Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-372/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ĐN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ivani Šuti, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4380/2021-27 od 19. siječnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4380/2021-27 od 19. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi: "I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. točka 1. Ugovora o kreditu broj 029-50-3956749 od dana 08. ožujka 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Petra Tadić pod brojem: Ov-940/07, dana 12. ožujka 2007. godine, koji glasi: "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora".

II. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1. Ugovora o kreditu broj 029-50-3956749 od dana 08. ožujka 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Petra Tadić pod brojem: Ov-940/07, dana 12. ožujka 2007. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća".

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ĐN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 2.907,16 eur, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja je od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine određena prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 1,21 eur od 31.03.2008. pa do isplate

- na iznos od 10,27 eur od 31.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 0,75 eur od 30.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 12,85 eur od 31.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 14,71 eur od 31.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 15,55 eur od 28.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 13,24 eur od 31.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 13,68 eur od 30.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 10,14 eur od 31.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 7,53 eur od 30.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 8,22 eur od 31.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 9,60 eur od 31.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 9,48 eur od 30.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 8,09 eur od 31.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 10,69 eur od 30.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 12,79 eur od 31.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 15,76 eur od 31.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 15,08 eur od 01.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 19,45 eur od 01.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 18,35 eur od 30.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 19,84 eur od 31.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 32,76 eur od 30.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 30,10 eur od 31.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 38,23 eur od 31.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 35,42 eur od 30.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 30,90 eur od 31.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 40,43 eur od 30.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 52,55 eur od 31.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 43,97 eur od 31.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 46,98 eur od 28.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 43,15 eur od 31.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 43,84 eur od 30.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 60,09 eur od 31.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 61,67 eur od 30.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 75,24 eur od 31.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 68,27 eur od 31.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 60,64 eur od 30.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 59,82 eur od 31.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 59,23 eur od 30.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 62,87 eur od 31.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 66,05 eur od 31.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 66,47 eur od 29.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 64,28 eur od 31.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 65,76 eur od 30.04.2012. pa do isplate

- na iznos od 66,77 eur od 31.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 65,06 eur od 30.06.2012. pa do isplate

- na iznos od 65,51 eur od 31.07.2012. pa do isplate

- na iznos od 64,24 eur od 31.08.2012. pa do isplate

- na iznos od 61,47 eur od 30.09.2012. pa do isplate

- na iznos od 64,42 eur od 31.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 65,83 eur od 30.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 64,84 eur od 31.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 59,28 eur od 31.01.2013. pa do isplate

- na iznos od 64,00 eur od 28.02.2013. pa do isplate

- na iznos od 64,42 eur od 31.03.2013. pa do isplate

- na iznos od 62,57 eur od 30.04.2013. pa do isplate

- na iznos od 56,81 eur od 31.05.2013. pa do isplate

- na iznos od 56,66 eur od 30.06.2013. pa do isplate

- na iznos od 58,07 eur od 31.07.2013. pa do isplate

- na iznos od 60,34 eur od 31.08.2013. pa do isplate

- na iznos od 63,48 eur od 30.09.2013. pa do isplate

- na iznos od 61,86 eur od 31.10.2013. pa do isplate

- na iznos od 63,01 eur od 02.12.2013. pa do isplate

- na iznos od 64,31 eur od 31.12.2013. pa do isplate

- na iznos od 65,21 eur od 31.01.2014. pa do isplate

- na iznos od 66,83 eur od 28.02.2014 pa do isplate

- na iznos od 66,27 eur od 31.03.2014. pa do isplate

u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj 029-50-3956749 od dana 08. ožujka 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Petra Tadić pod brojem: Ov-940/07, dana 12. ožujka 2007. godine, koji glasi:" 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ĐN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćane naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 409,93 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. ožujka 2007. godine do isplate, koja do 31. prosinca 2007. godine teče prema stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ĐN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 899,39 EUR / 6.776,43 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 30. studenog 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to:

- na iznos od 5,00 EUR/37,68 kuna od 24.12.2007. pa do isplate

- na iznos od 5,11 EUR/38,50 kuna od 31.01.2008. pa do isplate

- na iznos od 5,11 EUR/38,50 kuna od 31.01.2008. pa do isplate

- na iznos od 5,16 EUR/38,88 kuna od 29.02.2008. pa do isplate

- na iznos od 5,25 EUR/39,53 kuna od 31.03.2008. pa do isplate

- na iznos od 5,12 EUR/38,55 kuna od 30.04.2008. pa do isplate

- na iznos od 8,08 EUR/60,88 kuna od 31.05.2008. pa do isplate

- na iznos od 8,18 EUR/61,64 kuna od 30.06.2008. pa do isplate

- na iznos od 8,03 EUR/60,53 kuna od 31.07.2008. pa do isplate

- na iznos od 8,04 EUR/60,59 kuna od 31.08.2008. pa do isplate

- na iznos od 8,13 EUR/61,24 kuna od 30.09.2008. pa do isplate

- na iznos od 8,79 EUR/66,23 kuna od 31.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 8,35 EUR/62,89 kuna od 30.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 8,91 EUR/67,13 kuna od 31.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 9,00 EUR/67,79 kuna od 31.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 9,04 EUR/68,08 kuna od 28.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 12,34 EUR/93,01 kuna od 31.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 12,37 EUR/93,22 kuna od 30.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 12,14 EUR/91,50 kuna od 31.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 11,98 EUR/90,24 kuna od 30.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 12,02 EUR/90,57 kuna od 31.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 12,11 EUR/91,24 kuna od 31.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 12,10 EUR/91,18 kuna od 30.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 12,01 EUR/90,51 kuna od 31.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 12,18 EUR/91,77 kuna od 30.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 12,32 EUR/92,79 kuna od 31.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 12,51 EUR/94,23 kuna od 31.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 12,46 EUR/93,90 kuna od 01.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 12,74 EUR/96,02 kuna od 01.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 12,67 EUR/95,49 kuna od 30.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 12,77 EUR/96,21 kuna od 31.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 13,60 EUR/102,48 kuna od 30.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 13,43 EUR/101,19 kuna od 31.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 13,95 EUR/105,13 kuna od 31.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 13,77 EUR/103,77 kuna od 30.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 13,48 EUR/101,58 kuna od 31.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 14,10 EUR/106,20 kuna od 30.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 14,88 EUR/112,08 kuna od 31.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 14,32 EUR/107,91 kuna od 31.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 14,52 EUR/109,37 kuna od 28.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 14,27 EUR/107,52 kuna od 31.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 14,31 EUR/107,85 kuna od 30.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 15,36 EUR/115,73 kuna od 31.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 15,46 EUR/116,50 kuna od 30.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 15,41 EUR/116,12 kuna od 31.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 14,99 EUR/112,92 kuna od 31.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 14,52 EUR/109,43 kuna od 30.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 12,13 EUR/91,38 kuna od 31.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 12,10 EUR/91,15 kuna od 30.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 12,28 EUR/92,55 kuna od 31.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 12,45 EUR/93,77 kuna od 31.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 12,47 EUR/93,93 kuna od 29.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 12,36 EUR/93,09 kuna od 31.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 12,43 EUR/93,66 kuna od 30.04.2012. pa do isplate

- na iznos od 12,48 EUR/94,05 kuna od 31.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 12,39 EUR/93,39 kuna od 30.06.2012. pa do isplate

- na iznos od 12,42 EUR/93,56 kuna od 31.07.2012. pa do isplate

- na iznos od 12,35 EUR/93,07 kuna od 31.08.2012. pa do isplate

- na iznos od 12,21 EUR/92,01 kuna od 30.09.2012. pa do isplate

- na iznos od 12,36 EUR/93,14 kuna od 31.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 12,43 EUR/93,68 kuna od 30.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 12,38 EUR/93,31 kuna od 31.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 12,10 EUR/91,17 kuna od 31.01.2013. pa do isplate

- na iznos od 12,34 EUR/92,98 kuna od 28.02.2013. pa do isplate

- na iznos od 12,36 EUR/93,14 kuna od 31.03.2013. pa do isplate

- na iznos od 12,27 EUR/92,43 kuna od 30.04.2013. pa do isplate

- na iznos od 11,98 EUR/90,23 kuna od 31.05.2013. pa do isplate

- na iznos od 11,97 EUR/90,17 kuna od 30.06.2013. pa do isplate

- na iznos od 12,04 EUR/90,71 kuna od 31.07.2013. pa do isplate

- na iznos od 12,15 EUR/91,58 kuna od 31.08.2013. pa do isplate

- na iznos od 12,31 EUR/92,78 kuna od 30.09.2013. pa do isplate

- na iznos od 12,23 EUR/92,16 kuna od 31.10.2013. pa do isplate

- na iznos od 12,29 EUR/92,60 kuna od 02.12.2013. pa do isplate

- na iznos od 12,36 EUR/93,10 kuna od 31.12.2013. pa do isplate

- na iznos od 12,40 EUR/93,41 kuna od 31.01.2014. pa do isplate

- na iznos od 12,49 EUR/94,07 kuna od 28.02.2014. pa do isplate

- na iznos od 12,46 EUR/93,85 kuna od 31.03.2014. pa do isplate,

a sve u roku od 15 dana.".

VII. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju ĐN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 986,85 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. siječnja 2024. godine do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana."

1.1. Sud prvog stupnja donio je i rješenje čija izreka glasi:

"Dopušta se preinaka tužbe od 13. lipnja 2022. godine."

2. Protiv točaka VI. i VII. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja presudu u pobijanom dijelu preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnih troškova ili podredno da u tom dijelu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Protiv točaka I., II., III., IV., V. i VII. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga te predlaže da sud drugog stupnja presudu u pobijanom dijelu preinači tako da odbije tužbene zahtjeve tužitelja, a obveže tužitelja da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka ili podredno da u tom dijelu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Tužitelj u žalbi paušalno iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a citirajući zakonski tekst te odredbe, međutim, ne navodi konkretno u čemu bi se sastojala počinjena bitna povreda iz kojih razloga je ovaj sud po žalbi tužitelja presudu suda prvog stupnja ispitivao po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a samo u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti te je utvrđeno da u dijelu presude koji tužitelj pobija žalbom sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje, kao nesporne činjenice među strankama, da su sklopile 8. ožujka 2007. Ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka te da je način promjene kamatne stope ugovoren u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora time da je početno ugovorena kamatna stopa iznosi 5,50 % godišnje. Među strankama nije bilo sporno da je početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužitelja, kao niti činjenica da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao.

7.1 Na temelju iskaza tužitelja sud utvrđuje da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio za kupnju novog automobila za privatne svrhe na način da je došao u auto- kuću u kojoj je izabrao automobil te mu je djelatnik auto-kuće ponudio kredit i dao mu na potpis Ugovor o kreditu pri čemu mu ništa posebno nije objašnjavao. Također, iz iskaza tužitelja sud utvrđuje da tužitelj nije odlazio u banku niti je razgovarao s djelatnicima banke, a da mu javni bilježnik prilikom ovjere Ugovora o kreditu nije ništa objašnjavao niti čitao. Također, sud utvrđuje da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije objašnjeno na koji način će se mijenjati kamatna stopa niti o kojim će parametrima to ovisiti, a u odnosu na naknadu za obradu kredita tužitelj je naveo da je vidio da obveza plaćanja te naknade postoji, ali nije znao na što se ona odnosi.

7.2. Na temelju prednjih utvrđenja sud zaključuje da je tužitelj potrošač u smislu definicije iz članka 3. Zakona o zaštiti potrošača zbog čega se je tužitelj u ovom postupku mogao pozivati na presudu donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

7.3. Raspravljajući spornu činjenicu među strankama jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica kredita i visina anuiteta te ugovornu odredbu kojom je ugovoren način promjene ugovorene kamatne stope sud pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 14/14., 110/15., 14/19.) utvrđuje da je vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sud u bitnome citira sadržaj presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. Naime, sud u obrazloženju navodi da iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. proizlazi da je utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača- korisnika kredita, koristeći u Ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali o odredbi što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud nadalje zaključuje da iz presuda u bitnome proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule obveza potrošača ovisi o promjenjivom bitnom elementu i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci te da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF. U odnosu na način promjene ugovorene kamatne stope sud utvrđuje da je u citiranom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sud utvrdio da je tuženik bez pregovaranja s potrošačima u ugovore unosio odredbe o načinu promjene kamatne stope, a bez da su ugovoreni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer je kamatna stopa mijenjana jednostranim povećanjem kamatne stope od strane tuženika, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7.4. Pozivanje tuženika na odredbe svojih Općih akata po ocjeni suda prvog stupnja nije osnovano iz razloga što sud smatra da takvi akti tuženika, kao kreditora, kojima on definira povećanje kamatne stope i način obračuna kamate, kao stručni akti možda i jesu razumljivi osobama s ekonomskim obrazovanjem i znanjima, ali nedvojbeno nisu razumljivi prosječnom potrošaču pa tako ni tužitelju. Pravno je shvaćanje suda prvog stupnja da je tuženik, kao kreditor, u skladu s osnovnim načelima obveznog prava, bio dužan prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, informirati tužitelja na način koji je jasan i razumljiv prosječnom potrošaču, koji nema ekonomsku naobrazbu, o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te parametrima o kojima ovisi njezina visina u budućem razdoblju vraćanja kredita, što tuženik u konkretnom slučaju nije učinio. Sud ne dovodi u pitanje pravo tuženika, kao kreditora, da u ugovorima koje zaključuje sa svojim klijentima ugovara promjenjivu kamatu, već je odlučan način na koji se ugovara promjenjivost stope te kamate. Predmetne ugovorne odredbe sastavio je tuženik kao trgovac po unaprijed formuliranom standardnom obrascu te tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje.

7.5. Sud nadalje iznosi pravno shvaćanje da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

7.6. Zaključno sud navodi da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču samo gramatički razumljive, nego i to da mu ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Sud smatra da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja kao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj, kao potrošač i slabija ugovorna strana, imao utjecaj na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjena kamatne stope sukladno odluci banke te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, niti je dokazao da je tužitelja prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF ili pak parametrima o kojima ovisi promjena tečaja, jer tužitelj nije bio u poslovnim prostorijama tuženika niti je kontaktirao s njegovim djelatnicima. Iz tih razloga sud utvrđuje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope, odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke, kao i one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

7.7. U odnosu na prigovor zastare sud utvrđuje da zastara tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa po ništetnoj valutnoj klauzuli nije nastupila jer ona teče od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 koja je nastupila 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017, pa do dana podnošenja tužbe 25. svibnja 2021. nije protekao opći zastarni rok od 5 godina.

7.8. Međutim, u odnosu na isplatu s osnova promjenjive kamatne stope sud utvrđuje da je zastara počela teći 13. lipnja 2014., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u odnosu na ništetnost načina promjene kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika, pa je do dana podnošenja tužbe 25. svibnja 2021. proteklo više od 5 godina, zbog čega je za taj dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara iz kojih razloga je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

7.9. Provedenim financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću za Darfin d.o.o. sud utvrđuje da ukupna razlika anuiteta s osnova promjene tečaja CHF iznosi 21.904,00 kune u odnosu na početni tečaj važeći na dan zaključenja Ugovora o kreditu, zbog čega sud utvrđuje da je s osnova ništetne valutne klauzule tuženik u obvezi taj iznos platiti tužitelju, time da je iznos tužitelju dosuđen u službenoj valuti Republike Hrvatske eurima preračunavanjem kunskog iznosa prema stalnom tečaju utvrđenom Odlukom o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (“Narodne novine“ broj 85/22.), kojom je euro postao službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj na dan 1. siječnja 2023., a fiksni tečaj konverzije određen je na 7,53450.

7.10. Na temelju provedenih dokaza sud također utvrđuje da je odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za odobravanje kredita i to u visini od 3,30 % od iznosa kredita, a koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 3.088,59 kuna, što je utvrđeno uvidom u promet po kreditu, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna. Naime, sud utvrđuje da se niti o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je odredbu nesporno unaprijed formulirao tuženik, kao trgovac, zbog čega tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja na njezin sadržaj, jer se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Po ocjeni suda prvog stupnja i ta ugovorna odredba nepoštena je jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, posebno zbog toga što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Po ocjeni suda tuženik, kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao je određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, međutim nije dokazao koji su to troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

7.11. U odnosu na prigovor zastare potraživanja s osnova plaćene naknade za odobravanje kredita sud utvrđuje da je taj prigovor neosnovan pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Po ocjeni suda zastarni rok za restitucijski zahtjev s osnova plaćene naknade za odobravanje kredita još nije niti počeo teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti odredbe kojom je ta naknada ugovorena.

7.12. Na temelju odredbe članka 1115. i 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) sud je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate od dana plaćanja preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita.

8. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

9. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su ništetne sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje vraćanja kredita vezanjem za valutnu klauzulu u CHF (članak 7. točka 1. Ugovora o kreditu), te članak 2. točka 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren način promjene kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

10. Prvostupanjski sud pravilno je pošao od utvrđenja da presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. ZZP/03. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.). Također, pravilno je sud na temelju utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 utvrdio da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile, a kojim su ugovorile na koji način će se kamatna stopa mijenjati tijekom trajanja ugovora prema jednostranoj odluci o kamatama tuženika. Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude, koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, zbog čega se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka, što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio, a tuženik je imao mogućnost u ovom postupku dokazati da je na drugačiji način informirao tužitelja o rizicima zaključenja Ugovora o kreditu u valuti CHF u odnosu na utvrđenja iz kolektivnog spora, što u konkretnom slučaju nije dokazao. Iz tih razloga pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su ništetne odredbe kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarskog franka te kojima se ugovara način promjene kamatne stope prema jednostranoj odluci tuženika.

10.1. Tuženik u žalbi tvrdi da su odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, razumljive i lako uočljive te ponavlja tvrdnju da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o spornim odredbama. Prije svega neosnovana je žalbena tvrdnja tuženika da su stranke pregovarale jer je sud u postupku utvrdio da tužitelj nije bio u bilo kakvom kontaktu sa zaposlenicima tuženika, već da je gotov Ugovor, kojeg je pripremio tuženik, dobio u auto-kući u kojoj je kupovao automobil, slijedom čega tuženik u ovom pojedinačnom sporu nije dokazao da bi okolnosti zaključenja Ugovora o kreditu bile drugačije u odnosu na one o kojima se raspravljalo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zbog čega je pravilno sud primjenjivao pravna shvaćanja i utvrđenja iz tog spora.

10.2. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da je prilikom izračuna visine preplate temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF trebalo uračunati tzv. „negativne tečajne razlike“, odnosno uplate koje su bile manje zbog nižeg tečaja CHF od početno ugovorenog tečaja. Tuženik tijekom postupka nije podnio protutužbu niti prigovor radi prebijanja iz kojih razloga sud nije bio dužan utvrđeni iznos preplate umanjivati za tzv. „negativne tečajne razlike“.

10.3. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da je sud pogrešno utvrdio da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade „3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Prije svega, iz sadržaja članka 3. Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se ta naknada odnosi, iako ju je sud obrazlagao kao naknadu za obradu kredita. Takva odredba potpuno je netransparentna jer se iz nje ne vidi na što se ona odnosi i koji je razlog za njezino plaćanje. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP-a u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe ispitao moguće postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu tužiteljice. Tom zakonskom odredbom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30 % od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1065. do 1071. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., 35/2005. i 41/2008.; dalje: ZOO/91.) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP-a o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. U skladu s člankom 74. stavak 1. točkom 3. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

10.4. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave koje je tijekom prvostupanjskog postupka predložio razgledati tuženik i koje su prema njegovim tvrdnjama bile dostupne tužiteljici, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

10.5. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 3. Ugovora o kreditu, tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja javnobilježničke ovjere ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

10.6. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. stavak 1. točka 3. ZZP- a i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. stavak 1. točka 3. ZZP- a da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30 % njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu te je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10.7. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u postupku ocijenio da tužitelj nije bio upoznat s troškovima koji čine protučinidbu za spornu naknadu, jer iz ugovorne odredbe ne proizlazi koja bi to protučinidba bila, a niti je to tužitelju objašnjeno prilikom zaključenja Ugovora, kako to proizlazi iz njegovog iskaza, neosnovani su u žalbi istaknuti razlozi da je tužitelj mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li takva odredba za njega prihvatljiva ili nije.

11. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i naknadi za obradu kredita. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 25. svibnja 2021., iz kojih razloga je sud pravilno ocijenio da je neosnovan prigovor zastare u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu preplate temeljem ništetnosti valutne klauzule u CHF jer presuda donesena u kolektivnom sporu u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa proizlazi da nije istekao petogodišnji zastarni rok od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača do dana podnošenja tužbe. Također, pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da bi zastara za isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o plaćanju naknade počela teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku, zbog čega u tom dijelu zastarni rok još nije niti počeo teći.

11.1. S druge strane, neosnovana je žalba tužitelja u odnosu na točku VI. izreke presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom razlike preplaćene kamate po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jer je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da je presuda donesena u kolektivnom sporu u odnosu na utvrđenje ništetnosti kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., zbog čega je do dana podnošenja tužbe 25. svibnja 2021. istekao zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.

11.2. Također, neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da tužitelj u ovom postupku nije mogao tražiti utvrđenje ništetnosti zbog činjenice da je kredit ispunjen u cijelosti jer se prema odredbi članka 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

11.3. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno na preplaćene iznose zateznu kamatu dosudio od dana plaćanja svakog anuiteta, odnosno od dana plaćanja naknade. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je i po ocjeni ovoga suda sud prvog stupnja pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj, jer je on sastavio ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli koja je utvrđena ništetnom, bez pregovaranja s tužiteljem, pravilno je primjenjujući odredbu članka 1115. ZOO-a zateznu kamatu na preplaćene mjesečne iznose po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kao i na iznos plaćene naknade, tužitelju dosudio od dana stjecanja (isto pravno shvaćanje zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-364/2022 i Rev-3099/2024). Naime, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je tuženik nesavjesni stjecatelj, jer je upravo tuženik u Ugovor o kreditu unio ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima zbog povrede načela savjesnosti i poštenja bez pregovaranja s tužiteljem, zbog čega je u obvezi platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

12. Tužitelj odluku o parničnim troškovima pobija isključivo zbog toga što smatra da je osnovan njegov tužbeni zahtjev sadržan u točki VI. izreke presude, dok tuženik tvrdi da je sud pogrešno tužitelju dosuđivao troškove postupka prema vrijednosti boda od 2,00 eura, koja vrijednost boda je na snazi od 25. studenog 2022. i smatra da je troškove trebalo priznavati prema vrijednosti boda u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje. Također, tvrdi da je sud pogrešno kao potreban tužitelju priznao trošak sastavljanja podneska od 10. veljače 2023. kojim je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u eurima.

12.1. O naknadi parničnih troškova sud prvog stupnja pravilno je odlučivao primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a jer je tužitelj samo djelomično uspio u parnici, zbog čega su neosnovane žalbene tvrdnje tužitelja da mu je troškove trebalo dosuditi u cijelosti. Također, neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da je sud odlučujući o naknadi parničnog troška pogrešno troškove dosuđivao prema vrijednosti boda od 2,00 eura jer prema odredbi Tbr. 52. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa), koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja za sve radnje u postupku primjenjivao vrijednost boda iz članka 54. Tarife. Također, neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da trošak podneska tužitelja od 10. veljače 2023., kojim je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev izražavajući ga u eurima kao službenoj valuti Republike Hrvatske od 1. siječnja 2023., nije bio potreban, jer je pravilno sud prvog stupnja i ovaj trošak kao potreban dosudio tužitelju, obzirom da nakon uvođenja eura nije bilo moguće usvojiti tužbeni zahtjev u kunama. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da tužitelju nije trebalo dosuditi u cijelosti trošak provedenog vještačenja kao potreban jer je dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbijen iz razloga što je trošak vještačenja bio potreban radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja i pripada tužitelju bez obzira na uspjeh u parnici.

13. Iz obrazloženih razloga žalbe tužitelja i tuženika trebalo je odbiti kao neosnovane, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a.

Koprivnica, 1. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković