Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž R- 35/2023-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Zorana Nikolića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Josite Begović kao članice vijeća, u pravnoj stvari pravnoj stvari tužitelja TC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Bodrožić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika INTERIGRE d.o.o., [adresa], OIB: 57930981912, kojeg zastupa punomoćnik Joško Biliškov, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj: 16-Pr-1272/2019-63 od 4. siječnja 2023. u sjednici održanoj 1. listopada 2025,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tužitelja i tuženika se odbijaju kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj: 16-Pr-1272/2019-63 od 4. siječnja 2023. u cijelosti.
II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 16-Pr- 1272/2019-63 od 4. siječnja 2023, suđeno je:
"I. Tuženik INTERIGRE d.o.o., [adresa], OIB: 57930981912, dužan je platiti tužitelju TC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.636,14 eura/ 50.000,00 kuna s osnova neimovinske i imovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom koje teku na iznos od 5.972,53 eura/ 45.000,00 kn od 11. studenog 2017. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena te na iznos od 663,61 eura/ 5.000,00 kn od 4. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu kojim traži isplatu naknade štete u iznosu od 1.327,23 eura/ 10.000,00 kn, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama u odnosu na taj iznos te u dijelu kojim traži isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 663,61 eura/ 5.000,00 kn za period od 11. studenog 2017. do 4. siječnja 2023.
III. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.936,49 eura/ 22.125,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 4. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog.
V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan."
2. Ovu presudu pravovremenom i dopuštenom žalbom pobijaju i tužitelj i tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih u čl. 353. stavak 1 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11. pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) svaki u dijelu u kome nije uspio pobijanom odlukom. Tuženik predlaže da se usvoji njegova žalba te da se prvostupanjska presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, ili pak da se tužitelj odbije s 90% svog tužbenog zahtjeva a i u jednom i drugom slučaju da se tužitelj obveže na plaćanje parničnih troškova s pripadajućom zateznom kamatom, a podredno da sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje. S druge strane tužitelj predlaže da sud usvoji njegovu žalbu i dosudi mu i preostali dio tužbenog zahtjeva s kojim nije uspio pobijanom presudom, te da mu dosudi i preostale parnične troškove s kojima je bio odbijen.
3. Na žalbu tužitelja je odgovoreno, a na žalbu tuženika nije odgovoreno.
4. Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane.
5. Predmet ovog spora je zahtjev za naknadom štete koju je tužitelj pretrpio 10. lipnja 2016. na radu kao pomoćni radnik kada se prilikom ukrcaja stvari vezanih za preseljenje skladišta, tužitelj poskliznuo i pao iz kombi vozila s visine od oko pola metra. Tužiteljev poslodavac je bila Super šansa d.o.o. Zagreb, koja je nakon događaja prestala postojati jer se pripojila trgovačkom društvu Interigre d.o.o. za igre na sreću sa sjedištem u [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj] koji je tuženik u ovoj parnici. Tužitelj tužbom potražuje 55.0000,00 kn na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti – prava na tjelesno i duševno zdravlje (i to specificiranosmanjenje životne aktivnosti 30.000,00 kn, bolova 10.000,00 kn, straha 10.000,00 kn i naruženja 5.000,00 kn), kao i iznos od 5.000,00 kn na ime imovinske štete za naknadu tuđe njege i pomoći tijekom liječenja, dakle ukupno iznos od 60.000,00 kn, s pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos od 11. studenog 2017. godine pa do isplate, a zahtjeva i parnične troškove, s pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja, pa do isplate.
6. U prvostupanjskom postupku nije bilo sporno da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio zaposlen kod pravnog prednika tuženika, niti je bio sporan nastanak štetnog događaja, a sporno je bilo je li tužitelj isključivo ili djelomično doprinio nastanku štetnog događaja ( odgovornost za štetu), te je sporna i visina tužbenog zahtjeva.
7. Prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:
- da se tužitelj 10. lipnja 2016. ozlijedio, obavljajući poslove svojeg radnog mjesta, odnosno prilikom utovarivanja fotokopirnog aparata u kombi vozilo, kojom prilikom je hodao po mokroj asfaltiranoj podlozi uslijed čega je obuća koju je imao na sebi također bila mokra, a na ulazu kombi vozilo se nalazila šina koja je od učestalog ulaženja i izlaženja tužitelja sa mokrim cipelama bila mokra i skliska, čega je tužitelj bio svjestan ali se usprkos dužnoj pažnji koju je upotrijebio ipak pokliznuo, pao i ozlijedio koljeno,
- da je tužitelju za ozljedu nastalu 10. lipnja 2016. priznata povreda na radu pod dijagnozom S83.1 koja se može direktno uzročno posljedično povezati s mehanizmom ozljeđivanja,
- da iz osobnog zdravstvenog kartona tužitelja ne proizlaze ranije ozljede koljena, te da tužitelj nije bolovao od drugih bolesti koje su za posljedicu mogle imati nastalu ozljedu, niti da je bolovao od fizičkih ili psihičkih poteškoća koje su utjecale na nastanak ozljede tužitelja,
- da je dana 3. lipnja 2015. tužitelj bio zdravstveno sposoban za poslove pomoćnog radnika, te da je provjeru zdravstvene sposobnosti bilo potrebno napraviti najkasnije do 3. lipnja 2016. (provjera zdravstvene sposobnosti bila istekla),
- da je u prijavi ozljede o radu koju je izvršio poslodavac tužitelja navedeno da se 10. lipnja 2016. dogodila ozljeda na radu na adresi [adresa], za vrijeme redovitog rada za vrijeme utovarivanja kopirnog aparata u kombi vozilom kojom prilikom je tužitelj iskrenuo desnu nogu u predjelu koljena,
- također je u toj prijavi navedeno da su korištena osobna zaštitna sredstva, kao i da je radnik osposobljen za obavljanje rada na siguran način,
- da je tužitelj imao zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme s poslodavcem Super šansa d.o.o. od 30. svibnja 2016. kojim je bilo ugovoreno da će tužitelj obavljati poslove pomoćnog radnika u Odjelu za građevinske poslove, kao da će po potrebi poslodavca obavljati i drug i/ili dodatne poslove s obzirom na kvalifikacije, kao i one poslove koji ne odgovaraju njegovoj kvalifikaciji ukoliko se taj rad obavlja izuzetno i u manjem opsegu,
- da tuženik nije dokazao da bi tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način, te da bi tužitelju osigurao radnu obuću,
- da iz vještačenja sudskog vještaka prof. dr. sc. Božidara Šebačića, spec. kirurga, subspec. traumatologa, spec. ortopedije i traumatologije proizlazi da je tužitelj u predmetoj nezgodi zadobio uganuće desnog koljena s razdorom prednje ukrižene veze i oba meniska, da prema mehanizmu ozlijeđivanja i medicinske dokumentacije tužitelja postoji uzročna-posljedična veza između predmetnog štetnog događaja i navedenih ozljeda tužitelja. Razdor prednje ukrižene veze je liječen operativno 28. lipnja 2017. učinjena je rekonstrukcija prednje ukrižene veze, potpuno odstranjenje medijalnog (unutarnjeg) meniska i suptotalno odstranjenje lateralnog (vanjskog meniska),
- nadalje iz tog vještačenja proizlazi da je tužitelj postoperativno nosio ortozu i hodao sa štakama. Proveo je fizikalnu terapiju preoperativno i postoperativno. Vještak smatra da je zbog zadobivenih ozljeda kod tužitelja je došlo do povrede tjelesnog i duševnog zdravlja. Da je kao posljedica ozljede desnog koljena s odstranjenjem oba meniska kod tužitelja je zaostala umjerena slabost desne noge zbog hipotrofije mišića, umjerena prednja nestabilnost koljena, a fleksija u koljenu je terminalno bolna uz pojavu krepitacija (zbog odstranjenja meniska). Nalazi da tužitelj ima bolove u koljenu kod većeg opterećenja noge, da otežano trči. Smatra da su navedene trajne posljedice uzrok umanjenja životne aktivnosti tužitelja od 15 % uslijed čega trpi i odgovarajuće duševne boli. Također nalazi da je tužitelj 2002. godine zadobio prijelom lijeve bedrene kosti, ali da navedeni prijelom nema utjecaja na trajne posljedice ozljede iz predmetnog štetnog događaja, niti ima utjecaj na ozljeđivanje iz predmetnog štetnog događaja i na nastanak štetnog događaja. Zbog zadobivenih ozljeda i tijekom liječenja tužitelj je trpio fizičke bolove jakog intenziteta tri dana, srednjeg intenziteta 20 dana i manjeg intenziteta 3 mjeseca kumulativno. Zaostali povremeni bolovi uključeni su u umanjenje životne aktivnosti, a tužitelj je trpio primarni strah jačeg intenziteta kratkotrajno u trenutku štetnog događaja. U nastavku liječenja trpio je sekundarni strah (zabrinutost za zdravlje i ishod liječenja, strah pred operaciju) jačeg intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta 7 dana, manjeg intenziteta 5 tjedna kumulativno. Vještak dalje navodi da je postoperativan ožiljak na prednjoj strani desne potkoljenice u gornjem dijelu dužine 3 cm i boje okolne kože teško uočljiv i ne predstavlja naruženje, a tužitelju je bila potrebna tuđa pomoć u opsegu 3 sata dnevno u trajanju od 5 tjedana (imobilizacija koljena ortozom), u opsegu 2 sata dnevno 6 tjedna i u opsegu 1 sat dnevno 6 tjedna, i to za obavljanje težih kućnih poslova, za nabavku i pripremu hrane i sl. Vještak smatra da se zdravstveno stanje tužitelja stabiliziralo 6 mjeseci nakon operacije koja je bila 28. lipnja 2017.
7. Na temelju predmetnih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik odgovoran za štetu jer nije poštivao svoju obvezu iz čl. 41. stavak 1 Zakona o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, 96/18, u daljem tekstu ZZR), po kome je poslodavac obvezan osigurati da su mjesta rada koja se koriste u svakom trenutku sigurna, održavana, prilagođena za rad i u ispravnom stanju, u skladu s pravilima zaštite na radu. Činjenica postojanja mokrog poda (od kišice koja je sipila) po kojem je tužitelj hodao do ulaska u kombi vozilo i uslijed koje činjenice je tužitelju obuća koju je imao na sebi, a koja nije bila propisana radna obuća, bila mokra, te da je i šina preko koje se ulazilo u kombi vozilo također bila mokra i skliska, na koju se tužitelj poskliznuo, je u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom štetnog događaja, zbog čega smatra da postoji odgovornost tuženika za naknadu nastale štete tužitelju. Mokar i sklizak pod predstavlja opasnu stvar, pa tuženik odgovara po načelu objektivne odgovornosti (čl. 1045. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), a objektivna odgovornost tuženika proizlazi i iz odredbe čl. 25. stavak 1. ZZR, po kojoj se smatra da ozljeda na radu potječe od rada i da poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. S druge strane tuženik nije dokazao da je tužitelj kriv ili da je doprinio nastanku štete jer prema odredbi čl. 25. stavak 2. istog zakona poslodavac može biti oslobođen od odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Stoga sud smatra da se poslodavac koji svog radnika nije osposobio za rad na siguran način, a niti je osigurao opremu i uvjete rada na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja, ne može osloboditi odgovornosti isticanjem navedenih ekskulpacijskih razloga, jer se navedena odredba čl. 25. stavak 2. ZZR na njega uopće niti ne primjenjuje. Smatrao je da je za nastanak štetnog događaja i nastalu štetu isključivo odgovoran tuženik kao pravni slijednik tužiteljeva poslodavca temeljem čl. 111. stavak 1. ZR. Prilikom odlučivanja o visini i vrsti nastale štete prvostupanjski sud je o neimovinskoj šteti odlučio temeljem čl. 19. st. 2. i čl. 1046, čl. 1100, st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125711, 78/15, 29/18; u daljem tekstu ZOO), a u odnosu na imovinsku štetu naknade za tuđu pomoć i njegu prvostupanjski sud je odlučio temeljem čl. 1095, stavak 1. ZOO. U odnosu na zateznu kamatu i njen tijek na iznos dosuđene neimovinske štete sud je odlučio temeljem čl. 1103 ZOO od podnošenja pisanog zahtjeva za isplatu kojeg je tuženik zaprimio 10. studenog 2017, dok u odnosu na zateznu kamatu na dosuđenu imovinsku štetu prvostupanjski sud je smatrao da zatezne kamate na tu štetu teku od presuđenja, pa do isplate temeljem čl. 1089, stavak 2 ZOO.
8. Ispitujući presudu na temelju odredbe čl. 365. stavak 2 ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, kao ni one iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a na koje tuženik i tužitelj kao žalitelji izrekom ukazuju u žalbi.
9. Nije osnovan žalbeni navod tužene da bi obrazloženje pobijane presude bilo proturječno (čl. 354. stavak 2 točka 11 ZPP-a), kao i da bi opisi ozljeđivanja tužitelja koje je iznio svjedok ČC očevidac i sam tužitelj, bili međusobno proturječni. Dapače ovaj sud smatra da su oni komplementarni – jedan nadopunjuje drugog, a ne isključuje ono što su obojica izjavili. Do nesreće nije došlo jer su nosili teški fotokopirni aparat, već je došlo zbog toga što se tužitelj poskliznuo lijevom nogom na izlaznu metalnu šinu, uslijed čega mu se ukliještila desna noga između unesenih stvari koje su već bile u vozilu, te je mehanika ozljeđivanja takva da je očito zbog proklizavanja lijeve noge tužitelja došlo do uklještenja desne noge tužitelja između ukrcanih stvari, s tim da se lijeva noga nakon proklizavanja našla u zraku bez oslonca što je po samoj inerciji prouzročilo pad tužitelja izvan tovarnog prostora, ali kako mu je stajna desna noga bila fiksirana došlo je do uobičajene ozljeda koljena u takvim situacijama zbog torzione kretnje. Dakle, radilo se o situaciji koju tužitelj nakon što mu je proklizala lijeva noga i zapela stajna desna noga nije mogao spriječiti, niti na nju dalje utjecati. Stoga ovaj sud u tome ne vidi nikakvu kontradikciju u obrazloženju pobijane presude, već logičan slijed događanja pripovjedača koji isti događaj gledaju iz svog kuta gledanja.
9.1. Ovaj sud također smatra da je tužitelj upotrijebio predmetne zgode dužnu pažnju jer je jasno da je do zaglavljenja noge tužitelja došlo upravo zbog neorganizacije posla preseljenja skladišta, upotrebom malog broja radnika, pri čemu je velik broj stvari trebalo nagurati u mali tovarni prostor kombi vozila koje je zbog toga bila pretrpano, a što je i dovelo do otežane manipulacije i kretanja transportnih radnika, a bila je prisutna i žurba i preseljenje po kiši, čime su se zanemarila pravila zaštite na radu, te je radna okolina postala riskantna i neprilagođena za siguran rad (mokra površina i uzak pretrpan prostor).
10. Stoga nije osnovan ni žalbeni navod tužene da bi pobijana presuda, zbog toga, imala nedostataka zbog kojih se ne može ispitati (čl. 354. stavak 2 točka 11 ZPP-a).
11. Nije osnovan ni žalbeni navod tužene da bi obrazloženje pobijane presude bilo proturječno (čl. 354. stavak 2 točka 11 ZPP-a) iz razloga što je prvostupanjski sud zaključio da nije bilo nikakvog doprinosa od strane tužitelja što bi bilo proturječno s izvedenim dokazima, iz gore navedenih razloga, a žalitelj na druge proturječnosti konkretno ne ukazuje.
12. To što u pobijanoj presudi nije citiran cijeli iskaz tužitelja, a što prvostupanjski sud nije ni dužan učiniti, ne znači da prvostupanjski sud nije vodio računa o svemu što je bitno u tom iskazu, što je vidljivo iz samog obrazloženja pobijane odluke, a ovaj sud smatra da iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi on svoje radnje poduzeo lakomisleno i neodgovorno, te da je sam kriv jer se ozlijedio, niti proizlazi da bi pobijanom presudom bila počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. stavak 1 u vezi s čl. 8 ZPP- a ("propuštanje savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno na temelju rezultata cijelog postupka") i čl. 220 ZPP-a ("fokusiranje na pravno relevantne činjenice"). U postupcima tužitelja nema nikakve lakomislenosti i neodgovornosti, kako u žalbi navodi tuženik, jer je do njegovog ozljeđivanja došlo, ne zbog toga što je sam pomicao fotokopirni aparat u tovarnom prostoru (tu nema uzročno posljednične veze), već što se poskliznuo na klisku podlogu tovarnog prostora kombi vozila, što priznaje i sam tuženik u svojoj žalbi (stranica 5, odlomak 5). Stoga nesudjelovanje drugog transportnog radnika ĆC u pomicanju fotokopirnog aparata nije od pravnog značaja za ozljeđivanje tužitelja jer nije u uzročno posljedičnoj vezi s ozljeđivanjem tužitelja.
13. I ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno odbio kao nepotreban i neekonomičan dokazni prijedlog tuženika da se provede vještačenje po vještacima medicine rada i vještaka zaštite na radu koji bi trebali, nakon što budu saslušani svi svjedoci, očitovati se o "objektivnoj održivosti koji su iznijeti u sudskom spisu" (l.s. 272). Analiza dokaznog materijala je zadatak suca, a ne sudskih vještaka. Njihovo stručno znanje nije potrebno da bi sud procijenio konkretnu situaciju i zaključio da je tužiteljeva tenisica skliska na mokroj podlozi, jer se radi o običnom iskustvenom, situacijskom i logičnom zaključivanju.
14. Ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud ispravno primijenio čl. 221a ZPP o primjeni pravila o teretu dokazivanja kada je procjenjivao je li tuženik osposobio sve svoje radnike za rad na siguran način i je li tužitelj imao osiguranu propisanu radnu odjeću i obuću od strane poslodavca. Te činjenice su lako dokazive pravnim aktima poslodavca i njegovim aktivnostima u svrhu zaštite na radu, pa i samom evidencijom o preuzimanju radne odjeće i obuće na koju se poziva u svom iskazu i zakonski zastupnik tuženika ĐC. Stoga je tuženik imao priliku tijekom postupka izvesti te materijalne dokaze i lako to dokazati, ali to nije učinio. Stoga je nepotrebno i neekonomično (usmjereno na odugovlačenje postupka) na te okolnosti saslušavati brojne svjedoke radnike tuženika (koji su uz to u poziciji ovisnosti u odnosu na poslodavca), kada se o tome može odlučiti na temelju već saslušanih svjedoka koji su različito iskazivali, a čije je iskaze prvostupanjski sud analizirao (iskaz svjedoka ĆC, OC, tužitelja i z.z. tuženika ĐC) pravilno cijeneći okolnost da tuženik nije dostavio nikakav dokument iz koga bi se vidjele provedene mjere zaštite na radu, osposobljenost zaposlenika ili evidencija o zaduženoj radnoj i zaštitnoj odjeći i obući i zaštitnim sredstvima, pri čemu treba voditi računa da je samo svjedok ĆC prethodno radio, kao i tužitelj, kod prednika tuženika Super šansa d.o.o. , a nitko od saslušanih svjedoka nije imao saznanja da bi baš tužitelj bio osposobljen za siguran rad i da bi zadužio radnu obuću (odjeću).
15. Nije osnovan žalbeni navod tuženika da je činjenično stanje nepotpuno i nepravilno utvrđeno iz razloga jer sud nije izveo sve dokaze koje je predlagao tuženik. Ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije odgovaran za nastanak štete, niti da je tužielj njoj doprinio. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je u pobijanoj presudi "nepotpuno utvrđena činjenica da je uzrok štetnog događaja i okolnost neosiguranja obuće, ta da bi se štetni događaj bio izbjegao da je tuženik tužitelju osigurao radnu obuću". U pobijanoj presudi nije to utvrđeno kao uzrok štetnog događaja, već skliska radna podloga, a neosiguravanje radne obuće je prvostupanjski sud uzeo u obzir samo kao razlog za onemogućivanje isključenja odgovornosti poslodavca zbog povrede na radu, jer se na isključenje od odgovornosti poslodavca od odgovornosti za ozljede na radu koje pretrpi radnik obavljajući poslove za poslodavca (čl. 25. stavak 1 ZZR), može primijeniti pod uvjetima iz čl. 25. stavak 2 ZZR, samo ukoliko je prethodno poslodavac proveo zaštitu na radu.
16 . Ovaj sud ne smatra da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1067. stavak 2, čl. 1092 i čl. 1100 ZOO. Prvostupanjski sud je ispravno na odgovornost tuženika primijenio ZZR kao specijalni zakon koji se odnosi na ozljede pretrpljene na radu i u vezi s radom (čl. 25. stavak 1 i 2 ZZR) koji propisuje uvjete odgovornosti poslodavca i njegovu objektivnu odgovornost. Ispravno je prvostupanjski sud utvrdio isključivu odgovornost tuženika jer tužitelj predmetne zgode nije postupao niti s običnom nepažnjom, a kamoli s namjerom ili krajnjom nepažnjom, pa već i iz tog razloga postoji objektivna odgovornost tuženika. Pored toga tuženik nije dokazao niti da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način (u to vrijeme tužitelj je radio kod drugog poslodavca – prednika tuženika, te mu nije smio dozvoliti samostalno obavljanje poslova kao što je to propisano čl. 28, stavak 1 ZZR. Stoga nije bilo zakonskih uvjeta za primjenu opće odredbe čl. 1067 ZOO, jer je specijalnom odredbom čl. 25 ZZR strože regulirana mogućnost oslobođenja poslodavca od objektivne odgovornosti (samo na slučaj namjere ili krajnje nepažnje radnika). Također nije bilo zakonskih uvjeta za primjenu čl. 1092 ZOO jer tužitelj kao oštećenik nije pridonio nastanku štete, a niti se tuženiku odgovornost za štetu može umanjivati s obzirom da njegovo oslobođenje od objektivne odgovornosti može temeljem čl. 25. stavak 2 ZZR doći u obzir samo u slučaju postupanja tužitelja – radnika s namjerom ili krajnjom nepažnjom, kojeg postupanja nema.
17. Ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ispravno primijenio čl. 1100 ZOO, te da je ispravno dosudio pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 5.972,53 eura (45.000,00 kn) jer je ista dosuđena u skladu s Orijentacijskim kriterijima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., a uzimajući u obzir jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha koje je utvrdio vještak, kao i dobi tužitelja (rođ. **.**.1977.), cilju kojemu služi ta naknada, ali vodeći računa i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom (članak 1110. stavak 2. ZOO-a), pa je u tom dijelu valjalo odbiti žalbu i tužitelja i tuženika kao neosnovanu.
18. Ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ispravno odlučio temeljem čl. 1095, st. 1 ZOO i o imovinskoj šteti na ime naknade za tuđu njegu i pomoć kada je tužitelju dosudio novčani iznos od 663,61 eura (5.000,00 kn), s obzirom na intenzitet i trajanje te pomoći koju su pružali ukućani, a pri tome je prvostupanjski sud pravilno kao vrijednost radnog sata tuđe pomoći i njege uzeo po slobodnoj ocjeni (čl. 223 ZPP-a) iznos od 2.92 eura (22,00 kn) po satu što je na donjoj granici iznosa koje sudska praksa uzima vodeći računa da se radilo o pomoći koju pružaju sami ukućani tužitelja i o samoj vrsti potrebne pomoći (pomoć prilikom obavljanja higijene tužitelj) što ipak nije intenzivna pomoć da bi bila skuplja. Prvostupanjski sud je ispravno odredio i tijek zatezne kamate na taj vid imovinske štete od donošenje pobijane presude, pa do isplate temeljem čl. 1089. stavak 2 ZOO jer je vrijednost tuđe njege i pomoći procijenio prema cijenama u trenutku donošenja pobijane presude.
19. Pravilno je naloženo tuženiku pobijanom presudom platiti troškove parničnog postupka temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a s obzirom da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog tužbenog zahtjeva (uspio s 91,67% kako to ispravno nalazi prvostupanjski sud), a u žalbi tuženik ne navodi konkretne povrede u odluci o troškovima parničnog postupka. Ne može se smatrati da je tuženik priznao pravnu osnovu tužbe kada tijekom parnice, pa i u žalbi tvrdi da je tužitelj isključivo odgovoran za nastanak štete jer ju se sam skrivio. Stoga se tuženik ne može osnovano pozivati na djelomičan uspjeh u sporu, time više što tužitelju nije isplatio ni nesporni dio nastale štete.
20. U odnosu na žalbu tužitelja koji je žalbu izjavio u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev ovaj sud smatra da je njegova žalba neosnovana jer je o visini imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege i tijeka zatezne kamate na taj iznos odlučeno u odnosu na glavni zahtjev u granicama njegovog tužbenog zahtjeva koji je usvojen, dok je tijek zatezne kamate na taj iznos ispravno dosuđen od donošenja pobijane odluke (kako je već prethodno obrazloženo). Nadalje, neimovinska šteta je pravilno dosuđena, a povrede prava osobnosti tužitelja - prava na tjelesno i duševno zdravlje (čl. 19 ZOO) nije bilo u kvalifikatornom elementu naruženosti kako je pokazalo i provedeno medicinsko vještačenje, pa je ovaj sud žalbu tužitelja i tuženika odbio kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu temeljem čl. 368. stavka 1. ZPP-a, te je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske odluke.
21. Kako tužitelj i tuženik sa žalbom nisu uspjeli, to nije osnovan niti njihov zahtjev da im se naknade troškovi žalbe, radi čega je odlučeno kao pod točkom II. Izreke ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 166. stavak 1. u vezi sa čl.154. stavak 1. ZPP- a.
Dubrovnik, 1. listopada 2025.
Predsjednica vijeća:
Verica Perić Aračić
