REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2365/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Mariji Krajnović u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. kolovoza 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 01. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: 5140030250- 60010458091/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od dana 02. svibnja 2006., sklopljenog između pravnog prednika tuženika SLAVONSKE BANKE d.d. OSIJEK, Osijek, Kapucinska 29, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i AD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „TROŠKOVI“, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao pravnom slijedniku iza SLAVONSKE BANKE d.d. OSIJEK, Osijek, Kapucinska 29, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, na ime plaćene naknade za trošak obrade kredita iz članka 7. Ugovora o kreditu isplati iznos od 1.386,27 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 06. lipnja 2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 1.386,27 EUR, preko stope dosuđene pod točkom II. izreke, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.297,90 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 01. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos dosuđenih troškova postupka, preko stope dosuđene pod točkom II. izreke, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj u bitnom navodi kako su AD, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, kao kreditor, 02. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu br: 5140030250-60010458091/2006 i Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 150.000,00 CHF obračunato po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 30 godina.

Točkom 7. Ugovora o kreditu pod nazivom „Troškovi” propisano je da se korisnik kredita obavezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga a koja iznosi 1,50%, jednokratno unaprijed.

S tim u vezi, korisniku kredita je dana 05. lipnja 2006. prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.386,27 EUR / 10.444,83 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1EUR = 7,53450 kn), Naime, Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i pravnog prednika tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane pravnog prednika tuženika, a kojeg korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, predmetni ugovor sadrži odredbu (čl. 7.), prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti pravnom predniku tuženika naknadu za jednokratne troškove obrade u visini od 1,50 % jednokratno, unaprijed.

Pritom korisnik kredita napominje da mu, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenim odredbama ugovora o naknadi za jednokratne troškove obrade kredita, pravni prednik tuženika ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja niti su mu iste odredbe predočene uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla istih, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedenih odredbi, niti su mu iste bile objašnjene od strane pravnog prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj korisnika kredita kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Uz to, plaćanje naknade za jednokratne troškove obrade kredita u visini od 1.386,27 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita za 1.386,27 EUR. Nadalje tužitelj se poziva na odredbe čl., 3., 81. st. 1. i 2. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., na odredbe čl. 3. st. 1. i čl. 5. Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. te na odluke Suda EUR C-84/19 i C-224/19. te na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog ističe kako je tuženik na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za troškove obrade kredita i naknade za prijevremenu otplatu.

Korisnik kredita, kao ustupitelj, je sa tužiteljem, kao primateljem, sklopio Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine, kojim ugovorom je utvrđeno kako je korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu dok je člankom 2. istog Ugovora o ustupu/ prijenosu tražbine izričito ugovoreno kako korisnik kredita kao Ustupitelj sklapanjem ugovora svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima prenosi na tužitelja kao primatelja, dok tužitelj kao primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom ističe prigovor zastare, nedostatka aktivne legitimacije, te osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe kako je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila uvriježena u praksi banaka te je prednik tužitelja u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade, a prednika tužitelja u cijelosti je informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, kao i da je korisnik kredita na svaku ugovornu odredbu mogao utjecati, da ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, nego da odražava stvarnu volju korisnika kredita iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, pa je korisnik kredita potpisujući predmetni ugovor iskazao svoju pravu volu, i dobrovoljno je pristao na sklapanje tog ugovora, nije zatražio izmjenu niti jedne odredbe, refinanciranje ili raskid ugovora.

Smatra da predmetna odredba nije ništetana, jer je ugovorena u skladu sa prisilnim propisima i da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obveamma ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača. . Osporava tijek zatraženih zateznih kamata.

Tuženik također ističe da nije sporno da je predmetna naknada naplaćena, a niti iznos naplaćene naknade. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

3. Na ročištu dana 17. lipnja 2025. raspravnim rješenjem utvrđena je vrijednost predmeta spora i to u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev u visini od 1.327,23 EUR, a za kondemnatorni tužbeni zahtjev u iznosu od 1.386,27 EUR. Na navedenom ročištu tužitelj je povukao prijedlog za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudsku praksu (list 9-34 spisa), Obavijest (list 35-36 spisa), Ugovor o ustupu/cesiji (list 37-41 spisa), Odgovor na zahtjev i zahtjev za dostavom potvrde (list 42-43 spisa), Isplatni nalog (list 45 spisa), Ugovor o kreditu (list 50-59 spisa), sudsku praksu (list 76-124 spisa), Izvod iz zapisnika VSRH (list 134 spisa), sudsku praksu (list 135-185 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka AD (list 192-193 spisa).

5. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim osim u dijelu zakonskih zateznih kamata zatraženih preko stope koja tužitelju sukladno zakonu pripada.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 5. pod nazivom „Troškovi“ kao i odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, broj: 5140030250- 60010458091/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od dana 02. svibnja 2006., pod nazivom Troškovi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed….“ te isplata stečenog bez osnove na temelju navedenih ništetnih odredbi.

7. Među strankama nije sporno da je ND kao korisnik kredita sa prednikom tuženika Slavonska banka d.d. Osijek sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140030250-60010458091/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od dana 02. svibnja 2006., temeljem kojeg je korisniku kredita isplaćen kredit od 150.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti a na temelju kojeg je platio i jednokratnu naknadu za obavljanje bankarskih usluga u iznosu od 1.386,27 EUR. Također između stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

8. Među strankama je sporna zastara predmetnog potraživanja te osnova tužbenog zahtjeva odnosno je u konkretnom slučaju odredba čl. 7. pod nazivom „Troškovi“ nepoštena, a time i ništetna.

9. Iako u odgovoru na tužbu tuženik nije izričito osporavao aktivnu legitimaciju tužitelja naknadno iz dispozicija stranaka iznesenih tijekom postupka, proizlazi da je sporna i aktivna legitimacija tužitelja.

10. Predmetni Ugovor o kreditu broj: 5140030250-60010458091/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od dana 02. svibnja 2006 između prednika tuženika i AD dakle između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP koji se primjenjuje u konkretnom slučaju)) i pravne osobe kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 150.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Prema čl. 2. Ugovora kredit je odobren kao stambeni kredit za adaptaciju. Prema odredbi čl. 4. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i vezana je uz valutnu klauzulu. Nadalje prema čl. 7. Ugovora (Troškovi) ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno , unaprijed.

11. AD je kao ustupitelj sa društvom Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopio 10. lipnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine iz kojeg je vidljivo da ustupitelj kao korisnik kredita temeljem Ugovora o kreditu broj: 5140030250- 60010458091/2006 sklopljenog sa prednikom tuženika 02. svibnja 2006. ustupitelj s naslova ništetnih odredbi tog ugovora ima tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada (članak 1.). Nadalje prema čl. 2. Ugovora o cesiji ustupitelj sve svoje tražbine prema ovdje tuženiku navedene u čl. 1., kao i sve ostale tražbine koje bi postojale prema tuženiku, a temeljile bi se ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na primatelja, a primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu.

12. Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupaju sve plaćene naknade a uostalom i cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

13. Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

14. Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

15. Također i Europski sud je u odluci C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda) u točki 20. obrazloženja zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.

16. Slijedom navedenog nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

17. U pogledu istaknutog prigovora zastare valja istaknuti kako tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

18. Naime zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost tih odredbi što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti tih odredbi (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su- IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Prema tome tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

19. Dakle tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka AD, korisnika kredita, te je isti u bitnom naveo da se nakon 10 godina prognaništva vratio u Tenju i trebao mu je kredit za adaptaciju kuće porušene u ratu, da ga je djelatnica banke GD doslovno nagovorila da podigne kredit u švicarskim francima iako je imao namjeru kredit podići u EUR-ima, ali mu je djelatnica banke objasnila da je najpovoljnije da podigne kredit u švicarskim francima, s time da izričito navodi kako nije imao mogućnost pregovarati o bilo kojoj odredbi tog ugovora, pa tako ni o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita. Također iz njegovog iskaza proizlazi da mu u banci nisu obrazložili na što se konkretno odnosi ta naknada i koje sve usluge banka obračunava tom naknadom.

20. Sud je ocijenio iskaz svjedoka AD vjerodostojnim obzirom je isti logičan, životan i uvjerljiv.

21. Dakle, iz iskaza navedenog svjedoka utvrđeno je da isti kao korisnik kredita nije pregovarao niti je uopće imao mogućnosti pregovarati o odredbi o naknadi za obradu kredita, odnos niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu, već je prihvatio ugovor koji joj je ponuđen i sastavljen od strane banke. Također iz njegovog iskaza utvrđeno je da je riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu sa namjenom obnove kuće porušene u ratu, kako nije od djelatnika banke u odnosu na sporne naknade informiran o kakvim se točno stvarnim troškovima radi a na koje bi se odnosile te naknade.

22. Prema ocjeni ovoga suda ništetna je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga, a prema Odluci o visini naknade koja je trenutačno iznosila 1,50% jednokratno, a da pri tom nije jasno navedeno od kojeg točno se iznosa naplaćuje naknada od 1,50%, niti što se tom naknadom obračunava.

23. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik naplatio od prednika tužitelja kao korisnika kredita iznos od 1.386,27 EUR na ime naknade za obavljene bankarske usluge i to dana 05. lipnja 2006.

24. Nadalje prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. istoga tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP-a). Prema odredbi čl. 87. st. 1. i 2. ZZP-a nepoštena odredba je ništava time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

25. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed, bez da je navedeno od kojeg točno iznosa se obračunava taj 1,50% naknade. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita dakle nije iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom ali ne od određenog iznosa , te nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

26. Dakle okolnost da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, upućuje na zaključak da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

27. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

28. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

29. Odredba Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Dakle korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o troškovima za odobrenje kredita. Prema tome prednik tužitelja je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Nadalje, iz čl. 3. ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik obračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle, 150.000,00 CHF, odnosno s uračunatom naknadom za odobrenje kredita, premda mu je stvarno isplatio manji iznos od toga, tj. umanjen za naknadu za troškove kredita. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnim troškovima obrade niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

30. Obzirom na navode tuženika kako je dopušteno ugovaranje naknade za obavljene bankarske usluge valja navesti da je odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Naime, iz navedene odredbe je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od korisnika kredita, a to su glavnica i ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od korisnika kredita naplatiti naknadu za bankarske troškove , pa je u pravu tužitelj kada tvrdi da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, čineći navedenu odredbu ništetnom i primjenom Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje: ZZP/03) i ZOO-a, stoga navodi tuženika u smislu dopuštenosti te odredbe nisu odlučujući, obzirom na to da je ugovorna odredba na temelju koje je naplaćena naknada tužitelju obrade kredit ništetna iz prethodno navedenih razloga.

31. Slijedom navedenog odredba čl.7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga ništetne su na temelju odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a te je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke.

32. Nadalje, ništetnost odredbi o naknadi za bankarske usluge ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a.

33. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

34. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama je vratiti tužitelju iznos od 1.386,27 EUR te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

35. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o troškovima obrade kredita kao i o naknadi za prijevremenu otplatu ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Nadalje upravo je tuženik taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetnih naknada, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten. Stoga se zatezne kamate obračunavaju od dana kada je tuženik predmetne naknade naplatio, dakle, od 5. lipnja 2006. godine, međutim tužitelj potražuje zatezne kamate od 6. lipnja 2006. godine, stoga je sud u tom dijelu odlučio sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

36. Stopa zateznih kamata određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na ostale odnose jer se predmet spora ne odnosi na odnos stranaka koji je proizašao iz trgovačkog ugovora (točka II. izreke) već je riječ o stjecanju bez osnove pa je stoga za kamatu zatraženu preko stope koja sukladno zakonu tužitelju pripada valjalo odbiti kao neosnovan (točka III. izreke).

37. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 158. ZPP. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku, tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju troškove postupka koji su tužitelju nastali u vezi ovog spora i koji su bili potrebni za vođenje spora u cijelosti.

38. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 2.713,50 EUR i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarife), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.). Naime, unatoč prigovoru tuženika, ovaj sud nije našao da bi vrijednost predmeta spora bila suviše visoko naznačena pa je stoga mjerodavna ona vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naveo u tužbi (čl. 40. st. 2. ZPP) odnosno iznos od 1.327,23 EUR za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva (čl. 37. Zakona o sudskim pristojbama) i iznos od 1.386,27 EUR za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva (čl. 35. ZPP).

39. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, podneska od 27. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife te troškovi zastupanja na ročištima 17. lipnja 2025. i 22. kolovoza 2025. u iznosu od po 200,00 EUR svako prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, prema Tbr. 9.3. Tarife, trošak pribavljanja potvrde visine naknade za obadu kredita u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 36. Tarife, dakle ukupno 950,00 EUR, a što uvećano za PDV po stopi od 25% iznosi 1.187,50 EUR, te za troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 36,80 EUR- a koliko je tužitelj i platio te za presudu u iznosu od 73,60 EUR. Dakle, ukupno priznati trošak tužitelja iznosi ukupno iznosi 1.297,90 EUR.

40. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 1. ZOO. za ostale odnose.

41. Obzirom na navedeno, riješeno je kao pod točkama IV. I V. izreke.

U Zagrebu, 01. listopada 2025.

Sudac

Marija Krajnović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.

DNA:

-tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje

pristojbe na presudu u iznosu od 73,60 EUR

-tuženiku po odvj.