće bilo osigurano od automobilske odgovornosti kod tuženika. Rješenjem tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli-Pola broj 14084 od 06. srpnja 2000. osiguraniku tužitelja JE da je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad po kojem osnovu Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje Područni ured u Puli – Pola, još uvijek vrši isplate. Budući da tužitelj trpi štetu isplatom invalidske mirovine JE kao trajnog novčanog davanja, tužitelj da je od tuženika potraživao naknadu štete za prethodna obračunska razdoblja, te je tuženik podmirio štetu nastalu tužitelju do 30. travnja 2021. Predmet ove tužbe da je šteta koja je tužitelju nastala isplatom invalidske mirovine osiguraniku JE u razdoblju od 01. svibnja 2021. do 30. travnja 2023., a koja šteta prema Obračunu isplata od 02. svibnja 2023. iznosi 4.654,67 EUR-a/35.070,61 kn. Tuženiku da je dostavljen Odštetni zahtjev – poziv za izvansudsko namirenje od 02. svibnja 2023. radi namirenja tražbine iz prethodnog stavka, međutim šteta do podnošenja tužbe da nije namirena. Stoga da tužitelj potražuje predmetnu štetu od tuženika sukladno odredbama čl. 161. st. 1. i 2., a u svezi čl. 164. st.1. Zakona o mirovinskom osiguranje (NN br. 157/13, dalje: ZOMO), i to štetu koja obuhvaća novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu. Slijedom navedenog tužitelj primjenom odredbi čl. 161., 164. st. 1. i 5., a u pogledu tijeka zateznih kamata čl. 165. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 157/13, 33/15, 93/15, 151/14, 120/16, 115/18, 102/19) podnosi tužbu i predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos u visini 4.654,67 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. svibnja 2023. do isplate. U podnesku od 17. rujna 2024. (str. 178-179) tužitelj je naveo da je podnio tužbu kojom traži isplatu invalidske mirovine koju isplaćuje svom osiguraniku JE za period od 01. svibnja 2021. do 31. travnja 2023., ali budući da i nakon podnošenja tužbe isplaćuje invalidsku mirovinu svom osiguraniku, da povisuje svoj tužbeni zahtjev na način da potražuje i daljnju isplatu iznosa u visini ukupno 3.850,78 eura, koji iznos se odnosi za period od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., te predlaže donošenje presude sadržaja citiranog u točki I izreke. Ta je preinaka tužbe dopuštena na ročištu održanom 05. studenog 2024., jer je stajalište suda da je isto svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama.

1.1. U svom podnesku od 28. studenog 2023. (str. 64-66) tužitelj navodi da ustraje na tužbi i tužbenom zahtjevu budući tuženik pogrešno i neutemeljeno upire na odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Predmet ovog spora da je regresni zahtjev Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz odredbe čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13 i dr., primjena od 01. siječnja 2014. – dalje: ZMO) za razdoblje isplate mirovine od 01. travnja 2020. do 31. prosinca 2022., a ne subrogacija iz čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/2005, primjena od 01. siječnja 2006., dalje: ZOOP). Kod prava subrogacije i prava regresa da se potražuje iz različitih osnova. Kod subrogacije da određena prava prelaze sa jednog subjekta obveznog odnosa na drugi, dakle radi se o izvedenom pravu, dok je regres izvorno pravo na naknadu štete. Tužitelj da ima izvorno pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva prema odredbama članka 164. ZOMO-a. Odredbe ZOMO- a da predstavljaju poseban propis kojim je uređena materija naknade štete koju tužitelj trpi isplatom mirovinskih primanja, dok ZOOP uređuje samo materiju iz područja obveznog osiguranja u prometu i ne može se odnositi na štetu nastalu isplatom mirovinskih primanja. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje da ima temeljem odredbi ZMO-a izravno pravo regresa od osiguravajućeg društva što podrazumijeva i pravo na izravnu tužbu, što je i ovdje slučaj. Direktni zahtjev odnosno direktna tužba da je pravo treće oštećene osobe kojoj je prouzročena šteta upotrebom motornog vozila da zahtjeva naknadu štete neposredno od osiguravatelja kod kojeg je osoba koja je odgovorna za štetu bila osigurana. Osiguranik osiguravatelja da ima ugovorni odnos sa svojim osiguravateljem temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju, dok je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje treća osoba. Obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti za štetu nastale trećim osobama da se ugovara kako bi se zaštitile treće oštećene strane. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje da ima svojstvo treće osobe sukladno odredbama čl. 1069. Zakona o obveznim odnosima kao i sukladno odredbama čl. 23. ZOOP-a. Tužitelj da trpi štetu iz predmetne prometne nezgode obzirom da je po odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju bio obvezan priznati pravo na invalidsku mirovinu zbog invalidnosti nastale kao posljedica povreda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi. Da se ovdje radi o regresnoj odgovornosti iz ZMO-a a ne o subrogaciji iz ZOOP-a da potvrđuje i Ustavni sud u svojoj odluci broj: U-III-1088/2017 od 28. rujna 2021. koja navodi: „ U ovom predmetu riječ je o parničnom postupku radi regresnog potraživanja nositelja mirovinskog osiguranja koji oštećenici isplaćuju invalidsku mirovinu, nositelju osiguranja od automobilske odgovornosti, na ime štete (invalidnosti oštećenice, preuranjenog umirovljenja i, posljedično isplate invalidske mirovine) koju je svojim vozilom prouzročio njegov osiguranik.“ Posljedica primjene odredbe čl. 27. ZOOP-a kako to zahtjeva tuženik da bi bila da svi vozači u Republici Hrvatskoj koji su odgovorni za nastanak prometne nezgode, odgovaraju za naknadu štete prema HZMO-u, iako su se osigurali od odgovornosti za štetu prema trećima. Tužitelj ipak smatra da intencija zakonodavca nije bila osloboditi osiguravajuća društva obveze naknade štete ili ih dovoditi u povlašteniji položaj od drugih pravnih i fizičkih osoba. Šteta, kao relevantna činjenica prema vremenu čijeg nastanka se određuje koja će se odredba primijeniti, za tužitelja da nastaje prilikom isplate svake invalidske mirovine, pa da se, u konkretnom slučaju za utvrđivanje osnove i visine štete za tužitelja, kao lex specialis primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju, te su zbog toga s obzirom na razdoblje nastanka štete, odnosno trenutak isplate mirovine mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koje su stupile na snagu 01. siječnja 2014. Odredbom čl. 27. st. 1. do 3. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05), na koji se poziva tuženik i koji je u osnovnom tekstu stupio na snagu 01. lipnja 2006., da je bilo propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a st. 2. da je propisano da se stvarnom štetom u smislu st. 1. toga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, dok se prema st. 3. razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Odredba čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZOOP-a (NN 76/2013) koji je stupio na snagu 01. srpnja 2013. da je mijenjala čl. 27. na način da se iza st. 4. dodaje st. 5. koji glasi: „Obvezu iz st. 1. ovog članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje“. Dakle, ta odredba da nije relevantna za rješenje ovog spora, jer se ne radi o izvršavanju obveze tuženika prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja. Ukazuje na drugačiju sudsku praksu od one na koju se poziva tuženik, a prema kojoj u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19,84/21) i to odredbe čl. 161. st. 2. toč.1. prema kojima šteta za tužitelja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na mirovinu u punom iznosu; odredbe čl. 164. st. 1. prema kojima se naknada štete zahtjeva izravno od društva za osiguranje kod kojega je vozilo osigurano od odgovornosti za štetu te odredbe čl. 164. st. 5. prema kojima su za utvrđivanje visine štete mjerodavne odredbe ZMO-a. Takvo stajalište da prihvaća Visoki trgovački sud RH u brojnim sudskim odlukama, i to primjerice Pž-5462/2020 od 22. travnja 2022., Pž-1345/2019 od 26. listopada 2020., Pž-6097/2019 od 30. listopada 2020.; Vrhovni sud RH u svojim odlukama Revd 163/2021 od 02. veljače 2021., Revd 966/2021 od 09. lipnja 2021. (Pž-1345/2019 od 26. listopada 2020.), Revt 412/2018 od 22. travnja 2020., Revd 501/2021 od 16. ožujka 2021. i Rev 1664/2016 od 03. lipnja 2020.; Županijski sud u Puli u svojim odlukama Gž-800/2022 od 18. srpnja 2022. i Gž- 746/2021 od 14. prosinca 2021.; Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž-451/2020 od 15. srpnja 2020. te Općinski građanski sud u Zagrebu u odlukama P-5671/2020 od 27. svibnja 2022., P-1607/2020 od 28. travnja 2022. itd. Posebno ukazuje na rješenje Vrhovnog suda RH broj Revd 1177/2023 od 21. ožujka 2023. kojim se Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje dopušta revizija u odnosu na slijedeće pravno pitanje: „1. Da li za HZMO u parničnom postupku naknade štete, kojom potražuje naknadu štete po isplaćenoj invalidskoj mirovini nakon 01. siječnja 2014. stvarnu štetu predstavlja puni iznos isplaćene mirovine u skladu s člankom 161. ZOMO („Narodne novine“ 157/13) ili kako smatra tuženik štetu predstavlja razlika između rješenjem priznate i isplaćene mirovine i pretpostavljenog iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u skladu sa čl. 27. ZOOP-a („Narodne novine“ 151/05) „…. uz obrazloženje da se radi o pravnom pitanju o kojem sudska praksa viših sudova nije jedinstvena.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik priznaje nastanak štetnog događaja i pasivnu legitimaciju, kao i odgovornost osiguranika tuženika. Osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da je obveza tuženika propisana odredbama Zakona obveznim osiguranjima u prometu čl. 27. u kojoj stoji: (1)Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Da se predmetna odredba primjenjuje da potvrđuje rješenje VSRH Rev 2140/2018 od 13. srpnja 2022. kojim je ukinuta prvostupanjska i drugostupanjska presuda te je predmet vraćen na ponovno suđenje s uputom i obrazloženjem da je riječ o pitanju glede kojeg pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u odlukama poslovni broj Rev 1060/12-2, Rev 454/08-2, Rev 1061/03-2, Rev 1067/12-2, Rev-x 388/2018- 2, Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020. i dr. Prema pravnom shvaćanju VSRH za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, da je mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje u trenutku kada su izvršene isplate mirovina. Nastavno na navedeno ukazuje da i VTS u svojoj odluci Pž-3459/2020 od 27. prosinca 2021. preinačuje prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev HZMO- a s obrazloženjem da je odredbom čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a na tužitelju da je teret dokazivanja visine iznosa koji bi eventualno bio osnovan. U citiranoj presudi da jasno stoji da u slučaju kada se radi o ozljedi izvan rada (kao u ovom slučaju), tužitelj (HZMO) nema pravo na naknadu štete. Kada bi se radilo o ozljedi na radi tada da bi tužitelj morao dokazati razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. Stoga da navedeno jasno ukazuje kako je tužbeni zahtjev u svakom slučaju neosnovan, a teret dokazivanja visine štete da je na tužitelju (imajući u vidu odredbe ZPP-a i ZOOP-a), jer se ista mora utvrditi sukladno odredbama čl. 27 ZOOP-a. Slijedom iznijetog predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku s zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate.

2.1. Podneskom od 05. prosinca 2023. (str. 130-131) tuženik ističe da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja za naknadu štete, a ne regresni zahtjev, jer regresni zahtjev pretpostavlja subrogaciju tužitelja u prava svog osiguranika što ovdje nije slučaj. Napominje da se u odgovoru na tužbu pozvao na pravna shvaćanja koja su potvrđena i prihvaćena i u drugim odlukama u kojima se sudovi redom pozivaju na odluku VSRH Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022. U ovim odlukama da je zauzeto pravno shvaćanje da u predmetima u kojima HZMO zahtjeva isplatu naknade štete s naslova isplaćene mirovine, za odluku je mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode te da prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP. Također VSRH navodi da osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP. Dakle, riječ da je o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP, pa da se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP koji je – u čl. 8. st. 1. regulirao „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“; - u čl. 27. uredio „zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“ na način da obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu. Smatra da sve dostavljene odluke ne ostavljaju prostora za drugačija tumačenja.

3. U dokaznom postupku pročitano je: banka podataka doznačenih mirovinskih primanja (str. 3-16, 182-186), obračun invalidske mirovine (str. 23, 181), dopis HZMO od 02. svibnja 2023. (str. 24-26), rješenje HZMO, Područna služba u Puli od 06. srpnja 2000. (str. 27-29), te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Naime, tuženik ne osporava ni jedan od navoda tužitelja iz tužbe vezano za štetni događaj, već osporava pravni osnov tražbine tužitelja.

6. Protivno navodima tužitelja da u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, dalje: ZOMO), prema kojem tužitelju pripada pravo na naknadu štete nastale isplatom invalidske mirovine u punom iznosu, u konkretnom su slučaju primjenjive odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23, dalje: ZOOP), kojima su uređeni subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja.

6.1. Kako tuženik nije štetnik, na temelju zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari/motornog vozila obvezan je naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretnog vozača), i to u okvirima obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, stoga se kao osiguratelj motornog vozila ne nalazi u istom pravnom položaju kao i sam vozač - štetnik, već može odgovarati samo u okviru odredbi ZOOP i njime preuzetih ugovornih obveza.

7. U odnosu na predmetno pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj Rev 12/2022-2 od 12. siječnja 2022., Rev 9701/2022-2 od 5. rujna 2023., Rev 704/2023-2 od 17. listopada 2023. itd., iznio pravna shvaćanja glede primjene ZOOP na istovrsne činjenične osnove kao što je u ovoj pravnoj stvari, prema kojima je za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva mjerodavan upravo ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate invalidske mirovine.

8. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

8.1. Nadalje, prema st. 2. istog članka stvarnom štetom smatra se, između ostalog, i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji koji se sukladno st. 3. određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

8.2. Iz citiranih odredbi proizlazi da obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo onda ako je iznos mirovine oštećene osobe, koja je utvrđena rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i koja se isplaćuje u konkretnom slučaju, veći od iznosa mirovine koja bi bila priznata u slučaju povrede na radu (tako i VSRH u odluci broj Rev 970/2022 od 05. rujna 2023.).

8.3. Iz činjenica utvrđenih u ovoj pravnoj stvari proizlazi da je invalidska mirovina koju je tužitelj priznao, i koju isplaćuje osiguraniku u iznosu od ukupno 8.360,12 eura za razdoblje od 01. svibnja 2021. do 30. lipnja 2024. zapravo manja od invalidske mirovine koja bi osiguraniku bila utvrđena u slučaju povrede (ozljede) na radu, a koja bi prema nalazu i mišljenju vještaka iznosila za isto razdoblje 11.234,98 eura, slijedom čega ne postoji razlika koja bi predstavljala razmjeni iznos mirovine oštećene osobe u smislu članka 27. stavka 2. i 3. ZOOP, a samim time i štetu nastalu tužitelju. Naime, ovako je utvrđeno iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića, dip. oec., a čiji nalaz i mišljenje sud cijeni potpunim razumljivim i u svemu sukladnim pravilima struke pa ga stoga i prihvaća, a na koji ni stranke nisu imale primjedbi.

9. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev je neosnovan, te je presuđeno kao u toli I izreke presude.

10. Odluka o trošku iz točke II i III izreke presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023) koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove.

10.1. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu tuženik mu nije dužan naknaditi prouzročen parnični trošak, a tuženiku su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) i to za: sastav odgovora na tužbu u iznosu 200,00 eura (tbr. 8/1 Tarife), sastav podnesaka od 05. prosinca 2023. i 10. lipnja 2025. u iznosu ukupno 400,00 eura (tbr. 8/1 Tarife), te zastupanje na ročištima 05. studenog 2024. i 26. ožujka 2025. u iznosu ukupno 400,00 eura (tbr. 9/1 Tarife), dakle sveukupno 1.000,00 eura uvećano za PDV u iznosu 250,00 eura (tbr. 46 Tarife), ili sve skupa 1.250,00 eura.

U Poreču, 01. listopada 2025.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave.

Dna:

1. Tužitelj,

2. Tuženik p.p.