Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-527/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja PA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ines Bojić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3708/2023-17 od 11. studenog 2024., na sjednici održanoj 1. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3708/2023-17 od 11. studenog 2024..
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnima odredbe čl. 1., 6. i 11. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 24. listopada 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.061,92 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.484,08 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. , 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje:ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) te restitucijski zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe u iznosu od 2.061,92 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.
6. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se žalbom poziva tuženik, budući da suprotno žalbenim navodima presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi nisu u suprotnosti sa spisu priloženim ispravama i zapisnicima, pa je istu moguće ispitati.
7. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje ostalih bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.
8. Među strankama nije sporno da je 24. listopada 2006. sklopljen predmetni ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te da se tijekom trajanja ugovora povisivao tečaj CHF u odnosu na kunu, kao i da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti u skladu s ugovorom i obračunatim anuitetima od strane tuženika. Sporna je ništetnost valutne klauzule u CHF te posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenog iznosa, kao i zastara novčane tražbine tužitelja.
9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužitelju ponuđen predmetni kredit sa valutnom klauzulom u CHF za kupnju vozila za osobne potrebe, da mu pri sklapanju ugovora o kreditu djelatnica banke nije tumačila ugovorne odredbe, niti je bio upozoren na rizik sklapanja ugovora u CHF.
10. Prvostupanjski sud cijeneći da je na temelju odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za CHF, a da tuženik nije dokazao da je prije sklapanja ugovora detaljno upoznao tužitelja sa rizikom sklapanja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF i da je tužitelj tek onda pristao na sklapanje ugovora, zauzima pravno shvaćanje da je sporna ugovorna odredba ništetna pa prihvaća deklaratorni tužbeni zahtjev kao osnovan.
11. Imajući u vidu utvrđenu djelomičnu ništetnost ugovora o kreditu, prvostupanjski sud pozivom na čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11, 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) zauzima pravno shvaćanje da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.
12. Stoga, utvrdivši na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka da preplaćeni iznos s osnove ništetne valutne klauzule iznosi 2.061,92 eura, prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa, sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta do isplate pozivom na čl. 1115. ZOO- a, a ocijenivši da je tuženik nesavjestan stjecatelj budući da nije postupao u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno čl. 10. ZOO-a s obzirom da je znao ili morao znati za razloge ništetnosti od trenutka sklapanja ugovora, a unatoč tome primao je tužiteljeve uplate prema ništetnoj odredbi.
13. U odnosu na prigovor zastare, prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da zastara novčane tražbine tužitelja počinje teći od pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u kojem je utvrđena ništetnost valutne klauzule u CHF pa cijeneći da je taj postupak u odnosu na valutnu klauzulu pravomoćno okončan 14. lipnja 2018., zaključuje da do podnošenja tužbe 17. svibnja 2023. tražbina tužitelja nije zastarjela.
14. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 138/23., dalje: Tarifa).
15. Pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane presude.
16. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti valutne klauzule u CHF, nisu osnovani. Naime, pravilan je stav prvostupanjskog suda da sukladno čl. 502.c ZPP-a pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesena u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ima direktan učinak u ovom sporu s obzirom da se ista odnosi i na tuženika, zbog čega je sud vezan za utvrđenja o ništetnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., kao što je predmetni ugovor. Pri tome, točno je da je u pojedinačnom sporu tuženiku dopušteno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo na način da su tužitelju prije sklapanja ugovora dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama valutne klauzule, a što utječe na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč takvoj obaviještenosti pristao na sklapanje ugovora o kreditu, međutim tuženik te činjenice u ovom postupku nije dokazao kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud. Stoga su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.
17. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je riječ o zabrani manjeg značaja pa da sukladno čl. 326.st.2. ZOO-a ništetnost više nije moguće isticati, nisu osnovani. Naime, ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti sporne valutne klauzule u CHF jer je ista bile ništetna već od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nije mogla postati naknadno valjana ispunjenjem ugovora. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, suprotno žalbenim navodima ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti sporne ugovorne odredbe bila zabrana manjeg značaja. Stoga, u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a kako to pogrešno smatra tuženik.
18. S obzirom na utvrđenu ništetnost valutne klauzule u CHF, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a kada je prihvatio tužbeni zahtjev za povrat preplaćenog iznosa na temelju te ugovorne odredbe, visinu kojeg je pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka.
19. Tuženik žalbom neosnovano osporava dosuđeni iznos preplate navodeći da je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit sa promjenjivom kamatnom stopom. To iz razloga jer je vještak s obzirom na utvrđenu ništetnost valutne klauzule u CHF pravilno obračunao preplaćeni iznos kao razliku između plaćenih anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema početnom tečaju CHF na dan isplate kredita.
20. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je prilikom utvrđenja preplaćenog iznosa valjalo uzeti u obzir i tzv. negativnu razliku koja je nastala kada je tečaj CHF tijekom otplate kredita bio manji u odnosu na početni, nisu od odlučnog značaja, budući da tuženik u odnosu na tu razliku tijekom postupka nije podnio protutužbu niti je istaknuo građanskopravni prigovor prijeboja (compensatio civilis), a niti prigovor radi prebijanja (compensatio per judicem) kao procesni prigovor.
21. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO-a kada je tužitelju dosudio zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta pa do isplate, budući da je tuženik nesavjestan stjecatelj s obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost.
22. U odnosu na prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, podnošenjem tužbe u postupku kolektivne zaštite potrošača prekinuta je zastara u smislu čl. 241. ZOO-a, a zastarni rok počinje ponovno teći od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u tom postupku. Stoga, imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to do podnošenja tužbe u ovom postupku 17. svibnja 2023. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a pa sa prigovor zastare ukazuje neosnovanim.
23. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 155.st.1. ZPP-a budući da su suprotno žalbenim navodima podnesci tužitelja nakon podnošenja tužbe i zastupanje na ročištima bili potrebni za vođenje parnice.
24. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u izreci.
U Rijeci 1. listopada 2025.
Predsjednica vijeća
Milena Vukelić-Margan
