Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-633/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja LŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Borni Marjanoviću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po opunomoćenici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženik protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-378/2024-9 od 20. ožujka 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-378/2024-9 od 20. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu br. 9012754108 sklopljenog 09.07.2007. godine između tužitelja LŠ kao Korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50 % (slovima: nulacijelihpedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn“.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju LŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 121,44 eura na ime naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 19.07.2007. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 809,73 eura sa zateznim kamatama počev od dana 20. ožujka 2025. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana, a sa zahtjevom iznad toga se odbija.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 24. ožujka 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007.-Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku te tužbu odbaci ili odbije i obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove prvostupanjskog postupka i troškove žalbe ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim članka 12. stavak 3. Ugovora o kreditu sklopljenog 9. srpnja 2007. s tuženikom, a kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita te temeljem tako utvrđene ništetnosti zahtjev za isplatu iznosa od 121,44 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

5.1. Tuženik se u svojoj žalbi poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, pri čemu citira zakonski tekst navedene bitne povrede, a u tekstu žalbe ocjenjuje kako sud nije dao valjane razloge u odnosu na odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari, osobito u odnosu na ocjenu transparentnosti i poštenosti predmetne ugovorne odredbe.

5.2. I po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je počinio navedenu bitnu povredu jer nije dao dostatne razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na transparentnost i poštenost sporne ugovorne odredbe, ali je ovaj sud primjenom članka 373.a stavak 3. u svezi sa stavkom 1. ZPP-a odlučivao o žalbi tuženika. Druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a nisu učinjene.

6. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012754108 dana 9. srpnja 2007. kojim mu je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje iznos od 183.000,00 kuna s rokom otplate na 360 mjeseci te je kredit u cijelosti otplaćen. Namjena kredita da je bila dovršenje stana. U članku 12. točka 3. Ugovora o kreditu propisano je da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna. Nesporno je i da je tužitelj platio naknadu u iznosu od 915,00 kuna dana 18. srpnja 2007. prilikom isplate kredita.

6.1. Između stranaka je sporna ništetnost odredbe članka 12. točka 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na tzv. ulaznu naknadu te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i pitanje zastare.

6.2. Na temelju iskaza tužitelja, a tuženik u tom pravcu nije pružio nikakve dokaze, prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik s tužiteljem prije sklapanja Ugovora nije pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a da je Ugovor sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu od strane tuženika. Isto tako, da mu nije objašnjena struktura i način obračuna ulazne naknade.

6.3. S pozivom na članak 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP) prvostupanjski sud zaključuje da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

6.4. Nadalje, prvostupanjski sud navodi da kako se radi o tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika na unaprijed formuliranom obrascu te da o navedenoj ugovornoj odredbi tužitelj nije mogao pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj, da je ista protivna načelu savjesnosti i poštenja i da je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je protivna članku 81. ZZP- a, a time i ništetna temeljem članka 87. stavak 1. istog Zakona.

6.5. Obzirom da je navedena odredba ništetna, to da je primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) u svezi s člankom 323. stavak 1. istog Zakona tužitelju dosuđen iznos ulazne naknade koju je platio, a koja iznosi 915,00 kuna, odnosno prema službenom tečaju eura za kunu 121,44 eura (1 euro = 7,53450 kuna). Kako je navedena naknada plaćena 18. srpnja 2007., to je na istu dosuđena zakonska zatezna kamata po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a, a primjenom članka 1115. ZOO-a od dana stjecanja jer da je tuženik bio nepošten stjecatelj.

6.6. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare, a koji je prihvaćen na sjednici od 30. siječnja 2020. i prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. U konkretnom slučaju da zastarni rok još nije počeo teći jer je ništetnost članka 12. točka 3. Ugovora o kreditu utvrđena tek u ovom postupku.

6.7. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).

7. Tuženik u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije na pravilan način obrazložio načelo transparentnosti, kao niti načelo poštenosti.

7.1. Tuženik osporava pravilnost primjene članaka 81. stavak 1., 83. i 85. ZZP-a vezano uz zaključak suda prema kojemu se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i koja bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja. Smatra da postoji zabrana ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe propisane člankom 84. ZZP-a, jer je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva.

7.2. Prema članku 81. stavak 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzroku značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog tog potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.3. U pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtjeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, sud je dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa provoditi i dokaze predložene po tuženiku na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo. Točan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije predložio dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja Ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.

7.4. Naime, iz navoda žalbe proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno interpretirao iskaz tužitelja koji je kredit podigao radi kupnje automobila i da mu je dano objašnjenje vezano uz navedenu odredbu, a što da je i sam tužitelj naveo. Međutim, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, on je kredit podigao radi dovršenja stana, a ne radi kupnje automobila. U svom iskazu tužitelj je naveo da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti mu je dano objašnjenje u odnosu na istu. Iskaz na koji se poziva tuženik u žalbi ne odnosi se na ovog tužitelja.

7.5. Dakle, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da je ista formulirana unaprijed od strane tuženika.

8. Tuženik u žalbi ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Točno je da je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da je ista omogućavala tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, procijeni ekonomske posljedice koje iz te odredbe za njega proizlaze, zbog čega je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP-a. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

8.1. Članak 84. ZZP-a dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenost cijene/naknade (odnos ponuđene robe - usluga i cijene) samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Ovo zato što su člankom 1021. ZOO-a definirani glavni predmet ugovora o kreditu i cijena. Ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora) u koje spada i sporna naknada podliježu testu nepoštenosti i kada su potpuno transparentne.

8.2. U okviru ocjene poštenosti potrebno je sukladno članku 81. stavak 1. ZZP-a ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

8.3. Pritom je, prije svega, potrebno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu. Po ocjeni ovog suda, obzirom da članak 12. stavak 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje, te da je navedena naknada plaćena prilikom isplate kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

8.4. Utvrđivanje postojanja znatne neravnoteže ne može se ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao „slabije“ stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima (člancima 1021. do 1024. ZOO-a i u vrijeme zaključenja ugovora važećeg Zakona o bankama).

8.5. U pravu je tuženik kada ističe da ugovaranje takve odredbe nije bilo zabranjeno, ali ugovaranje predmetne naknade nije bilo predviđeno niti dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, a niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti. Iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Ocjena uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ne vrši se samo na temelju kvantitativnog odnosa između iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjev za kredit ili sadržaj ugovora o kreditu, ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

8.6. Člankom 59. točka 3. ZZP-a propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbe o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Između stranaka je zaključen ugovor koji ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema ocjeni ovog suda, troškovi usluge koji se pružaju u zamjenu za paušalnu naknadu, čija visina ovisi samo o visini odobrenog kredita, nisu opće poznati niti se mogu podrazumijevati.

8.7. Po ocjeni ovog suda neutvrđeni troškovi koji terete tužitelja unošenjem sporne odredbe u Ugovor o kreditu su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, a posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o spornoj naknadi, tužitelj preuzeo i obvezu snošenja svih drugih troškova vezanih uz izradu Ugovora, javnobilježničke pristojbe i sve druge eventualne nastale nuzgredne troškove. Tuženik je, dakle, na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ostvarena značajna neravnoteža na štetu tužitelja, osobito jer tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

8.8. Iako to prvostupanjski sud nije obrazložio na način kako je to učinio ovaj sud, isti je donoseći pobijanu presudu pravilno primijenio članke 81., 83. i 85. ZZP-a te je pravilno zaključio da je članak 12. stavak 3. Ugovora o kreditu u smislu članka 87. ZZP- a nepošten, a time i ništetan.

8.9. Zbog toga je pravilno naložio tuženiku da tužitelju vrati iznos koji je primljen na osnovi ništetne odredbe.

9. Tuženik u žalbi osporava, između ostalog, i dosuđenu zakonsku zateznu kamatu od dana kada je izvršeno plaćanje sporne naknade jer da tuženik nije bio nepošten stjecatelj.

9.1. Suprotno mišljenju tuženika, po ocjeni ovog suda, tuženik je bio nepošteni stjecatelj zbog čega prema članku 1115. ZOO-a treba vratiti ono što je primio sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja 19. srpnja 2007. do isplate jer je navedena odredba unesena u Ugovor protivno zahtjevu za postupanje u dobroj vjeri, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je unošenjem navedene odredbe u Ugovor o kreditu stvorila značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade) jer tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi navedena naknada, odnosno kojemu se to zauzvrat usluge pružaju.

10. Tuženik prigovara i stavu prvostupanjskog suda u odnosu na zastaru jer da se zastara ne može tumačiti na način kako ju je protumačio Vrhovni sud Republike Hrvatske i koje pravno shvaćanje je prihvaćeno u pravnoj praksi sudova u Republici Hrvatskoj.

10.1. Pravno shvaćanje koje je u pogledu zastare novčanih tražbina, a koje se potražuju na temelju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora, zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske, a na koje se pozvao i prvostupanjski sud, prihvaća i ovaj sud. Drugim riječima, zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila jer nije protekao zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a, a koji zastarni rok će tek početi teći pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe.

11. U odnosu na odluku o naknadi parničnog troška, tuženik istu osporava u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari. Konkretni razlozi zbog kojih osporava odluku o parničnom trošku, a koji su obrazloženi u točki 9. stavak 2. žalbe uopće se ne odnose na konkretan predmet, dok se ostali navodi odnose na mišljenje tuženika da bi mu tužitelj trebao naknaditi trošak jer je tužbu trebalo odbiti.

11.1. Dakle, tuženik ne navodi konkretne razloge zbog kojih osporava donesenu odluku o naknadi parničnog troška, već to čini zbog toga što ocjenjuje da bi drugostupanjski sud trebao preinačiti prvostupanjsku odluku i odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom pa u tom pravcu obvezati tužitelja da mu naknadi parnični trošak. Kako drugostupanjski sud primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava kad se radi o odluci o trošku, već samo ukoliko su navedeni konkretni razlozi zbog čega se odluka o trošku iz prvostupanjske odluke osporava, to ovaj sud navedenu odluku u smislu pravilnosti primjene materijalnog prava i nije ispitivao.

12. Zbog navedenih razloga ovaj sud je odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Koprivnica, 1. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković