Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-226/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja VF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Zdilaru, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo pravosuđa, OIB: 26635293339, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj Pn- 121/2022-13 od 3. prosinca 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj Pn-121/2022-13 od 3. prosinca 2024.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu za iznos od 15.280,94 EUR (slovima: petnaest tisuća dvjesto osamdeset eura i devedeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate,

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 10.600,00 EUR (slovima: deset tisuća šesto eura) sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 7. travnja 2014. do isplate i u točki II. izreke tako da se sudi:

Nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 10.600,00 EUR (slovima: deset tisuća šesto eura) sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 7. travnja 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za financijsko razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 4.503,08 EUR (slovima: četiri tisuće petsto tri eura i osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na žalbu tužitelja.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja VF koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku, Republici Hrvatskoj, OIB:52634238587, da isplati tužitelju VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 25.880,94 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana podnošenja tužbe pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 1.1.2023. godine do 31.12.2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženiku, Republici Hrvatskoj, OIB:52634238587, da tužitelju VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. " - kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju VF da tuženiku Republika Hrvatska nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.075,95 EUR (slovima: tri tisuće sedamdeset pet eura i devedeset pet centa), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od dana 3. prosinca 2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 17. prosinca 2024. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška ili da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu podnijela je tuženica, 19. veljače 2025., u kojem osporava navode žalbe u cijelosti, predlaže istu odbiti kao neosnovanu te potražuje trošak odgovora na žalbu tužitelja.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tužitelj, između ostalog, u svojoj žalbi navodi i kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a pri čemu citira zakonski sadržaj navedene bitne povrede, a koja je učinjena jer prvostupanjski sud nije pravilno ili je nepravilno primijenio odredbe Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/1999., 55/2000., 59/2000., 129/2000., 59/2001., 67/2001., 11/2002., 193/2003., 76/2007., 27/2008., 83/0920., 11/2011., 48/2011., 125/2011., 56/2013., 150/2013.; dalje: ZIKZ), Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99.-pročišćeni tekst, 8/99.-ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; dalje: Konvencija), odredbe Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98.-službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. -službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01.-službeni pročišćeni tekst, 76/10., 55/01. -službeni pročišćeni tekst, 5/14., 85/10.-službeni pročišćeni tekst) i Pravilnika o standardima smještaja zatvorenika i odredbe o europskim standardima o izvršavanju kazne zatvora.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu na način kako to navodi tužitelj, za svoju odluku je dao jasne razloge, a ukoliko nije pravilno primijenio odredbe zakona koji se primjenjuju u konkretnom postupku, time nije učinjena navedena bitna povreda, već je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

5.2. Nisu učinjene niti druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti jer je za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici u Lepoglavi bio smješten u prostorije koje nemaju propisanu veličinu ni zapremninu od 4 m2 prostora i 10 m3 zračnog prostora, jer smještaj nije odgovarao standardima glede zdravlja, higijene i klimatskih uvjeta zbog čega su uvjeti u kojima je izdržavao kaznu zatvora za njega bili nečovječni i ponižavajući.

6.1. Tuženica je osporila osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući kako je točno da je zbog prekapacitiranosti Kaznionice u Lepoglavi tužitelj bio smješten u sobe koje nisu odgovarale propisanim standardima, ali da je taj nedostatak nadomještan na način da su tužitelju bili na raspolaganju drugi prostori kao što je knjižnica, dnevni boravak, sudjelovanje u raznim radionicama, boravak na svježem zraku, mogućnost rada i sl.

