REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-23/2025-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Perice Rosandića i Melite Božičević-Grbić kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika HF zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 81/1, 35, 29, 62 Kaznenog zakona Republike Turske, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Dubrovniku od 3. rujna 2025. broj Kv I-22/2025 (Kir- 487/2025), u sjednici Vijeća održanoj 1. listopada 2025.,
r i j e š i o j e :
Odbija se kao neosnovana žalba izručenika HF.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku od 3. rujna 2025. broj Kv I-22/2025 (Kir-487/2025), pod točkom I. izreke je, na temelju članaka 33. i 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/04. - dalje: ZOMP), utvrđeno da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje Republici Turskoj izručenika HF, državljanina Republike Turske, radi izvršavanja kazne zatvora u trajanju sedam godina i šest mjeseci na koju kaznu je osuđen pravomoćnom presudom Visokog kaznenog suda Konya broj 2020/357, broj odluke 2021/390 od 6. srpnja 2021., zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 81/1, 35, 29, 62 Kaznenog zakona Republike Turske.
1.1. Pod točkom II. izreke je, na temelju članka 37. stavka 1. ZOMP-a, utvrđeno da se izručenik bez dopuštenja Republike Hrvatske ne smije progoniti, kazniti ili izručiti trećoj državi zbog određenog djela počinjenog prije izručenja, a u odnosu na koje djelo nije odobreno izručenje, ne smije se ograničavati u osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem niti se smije izvoditi pred izvanredni sud.
2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik HF po braniteljici Vedrani Belin, odvjetnici u Dubrovniku zbog „povrede prava na pošteno suđenje iz članka 29. Ustava RH, članak 6. EKLJP“, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „žalbu uvaži i rješenje preinači ili ukine“.
3. Sukladno članku 474. stavku 1. u svezi s člankom 495. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25. – dalje ZKP) i člankom 81. ZOMP-a, spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
4. Žalba nije osnovana.
5. Izručenik u žalbi ističe da „nije bio nazočan pri izricanju presude, iako je bio ispitan tijekom postupka“ pa smatra da je time „uskraćeno njegovo pravo na obranu i načelo kontradiktornosti postupka“. Međutim, okolnost da izručenik nije bio nazočan izricanju presude stranog suda nije od utjecaja na zakonitost pobijane odluke kojom su utvrđene zakonske pretpostavke za izručenje, tim više što ni izručenik ne dovodi u sumnju činjenicu da je sudjelovao u kaznenom postupku koji je prethodio donošenju presude stranog suda i u tom postupku iznio obranu. Stoga, nema govora o tome da bi mu u tom postupku bilo povrijeđeno pravo obrane i pravo na pravično suđenje, kako to neosnovano tvrdi u žalbi.
5.1. Nije osnovan ni žalbeni prigovor izručenika da odluka turskog suda nije dostavljena „u cjelovitoj i ovjerenoj preslici na hrvatskom jeziku“ pa da, stoga, „nije moguće pouzdano utvrditi postojanje uvjeta dvostruke kažnjivosti, čime je povrijeđen čl. 33. i 34. ZOMPO-a“. Naime, ta presuda u prijevodu na hrvatski jezik nalazi se u spisu na listovima 17. do 21. i iz te presude se jasno i nedvosmisleno može zaključiti da kazneno djelo zbog kojeg je izručenik pravomoćno osuđen odgovara po svojim bitnim obilježjima kaznenom djelu ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.
5.2. Također, nije osnovana žalbena tvrdnja da država moliteljica nije „dala posebna jamstva da žalitelj neće biti gonjen za druga kaznena djela, niti da mu neće biti ograničena osobna prava“, jer su navedena jamstva sadržana u podnesku Ureda Glavnog javnog tužitelja Republike Turske koji se nalazi na listovima 39 i 40. u spisu Kir-487/2025.
5.3. Izručenik dalje u žalbi navodi da je sud donio odluku „bez izvođenja svih relevantnih dokaza, osobito bez pribavljanja uvjerenja o uvjetima izvršenja kazne u Turskoj“, odnosno da „u Republici Turskoj postoji ozbiljna opasnost da će žalitelj biti izložen nečovječnom ili ponižavajućem postupanju, kao i uskraćivanju prava na pravično suđenje“ na što ukazuju brojna izvješća međunarodnih organizacija. Međutim, nasuprot mišljenju žalitelja, prvostupanjski sud nije ni bio dužan izvoditi dokaze na te okolnosti po službenoj dužnosti jer postupak izručenja nije suđenje, a izručenik na ročištu pred prvostupanjskim sudom nije niti isticao navedeni prigovor već se izručenju protivio tvrdeći da kazneno djelo nije počinio, kako to proizlazi iz zapisnika na listu 20. u spisu Kir-487/2025. Stoga je tvrdnja izručenika da postoji opasnost da će izručenjem Republici Turskoj biti izložen nečovječnom ili ponižavajućem postupanju u cijelosti proizvoljna, paušalna, ničim potkrijepljena i kao takva ni na koji način ne dovodi u sumnju zakonitost prvostupanjskog rješenja.
5.4. Žalbeni navodi u dijelu žalbe u kojem izručenik polemizira s razlozima za određivanje pritvora radi izručenja i izostanku razloga u pobijanom rješenju o tome zbog čega se ne može svrha pritvora ostvariti mjerama opreza, nisu od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja jer se u rješenju kojim su utvrđene zakonske pretpostavke za izručenje ne odlučuje o pritvoru pa o tome pobijano rješenje nije ni trebalo sadržavati bilo kakve razloge. Pri tome treba reći da je o mjeri pritvora radi izručenja u konkretnom slučaju odlučeno posebnim pravomoćnim rješenjem, a pritvor, sukladno odredbi članka 49. stavka 1. ZOMP-a, ostaje na snazi tijekom cijelog postupka izručenja do isteka roka za izvršenje rješenja o izvršenju iz članka 59. ZOMP-a.
6. Slijedom iznijetoga i s obzirom da pobijanim rješenjem nisu ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP, pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavak 3. točka 2. ZKP u vezi s člankom 81. ZOMP- a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 1. listopada 2025.
Predsjednik vijeća:
Dražen Tripalo
