Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1009/2021-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari I.tužitelja OS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II.tužiteljice TS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupani po punomoćnici Mireli Džoja Petrlić, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić iz Osijeka, protiv I.tuženika LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Mariji Lončarević Latković, odvjetnici iz Osijeka, II.tuženice ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Darku Šuperu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić, Dino Vukušić i Ena Petrović iz Osijeka, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 26. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, uz javnu objavu dana 01. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev I.tužitelja OS i II.tužiteljice TS, kao neosnovan u cijelosti, koji glasi:

„I. Utvrđuje se da su tužitelji OS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i TS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] , na jednake dijelove stekli suvlasništvo 1/3 idealnog dijela nekretnine koja se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a uknjižena je u zk. ul. br. [broj ZK uloška] iste k.o., u naravi KUĆA BR.25, ZGRADA, KUĆA BR.25 A I DVORIŠTE [adresa], i to KUĆA površine 70 m2, ZGRADA površine 40 m2, KUĆA površine 80 m2, DVORIŠTE površine 179 m2, ukupne površine 369 m2, što su tuženici LS, OIB: [osobni identifikacijski broj] i ZS, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], dužni priznati, te tužiteljima izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist tužitelja u zemljišnoj knjizi Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Osijeku, što će u suprotnome zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženicima da tužiteljima naknade prouzročeni parnični trošak sa zateznom kamatom koja teče po istoj stopi kao i na glavno potraživanje od presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 (tri) postotna poena, u roku 15 dana.“

II. Nalaže se I.tužitelju ĆS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II.tužiteljici TS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da podmire prouzročeni parnični trošak I. tuženiku LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 11.625,00 eura (jedanaesttisućašestodvadesetpeteura), a II.tuženici ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 15.125,00 eura (petnaesttisućastodvadesetpeteura) sa zateznim kamatama tekućim od dana 01. listopada 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev I.tuženika LS za naknadu troškova na ime sudskih pristojbi prema odluci suda, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev II.tuženice ZS za naknadu troška od 1.163,31 eura (tisućustošezdesettrieuratridesetjedancent) s pripadajućom zateznom kamatom, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. I.tužitelj OS i II.tužiteljica TS su dana 01. listopada 2021. podnijeli tužbu protiv I.tuženika LS i II.tuženice ZS, radi utvrđenja suvlasništva na idealnom dijelu nekretnina u [adresa], koju obrazlažu navodeći da su dana 23.08.2007. darovali svome sinu, ovdje I.tuženom LS ¾ idealnog dijela nekretnine tada upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi kuća, zgrada i dvorište, Dobriše Cesarća 25 A, koja se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] iste k.o. i nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi kuća i dvorište, [adresa], koja se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] iste k.o. U ugovoru o darovanju je utvrđena vrijednost darovane nekretnine u iznosu 730.000,00 kn. Na predmetnim nekretninama bile su izgrađene dvije kuće, koje su I.tuženik i II.tužena, u to vrijeme supruga I.tuženog, namjeravali srušiti i na tom mjestu izgraditi obiteljsku kuću. S obzirom da tužitelji nisu imali drugih nekretnina u vlasništvu, postignut je usmeni dogovor da će im tuženi izgraditi stan u sklopu obiteljske kuće na darovanim nekretninama. Ovaj dogovor su tuženi djelomično ispoštovali, te su im uz svoju obiteljsku kuću izgradili stan (u idejnom projektu označen kao stan 2), no cijela nekretnina nikada nije etažirana, niti je navedeni stan uknjižen na ime tužitelja, već je bio uknjižen na ime I.tuženika LS. Za potrebe izgradnje kuće spojene su kč. br. [katastarska čestica] u jednu kč. br. [katastarska čestica], te je utrnut zk. ul. [broj ZK uloška]. Napominju da su znatnim sredstvima sudjelovali u izgradnji cjelokupne nekretnine, dok su stan, za koji smatraju da je njihovo vlasništvo, u cijelosti o svom trošku opremili parketima, stolarijom, keramičkim pločicama, sanitarijama i namještajem. Krajem 2020. tuženici su u sklopu postupka razvoda braka između sebe podijelili predmetnu nekretninu, tako da su uknjiženi kao suvlasnici, svaki u ½ idealnog dijela iste, a čime su ih izigrali i ostavili u neizvjesnosti i praktički bez krova nad glavom. Navode da su su osobe starije životne dobi, te više nisu u mogućnosti steći drugu nekretninu za stanovanje. Stoga smatraju da je stan u idejnom projektu označen kao stan broj 2, njihovo vlasništvo, a budući predmetna nekretnina nije etažirana, te navedeni stan predstavlja 1/3 ukupne neto korisne površine, smatraju da im pripada pravo na 1/3 idealnog dijela nekretnine. Ukupna neto površina stana broj 1 sukladno idejnom projektu iznosi 223,71 m2, dok ukupna neto površina stana broj 2 iznosi 101 m2. Predmetna nekretnina uknjižena je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Osijeku, u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao KUĆA BR.25, ZGRADA, KUĆA BR.25 A I DVORIŠTE [adresa], i to KUĆA površine 70 m2, ZGRADA površine 40 m2, KUĆA površine 80 m2, DVORIŠTE površine 179 m2, ukupne površine 369 m2, k. č. br. [katastarska čestica]. Kako su tuženicima poklonili zemljište za izgradnju kuće i uložili značajna sredstva u gradnju iste, kao i u potpunosti opremili stan broj 2, to smatraju da su time predmetnu nekretninu stekli u 1/3 dijela, u skladu sa čl. 153. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odnosno da toliko iznosi njihov suvlasnički udio, pa predlažu novi vlasnički odnos i da Sud donese u skladu sa čl. 126. Zakona o vlasništvui drugim stvarnim pravima presudu s tužbenim zahtjevom koji glasi kao pod I. izreke. U odnosu na čl. 3. Ugovora o podijeli bračne stečevine, tijekom postupka navodi da nije moguće dvostranim pravnim poslom obvezati treću stranu da nešto učini, odnosno da I.tužitelj ima obvezu etažirati predmetnu nekretninu. Osporavaju vjerodostojnost priložene preslike pisane Izjave od 23. kolovoza 2007., te navodi da u istoj II.tužena u stvari tužiteljima priznaje pravo vlasništva nad tim stanom.

2. I.tuženik LS u odgovoru na tužbu priznaje tužbeni zahtjev, navodeći da ne spori da su mu tužitelji darovali nekretnine koje navode u tužbi i su na tom mjestu bile sagrađene dvije kuće koje su on i II.tužena srušili kako bi sagradili novu kuću, te da je bio dogovor da će tuženici u sklopu te kuće sagraditi veći stan (stan broj 1) za svoje potrebe i manji stan (stan broj 2) za njegove roditelje-tužitelje, a što su tuženi ispoštovali, jer su na predmetnoj nekretnini doista izgrađena dva zasebna stana, svaki u cijelosti opremljen vlastitom infrastrukturom, odgovarajućim komunalnim priključcima i odvojenim brojilima, s tim da račun za plin glasi na I.tužitelja OS, jer se glavno brojilo vodi na njega, a stan broj 1 je opremljen subrojilom, dok su računi za struju, telefon, Internet i televiziju zasebni. Tužitelji su od izgradnje u samostalnom i mirnom posjedu stana broj 2, koji su u cijelosti opremili svojim sredstvima, a nesporno je i da su isti pomogli tuženicima u izgradnji i u opremanju stana broj 1, kao i roditelji II.tuženice. Također nije sporno da cjelokupna nekretnina, unatoč prethodnom dogovoru tužitelja i tuženika, do sada nije etažirana i da stan broj 2 nije uknjižen na ime tužitelja. Za trajanja braka tuženika nitko nije inzistirao na etažiranju i nikome nije smetala postojeća situacija, budući da su se svi pridržavali usmenog dogovora da je stan broj 2 vlasništvo tužitelja. Istina je da je Ugovorom o podjeli bračne stečevine od 26.11.2020. prenio II.tuženoj u vlasništvo ½ predmetne nekretnine, no on je de facto bio primoran na to, jer mu je II.tužena na taj način uvjetovala dogovor o podjeli vremena koje će provoditi s djetetom nakon razvoda braka. Naime, tuženici su sklopili plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi dana 07.10.2020. kojim je postignut dogovor da će zajedničko mlt. dijete živjeti naizmjence jedan tjedan s ocem-I.tuženikom i jedan tjedan s majkom-II.tuženom, ali II.tužena nije htjela pristati na potvrdu takvog zajedničkog roditeljskog plana sve dok on ne prihvati sve uvjete iz Ugovora o podjeli bračne stečevine, između ostalog i da joj prenese u vlasništvo ½ predmetne nekretnine i inzistirala je da se ugovor potpiše prije ročišta za potvrdu plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. Ugovor o podjeli bračne stečevine je potpisan 27.11.2020., a ročište za potvrdu plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi je održano 01.12.2022. Ističe da je II.tužena cijelo vrijeme i nakon potpisivanja ugovora o podjeli bračne stečevine, isticala da nju uopće ne zanima stan broj 2, jer će ionako sve na kraju pripasti njenom djetetu, već da želi isplatu samo za stan broj 1 sukladno vrijednosti koju utvrdi ovlašteni sudski vještak. Tuženici su se čak dogovarali da razgovaraju s tužiteljima, da se stan stan broj 2 umjesto na njih prenese u vlasništvo sinu tuženih, a unuku tužitelja, a da u korist tužitelja na istome osnuju služnost doživotnog uživanja. Međutim, zbog narušenih međusobnih odnosa, nisu o tome razgovarali s tužiteljima, niti je za očekivati od tužitelja da bi više na to pristali. Nakon što je provedeno vještačenje, II.tužena je vjerojatno nezadovoljna iznosom koji joj treba biti isplaćen, počela inzistirati na tome da joj se isplati polovina vrijednosti cijele nekretnine. Napominje da je svjestan da je svojim postupanjem doveo tužitelje u nepovoljan položaj, ali u trenutku potpisivanja ugora, ponajprije zbog stresnosti cijele situacije, nije bio svjestan svih mogućih posljedica niti da će II.tuženica zanemariti sve prethodne dogovore, nego je prvenstveno imao na umu svoje dijete, no, s obzirom na činjenicu da je II.tužena više puta istaknula da ne polaže prava na stan broj 2, smatrao je da će postići dogovor s istom da taj stan prenesu u vlasništvo tužiteljima ili da ga daruju njihovom mlt. sinu uz suglasnost tužitelja, uz osnivanje služnosti u korist tužitelja. U međuvremenu je II.tužena pokrenula postupak razvrgnuća suvlasništva, koji je sada obustavljen uslijed pokretanja ovog postupka, odnosno, jer su sporni suvlasnički udjeli.

3. II.tuženica ZS u odgovoru na tužbu osporava u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev, navodeći da nije sporno da su tuženici bivši bračni drugovi i da je za vrijeme trajanja braka dijelom iz zajedničkih sredstava tuženika, a djelomično iz posebne imovine I.tuženika i posebne imovine II.tužene sagradili kuću u [adresa], te su upisani u zemljišnoj knjizi kao suvlasnici u jednakim dijelovima nakon razvoda braka i skapanja ugovora o podjeli bračne stečevine. Nije sporno da su I.tuženiku darovane temeljem darovnog ugovora od 23. kolovoza 2007. nekretnine tada označene kao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te da se na tom zemljištu nalazila stara kuća koju su tuženici u međusobnom dogovoru srušili i izgradili sadašnju nekretninu, kao niti da je sadašnja nekretnina kuća u [adresa], D. [adresa], sagrađena na način da se sastoji od 2 stana, odnosno dvije zasebne cjeline, jedan površine cca 200m² i drugi površine cca 100m², te da je prilikom građenja došlo do spajanja kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] u sadašnju kč. br. [katastarska čestica] od 369m². Netočno je da je između parničnih stranaka sklopljen sporazum po kojem bi tuženici sagradili manji stan i prenijeli vlasništvo na istom u korist tužitelja, jer takav sporazum nije postignut, niti je između stranaka sklopljen ugovor kojim bi uredili odnose na način kako to sada navode. Nakon što je I.tuženik stekao kao svoju posebnu imovinu predmetnu nekretninu kao gradilište tj. zemljište za izgradnju nove kuće, a II.tužena stekla kao svoju posebnu imovinu ostvarenu darovanjem novčanih sredstava od svojih roditelja u visini cca 120.000,00 eura, pristupili su izgradnji sadašnje kuće, te su za potrebe gradnje za vrijeme trajanja braka podigli kredit od 50.000,00 eura s kojim su novčanim sredstvima nakon darovanja I.tuženiku kao tadašnjem bračnom drugu II.tuženice, u vremenu od 2009. -2010. izgradili predmetnu nekretninu. Međutim, II.tuženica ne spori tužiteljima pravo osobne služnosti na manjem stanu od 100m², navodeći da nije sporno da je između tužitelja i tuženih postignut sporazum da nakon izgradnje predmetne nekretnine tužitelji imaju pravo osobne služnosti doživotnog stanovanja u manjem stanu površine od 100m², te da su isti jednim dijelom i vlastitim sredstvima sudjelovali u postavljanju pločica i parketa u tom stanu, u kojem stanu se tužitelji i nalaze u posjedu, te im II.tužena ne osporava pravo osobne služnosti i spremna je priznati im i osnovati za njih predmetnu služnost, a obzirom da objekt nije etažiran, isto trenutno nije u mogućnosti ispuniti, a niti je to mogla do podnošenja tužbe zbog istog razloga. I.tuženik je sklopljenim Ugovorom o podjeli bračne stečevine učinio nespornim da je II.tuženica vlastitim sredstvima i zajedničkim sredstvima u izgradnji predmetne nekretnine stekla ½ dijela vlasništva tih nekretnina, a kojim je tužiteljima utvrđeno i pravo osobne služnosti besplatnog stanovanja, a također je između tuženih ugovoreno da neće prodavati stan broj 2 do smrti I. i II.tužitelja kako bi se mogla ostvariti predmetna služnost. Također je između tuženih po prethodnom sporazumu sa I.tužiteljem ĆS određeno da će troškove etažiranja snositi I.tužitelj. Tijekom postupka osporava navode I.tuženika da je Ugovor o diobi bračne stečevine potpisao prisilno, navodeći da je plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi sačinjen sporazumno između njih dvoje dana 07.10.2020 i sastavni je dio rješenja o razvodu, koji se plan nije mijenjao od sastavljanja do razvoda 01.12.2020., dok je Ugovor o diobi bračne stečevine sklopljen dana 26.11.2020., dakle nakon mjesec i pol dana od sklopljenog plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaz saslušanjem stranaka, te svjedoka FS, KS, VS i ČS, te izvršio uvid u Ugovor o darovanju nekretnina (list 6.-8. spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 9. - 14. spisa), procjena prometne vrijednosti nekretnine (list 15. -24. spisa), Ugovor o podijeli bračne stečevine (list 40. -51. spisa), plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi (list 57.-61. spisa), rješenje Općinskog suda u Osijeku broj R1 Ob-707/2020-7 od 01.12.2020. (list 62.-64. spisa), uplatnice (list 65.-79. spisa), procjembeni elaborat (list 99.-131. spisa), te Izjave od 23.08.2007. (list 152. spisa).

4.1. Sud nije izvodio dokaz saslušanjem svjedoka SS, OSŠ, BS i ŽS, niti provodio kombinirano građevinsko-geodetsko vještačenje, jer je činjenično stanje dovoljno utvrđeno za donošenje odluke na temelju provedenih dokaza. Također, sukladno načelu ekonomičnosti postupka, sud je odbio prijedlog I. i II.tužitelja da se isti ponovno saslušavaju, jer su tužitelji detaljno dali svoje iskaze na ročištu od dana 26. rujna 2023. i odgovorili na sva postavljena pitanja, te nikakve nove okolnosti nisu nastupile, koje bi zahtijevale njihovo dopunsko saslušavanje i stoga odgađanje ročišta za glavnu raspravu i odugovlačenje daljnjeg postupka.

5. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti.

6. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice u predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

7. U smislu odredbe čl. 220. st. 1. Zakona o parničnom postupku, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su odlučne za donošenje odluke, a prema st. 2. citiranog propisa, sud je taj koji odlučuje o tome koji će od predloženih dokaza izvesti, radi utvrđenja odlučnih činjenica.

8. Predmet spora je zahtjev I.tužitelja OS i II.tužiteljice TS za utvrđenjem da su na jednake dijelove stekli suvlasništvo 1/3 idealnog dijela nekretnine koja se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], uknjižena u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi kuća br. 25., zgrada, kuća br. 25 A i dvorište [adresa]², zgrada od 40m², kuća od 80m², dvorište od 179m², ukupno od 369 m², što su I.tuženik LS i II.tuženica ZS dužni priznati, te tužiteljima izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

9. Između stranaka nije sporno:

- da su I.tuženik i II.tuženica bivši bračni drugovi čiji je brak razveden na temelju rješenja Općinskog suda u Osijeku broj R1 Ob-707/2020-7 od 01.12.2020.,

- da je dana 07.10.2020. izrađen plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi zajedničkog mlt. djeteta I.tuženika i II.tuženice, sporazum o ostvarivanju osobnih odnosa s mlt. djetetom i sporazum o uzdržavanju, odobren rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj R1 Ob-707/2020-7 od 01.12.2020. kao sastavni dio toga rješenja,

- da su I.tužitelj OS kao darovatelj i I.tuženik LS kao daroprimatelj, dana 23.08.2007. zaključili Ugovor o darovanju nekretnina i to kčbr. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] (nakon spajanja sadašnja kčbr. [katastarska čestica] od 369m²), zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ovjeren po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV- 27618/07 i OV-27619/07 od 23.08.2007.,

- da su I.tuženik i II.tuženica za vrijeme trajanja braka na sadašnjoj kč. br. [katastarska čestica] od 369m², zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sagradili nekretninu upisanu kao kuća br. 25, zgrada, kuća br. 25A i dvorište od 369m², koja nekretnina nije etažirana i sastoji se od dvije zasebne cjeline u idejnom projektu označene kao stan broj 1 (obiteljska kuća) od 223,71m² i stan broj 2 od 101m²,

- da su I.tuženik i II.tuženica na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisani kao suvlasnici na jednake dijelove,

- da su tužitelji u posjedu Stana [adresa] od 101m² od izgradnje istog,

- da II.tuženica ne spori tužiteljima pravo osobne služnosti na Stanu broj 2 od 101m².

10. Među strankama je sporno da li je postignut usmeni sporazum između stranaka sukladno kojem bi tužitelji na jednake dijelove stekli prava suvlasništva na 1/3 idealnog dijela nekretnine upisane na kč. br. [katastarska čestica] od 369m² k. o. [katastarska općina], odnosno na Stanu broj 2 od 101m², što su im tuženi dužni priznati i izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva.

11. Sud napominje da iako je I.tuženik LS u odgovoru na tužbu priznao tužbeni zahtjev, sud u odnosu na istog nije donio presudu na temelju priznanja imajući u vidu odredbu čl. 331. st. 2. u vezi s čl. 3. st. 3. Zakona o parničnom postupku, budući je isti sin I.tužitelja i II.tužiteljice, te je očito da priznanjem tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju želi pogodovati svojim roditeljima, ovdje tužiteljima, a na štetu II.tuženice, radi čega je sud donio odluku nakon provedenog dokaznog postupka.

12. U svom iskazu I.tužitelj OS na ročištu od 26. rujna 2023. navodi da je prijašnja cijela kuća bila njegovo vlasništvo osim ¼ koja je bila u vlasništvu njegovog nećaka, kojeg je isplatio i postao vlasnik u cijelosti. U toj kući je bilo dva stana, jedan od 100m², a drugi od 200m² i u manjem stanu je živjela njegova supruga, ovdje II.tužitelica, dok je on radio u Njemačkoj. Nakon što su se tuženici vjenčali, izrazili su želju da žive u jednom od tih stanova, s čime se on složio, te je II.tužiteljica preselila kod svoje sestre da bi tuženicima, svome sinu i tada snahi, prepustili dio od 100m² koji je bio u potpunosti namješten. Kako su imali želju ostati živjeti u toj kući, a kako je kuća bila velika, izrazili su želju da se ta kuća sruši i podijeli na dva dijela, odnosno podijeli na način da ½ dijela pripadne njemu i supruzi, a ½ dijela tuženicima, s čime su se on i supruga složili. Kako su za izgradnju trebali od njega za svaku radnju punomoć, što mu nije bilo jednostavno, jer je živio u [adresa], pa bi morao ići u konzulat, sinu je prepisao u vlasništvo kuću, te kako bi isti mogao dići kredit i hipoteku na tu kuću. Dogovor je bio da se kuća radi zajednički u cijelosti, međutim, tuženici to nisu ispoštovali, već su samo sebi uredili svoj dio. Iako se s tim nije slagao i dalje ih je novčano pomagao kako bi se što prije presili iz podstanarstva u kuću koja se gradila. Pomagao im je sve dok nisu završili na svom dijelu, a onda je završio radove sa suprugom na njihovom dijelu, tj. ono što je trebalo završiti zajedničkim ulaganjima. Što se tiče financiranja svega toga, nešto je novaca nosio iz Njemačke, a za ostalo je većinom supruga dizala kredite bez hipoteke na kući. Tuženici su uselili su zajedno sa sinom 2010. ili 2011., a on je uselio 5 godina kasnije. Dana 26.11.2020. kada su tuženici već bili razvedeni, I.tuženik je ½ kuće prepisao na bivšu suprugu-II.tuženicu, te mu rekao da je to učinio jer je bio pod velikim pritiskom i spominjao je sina, a vjeruje da je postojala neka vrsta pritiska na njega, budući ga je II.tuženica nazvala u Njemačku i tražila od njega da nagovori I.tuženika, svoga sina da ½ kuće prepiše na nju. Nije mu objasnila ništa posebno, već je smatrala da joj pripada i 1/2 njihovog dijela, od tuženika i 1/2 dijela od tužitelja. Rekao joj je da to ne dolazi u obzir, da se kuća neće rasprčkati, te je iste večeri razgovarao sa I.tuženikom, dok II.tužena s njim nije htjela razgovarati i ne razgovara sve do današnjeg dana. Dogovor je bio da se manji stan etažira na njegovo ime, međutim, to nikada nije napravljeno, te su tuženici smatrali da etažiranje treba on platiti i on je u tri navrata i dao novac za etažiranje, međutim, tuženici su s tim novcima „krpali“ financijske rupe. Saznanja oko tih dogovora ima sestra njegove supruge FS, prva susjeda VS i njihov prijatelj SS, jer su u većini slučajeva prisustvovali njihovim dogovorima na ručkovima. Bio je spreman isplatiti ih za njihov dio po vještaku građevine kojeg su pozvali i koji je napravio procjenu, s tim da im je rekao da manji stan ne diraju i da to ne ulazi u procjenu, a za veći stan koji je procijenjen da to ide pola pola i to pola LS i pola ZS da im se to isplati, s čime se I.tuženik složio ali ne i II.tuženica. S obzirom da se vodi još postupak za razvrgnuće da bi se sve prodalo civilnom diobom i da se podijele novci između tuženih, nema gdje dalje živjeti. Dok se gradila kuća, tuženici su živjeli kao podstanari, a pola iznosa za podstanarstvo su im oni plaćali. Dogovor je bio da manji stan bude njima, a veći tuženima. Dok se gradila ta kuća, on i supruga su stanovali kod punice, a sada žive četiri mjeseca u godini na Hvaru, ostatak godine je on u Njemačkoj, a supruga i dalje živi kod sestre. Sjeća se da je Ugovor o darovanju nekretnine zaključio sa sinom 2007. i u istom vjerojatno stoji da će jedan dio kuće pripasti njemu. Ne sjeća se da li postoji još kakav pisani dokument oko podjele te nekretnine. Ne zna koliko je bila stara kuća koju je kupio i darovao, ali je srušena do temelja. Gradnja kuće počela je šest mjeseci nakon njihova braka, a trajala je dvije godine. Tuženici su za izgradnju kuće imali nešto svojih novaca, nešto je bilo dizano na hipoteku, a nešto im je on dao. Nikada nije osporavao Ugovor o darovanju sklopljen sa sinom i do sada nije poduzimao nikakve pravne radnje vezano za prepisivanje 1/2 kuće na II.tuženicu.

12.1. U svom iskazu II.tužiteljica TS na ročištu od 26. rujna 2023. navodi da se u cijelosti pridružuje iskazu svoga supruga I.tužitelja, te dodaje da tuženicima nitko ne osporava vlasništvo na većem stanu, dok je manji stan njen i suprugov i nekoliko je puta tražila da se na manjem stanu provede etažiranje. Ne zna da li postoji kakav pisani trag kojim oni zadržavaju vlasništvo na manjem stanu, s tim da su joj tuženici govorili kako to da idu protiv njih, zar im ne vjeruju i da je taj manji stan njihov, tj. od tužitelja. Poznato joj je da je I.tuženik prenio ½ vlasništva na II.tuženicu, a rekao joj je da je to zato jer je bio pod velikim pritiskom jer bi mu branila viđanje djeteta. Navod da tuženici još uvijek žive u kući [adresa] zajedno sa djetetom, a II.tuženica se nije htjela razvesti dok I.tuženik nije prepisao na nju nekretninu. Navodi da su za taj manji stan režije uvijek plaćali ona i suprug i u posjedu su tog manjeg stana. Kada je I.tužitelj u Osijeku, onda stanuju u tom stanu, a što je godišnje najviše mjesec i pol dana, a kada je I.tužitelj u Njemačkoj, onda ona stanuje kod svoje sestre. Gradnju nove kuće je financirao I.tužitelj.

12.2. I.tuženik LS na ročištu održanom dana 26. rujna 2023. iskazuje da ostaje kod priznanja tužbenog zahtjeva u cijelosti kako je naveo u odgovoru na tužbu. Kada se oženio sa II.tuženom, živjeli su u staroj kući I.tužitelja, te su se on, II.tuženica i tužitelji dogovorili da tu staru kuću renoviraju, a on je sa II.tuženom odlučio da tu staru kuću sruše s čime su se tužitelji suglasili, ali pod uvjetiom da se njima napravi jedan stan kao zasebna cjelina koja će im u cijelosti pripasti. Radi lakoće građenja i pribavljanja raznih dozvola za gradnju, I.tužitelj je prepisao na njega kuću, jer bi za sve dozvole koje je trebalo potpisati, isti trebao dolaziti iz Njemačke ili tamo ići u konzulat, te uopće nije bilo upitno daljnje zidanje stana u toj kući za njegove roditelje-tužitelje. Gradnja nove kuće je trajala oko dvije godine od 2008. do 2010., te stan od tužitelja nisu apsolutno ništa sređivali, te je stan bio samo sa vanjskim prozorima. Njegovi roditelji, ovdje tužitelji su uvelike pomagali u izgradnji dijela stana od tuženih i kada su završili stan od tuženih, on i II.tuženica su uselili u njega i tužitelji nikada nisu postavljali nikakva pitanja već su sami sa svojim sredstvima završili svoj stan, a jedino su tražili da se to etažira, ali za to nikada nije bilo novaca jer se novac utrošiouvijek na nešto drugo. Napomoinje da njegovim roditeljima nije bilo bitno tko će platiti etažiranje, jer su u to vrijeme svi bili obitelj. Iako etažiranje nije provedeno, vidi se da je taj stan zasebna cjelina i u samoj gradnji se vidjelo da je sve odvojeno pa tako i svi priključci za taj stan, te veći i manji stan nemaju ništa zajedničko, osim priključka plina, a koji priključak glasi na I.tužitelja. II.tuženica i njezini roditelji, te brat su vršili pritisak na njega da 1/2 njihovog stana prepiše na nju, te mu je u tijeku razvoda rekla da mu neće dozvoliti da viđa dijete. Inzistirao je da ju isplati sa trećinom dijela te kuće, na što je ona pristala rekavši da nju stan uopće ne zanima, te da se podrazumijeva da će stan pripasti njegovim roditeljima. Rekla je da da tu trećinu za isplatu treba procijeniti sudski vještak, s kojom se procjenom prvo složila, međutim, kada je otišla na posao, došli su njezin brat i otac vrijeđajući ih govoreći da ta kuća ne vrijedi ništa.Nakon toga je II.tuženica promijenila mišljenje i rekla da nikada nije rekla da joj taj stan ne treba i da treba pripasti njegovim roditeljima, nakon čega je pokrenula postupak za razvrgnuće suvlasništva, koji je u prekidu. Između njega i oca-I.tužitelja je postojao usmeni dogovor da će vlasništvo na manjem stanu pripasti njegovim roditeljima, ovdje tužiteljima, a u kojem dogovoru je sudjelovala i II.tuženica. Iz tog manjeg stana ne može se ući u drugi stan. Za gradnju su on i II.tužena imali nešto novaca od svatova, kasnije su digli kredit sa hipotekom, imali su nešto svojih novaca i nešto su dobili od njegovih roditelja. Nikada nije ništa potpisao s roditeljima, jer njegovi roditelji imaju samo njega od djece i smatrali su da su svi obitelj i da nije potrebno da išta potpisuju jer da ih on neće prevariti. Vezano za taj njihov stan, više puta su govorili da će to biti njihovo vlasništvo i nije bilo govora ni o kakvoj služnosti , već isključivo o vlasništvu, zbog čega su i gradili dvije odvojene cjeline. Ne postoji nikakva pisana Izjava kakva će biti pravna sudbina tog manjeg stana i ne sjeća se da postoji nekakva Izjava između njega i II.tuženice o pravnoj sudbini toga manjeg stana. Ne sjeća se da u Ugovoru o darovanju postoji Izjava kojom će se urediti sudbina te buduće nekretnine. Nije nikada pokrenuo nikakav postupak vezano za poništenje Ugovora o podjeli bračne stečevine, niti je u tom Ugovoru naveo da će osigurati roditeljima pravo služnosti na manjem stanu, to je sastavljala II.tuženica. Vjerojatno je pročitao taj Ugovor i potpisao ga. Bio je postignut dogovor ispred Centra za socijalnu skrb vezano za kontakt sa djetetom između njega i II.tužene, koji je potpisao, a prije ovjere Ugovora, ispred Centra za socijalnu skrb, II.tuženica ga je nagovarala da odu do odvjetnika Burića kako bi tamo potpisao Ugovor o darovanju ½ nekretnine.

12.3. U svom iskazu II.tuženica ZS sa ročišta od 26. rujna 2023. navodi da je prije braka kupovala stan kako bi ga imala u vlasništvu i dala je kaparu za taj stan, međutim, kada su se vjenčali, odlučili su graditi svoju kuću pa je ona tu kaparu povukla. Kuću su odlučili graditi na placu bivšeg svekra-I.tužitelja, s tim da bi u kući bila dva stana, jedan manji i jedan veći, a ona i I.tuženik bi živjeli u većem stanu, a roditelji supruga u manjem. Manji stan prema dogovoru ne bi išao tužiteljima u vlasništvo, već bi im dali samo pravo doživotnog uživanja. S obzirom na stanje te nekretnine, bivši svekar, I.tužitelj je istu darovao I.tuženiku, bivšem suprugu, dok su njeni roditelji trebali financirati cijelu izgradnju i zato je napravljen takav sporazum, ali nije priložen u spis, a koji su potpisali ona i bivši suprug, ali ne i njegovi roditelji, tužitelji. Gradnja nove kuće je krenula u svibnju 2008. i spojile su se čestice koje su u ranijem zk. ulošku bile razdvojene. Dok se kuća gradila, ona i I.tuženi su živjeli u podstanarstvu u Strossmayerovoj ulici, dok je I.tužitelj živio i radio u Njemačkoj, a II.tužiteljica je živjela sa svojom sestrom. U prosincu 2010. uselili su u novu kuću i potom nakon dvije godine, uselili su u kuću i tužitelji. Tražila je da joj I.tuženik prepiše ½ nekretnine, jer je smatrala da joj to pripada, budući je uložila svoje novce u tu izgradnju, te su tužitelji cijelo vrijeme znali da će ½ nekretnine ići na njeno ime, budući su njeni roditelji uložili u izgradnju te kuće i znali su da im neće dati vlasništvo na stanu, već samo plodouživanje. Nikada se nije prijetila bivšem suprugu da ½ nekretnine prepiše na nju, niti je vršila bilo kakav pritisak na njega ikada, već se isti složio se s tim da ½ ide njoj u vlasništvo, jer je znao koliko je uložila u tu kuću, a i danas živi na adresi [adresa], dok II.tužiteljica živi sa sestrom, a I.tužitelj je uglavnom u Njemačkoj, dok I.tuženik živi s snjom na istoj adresi [adresa]. Postupak koji se vodi za razvrgnuće predmetnih nekretnina je u prekidu do okončanja ove parnice. Nudili su joj isplatu njenog suvlasničkog dijela, ali niije pristala na iznos procjene koju je sačinio vještak, jer je smatrala da nije suvlasnik u 1/3, već u ½, a osim toga, nudio joj se manji iznos od onoga što je uložila. Ona je i njima nudila da ih isplati za suvlasnički dio u ½ dijela po tržišnoj vrijednosti, koju je odredila sama prema istraživanja koja je provela kod agencija za nekretnine vezano za prodaju kuća. Nudila je isplatu za pola, u početku više, a kasnije cijenu koja je bila njoj ponuđena. U svim dogovorima oko izgradnje i podjele su sudjelovali njeni roditelji i brat, te je uložila vlastita sredstva koja su joj dali roditelji, a pored toga je digla i kredit, a koji se smatra zajedničkim sa I.tuženikom. Bilo joj je poznato da će I.tužitelj svome sinu, I.tuženiku, darovati nekretninu i u trenutku darovanja već je bilo dogovoreno kako će se rasporediti vlasništvo, služnost i drugo. Nije bila upisana kao vlasnik na kući do Ugovora o diobi bračne stečevine koji I.tuženik nikada nije pobijao. Pretpostavlja da je povod ovog postupka bila njena tužba za razvragnuće suvlasništva na predmetnoj nekretnini, budući žive pod istim krovom, a ona bi htjela da se to razriješi. Njeni roditelja su u izgradnju uložili oko 140.000 eura, dok tužitelji nisu ništa financijski ulagali u izgradnju kuće do završetka. Ne sjeća se da bi zvala bivšeg svekra u Njemačku, niti takvog nekakvog razgovora s njim. Smatra da roditelji njenog bivšeg supruga imaju pravo na doživotno uživanje i da će to pravo koristiti bez obzira što je pokrenula postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnine, te će odmah potpisati da im daje pravo doživotnog uživanja na tom manjem stanu. Nekretnina se neće prodati trećoj osobi dok se ne riješi taj dio vezano za plodouživanje. Sa svoijm roditeljima je sklopila kod javnog bilježnika Ugovor i postoji dokaz o uplatama koliko su oni ulagali u predmetnu nekretninu, ali to nije priložila u spis jer je smatrala nepotrebnim. Ugovor o podjeli bračne stečevine su sastavile njena odvjetnica BS i odvjetnica od I.tuženika, dok je Plan o roditeljskoj skrbi sklopljen ranije, a ročište za ovjeru je bilo kasnije nakon što je sklopljen Sporazum o podjeli bračne stečevine.

12.4. U svom iskazu svjedokinja FS sa ročišta od 16. studenog 2023. navodi da je stara kuća bila u vlasništvu njene sestre II.tužiteljice i šogora I.tužitelja koji su se zajedno sa I.tuženikom i II.tuženicom dogovorili da će staru kuću srušiti i da će na tom mjestu graditi novu kuću, a dogovor je bio da svi četvero sudjeluju u gradnji kuće, te su tuženici podigli kredit oko 50.000,00 njem. maraka. I.tužitelj je radio u Njemačkoj, kao i II.tužiteljica. 2010. je krenula gradnja kuće i I.tuženik je najviše sudjelovao u toj gradnji na način da je nadgledao gradnju, kontaktirao majstore i drugo što je bilo potrebno. Svi četvero su joj rekli da je oduvijek postojao dogovor da će kuća biti od tuženih, a da će tužiteljima u kući osigurati stan koji bi bio i u vlasništvu istih, a nema saznanja da bi se tijekom gradnje kuće nešto oko tog dogovora promijenilo, a koliko joj je poznato, tužitelji nisu prenosili vlasništvo stare kuće i zemljišta ni na koga drugoga. Za vrijeme gradnje kuće tužiteljima je posudila cijelu svoju otpremninu u iznosu od 127.000,00 kuna i to postupno kako su se odvijali radovi, a pomagala je novčano i svom nećaku-I.tuženiku. Ne zna koliko je trajala dugo gradnja kuće, ali nakon rastave tuženih je došlo do promjene ranijeg dogovora kako će se podijeliti nekretnina iz razloga jer II.tuženica tužiteljima nije priznavala da bi drugi stan bio u njihovom vlasništvu. Nikada joj nitko nije spomenuo da bi umjesto vlasništva na tom manjem stanu, tužitelji trebali imati pravo plodouživanja istoga. Nije joj poznato da li je nešto vezano za podjelu predmetne nekretnine potpisano u postupku razvoda braka između tuženih oko podjele bračne stečevine. Saznala je da se nešto promijenilo u ranijem dogovoru oko toga kako će se podijeliti vlasništvo kada je nekretninu došao procijeniti sudski vještak i da se II.tuženica nije složila s tom procjenom, a misli da su onda to saznali i tužitelji. Nije joj poznato da li je ponuđeno da netko nekoga od njih četvero isplati za vrijednost nekretnine koju je utvrdio sudski vještak, ni da li se oko toga vodi nekakav sudski spor. U taj manji stan su ulagali isključivo tužitelji, a ona im je pomagala novčano. Bilo je govora o etažiranju, međutim nije joj jasno zašto to nije provedeno. Poznato joj je da se istovremeno vršila gradnja i većeg i manjeg stana. Tužitelji su joj vezano za prvi sporazum oko podjele vlasništva na nekretnini koju su odlučili graditi svi četvero govorili kada su se susretali i nalazili prigodom blagdana, praznika, ali i izvan blagdana, s tim da su se susretali i nalazili svi četvero. U prigodama kada su se svi družili bili su prisutni i otac od II.tuženice i brat od iste, ali ona sa njima nije pričala o tome da li će sudjelovati u sporazumu, niti o financijama. Nije joj poznato da bi roditelji od II.tuženice svojim novcima financirali gradnju kuće i da li su sudjelovali u dogovorima i nadgledanju izgradnje kuće. U siječnju 2010. je otišla u mirovinu i dobila otpremninu, a ne zna u kojoj je tada fazi bila izgradnja kuće.

12.5. U svom iskazu svjedok KS sa ročišta od 16. studenog 2023. navodi da su u cijeloj toj priči sudjelovali svi kao dvije obitelji i da su se jako dobro slagali, te na obiteljskim ručkovima uključujući i gospođu FS i njegovog sina, brata od II.tuženice, te su se svi dogovarali oko toga da tuženicima kao obitelj osiguraju dom. Obitelj ZS je imala staru kuću i zemljište i bili su voljni prepustiti zemljište da se na tom zemljištu izgradi nova kuća, a vlasništvu te stare kuće i zemljišta je bio na I.tužitelju. Zbog svih potrebnih radnji vezano za gradnju nove kuće, obitelj ZS se dogovorila da staru kuću i zemljište daruju I.tuženiku, dok bi obitelj KS imala obvezu izgraditi objekat do pune gotovosti ili do nekog dijela dok se ne dogovore da je sa strane obitelji KS obveza riješena. Kako je I.tužitelj bio u Njemačkoj, on je na sebe preuzeo obvezu oko rušenja stare kuće, gradnju nove, kontakte sa firmom, te je u neku ruku bio koordinator svih potrebnih poslova, a oko toga je vodila brigu i njegova kći-II.tuženica. Njegova obitelj je za gradnju dala preko 130.000,00 eura, a II.tuženica je po dovršetku kuće još podigla kredit kod Wüstenrot banke ili je to možda bila štednja u iznosu od nekih 50.000,00 eura. Kada je kuća građena sve novce je davao on, dok obitelj ZS tada nije sudjelovala novčano, a kada je objekat bio gotov, trebalo je urediti njihov dio, dovesti ga do pune gotovosti, tada su oni ulagali u svoj dio i kupovali još potrebne stvari. Vlasništvo je bilo dogovoreno pola pola između II.tuženice i I.tuženika, s tim da su tužitelji trebali imati pravo doživotnog uživanja na malom stanu, da im to bude nekakvo mirovinsko osiguranje, jer s obzirom da su dali zemljište nisu smjeli ostati na ulici i njegiva se obitelj s tim složila, kao i obitelj ZS da bude pravo doživotnog uživanja za njih, a ne pravo vlasništva, te je takav bio dogovor. Da se slučajno desi da tuženici odluče prodati nekretninu, morali bi nekako zbrinuti tužitelje, ali on u dogovoru oko toga što bi tada bilo nije sudjelovao. Do problema i razlike u shvaćanju sporazuma i razlika u tumačenju i promjenama što bi sve trebao sporazum sadržavati, došlo je u trenutku kada su se tuženici razišli. II.tuženica živi u toj kući, za I.tuženika nije siguran, ali pretpostavlja da i on živi u toj kući, jer ima sobu gdje može biti. Ne znam da li se vezano za predmetnu nekretninu na sudu vodi još nekakav postupak između tuženih. Obitelj ZS je pozvala sudskog vještaka da izvrši procjenu predmetne nekretnine da bi se znala vrijednost kako bi mogla eventualno jedna strana isplatiti drugu i postojala je mogućnost da netko nekoga isplati samo da se odredi cijena, ali je vještak cijelu nekretninu procijenio na oko 300.000,00 eura, a obitelj ZS je II.tuženici ponudila 80.000,00 eura za njezin dio, na što ona nije pristala, dok su oni obitelji ZS ponudili za njihov dio 240.000,00 eura, na što nisu pristali, jer da su emotivno vezani za tu kuću. Da su oni njima ponudili 240.000,00 eura, pristali bi na takvu ponudu i ne bi bili na sudu. II.tuženica se upisala na nekretninu u trenutku kada su se ona i I.tuženik razvodili, budući je ona tražila da joj se prizna pola na ime bračne stečevine, a ne znam da li su se tužitelji tome protivili. Bilo je problema sa firmom Konus utoliko što su morali izvođaču platiti predujam prije početka izvođenja radova, a nakon nekog vremena Konus je počeo propadati i radovi su stali na neko vrijeme i on se morao maksimalno angažirati da bi radovi ponovno krenuli i na kraju su radovi završili. Nikada nije bilo ništa drugačije rečeno osim onoga što je bilo dogovarano da će nekretnina biti od tuženih, a da tužitelji tamo moraju imati uživanje i to se podrazumijevalo, te je i jedna i druga obitelj ispunila sve što je bilo dogovoreno. Koliko mu je poznato pravo uživanja tužitelja nije upisano nigdje, a možda i je. Misli da postoji nekakav papir gdje su se tuženici uslijed razvoda dogovorili da roditelji od I.tuženika imaju pravo doživotnog uživanja. U vrijeme kada su mislili isplatiti drugu stranu, mislili su da ta nekretnina ne vrijedi više od 400.000,00 eura kako je i vještak procijenio, a misli da su oni dali veću ponudu od toga. U trenutku gradnje tužitelji nisu davali novce za gradnju kuće, a kada je gradnja bila dovedena u visoki rohbau, onda su i tuženi i tužitelji svaki za svoj stan radili završne radove. Napominje da ga je sin ČS, brat od II.tuženice pratio u svim fazama poslova vezano za izgradnju predmetne nekretnine koju je kontrolirao, s tim da je nosio novce kod bilježnika kada su plaćali O jer su neke svoje transakcije na taj način izvršavali, odnosno davao je Izjavu da predaje novce II.tuženici da ona može platiti O, da bi oni imali trag novcu.

12.6. U svom iskazu svjedokinja VS sa ročišta od 16. studenog 2023. iskazuje da poznaje obitelji ZS, a obitelj KS više preko I.tuženika. S obzirom da je arhitektonski tehničar, radila je u arhitektonskom birou, te joj je 2007. II.tužiteljica rekla da bi tuženi gradili novu kuću, za koju im je ona izradila projekt i to rušenja stare kuće i projekt za gradnju nove kuće, a što se dalje događalo ne zna. Možda se jednom ili dva puta našla na obiteljskom okupljanju obitelji ZS, a bila je tamo i obitelj KS. Od početka kada ju je II.tužiteljica pitala da im pomogne oko izrade projekta je bilo rečeno da će biti dvije stambene jedinice, da će veća stambena jedinica ići tuženima, a manja tužiteljima, a po onom što joj je rekla II.tužiteljica, oduvijek je bilo rečeno da će se raditi o vlasništvu koje bi imali tužitelji, da se ne bi u kasnijim godinama u kojima su već bili našli na ulici, bez krova nad glavom. I dalje je bila upoznata s tim da će i ostati vlasništvo tužitelja jer su oni sami sređivali tu svoju stambenu jedinicu, samo joj je žao što nisu etažirali. Ima saznanja da je bilo govora o etažiranju za što su tužitelji dali novac tuženima, jer je II.tužena pravnica pa je upoznata što sve treba napraviti da se to provede. Zna da je I.tuženik angažirao sudskog vještaka radi procjene predmetne nekretnine radi isplate. Društvo koje je radilo projekte gdje je radila je Svod d.o.o. i u početku oko dogovara oko izrade projekta dolazio je kod njih u firmu otac od II.tuženice. Ta dva stana su u potpunosti odvojene stambene jedinice. Poznato joj je da su tužitelji davali x puta novce za izgradnju te nekretnine, ali ne zna o kojim iznosima se radi, a to joj je poznato iz privatnih razgovora na kavama i odnosilo se na radove od samog početka. Misli da je građevinske radove vodio inženjer T, kojeg su oni angažirali. Nema saznanja da bi otac od II.tuženice sudjelovao u praćenju i kontroli radova oko gradnje, jer nije bila nikad na gradilištu. Od tuženih koji su dolazili na konzultacije i od II.tužiteljice koja ju je zamolila da im pomogne oko projekta je saznala kako će se dijeliti vlasništvo na novo izgrađenoj nekretnini.

12.7. U svom iskazu svjedok ČS sa ročišta od 16. studenog 2023. navodi da mu je poznato sve što se događalo jer je brat od II.tuženice s kojom je sve prolazio zajedno. U početku su se njihove obitelji dobro slagale i on je i sada s obitelji ZS u dobrim odnosima. Nakon što su se vjenčali tuženici su došli njegovim roditeljima na ručak i rekli da odustaju od stana u [adresa] za koji stan su im njegovi i roditelji II.tuženice dali kaparu i rekli da bi gradili kuću, te su im vratili kaparu. Pričekali su dva, tri mjeseca da se roditelji I.tuženika vrate iz Njemačke i ti je bilo 2008. ili 2009. i napravili konačni dogovor koji je bio da bi roditelji I.tuženika njemu dali plac, a obitelj II.tuženice bi izgradila kuću, nije se gledalo posebno da li se iznos placa i izgradnje kuće jako razlikuju jer je to bilo otprilike tu negdje i vrijednost placa i izgradnja kuće. Dogovor je bio da se roditeljima od I.tuženika osigura ili nekakav stan sa strane da imaju gdje živjeti ili da u sklopu te kuće dobiju stan na kojem će imati pravo doživotnog uživanja, a oko tog su se dogovarali obje obitelji na jednome ručku.

II.tužena je pokrenula rušenje stare kuće i izgradnju nove, a on joj je u svemu tome pomagao, bilo je tu i nekih problema s izvođačem radova firmom Konus koja je na kraju propala, tako da je molio da se radovi nastave i završe, a što je i učinjeno. Problem je bio što su oni dali avans za gradnju, a tvrtka Konus je bila blizu propadanja. Od tuženih je dio bio sav završen, osim namještaja za koji su oni digli kredit, a drugi stan je bio visoki roh bau, ali nije imao parkete i pločice, a taj stan su završili tužitelji. Radilo se o dva stana, u većem su trebali živjeti tuženi, a u manjem tužitelji, a problemi su nastali nakon razvoda tuženih, koji su još neko vrijeme nastavili živjeti zajedno da njihovom zajedničkom djetetu razvod ne bi bio stresan, žive još i danas zajedno, a problemi su nastali kada je II.tuženica htjela napustiti zajednički dom. I.tuženik je za vrijeme razvoda pola te nekretnine prepisao na II.tuženicu, jer ona prije toga nije imala ništa na svom imenu. I danas žive zajedno, iako II.tuženica želi otići od tamo i ako ne ode ona, otiće I.tuženik. Stoga su tuženi pozvali sudskog vještaka da procijeni nekretninu da bi eventualno mogli jedan drugoga isplatiti. I.tužitelj je ponudio njegovoj sestri iznos od nekih 80.000,00 eura, što ona nije prihvatila jer je ponuda bila mala u odnosu na njena ulaganja, a oni su tužiteljima ponudili da i dalje ostanu u tom stanu s pravom doživotnog uživanja i da im isplate iznos od 240.000,00 eura, odnosno da I.tuženiku isplate taj iznos jer je on bio vlasnik u pola, kod koje ponude i dalje ostaju. Da su htjeli i više ne bi ni to bio problem, samo da se u konačnici riješi to stambeno pitanje. Radi se o dva stana koji su dvije posebne stambene cjeline koje su odvojene. Što se tiče tog manjeg stana svi su razmišljali na način taj stan bude od sina tuženih. Napominje da su njegovi roditelji financirali izgradnju kuće do završenosti odnosno do stanja u roh bau, dok su tužitelji u manji stan stavili pločice, parkete, namještaj i još neki detalj, te kada su dobili uporabnu dozvolu, on se nije petljao u njihov dio. Koliko mu je poznato, pravo doživotnog uživanja nije upisano, jer nije provedeno etažiranje, ali njegova sestra ZS ne spori to pravo. Nije mu poznato da li se između tuženih vodi još nekakav sudski spor.

12.8. Uvidom u Ugovor o darovanju nekretnina (list 6.-8. spisa) sud utvrđuje da je zaključen između oca i sina dana 23. kolovoza 2007. i to I.tužitelja OS kao darovatelja i II.tuženika LS kao daroprimca, kojim I.tužitelj daruje svome sinu I.tuženiku ¾ idealnog dijela nekretnine tada upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi kuća, zgrada i dvorište, Dobriše Cesarća 25 A, koja se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] i nekretninu upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi kuća i dvorište, [adresa], koja se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Točkom III. I.tužitelj ovlašćuje I.tuženika da bez ikakvog dalnjeg pitanja ili odobrenja može u zemljišnim knjigama i drugom javnim očevidnicima ishoditi uknjižbu prava valsništva na svoje ime. Potpisi na Ugovoru su ovjereni istoga dana od strane javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka pod brojem OV-27618/07 i OV-27619/07 .

12.9. Iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] je utrnut) proizlazi da su na kč. br. [katastarska čestica] (koja je nastala spajanjem kč. br. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica]) kuća br. 25, zgrada, kuća br. 25 A i dvorište [adresa]², upisani kao suvlasnici u ½ dijela I.tuženik LS i II.tuženica ZS. Na nekretnini je upisana hipoteka u korist Wüstenrot stambebne štedionice d.d. Zagreb za iznos od 50.000,00 eura pod Z-10566/09 od 29.10.2009.