6.2. Prvostupanjski sud je svojom odlukom broj P-577/14-26 od 11. lipnja 2015. odbio tužbeni zahtjev tužitelja, a povodom njegove žalbe ovaj je sud kao drugostupanjski svojom presudom broj Gž-2445/15-2 od 21. ožujka 2017. potvrdio prvostupanjsku presudu. Tužitelj je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske koji je 19. listopada 2022. donio odluku broj U-III-2493/2017 kojom je usvojio ustavnu tužbu u odnosu na tužiteljeve prigovore vezane uz osobni prostor koji je podnositelj imao na raspolaganju u Kaznionici u Lepoglavi od 22. siječnja 2010. do 10. siječnja 2013. te je u tom dijelu ukinuo i prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Ustavna tužba tužitelja odbijena je u odnosu na prigovore vezane uz zaštitu zdravlja za vrijeme boravka tužitelja u Kaznionici u Lepoglavi.

7. Na temelju dokaza koji su provedeni u postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj kaznu zatvora u Kaznionici u Lepoglavi počeo izvršavati 11. listopada 2004. i da je iz iste otpušten uz uvjetni otpust 22. svibnja 2015.,

- da se tužitelj nalazio na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici u Lepoglavi na temelju presude Županijskog suda u Rijeci broj K-54/02 od 12. ožujka 2003., koja presuda je u odnosu na trajanje kazne zatvora preinačena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na visinu kazne,

- da je tužitelj na temelju članka 17. ZIKZ-a podnio zahtjev za sudsku zaštitu sucu izvršenja Županijskog suda u Varaždinu iz razloga što da smještajni uvjeti nemaju dovoljnu kvadraturu te zbog nemogućnosti održavanja osobne higijene zbog premalog broja tuševa i nedostatnog broja sanitarnih čvorova u kojima da nema tople vode te zbog neadekvatne zdravstvene zaštite,

- da je rješenjem suca izvršenja Županijskog suda u Varaždinu broj Ik I-778/12-4 od 28. prosinca 2012. utvrđeno kako smještaj tužitelja ne odgovara prostornim uvjetima propisanim člankom 74. stavka 1. ZIKZ-a (4 m2 i 10 m3 po zatvoreniku) te je Kaznionici u Lepoglavi naloženo da taj nedostatak otkloni, odnosno osigura tužitelju smještaj u spavaonici u kojoj će u odnosu na njega biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora,

- da je u preostalom dijelu podnositeljev zahtjev za sudsku zaštitu odbijen,

- da iz evidencije rasporeda boravka tužitelja u Kaznionici u Lepoglavi proizlazi da je od 22. siječnja 2010. do 17. veljače 2011. boravio na odjelu 3D u sobi broj 8, površine 9,41 m2, od čega je 1,50 m2 površina sanitarnog čvora, sa još tri zatvorenika, iz čega proizlazi 1,98 m2 osobnog prostora po zatvoreniku, od 17. veljače 2011. do 25. ožujka 2011. na odjelu 2B u sobi broj 16, površine 33,53 m2, od čega je 2 m2 površina sanitarnog čvora, sa još 11 zatvorenika, iz čega proizlazi 2,63 m2 osobnog prostora po zatvoreniku, te od 25. ožujka 2011. do 10. siječnja 2013. na odjelu 2B u sobi broj 2, površine 9,73 m2, od čega je 1,50 m2 površina sanitarnog čvora, sa još tri zatvorenika iz čega proizlazi 2,06 m2 osobnog prostora po zatvoreniku,

- da iz iskaza FF, upravitelja Kaznionice u Lepoglavi, proizlazi da spavaonice nisu odgovarale standardima od 4 m2 i 10 m3 po zatvoreniku zbog prekapacitiranosti, ali da se navedena poteškoća pokušala nadomjestiti raznim mogućnostima koje su pružane zatvorenicima tako da je zatvorenik trebao samo spavati u sobi u kojoj je bio smješten, dok je dio dana izvan spavanja bio koncipiran na način da su zatvorenici imali alternativne prostore boravka i kretanja, mogućnost bavljenja sportom, raznim slobodnim aktivnostima, korištenjem teretane, odlaskom u knjižnicu, na misu,

- da su sve sobe na odjelu nakon 7,00 sati do doručka bile otvorene pa su zatvorenici mogli ulaziti u kupaonicu ili TV boravak gdje im je bila na raspolaganju i priručna čajna kuhinja, nakon doručka je slijedio boravak na svježem zraku u trajanju oko 1 sat i 15 minuta te povratak na odjel, u vremenu od 11,00 do 12,00 sati sobe su bile zatvorene, ali je i tada zatvorenik mogao birati da li će boraviti u sobi ili će to vrijeme biti u TV boravku ili se baviti jednom od slobodnih aktivnosti,

- da je isti raspored bio i nakon popodnevne šetnje koja je poslije ručka trajala oko sat i pol, da iako su se sobe na odjelima zaključavale u 19,15 sati zatvorenici su mogli birati da vrijeme do odlaska na spavanje u 23,00 sata budu u TV boravku, a ne u sobi,

- da iz iskaza BF, pomoćnika upravitelja Kaznionice u Lepoglavi, MF, višeg stručnog savjetnika za organizaciju slobodnog vremena zatvorenika, ĆF, koordinatora odjela zdravstvene zaštite u Kaznionice u Lepoglavi, te TF, višeg stručnog savjetnika za tretman u Kaznionici u Lepoglavi, proizlazi da su u pravilu zatvorenici, jer im je omogućeno bavljenje slobodnim aktivnostima, ali i radom, morali boraviti u sobama u vremenskom periodu od 22,00 sati do 6,00 sati za one koji su radili, odnosno od 23,00 sati do 7,00 sati za zatvorenike koji nisu radili, a da je tužitelj svoje slobodno vrijeme u okviru propisanog koristio na način da je odlazio u teretanu, knjižnicu, u šetnje te boravio u TV sali, te za vrijeme izdržavanja kazne nije teže bolovao i vrlo se rijetko javljao na pregled kaznioničkom liječniku,

- da je tužitelj kao zatvorenik bio miran i tih i nikada nije tražio da se s njime obave razgovori i nije se žalio na smještajne uvjete u Kaznionici,

- da tužitelj u vremenskom periodu od 25. ožujka 2011. do 10. siječnja 2013. nije bio radno angažiran,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da unatoč prenapučenosti nije bilo nekih većih ekscesa između zatvorenika, da su zatvorenici sami čistili prostore te je ponekad bilo nedovoljno sredstava za čišćenje, da su se ponekad kvarili tuševi, a nikada nije odbijen u traženju medicinske pomoći i nije bio pod psihijatrijskim tretmanom.

7.1. Na temelju tako provedenih dokaza prvostupanjski sud zaključuje da u vremenskom periodu za koje se traži naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na fizičko i duševno zdravlje u odnosu na tužitelja nisu bili ispunjeni uvjeti propisani člankom 74. stavak 3. ZIKZ-a, odnosno da nije imao na raspolaganju površinu od 4 m2 i volumen od 10 m3, već je smješten u sobama manje površine od propisanih uvjeta.

7.2. Prvostupanjski sud nije poklonio vjeru iskazima tužiteljevih svjedoka RF, ZF i NF u odnosu na druge loše smještajne uvjete i o njihovom utjecaju na tužitelja jer su te tvrdnje paušalne uzimajući u obzir i činjenicu da niti sam tužitelj u svom iskazu ne navodi koja mu je šteta nastala i ne može je opisati.

7.3. Prvostupanjski sud ocjenjuje, imajući u vidu okolnost da je Kaznionica u Lepoglavi penalna ustanova predviđena za smještaj osoba lišenih slobode sa svim pravima, ali i obvezama koje iz toga proizlaze, te sa određenim kućnim redom, da mu je bilo omogućeno da tijekom cijelog dana sobe budu otvorene, osim u vremenskom periodu od 11,00 do 12,00 sati kada su se zaključavale, ali ni nakon toga tužitelj nije morao boraviti u sobi, već u boravku sa svim raspoloživim prostorijama i prema vlastitom izboru, te da je mogao dva puta dnevno boraviti na svježem zraku, baviti se sportskim aktivnostima i drugim aktivnostima koje su mu bile na raspolaganju prema njegovim potrebama, da i u večernjim satima nakon zaključavanja sobe tužitelj nije morao boraviti u sobi, da mu je bilo na raspolaganju pitka voda i sanitarni čvor, o čijoj su higijeni brinuli sami zatvorenici kojima je Kaznionica u Lepoglavi osiguravala potrebna sredstva za čišćenje, da duševna bol koju je tužitelj trpio zbog nedovoljnog prostora spavaonice, ako ju je trpio, ne prelazi onaj neizbježni element trpljenja ili poniženja povezanog s oblikom legitimnog postupanja prema osobi lišenoj slobode, a sama činjenica nezadovoljavajućeg prostora spavaonice da ne predstavlja niti oblik poniženja, niti nečovječnog postupanja od strane tuženice prema tužitelju. Zbog toga ocjenjuje kako tužitelju zbog nedostatka prostora u spavaonicama Kaznionice u Lepoglavi u kojima je boravio za vrijeme izdržavanja kazne zatvora nije povrijeđeno njegovo dostojanstvo, odnosno pravo osobnosti iz članka 19. u svezi sa člankom 1046. i člankom 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) jer je omogućavanjem slobode kretanja tijekom dana tužitelju nadoknađena ograničenost prostora u spavaonici pa je stoga njegov zahtjev za naknadu neimovinske štete odbijen kao neosnovan.

7.4. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa).

8. U svojoj žalbi tužitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pogrešno primijenio materijalno pravo, pri čemu se pozvao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2493/2017 od 19. listopada 2022. kojom je ukinuta ranija prvostupanjska presuda te je utvrđeno da je tužitelj bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja i poniženja kojeg svaki zatvorenik mora trpjeti, ukazuje se na činjenicu da je tužitelj bio smješten u prostore manje kvadrature nego što je to propisano, kontinuirano, u dužem vremenskom periodu, zbog čega je utvrđeno postojanje čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije obzirom da su takvi uvjeti nečovječni i ponižavajući. Prvostupanjski sud da je odbio provesti dokaz očevidom u prostorima Kaznionice u kojima je tužitelj izdržavao kaznu zatvora kako bi na izravan i neposredan način svojim opažanjem utvrdio prostornost i veličinu svih spavaonica u kojima je kaznu zatvora izdržavao tužitelj. Isto tako, da je predlagao i dokaz provođenja psihijatrijskog vještačenja nad tužiteljem na okolnost utjecaja nečovječnih i nehumanih uvjeta u kojima je tužitelj izdržavao kaznu zatvora na njegovo psihičko i fizičko zdravlje.

8.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali je na isto pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja za naknadu štete u cijelosti.

8.2. Pri tome treba reći da provođenje dokaza očevidom u Kaznionici u Lepoglavi kako bi sud osobno svojim opažanjem utvrdio prostornost i veličinu spavaonica nije bilo potrebno provoditi s obzirom da je nesporno između stranaka, da veličina spavaonica nije ispunjavala standarde koji su propisani Preporukom R (99), dok provođenje psihijatrijskog vještačenja nad tužiteljem također nije bilo potrebno jer tužitelj u svom iskazu nije tvrdio da bi se zbog tih uvjeta trebao obratiti za pomoć psihijatru, niti je takvu pomoć tražio.

8.3. Člankom 3. Konvencije propisano je da nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ni nečovječnom i ponižavajućem postupanju ili kazni, dok je člankom 8. stavak 1. Konvencije propisano da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog života, a stavkom 2. da se javna vlast neće miješati u ostvarenje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

8.4. Iz Preporuke R (99) i Stajališta Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja proizlazi da ponižavanje kao povreda članka 3. Konvencije može biti rezultat određenih organizacijskih nedostataka, pa i nedostataka smještajnog kapaciteta, ali je prilikom ocjene je li uslijed toga došlo do povrede prava osobnosti potrebno utvrditi ukupnu kvalitetu života u konkretnoj ustanovi, koja ovisi o mogućnosti organizacije različitih aktivnosti i iskoristivih mogućnosti boravka zatvorenika izvan ćelije, kako u vremenskom, tako i u sadržajnom smislu.

8.5. Europski sud za ljudska prava je u predmetu Muršić protiv Hrvatske u svojoj presudi od 20. listopada 2016. iznio mjerodavna načela i standarde za ocjenu prenapučenosti zatvora na način da je potvrđen standard od 3 m2 površine po zatvoreniku u prostoriji u kojoj boravi više zatvorenika, da površina prostorije koja je manja od 3 m2 po zatvoreniku se smatra nedostatkom osobnog prostora koja ima za posljedicu čvrstu pretpostavku povrede članka 3. Konvencije te da je oborivost čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije moguće uz kumulativno ispunjenje slijedećih čimbenika: (a) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna; (b) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe; (c) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovi koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru. U slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi veličine od 3 - 4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku prostorni čimbenik snažno utječe na ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru. U takvim će se slučajevima povreda članka 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima. Za ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj prostoriji s više od 4 m2 osobnog prostora u kojem boravi više zatvorenika, a pitanje osobnog prostora se ne ističe, ostali aspekti fizičkih uvjeta u zatvoru se ne ispituju.

8.6. Kad se radi o kvadraturi, odnosno o površini sobe u navedenoj presudi Europskog suda za ljudska prava navedeno je kako se sanitarni čvor ne uračunava u ukupnu površinu sobe, odnosno minimalni osobni prostor stavljen na raspolaganje zatvoreniku u smještaju u kojem boravi više zatvorenika računa se na način da se sanitarni čvor unutar sobe ne smije uračunati u ukupnu površinu sobe, dok u izračun raspoložive površine u sobi treba uključiti prostor koji zauzima namještaj. Isto tako da treba voditi računa i jesu li se zatvorenici mogli normalno kretati unutar sobe.

8.7. Primjenjujući sve navedeno u konkretnom slučaju proizlazi da je razdoblje u kojem je tužitelj imao na raspolaganju manje od 3 m2 osobnog prostora kontinuirano trajalo od 22. siječnja 2010. do 10. siječnja 2013., pa je tužitelj boravio u sobama manjim od 3 m2 osobnog prostora ukupno 2 godine, 11 mjeseci i 10 dana (1060 dana), a koje razdoblje se ne može smatrati kratkim i povremenim. Zbog toga je tužitelj u navedenom razdoblju bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan. Navedeni uvjeti su bili nečovječni i ponižavajući te su na taj način povrijeđena prava iz članka 23. i 25. Ustava Republike Hrvatske i članka 3. Konvencije, bez obzira na činjenicu da je tuženica poduzela niz mjera kako bi upravo zbog smanjenih kapaciteta olakšala boravak zatvorenicima na izdržavanju kazne zatvora.

8.8. Zbog toga ovaj sud ocjenjuje da je došlo do povrede prava osobnosti iz članka 19. u svezi s člankom 1046. ZOO-a te da tužitelju pripada pravična novčana naknada neimovinske štete za navedeni vremenski period kada je njegovo trpljenje i poniženje prelazilo stupanj trpljenja i poniženja koji je neizbježan prilikom izdržavanja kazne zatvora.

8.9. Primjenom članka 1100. ZOO-a, ali i vodeći računa o visini naknade koju je odredio Europski sud za ljudska prava u sličnim predmetima kad se radi o državljanima Republike Hrvatske (Hrnčić protiv RH, Katanović protiv RH, Minovilović protiv RH, Kopić protiv RH, Muršić protiv RH) te uvažavajući i činjenicu da je tužitelju dana mogućnost da radi, a u utuženom vremenskom periodu nije radio, te da se bavi nizom aktivnosti koje nisu bile vezane uz prostor sobe u kojoj je bio smješten i mogućnost slobode kretanja unutar Kaznionice u Lepoglavi na svježem zraku, ovaj sud ocjenjuje da bi primjerena novčana naknada za navedeni period iznosila 10.600,00 eura, koji iznos mu je i dosuđen ovom odlukom, dok je pobijana odluka potvrđena u odbijajućem dijelu za iznos od 15.280,94 eura.

8.10. Na dosuđeni iznos dosuđena je i zakonska zatezna kamata temeljem članka 1103. ZOO-a koja teče od dana podnošenja tužbe 7. travnja 2014. do isplate, a po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a.

9. Ovaj sud nije razmatrao prvostupanjsku odluku vezano uz zaštitu zdravlja tužitelja za vrijeme boravka u Kaznionici u Lepoglavi jer je u odnosu na te razloge Ustavni sud Republike Hrvatske u točki IV. izreke svoje odluke broj U-III-2493/2017 od 19. listopada 2022. odbio ustavnu tužbu tužitelja.

10. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku odluku, to je odlučio i o troškovima cjelokupnog postupka.

10.1. O troškovima postupka odlučeno je primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a, prema uspjehu stranaka u postupku, dok je visina utvrđena polazeći od vrijednosti predmeta spora primjenom Tarife. Tužitelju se priznaje trošak za rad njegovog punomoćnika i to za sastav tužbe prema Tbr. 7.1. Tarife, za sastav podnesaka od 21. kolovoza 2014. i 17. studenog 2023. prema Tbr. 8.1. Tarife, za zastupanje na ročištima 5. veljače i 11. ožujka 2015., 24. listopada 2014., 7. svibnja 2015., 3. travnja i 21. listopada 2024. prema Tbr. 9.1. Tarife za svaku radnju po 500,00 eura, za sastav podneska od 20. listopada 2024. prema Tbr. 8.3. Tarife 125,00 eura, za zastupanje na ročištima 11. lipnja 2015. i 10. rujna 2024. prema Tbr. 9.5. i Tbr. 9.3. Tarife za svaku radnju po 100,00 eura, te za sastav ustavne tužbe prema Tbr. 31. točka 1. Tarife 2.000,00 eura, ili ukupno 6.825,00 eura. Tom iznosu se pridodaje iznos PDV-a od 25%, a što iznosi 1.706,25 eura i iznos sudske pristojbe na presudu u iznosu 305,25 eura. Ukupni trošak na koji bi tužitelj imao pravo iznosi 8.836,50 eura.

10.2. Kada se u omjer stavi iznos kojeg je tužitelj potraživao sa iznosom koji mu je dosuđen, proizlazi da je tužitelj uspio sa osnovom 100%, a s visinom 40,96%, odnosno uvažavajući uspjeh u osnovi i visini isti iznosi 75,48% ((100% + 40,96%) : 2), dok je uspjeh tuženice 24,52%. Kada se od uspjeha tužitelja odbije uspjeh tuženice, proizlazi da je tužitelj uspio sa 50,96%. U tom postotku mu je dosuđen parnični trošak, a što nominalno iznosi 4.503,08 eura. Na navedeni iznos tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata primjenom članka 151. stavak 3. ZPP-a od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu obzirom da ista nikad nije plaćena, a od podnošenja tužbe do donošenja prvostupanjske odluke nastupila je zastara za naplatu te pristojbe i sudske pristojbe na žalbu jer se troškovi žalbe trebaju platiti u trenutku podnošenja žalbe, a te troškove tužitelj nije platio.

11. Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na žalbu tužitelja jer taj trošak nije bio nužan u smislu članka 151. stavak 1. ZPP-a.

12. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a.

Koprivnica, 1. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković