Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-535/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u građansko-pravnom postupku tužitelja – protutuženika ŽZ iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dragi Aćimoviću odvjetniku iz Osijeka, Kardinala A. Stepinca 23, protiv tuženika – protutužitelja Živko-prom d.o.o. iz Medinaca, A. Mihanovića 14, zastupanog po punomoćniku Stjepanu Širiću, odvjetniku iz Osijeka, Vinkovačka cesta 14, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj Pn- 24/2020-43 od 20. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj Pn-24/2020-43 od 20. siječnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženiku-protutužitelju(dalje tuženik) isplatiti tužitelju – protutuženiku (dalje: tužitelj) iznos od 67.380,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 19. veljače 2020. do isplate, u roku od 15 dana(točka I izreke), odbijen je tužbeni zahtjev u iznosu od 42.620,00 kn sa zateznom kamatom(točka II), naloženo je tužitelju vratiti tuženiku American karticu za bezgotovinsko plaćanje te izvornike putnih radnih listova tuženika broj 896399 i broj 896400, u roku od 15 dana(točka III), zatim je odbijen preostali dio protutužbenog zahtjeva kojim bi se naložilo tužitelju vratiti tuženiku poslovnu dokumentaciju te isplatiti iznos od 4.910,40 kn sa zateznom kamatom od 10. studenog 2018. do isplate( točka IV) te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.202,85 kn, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen(točka V).

2. Protiv presude su žalbe podnijele obje stranke, tužitelj protiv dijela presude u točkama II,III i V izreke, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), dok tuženik pobija presudu u dosuđujućem dijelu, pozivajući se na iste žalbene razloge kao i tužitelj.

3. Tužitelj u žalbi u bitnom ukazuje da prilikom odlučivanja o visini neimovinske štete sud prvog stupnja nije uzeo u obzir sve činjenice i okolnosti konkretnog slučaja, a pored toga ukazuje da je počinjena povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 189. ZPP-a. Glede pretrpljene neimovinske štete, naglašava da je prema kriteriju fizičkih boli sud propustio cijeniti da je tijekom liječenja doživio niz neugodnosti, bio izložen operativom zahvatu i bolničkom liječenju, da je glede naknade po kriteriju pretrpljenih duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti propustio cijeniti trajne posljedice, po kriteriju pretrpljenog straha da je trebalo cijeniti i prisutnost straha za ishod liječenja, a glede kriterija pretrpljenih duševnih boli zbog naruženosti da je trebalo cijeniti činjenicu da mu je lijeva noga tanja nego desna te da je došlo do promjene u načinu i izgledu hoda. Sve ove okolnosti da opravdavaju priznavanje zatraženog iznosa štete u cijelosti.

4. Glede protutužbenog zahtjeva, ukazuje da u nazočnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke iz čl. 189. ZPP-a za odlučivanje o tom zahtjevu zajedno s tužbenim zahtjevom, jer da ta dva zahtjeva nisu u međusobnoj svezi pa da je o protutužbi trebalo odlučivati u posebnom parničnom postupku. Glede odluke o parničnom trošku, navodi da je zaključak o uspjehu u sporu pogrešan, prije svega zato što o protutužbenom zahtjevu nije trebalo rješavati zajedno s tužbenim zahtjevom pa smatra da mu pripada pravo na nadoknadu troška u cijelosti primjenom čl. 156. ZPP-a.

5. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i prihvatiti tužbeni, a odbiti protutužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

6. Tuženik u žalbi navodi da nije raspravljeno pitanje isključive odgovornosti tužitelja za nastalu štetu te ukazuje na činjenicu da je zbog degenerativnih promjena, i prije obavljenog operativnog zahvata, tužitelj imao potrebu taj zahvat obaviti. Ističe da je i nadalje sporno na koji način i na kojem mjestu su nastale ozljede tužitelja, budući da nije nedvojbeno utvrđen način stradavanja. Osporava da nije bilo očevidaca same nezgode, što da je kontradiktorno s utvrđenjem da je na dan štetnog događaja tužitelj alkotestiran pa da nedostaje utvrđenje tko je to izvršio i zbog čega. Smatra da bi bilo logično da je tužitelj, nakon ozljeđivanja, zatražio pomoć pa bi o nezgodi bila obaviještena i nadležna policijska postaja, a iz utvrđenja suda prvog stupnja da bi proizlazilo da nije proveden ni očevid, niti je nadležni inspektorat za rad postupao u svezi s tim događajem, što da dovodi u sumnju istinitost zapisnika policije koji je sačinjen po tužiteljevom kazivanju. Naglašava da prikolica na kojoj je došlo do štetnog događaja nema stranica, već je ravna ploča zaštićena ceradom, da se radi o ceradi koja je postavljena na sajli te se vuče sa zemlje pa da tužitelj nije imao razloga penjati se na prikolicu zbog uklanjanja cerade. Stoga zaključuje da je ozljeda nastala krivnjom samog tužitelja koji da je postupao protivno pravilima zaštite na radu. Glede protutužbenog zahtjeva, navodi da je dostavio dokaze u potkrjepu tog zahtjeva, pri čemu smatra neodlučnom činjenicu da je nadležno državno odvjetništvo odbilo kaznenu prijavu, budući da je tužitlej dužan položiti tuženiku račun za preuzeto vozilo i gorivo te gotov novac i kartice, kao i službenu dokumentaciju te predati sve isprave koje je preuzeo. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, uz obrazloženje da je sud propustio utvrditi vrijednost predmeta spora u odnosu na protutužbeni zahtjev te da je nejasno u odnosu na koji dio ocjenjuje uspjeh tuženika u sporu. Smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da su razlozi presude kontradiktorni, da su izostali razlozi o doprinosu tužitelja nastanku štete pa da presudu nije moguće ispitati.

7. Predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

8. Žalbe stranaka nisu osnovane.

9. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je dijelom prihvatio, a dijelom odbio tužbeni i protutužbeni zahtjev. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda na koju ukazuju stranke u žalbama, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio kao radnik tuženika 9. studenog 2018. te protutužbeni zahtjev tuženika radi povrata poslovne dokumentacije te isplate iznosa koji se odnosi na zaduženo dizel gorivo.

11. Iz utvrđenja suda prvog stupnja bi proizlazilo da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika kao vozač motornog vozila iznad 7,5 tona nosivosti, da je 9. studenog 2018. teretnim vozilom Scania s prikolicom Krone ušao u prostor tvornice tvrtke HBIS Group Serbia u Smederevu, radi preuzimanja limova od 20 tona, da se utovar tereta trebao obaviti dizalicom s gornje strane prikolice te je tužitelj, u namjeri da ukloni ceradu koja je bila položena preko prikolice, pao i zadobio tešku tjelesnu ozljedu, prijelom vrata lijeve natkoljenične kosti. Nadalje je utvrđeno da je iz kruga tvornice prevezen u Opću bolnicu Sv. Luka u Smederevu, gdje je utvrđeno da je pretrpio nagnječenje lijevog kuka, međutim, s obzirom na pogoršanje stanja tužitelju je 13. prosinca 2018. izvršeno snimanje (MSCT kralježnice i zdjelice s oba kuka) u Kliničkom centru Niš gdje je postavljena dijagnoza prijeloma vrata bedrene kosti s pomakom, uz degenerativne promjene na slabinskom dijelu kralježnice, te je 19. prosinca 2018. podvrgnut operativnom zahvatu, totalnoj endoprotezi lijevog kuka. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka, sud prvog stupnja utvrđuje duljinu i intenzitet pretrpljenih fizičkih boli, pretrpljenog straha, zatim utvrđuje trajne posljedice ozljeđivanja koje se ogledaju u nesposobnosti dugotrajnog hodanja i stajanja te obavljanja teškog fizičkog rada, kao i stupanj naruženja koje je prisutno u lakom stupnju zbog postoperativnog ožiljka u području lijevog kuka.

12. Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da je tužitelj dokazao da se štetni događaj zbio na način kako je to opisano u tužbi te u iskazu tužitelja te da su tvrdnje tužitelja o njegovom kretanju prije samog štetnog događaja i razlozima koji su doveli do nastanka štetnog događaja potkrijepljeni odgovarajućim ispravama, a tvrdnje o ozljedama i tijeku liječenja, da su u skladu s priloženom medicinskom dokumentacijom. Tuženik i u žalbi pokušava osporiti da bi se štetni događaj zbio u krugu tvornice u Smederevu na način kako je to opisao tužitelj, međutim, tužitelj je svoje tvrdnje potkrijepio podacima Postaje granične policije Ilok, zatim podacima tvrtke HBIS Group Serbia o ulasku i izlasku kamiona kojim je upravljao tužitelj, pri čemu su zabilježeni precizni podaci mjereni u minutama, na koje podatke se nadovezuje medicinska dokumentacija iz Opće bolnice Sv. Luka Smederevo, gdje je tužitelj pregledan istog dana nakon što je dovezen iz kruga tvornice u Smederevu.

13. Kako to pravilno ocjenjuje sud prvog stupnja, tuženik kao poslodavac odgovora tužitelju za štetu koju je pretrpio na radu po principu objektivne odgovornosti, u skladu s čl. 111. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17- dalje ZR) te čl. 25. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18 – dalje ZZR), što znači da je na poslodavcu teret dokaza o tome da je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Tuženik nije predložio provođenje odgovarajućih dokaza na okolnost eventualne suodgovornosti tužitelja za štetu pa bez osnove u žalbi ponavlja isti prigovor.

14. Glede visine štete, sud prvog stupnja je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 1100. ZOO-a odlučujući o visini neimovinske štete pa su stoga bez osnove žalbeni navodi tužitelja o prenisko dosuđenoj naknadi, odnosno tuženika o previsoko dosuđenoj naknadi štete. Sud prvog stupnja je vodio računa o svim bitnim kriterijima koji utječu na visinu štete. Tako je, ocjenjujući utjecaj kriterija pretrpljenih fizičkih boli, cijenio i neugodnosti kojima je tužitelj bio izložen tijekom liječenja, kao što su podvrgavanje operativnom zahvatu, uzimanju analgetika, hodu uz pomoć štaka, zatim pri ocjeni kriterija pretrpljenih duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti je cijenjen ne samo utvrđeni postotak trajnog invaliditeta, već i ograničenja koja će tužitelj trpjeti u daljnjem životu i radu, a posljedica su ozljeda pretrpljenih u nezgodi, ali je s druge strane cijenjena i činjenica da je tužitelj ozlijeđen u dobi od 62 godine, dakle u zreloj dobi, gotovo na kraju svog radnog vijeka. Također su pravilno cijenjene manifestacije naruženja, činjenica da se postoperativni ožiljak uočava rijetko, te da ne izaziva kod tužitelja takve duševne boli koje bi opravdavale naknadu u većem iznosu od dosuđenog. Još treba reći da nema nekih posebnih okolnosti samog događaja i tijeka liječenja koje bi opravdavale veću naknadu štete po kriteriju pretrpljenog straha, od iznosa koji je utvrđen pobijanom presudom pa su žalbeni navodi tužitelja i u tom dijelu neosnovani.

15. Glede protutužbenog zahtjeva, treba reći da je sud pravilno ocijenio osnovanim dio tog zahtjeva koji je potkrijepljen odgovarajućim ispravama te iskazom samog tužitelja, dok u preostalom dijelu zahtjev tuženika nije dokazan, štoviše nije ni u potrebnoj mjeri obrazloženo koje konkretne isprave bi tužitelj trebao tuženiku vratiti. Isto tako nisu dokazane tvrdnje o nestanku goriva, niti su, radi utvrđenja odlučnih činjenica, u tom dijelu predloženi odgovarajući dokazi.

16. Na kraju treba reći da je sud prvog stupnja pravilno primijenio čl. 154. st. 2. ZPP-a pri donošenju odluke o parničnom trošku, na način da je utvrdio postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela u parnici te obračunao iznos troškova koji bi pripadali svakoj od stranaka da su u cijelosti uspjele u sporu a potom i visinu troška koji pripada svakoj od stranaka srazmjerno uspjehu u parnici, te je nakon izvršenog prijeboja utvrdio visinu troška kojeg je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju. Također je pravilno ocijenjen uspjeh glede protutužbenog zahtjeva, pri čemu treba reći da je tuženik uspio samo s dijelom nenovčanog zahtjeva, i to u onom dijelu u kojem je tužitelj priznao da je u posjedu American kartice i dvaju radnih naloga, zbog čega u tom dijelu nije ni proveden poseban dokazni postupak, niti su s tim u svezi nastali posebni troškovi.

17. Zbog izloženog je valjalo žalbe stranaka odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 1. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara