REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: Ps-3/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirkoviću, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa ODO u Požegi, OIB 25760780719, zastupane po zamjenici FZ, protiv tuženika MZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, Dragutina Lermana 6, 34000 Požega, radi iseljenja, vr. p. s. 2.335,81 eura, nakon javne glavne rasprave zaključene 8. rujna 2025. u nazočnosti zakonske zastupnice tužitelja Nevenke Dragičević, zamjenice Općinske državne odvjetnice u Požegi, tuženik te opunomoćenik tuženika Velimir Galić, odvjetnik u Požegi, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 1. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku MZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2. kolovoza 2017. do 3. veljače 2020. na ime naknade za korištenje stana na adresi [adresa] plati iznos od sveukupno 2.335,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od:

- 58,54 EUR teku od 19. kolovoza 2017.,

- 58,54 EUR teku od 21. rujna 2017.,

- 58,54 EUR teku od 20. listopada 2017.,

- 58,54 EUR teku od 20. studenog 2017.,

- 58,54 EUR teku od 21. prosinca 2017.,

- 58,54 EUR teku od 21. siječnja 2018.,

- 58,54 EUR teku od 23. veljače 2018.,

- 58,54 EUR teku od 22. ožujka 2018.,

- 58,54 EUR teku od 22. travnja 2018.,

- 58,54 EUR teku od 28. svibnja 2018.,

- 58,54 EUR teku od 24. lipnja 2018.,

- 58,54 EUR teku od 22. srpnja 2018.,

- 58,54 EUR teku od 23. kolovoza 2018.,

- 58,54 EUR teku od 21. rujna 2018.,

- 58,54 EUR teku od 20. listopada 2018.,

- 58,54 EUR teku od 23. studenog 2018.,

- 58,54 EUR teku od 21. prosinca 2018.,

- 58,54 EUR teku od 25. siječnja 2019.,

- 58,54 EUR teku od 22. veljače 2019.,

- 58,54 EUR teku od 21. ožujka 2019.,

- 58,54 EUR teku od 20. travnja 2019.,

- 58,54 EUR teku od 20. svibnja 2019.,

- 58,54 EUR teku od 22. lipnja 2019.,

- 58,54 EUR teku od 20. srpnja 2019.,

- 58,54 EUR teku od 23. kolovoza 2019.,

- 58,54 EUR teku od 20. rujna 2019.,

- 58,54 EUR teku od 18. listopada 2019.,

- 58,54 EUR teku od 22. studenog 2019.,

- 58,54 EUR teku od 20. prosinca 2019.,

- 58,54 EUR teku od 20. siječnja 2020.,

- 58,54 EUR teku od 20. veljače 2020.,

pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za 3 % poena, a i da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.050,00 EUR (tisućupedeseteura), a sve u roku od 15 dana."

II Svaka stranka snosi svoje troškove.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužiteljica Republika Hrvatska, OIB 52634238587, povukla tužbu u odnosu na tužbeni zahtjev da se nalaže tuženiku MZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587, preda u posjed stan na adresi u [adresa], površine 73,51 m2, u zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica], sveukupne površine 50090 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] u k. o. [katastarska općina], slobodan od stvari i osoba, a u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica Republika Hrvatska u tužbi koju je podnijela 18. lipnja 2020. protiv tuženika MZ (Anto) Marića, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 34000 [adresa], ( u daljnjem tekstu: tužiteljica i tuženik) ističe da tuženik u vrijeme podnošenja tužbe koristi stan u njenom vlasništvu, a koji se nalazi u [adresa], površine 73,51 m2, u zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica], sveukupne površine 50090 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] u k. o. [katastarska općina] te nije plaćao naknadu za korištenje toga stana koja naknada na dan 21. veljače 2020. iznosi sveukupno 17.599,13 kn, u koji iznos je uključen glavni dug od 13.672,86 kn te zakonske zatezne kamate do 21. veljače 2020. u sveukupnom iznosu od 3.926,27 HRK. Osim što nije plaćao nikakvu naknadu za korištenje stana, tuženik je odbio vratiti i predati u posjed stan, čime vlasnika stana [adresa] onemogućava slobodno raspolagati tim stanom te je za tužiteljicu iz toga razloga nastala šteta u iznosu od 17.599,13 HRK, a koji iznos sačinjavaju pojedinačni iznosi od 441,06 EUR, za razdoblje od 2. kolovoza 2017. do 3. veljače 2020., a na koje pojedinačne novčane iznose tužiteljica zahtjeva zateznu kamatu sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05), zajedno s troškom parničnog postupka. Tužiteljica je obrazložila podnošenje tužbe činjenicom da iako se putem zakonskog zastupnika obratila 3. ožujka 2020. tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, tuženik nije prihvatio prijedlog radi sklapanja nagodbe i onda je tužiteljica bila prisiljena podnijeti tužbu i zahtijevati navedene novčane iznose sa zateznom kamatom i troškom parničnog postupka.

2. Kako je 1. siječnja 2023. u Republici Hrvatskoj uvedena valuta euro tada je tužiteljica podneskom od 25. travnja 2024. uredila tužbeni zahtjev (stranice 27 – 28 spisa) i od tuženika zahtijevala ukupno 2.335,81 EUR, a jer je to iznos koji predstavlja ranije zahtijevani iznos od 17.599,13 HRK kroz obračun konverzijskog tečaja 1,00 EUR = 7,53450 HRK. Dakle, tužiteljica je od tuženika zahtijevala za razdoblje od 2. kolovoza 2017. pa do 3. veljače 2020. pojedinačne novčane iznose od 58,54 EUR sa zateznom kamatom, kako stoji u izreci presude pa sve do isplate navedenih iznosa zajedno s troškom parničnog postupka. Kako je prema tvrdnji tužiteljice tuženik napustio stan u [adresa] nakon 1. ožujka 2021. tada je tužiteljica povukla tužbeni zahtjev radi naloga tuženiku da preda tužiteljici u posjed navedeni stan u [adresa].

3. Dakle, predmet spora između tužiteljice i tuženika je zahtjev za isplatom iznosa od 2.335,81 EUR koji odgovara zbroju neplaćenih najamnina za razdoblje od 2. kolovoza 2017. do 3. veljače 2020. za korištenje stana u [adresa], površine 73,51 m2.

4. Nije između stranaka sporno da se tuženik u spornom razdoblju nalazio u posjedu stana u [adresa] temeljem Ugovora o najmu stana sa slobodno ugovorenom najamninom kojeg je sklopio s pravnim prednikom tužiteljice Gradom Požegom kao najmodavcem 6. svibnja 2005. Također nije sporno da je temeljem članka 49. stavak 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom ("Narodne novine" broj: 145/10 i 70/12) od 1. siječnja 2011. tužiteljica stekla pravo vlasništva nad predmetnim stanom, da je primopredaja navedenog stana između Grada Požege i tužiteljice izvršena 1. lipnja 2013. pa je tužiteljica aktivno legitimirana, kao vlasnik nekretnine koja je predmetom najma, iznos ugovorene najamnine potraživati od najmoprimca jer je visina najamnine kroz utuženo razdoblje bila određena sukladno članku 3. Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine ("Narodne novine" broj: 40/1997) i onda je do prosinca 2015. najamnina iznosila 5,22 HRK /m2, a što za predmetni stan iznosi 383,72 HRK mjesečno (5,22 x 73,51 m2), a od 1. veljače 2017. iznosi 6,00 HRK / m2 što za predmetni stan iznosi 441,06 HRK mjesečno (6,00 x 73,51 m2), a 441,06 HRK prema konverzijskom tečaju iznosi upravo 58,54 EUR, koliko tužiteljica od tuženika zahtijeva po osnovi mjesečne najamnine za razdoblje od 2. kolovoza 2017. pa do 3. veljače 2020. tj. sveukupno 2.335,81 EUR, a na pojedinačne novčane iznose i zateznu kamatu od dospijeća pa do isplate.

5. Nije sporno da tuženik najamninu u navedenom razdoblju tužiteljici nije platio niti djelomično.

6. Sporno je između stranaka je li tuženik u obvezi tužiteljici platiti navedene novčane iznose, a jer je u odgovoru na tužbu istakao da je u navedenom razdoblju živio u zgradi tj. kući koja je u ruševnom stanju i onda najamnina ne može biti ni približno adekvatna zatraženom iznosu. Isticao je da je u ranijim sudskim postupcima sud utvrđivao činjenice i na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zorana Fumića koji je konstatirao da u toj kući ne postoje niti najminimalniji uvjeti za život. Obrazložio je da je praktično živio u kući na vlastitu odgovornost, (krov u kući djelomično urušen, vodu je sam uveo, nema kanalizacije i sl.), pa da je jasno, da je zatražena najamnina višestruko pretjerana. Pretpostavio je da tužiteljica nema stvarnog saznanja u kakvom je stanju ta nekretnina, (tj. da u njoj ne postoje uvjeti sa stanovanje i život), jer, da tužiteljica ima saznanja u kakvom je stanju ta nekretnina, sigurno ne bi podigla tužbu u tom pravcu i opsegu.

7. Odgovarajući na odgovor na tužbu tuženika tužiteljica je isticala da tuženik nije platio niti jedan obrok naknade za korištenje predmetnog stana, a od tuženika ima pravo tražiti naknadu za korištenje toga stana po osnovi i pravilima o stjecanju bez osnove i to u visini utvrđenoj temeljem čl. 3. gore navedene Uredbe. Tužiteljica nije od tuženika potraživala naknadu za korištenje stana temeljem Odluke o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine, koju je donijelo Povjerenstvo Vlade za upravljanje imovinom Republike Hrvatske dana 21. studenog 2000., jer je ta cijena nepovoljnija za tuženika i iznosila je 15,00 HRK/m2, a ukazala je i na činjenicu da je pri utvrđivanju visine naknade za korištenje stana primijenila gore navedenu Uredbu, imajući u vidu čl. 1. te Uredbe iz kojeg proizlazi da se Uredom propisuju uvjeti i mjerila za utvrđivanje zaštićene najamnine, koju plaćaju najmoprimci koji su to pravo stekli prema odredbama Zakona o najmu stanova (NN 91/96), kao što je i ovdje slučaj, jer je tuženik sklopio Ugovor o najmu stana s Gradom Požega dana 6. svibnja 2005., i to upravo temeljem Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98 – dalje u tekstu: ZNS/96). Tužiteljica je ocijenila, smatrajući da to nije sporno niti u pravnoj teoriji, a niti u praksi da ima pravo potraživati naknadu za korištenje stana u njenom vlasništvu po pravilima o stjecanju bez osnove, budući da nije sporno da je tuženik koristio stan u vlasništvu tužiteljice bez naknade, pa tužiteljica stoga ima pravo zahtijevati naknadu zbog korištenja tuđe stvari u visini koju je i potraživala, jer je taj iznos najpovoljniji za tuženika. Korištenjem stana bez naknade tuženik se neosnovano obogatio za utuženi iznos, koji bi inače morao plaćati, pa je to korist koju je on u obvezi naknaditi. Pozvala se na odredbu članka 1111. do 1120. ZOO/05 i zaključila da može zahtijevati, neovisno od prava na naknadu štete ili ako nje nema, da joj tuženik naknadi korist koju je imao od upotrebe. Naprijed navedeni novčani iznos koji predstavlja tužbeni zahtjev predstavlja korist koju je dužan tuženik naknaditi tužiteljici.

8. Ključno je bilo utvrditi u ovom sporu, a imajući u vidu odredbu članka 2. ZNS/96 je li stan, kako je opisan u zapisniku sastavljenom u postupku primopredaje stanova na području grada [adresa] na kojem/kojima je temeljem članka 49. stavak 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom vlasnikom od 1. lipnja 2013. utvrđena Republika Hrvatska, a Grad Požega je predao Agenciji za upravljanje državnom imovinom od 10. srpnja 2013. doista prostor u površini od 73,51 m2, a koji se nalazi u zgradi koja je sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica] i upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], doista skup prostorija namijenjenih za stanovanje s prijeko potrebnim prostorijama koje čine jednu zatvorenu građevinsku cjelinu i imaju poseban ulaz.

9. Dakle, uz suglasnost stranaka, a zbog identiteta spora i stranaka, u parničnom predmetu koji je tužiteljica pokrenula protiv tuženika prijedlogom za ovrhu 17. listopada 2017., a koji postupak se nakon prigovora tuženika kao ovršenika pretvorio u parnični postupak i parnični predmet je dobio poslovni broj Povrv-177/2017 izveden je dokaz pribavljanjem mišljenja o neposrednom opažanju činjenica na mjestu gdje se nekretnina nalazi, a od strane stalnog sudskog vještaka Fumić ing. Zorana kojemu je bio zadatak odgovoriti koju površinu prostora u navedenoj zgradi koristi tuženik, a koji bi bio primjeren za stanovanje te očitovati se i u pogledu kvalitete prostora kojeg je koristio tuženik, a nekretnina se nalazi izgrađena u [adresa] na k. č. br. [katastarska čestica] i upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

10. U tom pravcu je valjalo i tuženiku dati mogućnost da se očituje o svim činjenicama iznesenim u odgovoru kroz davanje stranačkog iskaza, a u smislu odredbe članka 264. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) jer je sud zaključio da o spornim činjenicama može svjedočiti upravo tuženik koji je iznosio bitne činjenice koje bi eventualno mogle opravdati njegovo protivljenje tužbenom zahtjevu.

11. Dakle, na glavnoj raspravi održanoj 8. rujna 2025. sud je izvršio uvid u spis ovoga suda poslovni broj Povrv-177/2017, posebno je pročitan nalaz s mišljenjem stalnog sudskog vještaka Fumić ing. Zorana (stranica 50 spisa Povrv-177/2017), a i razgledane su fotografije unutrašnjosti opisanog prostora (stranica 51 – 52 spisa Povrv-177/2017), a nakon toga je u svrhu dokazivanja saslušan tuženik.

12. Na temelju ovako izvedenih dokaza, savjesno analizirajući svaki dokaz zasebno i oba dokaza zajedno sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

13. Naime, imenovani vještak je istakao da je 15. ožujka 2018. izvršio službeni obilazak pregled nekretnine tj. stana koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina], u njenom istočnom dijelu, a nakon što je prema pravilima struke opisao zgradu i stan te podrum, i utvrdio da predmetni stan koji se nalazi u [adresa] nije uvjetan za stanovanje jer prostorije ne osiguravaju osnovne sanitarne, tehničke ni sigurnosne uvjete za stanovanje, vještak je naglasio da bi stan trebalo najprije temeljito obnoviti kako bi mogao zadovoljiti minimalne uvjete potrebne za stanovanje, a prije obnove stan bi trebalo zatvoriti za daljnje korištenje jer je opasan po život i zdravlje njegovih stanara. Vještak je zaključno naglasio da isti u bilo kojem dijelu prostora nije primjeren za stanovanje i onda se ne može govoriti niti o površinama koje su primjerene za stanovanje.

14. Utvrđujući na ovaj način pravno-relevantne činjenice treba zaključiti da je tuženik u spornom razdoblju sa svojom obitelji živio u prostoru koji je vlasništvo tužiteljice ali, taj prostor kako ga je opisao vještak nije bio skup prostorija namijenjenih za stanovanje s prijeko potrebnim sporednim prostorijama, a onda se, kako je i istakao vještak uopće ne može govoriti da bi bilo koja prostorija zadovoljavala one uvijete, koji se u sanitarnom, tehničkom i sigurnosnom smislu trebaju utvrditi povoljnim uvjetima za stanovanje. Ako vještak zaključuje da je navedeni prostor trebalo zatvoriti, a nakon toga ga temeljito obnoviti kako bi mogao zadovoljiti minimalne uvjete potrebne za stanovanje, a do obnove da je korištenje tog prostora bilo opasno po život i zdravlje njegovih stanara tada nema govora o tome da bi za takav prostor bilo koji najmodavac imao pravo zahtijevati bilo kakvu naknadu. Dakle, a polazeći od odredbe članka 12 . stavak 1. ZNS/96 koji propisuje da najmodavac predaje najmoprimcu stan u stanju pogodnom za stanovanje a da je vještak utvrdio upravo suprotno, a to je da stan na dan 15. ožujka 2018. nije bio uvjetan za stanovanje već i opasan za stanovanje, ovaj sud zaključuje da u cjelokupnom razdoblju od kolovoza 2017. pa do veljače 2020. stan nije bio pogodan za stanovanje i zbog toga tužiteljica nema pravo zahtijevati od tuženika navedene novčane iznose po osnovi najamnine. U smislu odredbe članka 12. stavak 2. ZNS/96 tužiteljica kao najmodavac i tuženik kao najmoprimac nisu sastavili zapisnik kojim bi se utvrdilo stanje u kojem se stan nalazi u vrijeme kada je predan na korištenje tuženiku i prema članku 12. stavak 2. ZNS/96 zbog onoga što je istakao građevinski vještak, upravo zbog činjenice da je stan predstavljao opasnost za zdravlje i život tuženika i njegove obitelji kao stanara, svi navedeni nedostaci su mogli biti i razlogom za eventualnu štetu koja je nastala zbog tih nedostataka.

15. U svom uvjerljivom i istinitom iskazu tuženik je istakao da se na dan 10. srpnja 2013., a to je dan kada je sačinjen zapisnik u postupku primopredaje stanova na području grada [adresa] od strane Grada Požege Agencije za upravljanje državnom imovinom, doista nalazio sa svojom obitelji u navedenom prostoru. Tuženik je naglasio da taj prostor nije bio u stvarnosti stan jer taj prostor su sačinjavali predsoblje, kuhinja i spavaća soba, svi prostori su bili u derutnom stanju, a posebno je istakao da je godinu dana nakon 10. srpnja 2013. službena osoba iz Agencije za upravljanje državnom imovinom, prilikom neposrednom pregleda prostora u kojem je živio tuženik sa svojom obitelji konstatirao "ovaj prostor ne smije biti za stanovanje". U nastavku je tuženik isticao kako u vrijeme kada je preuzeo prostor za stanovanje taj prostor nije imao osnovnih uvjeta da bi netko isti mogao koristiti kao stambeni prostor jer u istom nije bilo ni struje ni vode, a on je o svom trošku uveo i struju i vodu i nikada mu nitko nije priznao to ulaganje. Tuženik je svoj prostor u kojem je stanovao sa obitelji i prostor susjeda koji je stanovao u istoj zgradi opisao kao "strava i užas", a radi čega se protivio u cijelosti bilo kakvom plaćanju najamnine. Na upit z.z. tužiteljice tuženik je istakao da misli da ga je u navedeni prostor pustio useliti gospodin koji je radio u nekadašnjim Sizovima, a misli da je to bio gospodin AZ. Tuženik je opisao kao vrlo nezavidnu životnu situaciju za sebe i svoju obitelj, a na način kada je isticao da su njegova maloljetna djeca morala pisati zadaću u prostoru gdje nije bilo struje. Zaključno je istakao da prihvaća mišljenje imenovanog vještaka Zorana Fumića i kako je vještak istakao da prostor u kojem je boravio sa svojom obitelji nije mogao nikada predstavljati stambeni prostor tada se tužbi i tužbenom zahtjevu protivio i u tom pravcu isticao da ne mora plaćati državi stanarinu jer prostor nije bio za stanovanje, a kao ratni vojni invalid teško mu je i narušeno zdravstveno stanje (tumor na plućima).

16. Bez obzira što je tuženik vrlo emotivno iskazivao, kraj činjenice da sud prihvaća mišljenje građevinskog vještaka o tome da prostor u kojem je tuženik živio sa svojom obitelji nikada nije bio uvjetan za stanovanje, iskaz tuženika je u cijelosti sud prihvatio jer je o bitnim činjenicama tuženik iskreno i argumentirano svjedočio. U prilog pisanom nalazu i mišljenju vještaka i argumentaciji tuženika dovoljno govore i fotografije koje je vještak snimio prilikom neposrednog opažanja nekretnine.

17. Tužiteljica se pozivala na odredbe članka 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - u daljnjem tekstu: ZVDSP), a jer te odredbe normiraju pravni položaj poštenog odnosno nepoštenog posjednika. S time u vezi treba istaći da tuženik koji je bio pošteni posjednik navedenog prostora u kojem je stanovao sa svojom obitelji, nikakvu naknadu nije dužan platiti tužiteljici jer se kroz navedeno vrijeme korištenja nizašto nije okoristio u smislu upotrebljavanja tuđe stvari. Sud zaključuje da je tuženik imao pravo vjerovati da za predani mu prostor, u kojem će stanovati sa svojom obitelji, ne treba uopće plaćati bilo kakvu naknadu jer je od samog početka korištenja navedenog prostora bilo moguće zaključiti da takav prostor nije uvjetan za stanovanje i da je čak i opasan za zdravlje i život ljudi, a onda je na svoju odgovornost preuzeo prostor i koristio ga kao stambeni.

18. Tuženik nikakve štete u navedenom prostoru nije počinio, naprotiv u prostor je uveo struju i vodu i bilo tko da je uselio u navedeni prostor nikakve koristi ne bi imao za vrijeme svojega posjedovanja tog prostora jer navedeni prostor nije od samog početka useljenja pa kroz čitavo sporno razdoblje u kojem tužiteljica zahtijeva isplatu najamnine, bio prostor koji bi mogao značiti vlasniku da je posjednik imao od istog bilo kakvu korist, a zbog čega tužiteljica nije dokazala da bi osnovano od tuženika zahtijevala navedene novčane iznose.

19. Zbog iznesenih razloga valjalo je u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, a o troškovima parničnog postupka na strani tuženika sud nije posebno odlučivao u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a jer tuženik troškove nije zahtijevao.

20. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 1. listopada 2025.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. ODO u Požegi, na P-DO-34/2020

2. Odvjetnik Velimir Galić, Dragutina Lermana 6, [adresa] Požega