REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] O 5

Poslovni broj: Us I-166/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja OL (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], Ć [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Marta Licul (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnica u Labinu, Rudarska 5F, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (OIB: 84397956623), Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa službena osoba ĆL, radi određivanja invalidske mirovine, 1. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-02/24-01/03363646417, URBROJ: 341-99-05/3-24-5811 od 10. siječnja 2025., radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli - Pola, KLASA: UP/I 141-02/24-01/03363646417, URBROJ: 341-13-05/3-24-16857 od 27. kolovoza 2024., radi nalaganja tuženiku da pri izračunu svote tužiteljeve mirovine u obzir uzme čin odnosno zvanje tužitelja u vrijeme njegova umirovljenja, tj. 1. siječnja 2024. , te radi naknade troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli - Pola, KLASA: UP/I 141-02/24-01/03363646417, URBROJ: 341-13-05/3-24-16857 od 27. kolovoza 2024., u postupku određivanja invalidske mirovine nakon prestanka radnog odnosa pokrenutom po službenoj dužnosti, tužitelju je, počevši od 1. siječnja 2024., određena invalidska mirovina zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti u svoti od 1.154,79 eura mjesečno, uz ostale prateće odluke. Prvostupanjsko tijelo obrazlaže, u bitnome, sljedeće. Tužitelj je korisnik invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti počevši od 2. ožujka 1995. godine. Tužitelju je 31. prosinca 2023. prestao radni odnos. Tužitelju se počevši od 1. siječnja 2024. određuje invalidska mirovina zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti uz primjenu mirovinskog faktora 0,8. Prvostupanjsko rješenje ispravljeno je rješenjem navedenog tijela, KLASA: UP/I 141-02/25-01/03363646417, URBROJ: 341-13-05/3-25-9376 od 21. ožujka 2025., ispravljanjem naziva prava iz mirovinskog osiguranja koje je tužitelj ostvario u prijašnjem razdoblju.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II 141-02/24-01/03363646417, URBROJ: 341-99-05/3-24-5811 od 10. siječnja 2025., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Ključni dijelovi obrazloženja drugostupanjskog rješenja glase:

„Nakon obavljenog uvida u cijeli predmet utvrđeno je da je rješenjem Područne službe u Puli, broj spisa: 86496 od 17. studenoga 1994. žalitelju, kod kojeg je zbog ranjavanja nastalo smanjenje sposobnosti za rad, priznato počevši od 2. ožujka 1994. pravo na raspoređivanje odnosno zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima, prema odredbama tada važećeg Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju radnika (Narodne novine, broj: 26/1983, 5/1986, 42/1987, 34/1989, 57/1989, 40/1990 i 9/1991 skraćeno: ZOMIO) i Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata (Narodne novine, broj: 2/1994).

Dalje je utvrđeno da je rješenjem Područne službe u Puli, broj spisa: 8342 od 8. studenoga 2004. žalitelju, T iz Domovinskog rata zaposlenom korisniku prava na raspoređivanje na drugom poslu ostvarenom na temelju invalidnosti s preostalom radnom sposobnošću koja je uzrokovana isključivo ranjavanjem koje je neposredna posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, i prava na naknadu plaće zbog manje plaće na drugom poslu, to pravo prevedeno od 7. studenoga 2001. na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, u skladu sa člankom 142. stavkom 1. tada važećeg Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskom rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 94/2001, 122/2002, 17/2004 i 48/2004). Tim rješenjem prosječni vrijednosni bod određen je od godišnje bruto plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske istog čina i ustrojbenog mjesta (desetnika) za 1998., 1999. i 2000. godinu, odnosno mirovina je određena od osobnog boda 42,3980.

Rješenjem Područne službe u Puli, broj spisa: 8342 od 23. travnja 2007. žalitelju, hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata korisniku prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad priznate zbog uzroka (100%) nastalog kao neposredna posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, prevedeno je to pravo počevši od 1. siječnja 2005. na novu svotu invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad prema članku 152. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 174/2004, 92/2005, 02/2007, 107/2007, 65/2009, 137/2009, 146/2010, 55/2011, 140/2012, 19/2013, 33/2013, 148/2013 i 92/2014 - skraćeno: ZOPHBDR). Tim rješenjem vrijednosni bod u postupku prevođenja određen je od osnovice prema činu - ustrojbenom mjestu desetnika za 2004. godinu, odnosno invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad određena je od osobnih bodova 17,7403 i uz primjenu mirovinskog faktora 0,5 budući da je žalitelj bio u radnom odnosu. Prema podacima u spisu predmeta žalitelj je kao korisnik prevedene invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad radio sve do 31. prosinca 2023. te je po prestanku radnog odnosa doneseno pobijano rješenje kojim je žalitelju određena, počevši od 1. siječnja 2024., ranije priznata invalidska mirovina zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti (profesionalne nesposobnosti za rad) uz primjenu mirovinskog faktora 0,8 koji se prema članku 87. stavku 1. točki 10. ZOMO-a primjenjuje na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti koja se isplaćuje za vrijeme nezaposlenosti.

(…)

Vezano za navode iz žalbe u kojima žalitelj navodi da se njegova invalidska mirovina trebala odrediti od čina stožernog narednika i prema osnovici iz godine koja prethodi godini u kojoj se ostvaruje pravo, odnosno osnovici od 121.621,96 kn, napominjemo da za navedeno nema zakonske osnove budući da predmet ovog upravnog postupka određivanje ranije priznate invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad uz mirovinski faktor zbog prekida radnog odnosa. Odgovarajući na navod iz žalbe u kojem se žalitelj poziva na primjenu članka 31. stavka 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 121/2017, 98/2019, 84/2021 i 153/2023, skraćeno: ZOHBDR) kojom je propisano da se vrijednosni bod radi određivanja invalidske mirovine hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata kod kojeg je nastao potpuni ili djelomični gubitak radne sposobnosti koji je u cijelosti ili u dijelu nastao kao posljedica ranjavanja, ozljede, zatočeništva u neprijateljskom logoru, zatvoru ili u drugom neprijateljskom objektu, bolesti, pogoršanja bolesti odnosno pojavom bolesti zadobivene u obrani suvereniteta Republike Hrvatske utvrđuje se na temelju pripadajuće osnovice za čin ili Ustrojbeno mjesto i zvanje hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata iz članka 34. ovoga Zakona tako da se osnovica utvrđena za godinu koja prethodi godini u kojoj se ostvaruje pravo na mirovinu podijeli s prosječnom godišnjom plaćom svih zaposlenih u Republici Hrvatskoj u godini koja prethodi godini u kojoj se ostvaruje pravo na mirovinu, valja istaknuti da se navedena zakonska odredba primjenjuje na osiguranike koji ostvaruju pravo na invalidsku mirovinu prema odredbama ZOHBDR-a, odnosno navedena odredba ne može se primijeniti na žalitelja budući da je isti korisnik prevedene invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad te on u ovom postupku ne ostvaruje pravo na mirovinu već mu se ranije priznata invalidska mirovina određuje uz novi mirovinski faktor 0,8 zbog prestanka radnog odnosa.“

3. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Počevši od 2. ožujka 1994. tužitelju je priznato pravo na raspoređivanje odnosno zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima, dok mu je pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad priznato tj. prevedeno od 7. studenoga 2001. godine. Tuženik je odlučio primijeniti samo neke parametre za određivanje mirovine (mirovinski faktor), dok je druge parametre samovoljno odlučio ne primijeniti (osobne bodove i osnovicu za određivanje). Tužitelj ostvaruje pravo na invalidsku mirovinu prema odredbama Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, pa mu se kao takva ima u potpunosti i obračunati. Znatna je razlika između osnovice za desetnika i osnovice za stožernog narednika, pa je stoga tužitelju određen znatno niži iznos mirovine od iznosa koji mu po zakonu pripada. Nakon priznavanja prava na raspoređivanje odnosno zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima tužitelj je napredovao u policijskom zvanju, pa se prilikom obračuna mirovine ne može uzimati čin koji je u vrijeme tužiteljeva odlaska u mirovinu bio nevažeći. Tužitelj predlaže poništiti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, te da Sud sam riješi stvar nalaganjem tuženiku da pri izračunu svote tužiteljeve mirovine u obzir uzme čin odnosno zvanje tužitelja u vrijeme njegova umirovljenja, tj. 1. siječnja 2024. godine. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 2.000,00 eura.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. Predmet upravnog postupka odnosno ovoga spora jest određivanje invalidske mirovine korisniku invalidske mirovine po prestanku radnog odnosa. Tužitelj pogrešno tumači da je po prestanku radnog odnosa trebalo ponovno računati prosječne vrijednosne bodove, a time i nove osobne bodove. Povodom njegova zahtjeva od 2. siječnja 2024., tužitelju je počevši od 1. siječnja 2024. priznato pravo na starosnu mirovinu prema članku 6. Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba. Tim su rješenjem tužitelju utvrđeni novi prosječni vrijednosni bodovi, novi mirovinski staž i novi osobni bodovi. Starosna mirovina određena po navedenim parametrima nije dana u isplatu jer je tužitelju u isplati invalidska mirovina kao povoljnije mirovinsko primanje. Tužiteljevo pravo na raspoređivanje na drugi odgovarajući posao prevedeno je počevši od 7. studenoga 2001. na invalidsku mirovinu zbog profesionalne neposobnosti za rad sukladno posebnom braniteljskom propisu i prema činu i ustrojbenom mjestu desetnika. To je pravo tužitelju potom od 1. siječnja 2005. prevedeno na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, također prema činu desetnika, uz određivanje osobnih bodova 117,7403 koji su primijenjeni i kod određivanja mirovine po prestanku radnog odnosa u ovdje prvostupanjskom rješenju. Kao osnova za prevođenje ranije priznatog prava na odredbe Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji iz 2005. uzet je čin i ustrojbeno mjesto tužitelja u trenutku razvojačenja, pa činjenica kasnijeg promaknuća u viši čin nije od utjecaja i nije zakonska osnova za određivanje mirovine prema novom činu. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 10. rujna 2025., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Mirovinski faktor za invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti koja se isplaćuje za vrijeme nezaposlenosti iznosi 0,8 (članak 87. stavak 1. točka 10. Zakona o mirovinskom osiguranju, „Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, u nastavku teksta: ZOMO).

8. U obrazloženjima osporavanih rješenja tuženika i u odgovoru na tužbu citirane su i druge mjerodavne odredbe ZOMO-a, prijašnjih zakonima na području mirovinskog osiguranja, kao i mjerodavne odredbe zakona kojima su u pojedinim razdobljima bila uređena prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate, a većim su dijelom citirane i prethodno u ovom obrazloženju.

9. Među strankama je sporno pravno pitanje isključuju li nesporne činjenice da je invalidnost kod tužitelja nastupila 2. ožujka 1995., uz kasnije prevođenje tog prava na pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad (od 7. studenoga 2001.), te uz dodatno prevođenje na potonje pravo (od 1. siječnja 2005.), mogućnost da tužiteljeva invalidska mirovina bude određena prema kasnije stečenom (14. studenoga 2011.) višem policijskom zvanju od zvanja u kojem je tužitelj bio u vrijeme nastupa invalidnosti, unatoč tome što je radni odnos tužitelja prestao 31. prosinca 2023. godine.

10. Prvo pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju invalidnosti tužitelj je ostvario počevši od 2. ožujka 1995. godine. To je pravo potom dvaput prevođeno na pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, polazeći od ustrojbenog mjesta desetnika.

11. Tužitelj uz dan određivanja invalidske mirovine nakon prestanka radnog odnosa koristi pojam „umirovljenje“. To, međutim, nije pravni pojam, niti je ovdje relevantan. Tužitelj je i prije toga bio korisnik mirovine. Naime, prema normativnoj definiciji iz članka 8. točke 11. ZOMO-a, korisnik mirovine je osiguranik kojem je priznato pravo na mirovinu. Za stjecanje tog statusa nije odlučno je li mirovina u isplati, niti je li osoba i dalje u radnom odnosu. Nesporno je da je tužitelj korisnik mirovine bio i prije stjecanja višeg policijskog zvanja. Dio osoba, uključujući tužitelja, u razdoblju do prestanka radnog odnosa u pojedinom periodu ima i svojstvo osiguranika (članak 8. točka 2. ZOMO-a) i svojstvo korisnika mirovine.

12. Ustaljena je upravnosudska praksa prema kojoj nema pravne osnove za ponovno određivanje invalidske mirovine hrvatskog branitelja slijedom njegova napredovanja u činu ili zvanju kada je, prema pravomoćnoj odluci nadležnog tijela, invalidnost stranke nastupila u vrijeme važenja prijašnjih braniteljskih propisa, a do promjene u činu odnosno zvanju je došlo nakon nastupa invalidnosti, neovisno o tome što je do razvojačenja vojne osobe odnosno do prestanka radnog odnosa policijskog službenika došlo tek u kasnijem razdoblju (primjerice, presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Usž-2564/19-2 od 24. listopada 2019., kojom je potvrđena presuda Upravnog suda u Osijeku, posl. br. UsI-1504/2018-6 od 20. ožujka 2019.). Pritom je na umu potrebno imati i da pojedina prava iz mirovinskog osiguranja po osnovi invalidnosti mogu biti priznata i prije prestanka radnog odnosa, kao što je već elaborirano u točki 11. ovog obrazloženja.

13. Usto, prevođenje zatečenog prava tužitelja provedeno je pravomoćnim rješenjima. Općenito, postupak prevođenja prava ne razumijeva ponovno utvrđivanje činjenica odlučnih za izvorno priznavanje prava, već se odnosno pravo prevodi prema zatečenom stanju utvrđenom konkretnom pravomoćnom odlukom. Nove činjenice i/ili novi dokazi mogu biti mjerodavni kod obnove upravnog postupka, ali tada se primjenjuje materijalno pravo važeće u vrijeme donošenja izvornog, osnovnog rješenja, a ne materijalno pravo prema kasnijim propisima.

14. Prvostupanjsko tijelo pravilno je, dakle, odbilo dotični zahtjev tužitelja, što je tuženik osnovano potvrdio. U pogledu ovdje spornog pitanja tužitelj nije stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge stranke u usporedivoj situaciji, niti postoji valjani pravni razlog da u odnosu na tužitelja bude odlučeno drukčije.

15. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24), vezano uz članke 144. i 147. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

16. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

U Rijeci 1. listopada 2025.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetnici Marti Licul, Labin, Rudarska 5F

- Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A.

Mihanovića 3