Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1298/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić. odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6741/2024-9 od 15. srpnja 2025., u sjednici vijeća 1. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6741/2024-9 od 15. srpnja 2025.,

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke, utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 4. siječnja 2007. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja BT kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku, da tužitelju na ime plaćene naknade za obradu kredita, isplati iznos od 510,05 eura sa zateznom kamatom po stopi s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U točki III izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.349,54 eura sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a odlučne činjenice su utvrđene uz pravilnu primjenu odredbe čl. 8. ZPP-a te obrazloženje presude sadrži sve ono što je propisano odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a. Također, suprotno žalbenim navodima izreka pobijane presude je jasna i razumljiva, jer je razvidno koji dio ugovornih odredbi je utvrđen ništetnim, kao i koliki iznos je tuženik dužan platiti tužitelju.

8. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

9. U odnosu na navode žalbe da je tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravičan postupak (načelo jednakosti oružja), ovaj sud ne vidi na koji način bi bilo povrijeđeno „načelo jednakosti oružja“. Naime, tuženik u prvostupanjskom postupku nije onemogućen ravnopravno iznositi činjenice i predlagati dokaze, te sudjelovati u postupku prilikom izvođenja tako predloženih dokaza. Eventualno nezadovoljstvo tuženika činjenicom da je prvostupanjski sud zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, ne znači da mu je onemogućeno nepristrano i objektivno suđenje i da se radi o povredi prava na pravično suđenje.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u vezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

11. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je ugovor o [broj kredita] od 4. siječnja 2007. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, a temeljem kojeg ugovora je odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 25.608,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

-da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja da prilikom korištenja kredita plati tuženiku naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela,

-da je saslušanjem tužitelja utvrđeno da se u vezi sporne odredbe ugovora o kreditu u vezi obveze plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, nije posebno pregovaralo, a sporna odredba kojom se tužitelju kao potrošaču nameće obveza plaćanja navedene naknade bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg su banke sklapale sa potrošačem.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna u smisli odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03 dalje: ZZP).

13. Naime, utvrđuje da je predmetna ugovorna odredba nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, već je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, a što proizlazi iz stranačkog iskaza tužitelja, čime je ispunjen prvi uvjet da se predmetna odredba smatra nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Pri tome odredba nije jasna niti je lako razumljiva i uočljiva jer je tuženik jednostrano odredio, a tužitelju nije pojasnio niti predočio koje to troškove obrade zahtjeva i odobravanja konkretnog kredita, obzirom na njegovu vrstu i visinu tuženik ima, a koji troškovi, odnosno posao koji korisnik kredita dodatno plaća ne bi ulazili u redovno poslovanje tuženika kao banke u koju tužitelj, u konkretnom slučaju, nije niti odlazio budući da mu je tuženik na potpis u auto kuću u kojoj je kupio vozilo, dostavio gotov primjerak ugovora, tako da je tužitelj točan iznos jednostrano određene naknade saznao tek prilikom isplate kredita pa je obvezna neodređena, budući da u trenutku potpisivanja ugovora tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na njenu visinu. Stoga, naplata tako određene naknade očito prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

14. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da predmetna tražbina za povrat stečenog bez osnove zastarijeva za pet godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO). Stoga, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 3. ugovora o kreditu s obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

15. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu, tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužitelju, odnosno da mu vrati primljeni iznos od 510,05 eura za trošak obrade kredita, kao stečeno bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 22. siječnja 2007., kao dana nakon isplate kredita s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a.

16. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je udovoljio zahtjevu tužitelja.

17. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2).

18. Sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao. Stoga ovaj sud prihvaća utvrđenje i zaključke suda prvog stupnja da se o odredbi čl. 3. ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

19. Prema odredbi čl. 84. ZZP, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dakle, navedena se odredba odnosi na bitne sastojke potrošačkog ugovora (predmet ugovora i cijenu). Međutim, predmetna odredba predstavlja ugovornu odredbu o sporednim obvezama pa se navedena odredba na nju ne odnosi. Stoga su žalbeni navodi tuženika, kojima ističe da je iznos naknade u spornoj odredbi ugovora o kreditu točno i jasno određen, kao i da je iznos naknade za obradu kredita svaka osoba sposobna izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

20. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je odredba čl. 3. ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

21. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Navedeno nužno ne traži da u ugovoru o kreditu specificirano budu navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je sud prvog stupnja i raspravio.

22. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

23. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

24. Uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz utvrđenja suda proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

25. Upravo stoga takvom je ugovornom odredbom evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna sukladno odredbi čl. 324., u vezi s čl. 322. st. 1. ZOO-a.

26. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama jer takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može se ugovarati.

27. Neosnovano je i ukazivanje tuženika da ugovaranje naknada nije bilo protivno prisilnim propisima, jer okolnost što je zakonom dopušteno ugovaranje navedenih naknada, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

28. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da bi se radilo o zabrani manjeg značenja. Naime, spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njima povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), pa onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, nema mjesta primjeni odredbe članka 324 stavak 2. ZOO-a, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

29. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare. Naime, kako to prvostupanjski sud navodi, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u odnosu na početak tijeka zastare na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim i to kako u odnosu na glavnicu tako i na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

30. Pitanje zatezne kamate također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za kredit u visini 3,30 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja – potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultirala time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOOa tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade.

31. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovane i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u točki izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Rijeci 1. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan