1

Poslovni broj: UsI-1620/22-10

 

                     

   REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

   Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: UsI-1620/22-10

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Božici Bilen, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja D. J. iz Z., OIB:, kojeg zastupa opunomoćenik D. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske, OIB:, Z., radi donošenja dopunskog rješenja za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra, 18. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

             

              I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-612-08/21-02/0143, URBROJ: 532-02-03-02/1-22-2 od 28. travnja 2022. i dopunskog rješenja Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Uprave za zaštitu kulturne baštine, KLASA: UP/I-612-08/02-01/986, URBROJ: 532-06-02-02-02/1-21-3 od 19. svibnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-612-08/21-02/0143, URBROJ: 532-02-03-02/1-22-2 od 28. travnja 2022. odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno dopunsko rješenje Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-612-08/02-01/986, URBROJ: 532-06-02-02-02/1-21-3 od 19. svibnja 2021., kojim je dopunjeno rješenje Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, KLASA: UP/I-612-08/02-01/986, URBROJ: 532-10-1/8(JB)-02-2 od 31. siječnja 2003. u točkama 1. i 2. izreke tako da one sada glase:

Točka 1 Izreke: „Utvrđuje se da Gradska vila u Z., I.G.K. 2, sagrađena na k. č. 1399 k.o. C. (zk. č. 1221/1 (zk. ul. 1323), k. o. G. Z., kuća pop. br. 4156, voćnjak i dvorište u Kovačićevoj br. 2, površine 1140 m2) ima svojstvo kulturnoga dobra.“

Točka 2. Izreke: „Granice kulturnoga dobra iz točke 1. izreke ovoga Rješenja određene su k. č. 1399 k. o. C. (zk. č. 1221/1 (zk. ul. 1323), k. o. G. Z., kuća pop. br. 4156, voćnjak i dvorište u K. br. 2, površine 1140 m2) i k. č. 1400, k. o. C. (zk. č. 1400 (zk. ul. 7302), k. o. C.r, voćnjak, Ulica I.G.K. površine 1419 m2).”

2. Tužitelj u bitnom navodi da se dopunskim prvostupanjskim rješenjem dopunjuje se rješenje od 31. siječnja 2003. godine na način da kulturno dobro obuhvaća i nekretninu zk.č.br. 1400 upisanu u zk. ul. 7302, k.o. C., u naravi voćnjak, u vlasništvu tužitelja. Navodi da je vlasnik nekretnine zk.č.br. 1400, u naravi voćnjak površine 1.419 m2, upisane u zk.ul.br. 7302 na koju je tuženik pobijanim rješenjima proširio obuhvat kulturnog dobra sa susjedne čestice na kojoj je sagrađena Vila V.. Ističe da nije sporno da susjedna nekretnina na kojoj je sagrađena vila (zk.č.br. 1399, k.o. G.Z.) čini zaštićeno kulturno dobro upisano u registar kulturnih dobara pod brojem Z-661, ali smatra da je sporno je što stručno povjerenstvo tuženika neosnovano i protivno članku 15. Zakona o zaštiti obuhvaća i susjednu česticu tužitelja zk.č.br. 1400, a očigledno je propao razlog postojanja kulturnog dobra (voćnjak više ne postoji). Smatra da Ministarstvo kulture nije po službenoj dužnosti niti moglo donijeti ovom tužbom pobijana rješenja, jer su morali sami po službenoj dužnosti prije donošenja rješenja utvrditi da neko kulturno dobro postoji ili ne. Predlaže provesti vještačenje na nekretnini čime će ustanoviti da se ondje ne nalaze nijedni elementi kulturnog dobra povezanog s Vilom V. te da nekretnina nema obilježja i posebnosti koja je povijesno imala, a zbog kojih joj je kao okolnom prostoru moguće priznati status zaštićenog kulturnog dobra. Predlaže poništiti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje te predmet vratiti na ponovni postupak.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom ponavlja razloge iz obrazloženja osporavanoga rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u spis kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku te je 18. rujna 2023. održao usmenu i javnu raspravu.

5. Opunomoćenica tužitelja na raspravi navodi da je dopunsko rješenje doneseno iz razloga što upravno tijelo nije odlučilo o svim zahtjevima iako je iz rješenja iz 2003. godine nesporno odlučeno kako o utvrđenju kulturnog dobra tako i o međama. Smatra da eventualni propust jasne identifikacije čestice, koje se ovdje osporavanim rješenjima nastoji ozakoniti, predstavlja prekoračenje ovlasti upravnih tijela te da je to protivno načelu povjerenja u zemljišne knjige.

6. Činjenice i dokazi koje tužitelj iznosi u tužbi nisu relevantni u ovoj upravnoj stvari. Naime, u ovom upravnom sporu ne ispituje se zakonitost rješenja od 31. siječnja 2003. Tužitelj je tužbom zahtijevao i poništenje rješenja Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, KLASA: UP-I-612-08/02-01/986, URBROJ: 532-10-1/8(JB)-02-2 od 31. siječnja 2003., a Sud je izdvojio iz spisa tužbu protiv tog rješenja. Rješenjem Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj UsI-3373/22-6 od 30. siječnja 2023. tužba je odbačena. Nadalje, u ovom upravnom sporu ne ispituje se niti je li javnopravno tijelo propustilo pokrenuti postupak radi prestanka svojstva kulturnog dobra, već isključivo jesu li bili ispunjeni uvjeti za donošenje dopunskog rješenja. Stoga je Sud odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem vještačenja.

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz podataka spisa predmeta, odnosno izreke rješenja Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, KLASA: UP-I-612-08/02-01/986, URBROJ: 532-10-1/8(JB)-02-2 od 31. siječnja 2003. proizlazi da je tim rješenjem utvrđeno da Gradska vila u Z., I.G.K 2, sagrađena na k.č. 1399 k.o. C. ima svojstvo kulturnoga dobra, a kao prostorne međe kulturnog dobra određene su k.č. 1399 i 1400 k.o. C. Iz navedenog proizlazi da dopunskim rješenjem nije prvi put obuhvaćena tužiteljeva nekretnina zk.č.br. 1400, upisana u zk.ul. 7302 k.o. C., već su rješenjem od 31. siječnja 2003. utvrđene prostorne međe kulturnog dobra te je prostornom međom obuhvaćena i k.č.br. 1400 k.o. C. 

9. Nižestupanjska upravna rješenja utemeljena su na odredbi članka 100. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09.), kojom je propisana ovlast javnopravnog tijela po službenoj dužnosti donijeti dopunsko rješenje o pitanjima koja nisu riješena ranije donesenim rješenjem ako tim rješenjem nije riješilo sva pitanja koja su predmet postupka.

10. Dopunsko rješenje može se donijeti po službenoj dužnosti, njegovo donošenje nije vezano određenim rokom te se tim rješenjem može dopuniti izreka ranije donesenog rješenja.

11. U konkretnom slučaju radi se upravo o takvoj pravnoj situaciji s obzirom da izrekom prvostupanjskog upravnog rješenja od 31. siječnja 2003. nisu navedene zemljišnoknjižne oznake nekretnine kojoj je utvrđeno svojstvo nepokretnog kulturnog dobra i nekretnina koje se nalaze unutar prostorne međe kulturnog dobra, već samo katastarske oznake tih nekretnina, iako iz članka 12. stavka 2. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (Narodne novine, broj 69/99.), koji je važio u vrijeme donošenja rješenja od 31. siječnja 2003., odnosno članka 12. stavka 2. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (Narodne novine, broj 69/99., 151/03., 157/03., 87/09., 88/10., 61/11., 25/12., 136/12., 157/13., 152/14., 44/17., 90/18., 32/20. i 62/20.), koji je važio u vrijeme donošenja rješenja od 19. svibnja 2021., proizlazi obveza upravnog tijela navesti u rješenju, kojim se utvrđuje svojstvo nepokretnoga kulturnog dobra i kojom se utvrđuju prostorne međe kulturnoga dobra, ne samo katastarske, već i zemljišnoknjižne oznake nekretnina jer se to rješenje dostavlja, kako nadležnom katastru, tako i sudu radi zabilježbe u zemljišnim knjigama.

12. Slijedom navedenog, Sud je osporavana rješenja ocijenio zakonitim.

13. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 57. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.).

14. Tužitelj je izgubio spor u cijelosti pa nema pravo na naknadu troškova u skladu sa člankom 79. stavkom 4. ZUS-a. Trebalo je stoga, na temelju članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

 

U Zagrebu, 18. rujna 2023.

 

Sudac

Ante Drezga, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.