12.10. Iz Ugovora o podjeli bračne stečevine (list 40. -44. spisa) proizlazi da je sklopljen između II.tuženice L i I.tuženika LS dana 26.11.2020. kojim je člankom 3. pod I. NEKRETNINE ugovoreno da će I.tuženik ½ nekretnina iz čl. 2. Ugovora (upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] kuća br. 25, zgrada, kuća br. 25 A i dvorište [adresa]²) prenijeti u suvlasništvo II.tuženoj ZS, te joj izdaje clausulu intabulandi, odnosno bezuvjetno dopušta istoj da u zemljišnoj knjizi na svoje ime izvrši uknjižbu ½ suvlasništva na nekretnini. U istom članku 3. je ugovoreno da su strane suglasne da će dati suglasnost za provedbu etažiranja koje će izvršiti OS, otac LS o svom trošku na način da će se sačiniti 2 etaže i to ETAŽA 1 koja u naravi predstavlja prema idejnom projektu koji je sastvni dio tog Ugovora, „Stan 1“ na kojem će I.tuženik imati ½ suvlasništva i II.tuženica ½ suvlasništva i ETAŽA 2, koja u naravi sačinjava stambenu cjelinu označenu u idejnom projektu kao „Stan 2“ koji suvlasnički dio predstavlja odvjeni stan koji se nalazi unutar nekretnine iz čl. 2. Ugovora na kojem će također I.tuženik imati ½ suvlasništva i II.tuženica ½ suvlasništva. Nadalje je ugovoreno da će nakon provedenog etažiranja I. i II. tuženici kao suvlasnici Stana 1 i Stana 2, a u odnosu na ETAŽU 2 i „Stan 2“ sklopiti sa I.tužiteljem ĆS i II.tužiteljicom TS Ugovor o zasnivanju prava osobne služnosti besplatnog stanovanja i zabrane prodaje „Stana 2“ do smrti I. i II.tužitelja, a koju će služnost upisati u zemljišne knjige. Nadalje je ugovoreno da će etažiranje provesti o svom trošku I.tužitelj OS u roku od 1 godine, a u protivnom (ako nekretninu nije moguće etažirati ili ako I.tužitelj odustane od postupka etažiranja) taj se Ugovor ne utvrđuje ništetnim, već se samo predmetna nekretnina neće etažirati. Potpisi I. i II.tuženih su ovjereni od strane javnog bilježnika Tatjane Kovačev oz Osijeka pd OV-3548/2020 dana 26.11.2020.

12.11. Iz Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, sporazuma o ostvarivanju osobnih odnosa s mlt. djetetom i sporazuma o uzdržavanju (list 57.-61.) proizlazi da je izrađen između tuženih dana 07.10.2020.

12.12. Iz rješenja Općinskog suda u Osijeku broj R1 Ob-707/2020-7 od 01.12.2020. (list 62.-63.) proizlazi da je brak između tuženih razveden i da su Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, sporazum o ostvarivanju osobnih odnosa s mlt. djetetom i sporazum o uzdržavanju od 07.10.2020. sastavni dio rješenja.

12.13. Iz uplatnica (list 65. -79.) za telekomunikacijske usluge HT d.d., A1, komunalnu naknadu, komunalni otpad, struju, vodne usluge za adresu [adresa], proizlaze da glase na I.tuženika LS.

12.14. Iz procjembenog elaborata stalnog sudskog vještaka Stjepana Marolina od 29.03.2021. (list 99. -131.) proizlazi da tržišna vrijednost nekretnina upisanih na kč. br. [katastarska čestica] od 369m² k. o. [katastarska općina], u [adresa], iznosi 257.498,05 eura.

12.15. Iz procjene prometne vrijednosti nekretnine sudskog vještaka za graditeljstvo Darka Trubeljaka od 05.01.2007. (list 15.24.) na adresi u [adresa], D.

[adresa], iznosi 334.632,84 kn.

12.16. Iz preslike Izjave od 23.08.2007. (list 112.) proizlazi da su istu potpisali I.tuženik i II.tuženica, a kojom se obvezuju na kupnju stana I.tužitelju i II.tužiteljici, jer su I.tuženiku darovane nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kčbr. [katastarska čestica], a budući će II.tužena ZS kupiti stan od kredita kojeg će podići, taj kupljeni stan će biti u njenom vlasništvu, dok će sa tužiteljima sklopiti Ugovor o doživotnom korištenju, kojim tužitelji za svog života imaju pravo korištenja stana i otuđenja u slučaju financijske ili slične krize koja bi dovela u pitanje njihovu egzistenciju iki život, dok II.tužena ZS za života tužitelja i trajanja Ugovora, neće biti u mogućnosti stan prodati ili otuđiti. U slučaju neispunjenja obveze iz te Izjave-kupovine stana- I.tuženik LS će svojim roditeljima vratiti darovane nekretnine. Izjave su potvrđene i prihvaćene njene obveze potpisom iste.

12.17. Ovdje je potrebno napomenuti to da je sud uzeo u obzir navedenu Izjavu sukladno čl. 299. st. 2. Zakona o parničnom postupku, jer je ista priložena nakon što je II.tuženica upoznata sa iskazom I.tuženika u kojem je on osporio da je navedena Izjava sačinjena. U odnosu na osporavanje vjerodostojnost iste, II.tuženica je sukladno čl. 108. st. 3. Zakona o parničnom postupku, dala na uvid sudu i protivnim strankama Izjavu u izvorniku, na ročištu od dana 26. rujna 2025., nakon čega su tužitelji i I.tuženik samo paušalno izjavili da i nadalje osporavaju vjerodostojnost iste, odnosno potpis I.tuženika, ne navodeći konkretne razloga za to. Uz sve navedeno, sud napominje i da navedena Izjava nije od odlučnog značenja u ovom postupku.

13. Cijeneći izvedene dokaze, ovaj sud utvrđuje da je I.tuženik LS kao daroprimatelj postao vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sadašnja kč. br. [katastarska čestica] od 369m² temeljem ovjerenog po javnom bilježniku Ugovora o darovanju sklopljenim dana 23. kolovoza 2007. sa svojim ocem kao darovateljem, a ovdje I.tužiteljom OS, koje su nekretnine u naravi bili stara kuća sa placom, koju su I.tuženik i II.tužena za vrijeme braka srušili i na sadašnoj kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], krajem 2010. godine završili gradnju nove nekretnine koja nije etažirana, a sastoji se od dvije zasebne cjeline i to obiteljske kuće u idejnom projektu označena kao Stan 1 od 223,71m² u kojoj i sada žive I.tuženik i II.tuženica sa njihovim mlt. sinom i Stan broj 2 od 101m², koji je od izgradnje u posjedu I.tužitelja i II.tužiteljice, a što im II.tuženica ne osporava, a koja je nekretnina sve do sklapanja Ugovora o podjeli bračne stečevine između I.tuženika i II.tužene od dana 26. studenog 2020., bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasništvo I.tuženika LS, sukladno točki III. Ugovoru o darovanju. Nema spora da navedeni Ugovor o darovanju I.tužitelj nije opozvao, a niti je Ugovor raskinut, već je i dalje na snazi i proizvodi sve pravne učinke proizašle iz tog Ugovora. Također je utvrđeno da su I.tuženik i II.tužena prije nego je njihov brak razveden dana 01. prosinca 2020., sklopili ovjeren po javnom bilježniku Ugovor o podjeli bračne stečevine dana 26. studenog 2020. temeljem kojeg su ½ dijela predmetnih nekretnina u vlasništvu I.tuženika prenesene u suvlasništvo II.tuženici ZS, koja je na temelju clausule intabulandi I.tuženika, uknjižila u zemljišnoj knjizi na svoje ime ½ dijela nekretnine. U članku 3. je ugovoreno da su I.tuženik i II.tuženica suglasni da će dati suglasnost za provedbu etažiranja koje će izvršiti I.tužitelj OS o svom trošku na način da će se sačiniti 2 etaže i to ETAŽA 1 i ETAŽA 2 koje u naravi predstavljaju prema idejnom projektu koji je sastavni dio tog Ugovora, „Stan 1“ i „Stan 2“ na kojima će I.tuženik i II.tuženica imati svatko po ½ suvlasništva, a da će nakon provedenog etažiranja I. i II. tuženici kao suvlasnici Stana 1 i Stana 2 i to u odnosu na ETAŽU 2 -„Stan 2“ sklopiti sa I.tužiteljem OS i II.tužiteljicom TS, Ugovor o zasnivanju prava osobne služnosti besplatnog stanovanja i zabrane prodaje „Stana 2“ do smrti I.tužitelja i II.tužiteljice, a koju će služnost upisati u zemljišne knjige, te da će I.tužitelj OS u roku od 1 godine provesti etažiranje, a u protivnom (ako nekretninu nije moguće etažirati ili ako I.tužitelj odustane od postupka etažiranja) taj se Ugovor ne utvrđuje ništetnim, već se samo predmetna nekretnina neće etažirati. Nema spora da I.tuženik LS nije tražio pobijanje Ugovora o podjeli bračne stečevine od dana 26. studenog 2020., već je isti i dalje na snazi i proizvodi sve pravne učinke proizašle iz tog Ugovora. Dakle, ovaj sud utvrđuje da niti u jednom od dva skopljena i ovjerena po javnom bilježniku Ugovora, nema govora o stjecanju prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist I.tužitelja i II.tužiteljice, a niti su tužitelji dokazali u ovom postupku da postoji usmeni sporazum između parničnih stranaka koji bi predstavljao drugačiju volju ugovornih strana sadržanih u ugovornim odredbama navedenih Ugovora koji su i dalje na snazi i proizvode sve pravne učinke iz ugovornih odredbi. Pored navedenog, nije uvjerljivo, ni logično da bi II.tuženica ulagala svoj novac, te darovan novac od svojih roditelja u izgradnju predmetne nekretnine, a da bi istovremeno postigla usmeni sporazum sa I.tužiteljom i II.tužiteljicom da će im prepustiti u vlasništvo nekretnine u koje je uložila novac roditelja. Također, iako pored ostalih utvrđenih činjenica u ovom postupku, nije odlučno, ali valja napomenuti da i iz Izjave od 23. kolovoza 2007., dakle u vrijeme trajanja bračne zajednice između tuženih, I.tuženik svojoj tada supruzi II.tuženici priznaje pravo vlasništva na Stanu koji se I.tuženik i II.tuženica obvezuju kupiti tužiteljima zauzvrat darovanih im nekretnina, ali iz novčanih sredstava II.tuženice putem kredita, radi čega će ona kao vlasnica tog Stana s tužiteljima sklopiti Ugovor o doživotnom korištenju stana u korist tužitelja, a u protivnom da će I.tuženik vratiti tužiteljima darovane nekretnine. Niti u ovoj Izjavi nema govora o stjecanju prava vlasništva tužitelja na novoizgrađenoj nekretnini, tj. Stanu, a to svakako nije navod da će tužitelji u slučaju financijske/egzistencijalne krize moći otuđiti taj stan, koji je prethodno naveden kao isključivo vlasništvo II.tuženice koja će svojim sredstvom taj stan kupiti i kojeg za života tužitelja neće smjeti prodati, jer će tužitelji na istom imati pravo doživotnog uživanja. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je izgradnja nekretnine trajala od 2008. do kraja 2010. kada su u prosincu 2010. I.tuženik i II.tužena uselili u obiteljsku kuću (Stan broj 1), a nakon toga u Stan [adresa] su uselili tužitelji i od tada su u posjedu tog stana, da stanovi imaju odvojene priključke, da je gradnja financirana zajedničkom hipotekarnim kreditom I.tuženika i II.tužene od 50.000,00 eura u 2009. godini, posebnom imovinom I.tuženika, kao i II.tuženice u vidu financijske pomoći njene obitelji, te od pomoći tužitelja, a što proizlazi iz tvrdnji stranaka koje su potvrdili svjedoci KS i ČS. Slijedom iznijetog, u ovom postupku je utvrđeno da je između stranaka postojao jedino sporazum o zasnivanju prava osobne služnosti doživotnog uživanja na manjem stanu koji su izgradili tuženici, a u čijem su posjedu od izgradnje tužitelji i što im II.tužena ne spori, kao niti pravo doživotnog uživanja na tom stanu, a što je sukladno i priloženoj materijalnoj dokumentaciji kako je obrazloženo i iskazima svjedoka KS i ČS, koje je sud cijenio kao vjerodostojne, jer su dani uvjerljivo, oklonosno i sukladno priloženoj materijalnoj dokumentaciji u odnosu na bitno. Sud nije cijenio kao vjerodostojan iskaz svjedokinje FS, jer ista nema nikakvih saznanja o podjeli imovine između tuženih, a niti o tome da je I. tužitelj prenio vlasništvo stare kuće i zemljišta na sina, ovdje I.tuženika. Također, njen je iskaz u suprotnosti sa iskazima samih stranaka vezano za izgradnju nekretnine u kojem tvrdi da je gradnja počela 2010. i da je tužiteljima posudila svoju otpremninu od 127.000,00 kn, radi pomoći oko izgradnje, te da je novčano pomagala I.tuženiku, svome nećaku, jer je u to vrijeme nekretnina već bila izgrađena, a kako to same stranke navode u svojim iskazima, te tužitelji uopće ne navode da bi od iste primali bilo kakvu novčanu pomoć radi izgradnje, kao niti I.tuženik. Kako je očito da ista nema bitnih saznanja o gradnji predmetne nekretnine i kakvi su bili dogovori između stranaka u vezi sa izgradnjom, tko je sve i na koji način sudjelovao u gradnji, pa nije uvjerljivo da ista ima saznanja upravo o navodnom sporazumu između stranaka o izgradnji nekretnine koja bi trebala biti upisana kao vlasništvo njene sestre i šogora, ovdje I. i II.tužitelja. Sud nije cijenio kao vjerodorstojan niti iskaz svjedokinje VS u dijelu u kojem je protivan priloženim ispravama, te jer ista nema neposrednih saznanja o bitnom u ovom sporu, već samo kroz razgovor sa II.tužiteljicom, te na gradilištu nije bila nikada, dok je na obiteljskim okupljanima stranaka bila svega jednom ili dva puta, pa nema saznanja o dogovorima stranaka na obiteljskim okupljanima u odnosu na bitno. Pored navedenog, nije životno, ni uvjerljivo da su nakon završene izgradnje, dakle od 2010. godine, tužitelji cijelo vrijeme bili nezadovoljni, jer kako navode, tuženici nisu ispoštovali njihov dogovor vezano za darovanje stare i gradnju nove nekretnine, a do podnošenja ove tužbe dana 01. listopada 2021., nisu po tom pitanju poduzimali nikakve pravne radnje, dakle više od 10 godina.

14. Slijedom navedenog, sud smatra da I.tužitelj i II.tužiteljica nisu dokazali da su sa I.tuženikom i II.tuženicom postigli usmeni sporazum temeljem kojeg bi I.tuženik i II.tuženica prenijeli u vlasništvo manji Stan broj 2 od 101m² ili bilo koji suvlasnički dio idealnog dijela predmetnih nekretnina u vlasništvo I.tužitelju i II.tužiteljici, a što su bili dužni sukladno čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, radi čega je u vezi s čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, odlučeno kao pod I. izreke.

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

16. I.tuženik LS zahtijeva naknadu troška od 11.625,00 eura, uvećan za sudske pristojbe prema odluci suda.

16.1. Zahtjev I. tuženika je osnovan za iznos od 11.625,00 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćnici odvjetnici na ime sastava odgovora na tužbu od 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od dana 16.05.2022., 24.11.2022., 26.09.2023., 16.11.2023., 26.09.2024. i 26.9.2025. od po 1.500,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude 01.10.2025. od 100,00 eura, kao i PDV-a od 2.325,00 eura (Tbr. 46.), a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod II. izreke u odnosu na I.tuženika.

16.2. Zahtjev I.tuženika za naknadu troška za sudske pristojbe nije osnovan, jer sud odlučuje o zahtjevu za naknadu troška na određen zahtjev stranke sukladno čl. 164. st. 1. Zakona o parničnom postupku, radi čega je taj neodređen zahtjev I.tuženika, odbijen kao neosnovan pod III. izreke presude. Pored navedenog, obveza za plaćanje pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, sukladno čl. 4. točka 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018., 51/2023.).

17. II.tuženica ZS zahtijeva naknadu troškova od 16.288,31 eura.

17.1. Zahtjev II. tuženice je osnovan do iznosa od 15.125,00 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava odgovora na tužbu od 1.500,00 eura (Tbr. 8.t.1.), obrazloženog podneska od 01.06.2022. i 06.10.2023. od po 1.500,00 eura (Tbr. 8.t.1.), te zastupanja na ročištima od dana 16.05.2022., 24.11.2022., 26.09.2023., 16.11.2023. i 26.09.2025. od po 1.500,00 eura (Tbr. 9.t.1.), a na ročištu za objavu presude 01.10.2025. od 100,00 eura, te obračunatog PDV-a od 3.000,00 eura (Tbr. 46.) i što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod II. izreke u odnosu na II.tuženicu.

17.2. Zahtjev II.tuženice nije osnovan za iznos od 1.163,31 eura, koji se odnosi na trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 625,00 eura i sudske pristojbe na odgovor na tužbu od 663,31 eura, jer je sukladno Tbr. 9.t.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude ne pripada više od 50 bodova, te mu je sukladno tome i dosuđeno ukupno 125,00 eura po navedenom osnovu (100,00 eura i PDV od 25,00 eura), dok obveza za plaćanje pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, sukladno čl. 4. točka 2. Zakona o sudskim pristojbama, radi čega je II.tuženica odbijena sa tim dijelom zahtjeva za naknadu troška kao nepsnovanim pod IV. izreke.

U Osijeku, 01. listopada 2025.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćnici I. i II.tužitelja

2.Punomoćnici I.tuženika

3.Punomoćniku II.tuženice