Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1534/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja: KS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5884/2021-26 od 23. svibnja 2024., 01. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5884/2021-26 od 23. svibnja 2024. u točkama I, III, IV te u točki V izreke do iznosa od 4. 071,90 eur sa zateznim kamatama.

II Preinačuje se citirana presuda u točki II izreke i u dijelu točke V izreke za iznosu od 830,16 eur sa zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2. 640,68 eur sa zateznim kamatama na ime preplaćene kamate kao i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 830,16 eur sa zateznim kamatama na ime troškova postupka.

III Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđeni su ništetnim i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu, broj: 3205166368, sklopljenog 27. srpnja 2005. između stranaka ovog postupka, sadržajno potvrđenog 2. kolovoza 2005. po javnom bilježniku Marijanu Juriću, Zagreb, Savska cesta 56/II, pod br. OU-457/2005, kojima je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a koje se odredbe, odnosno dijelovi odredaba nalaze u čl. 2. predmetnog Ugovora. Točkom II izreke presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju preplaćene kamate po istom Ugovoru u iznosu 2.640,68 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke presude utvrđene su ništetnom i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba predmetnog Ugovora o kreditu kao i odredbe i dijelovi odredaba Dodatka Ugovoru o kreditu, broj: 3205166368, sklopljenog 4. prosinca 2009. između stranaka postupka kojima su tužiteljeve novčane obveze vezane uz valutnu klauzulu u stranoj valuti CHF, odnosno kojim je ugovoreno da je tužitelj dužan iste podmirivati u kunskoj protuvrijednosti novčanog iznosa određenog u stranoj valuti CHF, a koje se odredbe, odnosno dijelovi odredaba nalaze u čl. 1., 2. i 7. predmetnog Ugovora, odnosno čl. 1. i 3. predmetnog Dodatka Ugovoru. Točkom IV izreke presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju, preplaćen kredit uslijed primjene ništetnih odredaba i dijelova odredaba o valutnoj klauzuli istog Ugovora i Dodatka Ugovoru, u iznosu 12.151,34 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom V izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 4.902,06 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke.

2. Protiv usvajajućeg dijela te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP) dok protiv sadržajno odbijajućeg dijela troškova postupka iz točke V izreke žalbu podnosi tužiteljica.

3. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Tvrdi da se status potrošača ne presumira već da se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju te da tužitelj nije dokazao za što je iskoristio sredstva kredita. Nastavno ističe da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva i da je tuženik o svakoj promjeni obavijestio tužitelja i uz nju dostavio izmijenjen otplatni plan te da sud nije obrazložio na kojoj zakonskoj odredbi temelji utvrđenje o nezakonitosti te odredbe. Tvrdi i da je pogrešno utvrđenje suda o nepoštenoj odredbi o valutnoj klauzuli te da je navedena odredba u smislu odluka Europskog suda isključena od ispitivanja nepoštenosti (C-81/19 i C-243/20). Osim toga sudovi da su obvezni u pojedinačnim postupcima utvrđivati informiranost potrošača i ispitati je li ga banka upozorila na posljedice porasta vrijednosti strane valute što da sud prvog stupnja nije utvrdio. U smislu odluke europskog suda C-452/18 ukoliko se fluktuacija izračunava na bazi indeksa da se od tuženika ne bi moglo zahtijevati pružanje preciznih informacija o financijskim posljedicama vezanim sa promjenom budućih mjesečnih obroka jer da te promjene ovise o budućim događajima koje nije moguće predvidjeti. Tvrdi i da se sud nije pozvao na određene zakonske odredbe na kojima temelji ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli. Osporava i utvrđenje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare, prekida postupka zbog podnošenja kolektivne tužbe kao i pravo na isplatu zateznih kamata za vrijeme trajanja posebnih okolnosti. Glede promjenjive kamatne stope da je predmetna tražbina u zastari čak i da se prihvati stav suda o zastari i prekidu jer da je podnesena nakon 12. lipnja 2019. Tvrdi i da tužitelju ne pripadaju zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti. Zaključno navodi i da je neosnovano odbijen prigovor tuženika kojim je zahtjeva umanjenje za tzv. negativnu razliku obrazlažući da ugovorni odnos stranaka treba cijeniti kao cjelovit vodeći računa o pravima i obvezama obiju strana.

3.1. Tužitelj pobija presudu u dijelu troškova postupka tvrdeći da mu pripada i pravo na naknadu troška sastava zahtjeva koji je dostavljen tuženicama prije pokretanja postupa te pristupa na ročište radi objave odluke.

4. Predlažu uvaženje žalbi.

5. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

6. Žalbe tužitelja i tuženika su djelomično osnovane.

7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se pozivaju stranke postupka. Presuda nije proturječna, sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama i može se ispitati.

8. Protivno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja pozvao se na odredbe materijalnog prava koje je primijenio, a da se i nije izričito pozvao to ne bi dovelo u putanje zakonitost pobijane presude jer je bitno da ih je pravilno primijenio.

9. Prije svega pravilno je sud prvog stupnja analizom provedenih dokaza, uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu te saslušanjem tužitelja utvrdio da je tužitelj potrošač jer je predmetni ugovor sklopio kao fizička osoba i sredstva kredita je koristio za kupnju stana. Osim toga nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti i ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti slijedom čega je pravilno utvrdio da tužitelj ima status potrošača u smislu članka 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine" br. 96/03).

10. Nastavno pravilno je utvrdio, ocjenom provedenih dokaza u ovom predmetu, kao i temeljem utvrđenja povodom tužbe u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. da su pobijane odredbe Ugovora ništetne.

11. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi a je time ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima slijedom čega su utvrđene ništetnima.

12. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim. Time da je ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

13. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

14. Sukladno navedenom pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-507/2022 od 14. lipnja 2022).

15. Osim toga, za istaknuti je da tuženik ni tijekom ovog postupka, nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegovih obveze i da bi tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naprotiv iz sadržaja iskaza tužitelja proizlazi da nije bio informiran na takav način.

16. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima treba kazati da bi banka na transparentan način trebala informirati potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro.

17. Tuženik u žalbi izdvaja dijelove obrazloženja presude C-452/18, ali ta presuda ne dovodi u pitanje pravilnost pobijane presude. U toj se presudi sud EU izjašnjavao o mogućnosti ispitivanja nepoštenosti odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima iz Direktive 93/13.

18. Zahtjev informiranosti o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak znači da potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali i u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze (presude C-26/13 K i IS; C- 186/16 I; C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance; ).

19. U konkretnom slučaju, temeljem iskaza tužitelja i činjeničnih navoda odgovora na tužbu pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelju prije sklapanja ugovora nisu bili predočeni svi elementi koji bi mogli utjecati na sadržaj i opseg njegovih obveza iz odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, a uz koju je vezana i glavnica i kamata, kako bi mogao procijeniti svoje ugovorne obveze i njihov utjecaj na njegovo materijalno stanje kroz razdoblje trajanja kreditnog odnosa. Kako se tuženik čak ni činjenično nije pozivao na takvu obaviještenost već ju je nastojao isključiti opravdano je sud prvog stupnja odbio i dokazni prijedlog za saslušanjem djelatnika banke.

20. Nadalje stavovi iznijeti u odlukama Suda EU C-81/19 i C-243/20 nisu primjenjivi u konkretnom slučaju iz razloga što pobijana odluka nije donijeta direktnom primjenom Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. nego temeljem utvrđenja iz presude donesene u sporu kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, u smislu odredbe čl. 502.c u vezi čl. 502.a ZPP-a.

21. Sukladno predmetnom utvrđenju pravilno je sud prvog stupnja točkom I i III izreke presude utvrdio ništetnom ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

22. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer to pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/18; dalje-ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu dosuđenog iznosa po toj osnovi.

23. Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku.

24. U odnosu na prigovor zastare dijela tražbine po osnovi valutne klauzule kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan i naveo je pravilne razloge za to utvrđenje. Naime, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

25. Budući da je predmetna tužba u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 4. travnja 2012., u odnosu na ništetnosti valutne klauzulu i ovdje tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. 14. lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovom predmetu, 28. travnja 2021. nije protekao rok od 5. godina u kojemu zastarijeva predmetna tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, u smislu odredbe članka 225. ZOO-a.

26. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata na taj iznos od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike po isplaćene temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

27. Neosnovano se žalitelj poziva na tijek zateznih kamata za vrijeme važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima („Narodne novine broj 53/20:dalje ZOIM). Taj se Zakon ne odnosi na parnične postupke jer su člankom 1. tog Zakona propisane posebne interventne mjere samo u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2.

28. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu isplate preplaćenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 2.640,68 eur. Tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanju primljenog zbog ništetnosti odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/18; dalje ZOO) i počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12 od 4. travnja 2012. Budući da je ta presuda u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope i ovdje tuženika postala pravomoćna 13. lipnja 2014. rok od pet godina protekao je prije podnošenja predmetne tužbe (tužba je podnesena 13. srpnja 2021.) pa je iz tog razloga valjalo preinačiti pobijanu presudu u dijelu točke II izreke i odbiti taj dio tužbenog zahtjeva.

29. Zaključno treba kazati da tužitelj s obzirom na uspjeh u sporu u žalbenoj fazi postupka primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, razmjerno uspjehu u sporu i da je pravilno postupio sud prvog stupnja kada je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova odštetnog zahtjeva podnesenog tuženiku jer taj trošak nije opravdani trošak ovog postupka u smislu odredbe članak 155. ZPP-a jer nije potreban za vođenje ove parnice, pa tužitelj nema pravo na isti.

30. Protivno utvrđenja suda prvog stupnja trošak pristupa na ročište za objavu odluke je opravdani trošak postupka i tužitelj ostvaruje pravo na naknadu tog troška uvećanog za PDV u iznosu od 125,00 eur u smislu tbr. 9. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 dalje: Tarifa). Sukladno tome ukupni opravdani troškovi postupka tužitelja iznose 5.027,06 eur. Cijeneći uspjeh tužitelja u sporu u ovoj žalbenoj fazi postupka koji sada iznosi 81 % (vps je 14.875,00 eur a usvojen je zahtjev za iznos od 12.151,34 eur ) razmjerno tom uspjehu tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troškova prvostupanjskog postupka u iznosu od 4. 071,90 eur pa je za taj iznos valjalo potvrditi pobijanu presudu u dijelu troškova postupka, odnosno preinačiti i odbiti zahtjev za naknadu troškova postupka tužitelja za preostali iznos od 830,16 eur (tužitelju je presudom suda prvog stupnja na ime troškova postupka dosuđen iznos od 4.902,06 eur) odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka, kao neosnovan.

31. Iz navedenih razloga je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373 stavak 1. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. i 2. izreke.

32. Cijeneći da je svaka stranka djelomično uspjela sa svojom žalbom odbijeni su kao neosnovani njihovi zahtjevi za naknadu troškova žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 4. ZPP-a) te je odlučeno kao u točki 3. izreke.

U Rijeci 1. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić