REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-652/2024-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, a po prijedlogu sudskog savjetnika Lordana Ćošića, u pravnoj stvari tužitelja FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dominik Musulin, odvjetnik u Zagrebu, Palmotićeva 37, protiv tuženika IMPORTANNE CENTAR, društvo s ograničenom odgovornošću za građevinarstvo, Zagreb, Trg Ante Starčevića 7, OIB: 85644690123, kojeg zastupa punomoćnica Snježana Posavec Mitrov, odvjetnica u Zagrebu, Savska 144 a, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 29. kolovoza 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Viktora Peraka, odvjetnika, i punomoćnice tuženika, Snježane Posavec Mitrov, odvjetnice, dana 1. listopada 2025. godine, objavio je i

p r e s u d i o  je

I. Nalaže se tuženiku Importanne centar d.o.o., Trg Ante Starčevića 7, OIB: 85644690123, tužitelju FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti ukupan neto iznos od 830,88 eura zajedno sa tijekom zateznih kamata kako slijedi, i to na:

- iznos od 66,36 eura od dana 15.5.2023.g.,

- iznos od 66,36 eura od dana 15.6.2023.g.,

- iznos od 66,36 eura od dana 15.7.2023.g.,

- iznos od 66,36 eura od dana 15.8.2023.g.,

- iznos od 66,36 eura od dana 15.9.2023.g.,

- iznos od 66,36 eura od dana 15.10.2023.g.,

- iznos od 66,36 eura od dana 15.11.2023.g.,

- iznos od 66,36 eura od dana 15.12.2023.g.,

- iznos od 100,00 eura od dana 15.1.2024.g.,

- iznos od 100,00 eura od dana 15.3.2024.g.,

- iznos od 100,00 eura od dana 15.4.2024.g.,

pa sve do isplate, po stopi koja se do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Importanne centar d.o.o., Trg Ante Starčevića 7, OIB: 85644690123, tužitelju FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti ukupan bruto iznos od 440,00 eura zajedno sa tijekom zateznih kamata, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, koje kamate teku:

- iznos od 110,00 eura od dana 15.2.2024.g.,

- iznos od 110,00 eura od dana 15.3.2024.g.,

- iznos od 110,00 eura od dana 15.4.2024.g.,

- iznos od 110,00 eura od dana 15.5.2024.g.,

pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 440,00 eura iz točke II. izreke.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu sa zahtjevom za isplatu neto iznosa od 474,00 eura zajedno sa tijekom zateznih kamata kako slijedi, i to na:

- iznos od 27,00 eura od dana 15.5.2023.g.,

- iznos od 27,00 eura od dana 15.6.2023.g.,

- iznos od 27,00 eura od dana 15.7.2023.g.,

- iznos od 27,00 eura od dana 15.8.2023.g.,

- iznos od 27,00 eura od dana 15.9.2023.g.,

- iznos od 27,00 eura od dana 15.10.2023.g.,

- iznos od 27,00 eura od dana 15.11.2023.g.,

- iznos od 27,00 eura od dana 15.12.2023.g.,

- iznos od 27,00 eura od dana 15.1.2024.g.,

- iznos od 77,00 eura od dana 15.2.2024.g.,

- iznos od 77,00 eura od dana 15.4.2024.g.,

- iznos od 77,00 eura od dana 15.5.2024.g., pa sve do isplate.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 839,38 eura zajedno sa zakonskom kamatom tekućom od 1. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u preostalom iznosu od 1.285,62 eura, uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 1. listopada 2025. do isplate.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj FV (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi od 20. svibnja 2024. navodi da je zaposlen kod tuženika Importanne centar d.o.o. (dalje u tekstu: tuženik), na radnom mjestu zaštitar – vatrogasac. Tužitelj je s tuženikom potpisao ugovor o radu na neodređeno vrijeme 1. prosinca 2008. s početkom rada od 2. prosinca 2008. godine. Navedeni ugovor o radu izmijenjen je Dodatkom I. od 2. ožujka 2009., Dodatkom II. od 29. siječnja 2010. i Dodatkom III. od 23. prosinca 2016. godine. Tužitelj navodi da je krajem 2022. godine Područnom uredu civilne zaštite, Službi za inspekcijske poslove Zagreb, podnio prijavu jer je prema nalogu nadređenih osoba kod tuženika, morao istovremeno obavljati poslove vatrogasca, zaštitara i poslove naplate parkirnih karata na parkiralištu, a za koje postupanje tuženika je inspektorat 7. ožujka 2023. izdao Prekršajni nalog, kojim je tuženik kažnjen novčanom kaznom. Naime, tužitelj ne smije sukladno zakonu obavljati i poslove zaštitara i poslove vatrogasaca, što je tužitelj pokušavao ukazati tuženiku. Nadalje tuženik je do travnja 2023. godine tužitelju na ime naknade za prehranu isplaćivao mjesečno iznos od 66,36 eura (neoporezivi iznos) za naredni mjesec, te je navedeno nadalje prestao plaćati tužitelju, a posljednji iznos isplaćen je s danom 15. travnja 2023. za travanj 2023. upravo zbog prijave tuženika nadležnom inspektoratu. Tuženik je navedeni iznos nastavio isplaćivati ostalim zaposlenicima do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. tuženik je ostalim zaposlenicima na radnom mjestu vatrogasac-zaštitar počeo isplaćivati čak povećani iznos od 100,00 eura naknade za prehranu mjesečno. Slijedom navedenoga tužitelj od tuženika potražuje naknadu neisplaćene naknade za prehranu od svibnja 2023. do travnja 2024. u iznosu od 830,88 eura, zajedno sa zateznim kamatama. Nadalje tužitelj navodi da je tuženik 1. siječnja 2024. ponudio ostalim zaposlenicima Dodatak Ugovora o radu kojim je istima povišena plaća na 950,00 eura bruto, dok tužitelj i nadalje ostvaruje plaću u iznosu od 840,00 eura bruto, zbog čega isti na ime razlike povišice plaće od 1. siječnja 2024. potražuje isplatu iznosa od 440,00 eura bruto zajedno sa zateznim kamatama. Tužitelj također navodi da je tuženik do travnja 2023. tužitelju na ime naknade za radne rezultate isplaćivao mjesečno iznos od 27,00 eura (neoporezivi iznos), te je navedeno nadalje prestao plaćati tužitelju. Tuženik navedeni iznos isplaćuje svim ostalim zaposlenicima koji rade na istom radnom mjestu u istim uvjetima kao i tužitelj, pri čemu je navedena naknada zapravo uobičajeni dio plaće koji se isplaćuje svim zaštitarima. Tuženik je iznos od 27,00 eura nastavio isplaćivati ostalim zaposlenicima do 31. prosinca 2023., odnosno od 1. siječnja 2024. tuženik je ostalim zaposlenicima na radnom mjestu vatrogasac-zaštitar počeo isplaćivati čak iznos od 100,00 eura na ime te naknade. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje i isplatu neisplaćene naknade za radne rezultate od travnja 2023. do travnja 2024. u ukupnom iznosu od 474,00 eura zajedno sa zateznim kamatama. Tužitelj ističe kako je člankom 10. Zakona o zaštiti na radu propisano kako je zabranjeno stavljanje radnika u nepovoljniji položaj zbog aktivnosti poduzetih radi zaštite na radu, stoga da je tuženik navedenim postupanjem povrijedio citirane odredbe čl. 10. Zakona o zaštiti na radu u vezi s člankom 43. stavak 3. Zakona o privatnoj zaštiti. Tužitelj također navodi da je tuženik povećanjem plaće svim ostalim zaposlenicima na istom radnom mjestu, osim tužitelju, i uskratom naknada povrijedio i odredbu čl. 91. st. 1. Zakona o radu koja propisuje jednaku plaću za rad jednake vrijednosti, a što se odnosi i na naknade (kao dio plaće) koje imaju svojstvo podmirenja troškova prehrane. Podneskom od 31. srpnja 2025. (str. 171 – 173 spisa) tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev tako da od tuženika konačno potražuje po osnovi neisplaćene naknade za prehranu od svibnja 2023. do travnja 2024., izuzev za veljaču 2024., ukupan neto iznos od 830,88 eura, zatim po osnovi razlike neisplaćene bruto plaće počevši od siječnja 2024. do travnja 2024. ukupan bruto iznos od 440,00 eura, te po osnovi neisplaćene naknade za rezultate rada počevši od travnja 2023. do travnja 2024. ukupan neto iznos od 474,00 euro, sve uvećano za zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, uz naknadu parničnog troška tužitelju.

2. U odgovoru na tužbu od 7. lipnja 2024. tuženik ne spori da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu sklopljenog 1. prosinca 2008., izmijenjenog Dodatkom I. od 2. ožujka 2009., Dodatkom II. od 29. siječnja 2010. i Dodatkom III. od 23. prosinca 2016. te da isti obavlja poslove zaštitar – vatrogasac, u unutarnjoj čuvarskoj službi – internog naziva služba video nadzora i fizičke zaštite. Tuženik ne spori da je Ministarstvo unutarnjih poslova, Služba za inspekcijske poslove 7. ožujka 2023. izdala prekršajni nalog kojim je tuženiku izrečena novčana kazna za prekršaj iz članka 43. st. 3. Zakona o privatnoj zaštiti. Tuženik u cijelosti osporava sve ostale navode tužbe, te ističe da je u cijelosti netočno da je tužitelj uz poslove zaštitara – vatrogasca istodobno morao obavljati poslove naplate parkirnih karata na parkiralištu. Naime, tuženik za društvo Importanne d.o.o. (vlasnika nekretnine) obavlja poslove čišćenja i održavanja garaže u Importanne centru u kojoj su postavljeni automati za automatsku naplatu parkiranja. Zaposlenici tuženikove službe video nadzora i fizičke zaštite ne naplaćuju parkirne karte, ali su u sklopu svojih poslova dužni povremeno obići prostor garaže jer to spada u poslove povezane sa zaštitom osoba i imovine, a iznimno, u slučajevima da nastane neki problem u garaži (blokada ili oštećenje rampe, izgubljena karta i sl.) trebaju pomoći u rješavanju problema. Nadalje, nakon što je tužitelj podnio prijavu inspekciji, isti više ne obavlja nikakve poslove povezane sa otklanjanjem problema u garaži. Tuženik osporava navode tužbe da je bilo kakvo postupanje tuženika prema tužitelju povezano s tužiteljevom prijavom inspekciji i da bi tuženik na bilo koji način postupao diskriminatorno prema tužitelju. Tuženik napominje da Zakon o radu ne propisuje da su poslodavci dužni isplaćivati naknadu za prehranu ili dodatne nagrade, već je pravo poslodavca da odluči hoće li ili ne isplaćivati pojedina materijalna prava koja su neoporezivi primici od nesamostalnog rada. Tuženik dodaje da nema drugih zaposlenika tuženika koji obavljaju poslove zaštitar –vatrogasac, odnosno tužitelj je jedini zaposlenik na tom radnom mjestu. Osim tužitelja u unutarnjoj čuvarskoj službi – službi video nadzora i fizičke zaštite, jedan zaposlenik obavlja poslove čuvara, dok četiri zaposlenika obavljaju poslove zaštitara. Tuženik ne osporava da tužitelju nije isplaćivana naknada za prehranu počevši od travnja 2023. no smatra da ima pravo odlučiti hoće li i kome isplaćivati predmetnu naknadu. Osim navedenog tužitelj je u razdoblju od 19. siječnja 2024. do 18. ožujka 2024. koristio roditeljski dopust pa za te mjesece nije niti mogao ostvariti pravo na naknadu za prehranu. Nadalje, tuženik smatra da nije bio obvezan niti dužan s tužiteljem sklopiti dodatak ugovora o radu kojim bi tužiteljeva osnovna plaća bila utvrđena u iznosu od 950,00 eura bruto. Tuženik napominje da je sa zaposlenicima unutarnje čuvarske službe sklopio dodatke ugovora o radu kojima je osnovna plaća tih zaposlenika počevši od siječnja 2024. povećana na 950,00 eura bruto mjesečno i to iz razloga jer je tužitelj smatrao da ne treba obavljati poslove održavanja garažnog prostora i dio poslova vezano uz probleme u garaži, dok ostali zaposlenici službe video nadzora i fizičke zaštite obavljaju i te poslove, zbog čega im je povećana osnovna plaća od siječnja 2024., stoga tuženik i u tom dijelu tužbeni zahtjev smatra neosnovanim. Tuženik, nadalje, osporava navode tužbe da bi tužitelju prestao isplaćivati nagradu za radne rezultate zbog njegove prijave nadležnom inspektoratu, no smatra da nije obvezan isplaćivati tu nagradu, jer ni poreznim, a niti bilo kojim drugim propisima nije predviđena takva obveza poslodavca. Tuženik naglašava da je tužitelj jedini zaposlenik na radnom mjestu zaštitar – vatrogasac te nema usporednih zaposlenika na tom radnom mjestu, a uostalom tužitelj je u razdoblju od 19.01.2024. do 18.03.2024. koristio roditeljski dopust pa za te mjesece nije niti mogao ostvariti pravo na dodatnu nagradu. Očitujući se na visinu tužbenog zahtjeva u podnesku od 18. studenoga 2024. tuženik ne spori visinu mjesečnih iznosa naknade za prehranu, no s obzirom da je tužitelj od 19. siječnja 2024. do 18. ožujka 2024. koristio roditeljski dopust, tuženik smatra da niti za siječanj i ožujak 2024. tužitelj ne bi ostvario pravo na naknadu za prehranu, dok za veljaču 2024. tu naknadu niti ne traži. Tuženik navodi da bi tužitelj eventualno imao pravo na naknadu za prehranu za ta dva mjeseca u razmjernom iznosu prema broju radnih sati, i to 60,87 eura za 112 radnih sati u siječnju 2024., odnosno 42,86 eura za 72 radna sata u ožujku 2024. U odnosu na potraživanje razlike bruto plaće, temeljem povećanja osnovne plaće drugim djelatnicima od siječnja 2024. do travnja 2024., nije sporno da ta razlika iznosi 110,00 eura bruto mjesečno, odnosno sveukupno 440,00 eura bruto, a u odnosu na potraživanje naknade za radne rezultate za 2023., nije sporno da ista iznosi 27,00 eura mjesečno a počevši od mjeseca ožujka 2024. 77,00 eura mjesečno. Kako tužitelj nagradu za radne rezultate potražuje i za mjesec siječanj i ožujak 2024. u kojima je koristio roditeljski dopust, tuženik smatra da bi mu, u slučaju da sud tužbeni zahtjev nađe osnovanim nagrada za radne rezultate za ta dva mjeseca trebala iznositi 16,43 eura za mjesec siječanj 2024., odnosno 33,00 eura za mjesec ožujak 2024. Na ročištu 11. lipnja 2025. tuženik navodi da nije sporna visina tužbenog zahtjeva kako je postavljena u tužbi, ukoliko bi sud našao da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom svih naknada u punom iznosu, ali je sporna u cijelosti pravna osnova tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka izvedeni su sljedeći dokazi: izvršen je uvid u ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. prosinca 2018. (str. 7 – 9 spisa), u Aneks I ugovora o radu od 2. ožujka 2009. (str. 10 spisa), u Aneks III ugovora o radu od 29. siječnja 2010. (str. 11 spisa), u Aneks II ugovora o radu od 23. prosinca 2016. (str. 12 spisa), u prekršajni nalog od 7. ožujka 2023. (str. 13 – 16 spisa), u potvrde o visini dohotka i primitaka od 21. veljače 2023. (str. 17 – 20, 34 - 35 spisa), u obračunske liste plaće tužitelja (str. 21 – 33 spisa), u obračunske liste plaće zaposlenika tuženika LV (str. 36 – 39, str. 41 - 42, str.139-148 spisa), u potvrdu primitka plaće (str. 40 i 43 spisa), u presliku računa tuženika za siječanj – travanj 2024. (str. 51 – 54 spisa), u HZZO rješenje za porodiljni dopust (str. 55 – 56 spisa), u zapisnik o obavljenom očevidu od 19. prosinca 2022. (str. 60 – 61 spisa), u raspored rada (str. 62 – 64 spisa), u radni nalog (str. 65 spisa), u fotografije parkirnih kartica koje je tužitelj izdao (str. 66 – 70 spisa), u video isječak VID-20240628-W0002 i VID-20240628-WA0023 kroz aplikaciju e-spis (priloženi podnesku tužitelja od 1. srpnja 2024.), u obračunske liste plaće zaposlenika tuženika ČV, KV i IV u utuženom razdoblju. (str. 89-134 spisa). Na ročištu 10. prosinca 2024. saslušani su svjedoci LV (str. 81 – 83 spisa), CV (str. 83 – 85 spisa), i GV (str. 85 – 86 spisa), a na ročištu 11. lipnja 2025. saslušan je tužitelj u svojstvu parnične stranke (str. 156 – 158 spisa), te je izvršen uvid u sudsku praksu i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Sud je u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), na temelju svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan iz slijedećih razloga.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatom naknade za prehranu za razdoblje od svibnja 2023. do travnja 2024. godine, izuzev za veljaču 2024., u ukupnom iznosu od 830,88 eura, razlike bruto plaće za razdoblje od siječnja 2024. do travnja 2024. u ukupnom bruto iznosu od 440,00 eura, nagrade za rezultate rada za razdoblje od travnja 2023. do travnja 2024. godine, izuzev za veljaču 2024., u ukupnom neto iznosu od 474,00 euro, odnosno sveukupno 1.744,88 eura.

6. U postupku nije sporno da je tužitelj od 1. prosinca 2008. zaposlen kod tuženika na radnom mjestu zaštitar – vatrogasac, da tužitelju nije isplaćivana naknada za prehranu počevši od svibnja 2023. do travnja 2024., i nagrada za rezultate rada od travnja 2023. do travnja 2023., dok su drugim zaposlenicima tuženika navedene naknade isplaćivane. Također nije sporno da je od siječnja 2024. do travnja 2024. drugim zaposlenicima tuženika obračunata i isplaćivana osnovna plaća u visini od 950,00 eura bruto, na temelju Dodatka ugovoru o radu koji su sklopili s tuženikom, a da je tužitelju osnovna plaća isplaćivana u dalje u iznosu od 840,00 eura bruto. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva ako bi sud našao da tužitelj ima pravo na isplatu utuženih naknada u punom iznosu.

6.1. U postupku je sporno je li tužitelj uz poslove zaštitara – vatrogasca nakon ožujka 2023. istodobno morao obavljati i poslove naplate parkirnih karata i otklanjanja poteškoća u parkirnoj garaži, odnosno je li iste poslove tužitelj obnavljao, te ima li tužitelj pravo na isplatu utuženih naknada i razlike bruto plaće.

7. Na ročištu 10. prosinca 2024. saslušan je svjedok LV koji u svom iskazu (str. 81 – 83 spisa) u bitnome navodi da je zaposlenik tuženika na radnom mjestu zaštitara u unutarnjoj čuvarskoj službi već 18 godina. Navodi da je u razdoblju od svibnja 2023. do travnja 2024. na svoju osnovnu plaću primao naknadu za prehranu i dodatak za ostvarene rezultate rada pri čemu je naknada za prehranu, s tim da je od 1. siječnja 2024. došlo do povećanja tih naknada, i općenito svih naknada kod tuženika. Svjedok također navodi da je nagrada za posebne rezultate rada svaki mjesec bila uvijek ista i da navedene naknade ne prima kada je na bolovanju. Svjedok dalje navodi da je od početka 2024. s poslodavcem sklopio aneks ugovora o radu, kao i drugi zaposlenici, odnosno da su dobili povišicu. Navodi da tužitelja poznaje kao radnoga kolegu koji radi na istom radnom mjestu zaštitara kao i on, s tim da je tužitelj jedno vrijeme radio i kao vatrogasac. Dalje navodi da je njegov posao zaštitarski posao, odnosno čuva objekt ali uz to obavlja i druge poslove, a to su briga oko dvije garaže, zapravo dvije etaže iste garaže, u smislu da kada je potrebno otklanja kvarove i vrši naplatu parkiranja. Naplata parkinga u garaži je automatizirana, međutim uvijek je potrebno da netko bude na usluzi npr. kod kvara automatske naplate, izdavanja nove parkirne kartice i. t. d. Takve intervencije u garaži su tijekom prosinca potrebne gotovo svaki dan, a u ostalim mjesecima po tri do četiri puta mjesečno. Svjedok također navodi da tužitelj radi potpuno identične poslove kao i svjedok, te da redovito preuzimaju smjenu jedan od drugoga, odnosno da tužitelj radi iste poslove oko parkirnih garaža. Svjedok također navodi da mu nije poznato da bi gospodin GV tužitelju dao neki poseban nalog u vezi obavljanja poslova u garaži, a poznato mu je da je poslodavac prijavljen državnom inspektoratu.

8. Na ročištu 10. prosinca 2024. saslušan je svjedok CV koji u svom iskazu (str. 83 - 85 spisa) u bitnome navodi da je zaposlenik tuženika od 2007. godine a od 2009. godine radi na radnom mjestu voditelj unutarnje čuvarske službe. Ovdje tužitelja poznaje kao radnog kolegu koji radi na radnom mjestu zaštitara kod tuženika i kojemu je hijerarhijski nadređen. Navodi da tužitelj kod tuženika obavlja poslove zaštitara, odnosno osiguranja objekta. Navodi da je osobno rekao tužitelju da ne obavlja druge poslove koji se tiču naplate parkiranja i parkirnih garaža, ali poznato mu je da tužitelj takve poslove obavlja. Također navodi i da drugi djelatnici na radnom mjestu zaštitara obavljaju poslove osiguranja objekta te da obavljaju i druge poslove koji se tiču parkirne garaže iako to nije u opisu njihova posla. Dalje navodi da sastavlja osobno rasporede rada za zaštitare, te da u odnosu na službu osiguranja i službu videonadzora koji su navedeni u rasporedu rada postoji razlika u opisu tih poslova, ali to ne znači ako je netko raspoređen na poslove videonadzora da neće obavljati poslove osiguranja i obratno. Dalje navodi da mu poslodavac isplaćuje naknadu za prehranu i istu je isplaćivao i tijekom prethodne godine, te također i njemu podređeni djelatnici, zaštitari također primaju naknadu za prehranu. Također navodi da mu je poznato da je tužitelj prijavio poslodavca inspekciji, a da je posljedica tog prekršajnog postupka bila ta da tužitelj više ne može raditi sam u smjeni kako ne bi morao obavljati poslove u garaži. Navodi da učestalost intervencija u garaži ovisi o konkretnoj situaciji. U odnosu na nagradu za poslovne rezultate navodi da ne postoji neki poseban uvjet koji zaštitari moraju ispuniti da bi ostvarili tu naknadu.

9. Na ročištu 10. prosinca 2024. saslušan je svjedok GV koji u svom iskazu (str. 85 - 86 spisa) u bitnome navodi da je zaposlenik tuženika od 2004. a od 2005. godine radi na radnom mjestu koordinator službe sigurnosti. Ovdje tužitelja poznaje kao radnog kolegu koji radi kod tuženika na radnom mjestu zaštitara, te uz poslove zaštitara obavlja i poslove vezane u parkiralište, a nakon prekršajnog postupka koji je po prijavi tužitelja vođen protiv tuženika, tužitelj je dobio usmeni nalog da poslove vezane uz parkirnu garažu više ne obavlja. Svjedok pojašnjava da je tuženik prekršajno kažnjen jer je tužitelj uz poslove zaštitara obavljao i poslove parkinga. U slučaju da je tužitelj sam u smjeni, a da se pojavi problem u parkirnoj garaži tužitelj ima nalog da zove osobno svjedoka (GV), ili gospodina CV, ili djelatnika službe parkinga ili firmu Eccos koja kod tuženika održava sustav parkinga, no tužitelj se tih naloga baš i ne pridržava. Svjedok navodi da su poslovi zaštitara kod tuženika poslovi osiguranja objekta, koje radi i tužitelj, ali i poslovi upravljanja garažom kada je to potrebno. Navodi da zaštitari kod tuženika primaju naknadu za prehranu, te naknadu za rezultate rada, a da je naknadu za prehranu primao i tužitelj ali moguće je da u razdoblju od svibnja 2023. do travnja 2024. istu nije primao zbog korištenja roditeljskog dopusta. U odnosu na naknadu za rezultate rada svjedok navodi da se isplaćuje zaštitarima kod tuženika i to onima koji su fleksibilni i koji rade poslove koji im se nalože odnosno poslove oko parkirne garaže, a ta se naknada tužitelju ne isplaćuje, i to prema mišljenju svjedoka iz razloga što tužitelj nije pokazao tu fleksibilnost i spremnost na izvršavanje radnih zadataka kao drugi. Svjedok također navodi da prema njegovom saznanju u internim aktima poslodavca nisu propisani neki posebni uvjeti za ostvarenje prava na naknadu za rezultate rada. Svjedok također navodi da mu je poznato da su zaštitari početkom 2024. godine sklopili dodatke na plaću i ostvarili povišice, ali da tužitelj takav dodatak ugovora o radu nije sklopio i nije dobio povišicu, a nije mu poznat razlog. Svjedok dalje pojašnjava da ostali zaštitari rade na poslovima parkinga iako je poslodavac zbog toga kažnjen, te poslove obavljaju zato što ne vide ništa sporno u tome, s obzirom da se radi o poslovima koji se samo izvanredno obavljaju, a zaštitari ne rade s novcima i naplatom parkinga. U slučaju potrebe zaštitari u svakom trenutku mogu pozvati pomoć bilo kojeg od kolega. Svjedok također navodi da kada se pojavi problem u garaži npr. da netko ne može izaći iz garaže jer je rampa zaglavljena ili slično, tada je to sigurnosni problem i svakako spada u opis posla zaštitara.

10. Tužitelj FV saslušan je u svojstvu parnične stranke na ročištu 11. lipnja 2025. (str. 156 - 158 spisa), te tom prilikom u bitnome navodi da je zaposlenik tuženika od prosinca 2008. godine na iradnom mjestu zaštitar – vatrogasac. Tužitelj navodi da je razlog prijave tuženika nadležnoj inspekciji bio to što je morao obavljati poslove koji nisu u opisu njegovog radnog mjesta, npr. poslovi oko naplate parkinga u garaži, nakon čega mu je poslodavac ukinuo naknadu za prehranu i naknadu za ostvarene rezultate rada, te nije dobio povišenje plaće kao ostali. Tužitelj navodi da, budući je bio sam u smjeni morao je intervenirati kod problema oko naplate parkinga, na što je i upozoravao poslodavca. Nakon prijave inspekciji navodi da je dobio samo usmenu uputu od nadređenoga GV da ne obavlja poslove u garaži, ali za to nije dobio nikakvu pisanu uputu, ali mu je poslodavac stavio u smjenu kolegu koji se treba brinuti oko naplate parkinga, međutim to nije bilo stalno i uvijek, tužitelj je i dalje često bio sam u smjeni i morao je intervenirati u slučaju problema sa naplatom parkinga. Tužitelj navodi da je prije prijave inspekciji naknadu za prehranu dobivao uvijek u punom iznosu, pa i onda kada je bio na godišnjem odmoru ili na bolovanju određeni dio mjeseca, a da je radio barem nekoliko dana u mjesecu. Jedino ako ne bi radio čitav mjesec tada ne bi dobio naknadu za prehranu, a ne sjeća se da je poslodavac ikada plaćao razmjernu naknadu za prehranu. Tužitelj također navodi da je naknadu za rezultate rada dobivao uvijek u punom iznosu, a nikada u razmjernom iznosu. Dodaje da od gospodina CV nije dobio nikakvu uputu u vezi parkinga, nego samo od GV, i da mu je tom prilikom rečeno da u slučaju problema zove kolegu s naplatne kućice koji se nalazi u Zagrebu ali izvan njegovog radnog vremena i on se često ne javlja, a ukoliko njega ne može dobiti da zove CV koji je u Sisku, ili pak g. GV koji je u Malešnici. Tužitelj također navodi da je naplata parkinga automatizirana, ali da se u svakoj smjeni dogodi da netko izgubi parkirnu karticu ili ne može platiti, i slično, pa on na kompjuteru mora aktivirati novu karticu, a nekoliko puta mjesečno se dogodi da mora fizički otići u garažu i intervenirati.

10.1. Sud je iskaz tužitelja i iskaz svjedoka LV ocijenio vjerodostojnima, jer su životni, logični i uvjerljivi, i suglasni sa dokumentacijom u spisu, te u bitnome suglasni sa iskazima svjedoka GV i CV. Iskaze svjedoka GV i CV sud je ocijenio vjerodostojnim u dijelu u kojem su suglasni sa iskazima tužitelja i svjedoka LV. Svu priloženu dokumentaciju sud je također ocijenio vjerodostojnom, a vjerodostojnost iste stranke nisu osporavale. Sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a ostale dokaze sud nije izvodio, s obzirom da je utvrdio da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno već izvedenim dokazima i priloženim ispravama, a stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

11. Na temelju provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio sljedeće činjenično stanje: da je tužitelj na temelju ugovora o radu od 1. prosinca 2008. (str. 7-9 spisa) zaposlen kod tuženika na radnom mjestu zaštitar – vatrogasac, te da je tužitelj prije travnja 2023. kod tuženika uz poslove zaštitara obavljao i poslove oko naplate parkinga i otklanjanja problema u parkirnoj garaži koja se nalazi u Importanne centru u Zagrebu. Navedena garaža u vlasništvu je drugog trgovačkog društva, i to Importanne d.o.o., Zagreb, za koje tuženik obavlja uslugu održavanja i čišćenja (računi na str. 52-54 spisa). Iako se naplata je naplata u parkirnoj garaži automatizirana, često je potrebna intervencija u slučaju nemogućnosti plaćanja na automatu, poteškoća kod izlaska itz garađe i slično. Po prijavi tužitelja kod tuženika je proveden inspekcijski nadzor Službe za inspekcijske poslove Područnog ureda civilne zaštite Zagreb (Zapisnik o obavljenom očevidu od 19. prosinca 2022., str. 60-61 spisa), koja je tuženiku izdala Prekršajni nalog broj:

Klasa: 217-02/23-18/32, Urbroj: 511-01-361-23-1 dana 7. ožujka 2023. (14-16 spisa). , a kojim je tuženiku izrečena novčana kazna u iznosu od 1.320,00 eura, te odgovornoj osobi tuženika CV u iznosu od 130,00 eura, jer je tužitelj uz poslove zaštitara prema nalogu nadređenih morao istovremeno obavljati poslove vatrogasca i poslove naplate parkirnih karata na parkiralištu protivno čl. 43. st. 3. Zakona o privatnoj zaštiti.

11.1. Nakon izrečene prekršajne kazne koordinator službe sigurnosti tuženika, GV, rukovoditelj tužitelj, dao je usmenu uputu tužitelju da više ne treba obavljati poslove oko parkinga u garaži, kako proizlazi iz iskaza samog tužitelja te svjedoka GV i CV, te da iz tog razloga neće više raditi sam u smjeni. Prema toj uputi, u slučaju da se pojavi problem u parkirnoj garaži,a tužitelj je sam u smjeni, on treba pozvati osobno GV, ili CV, a ako njih nema onda djelatnika službe parkinga ili firmu Eccos koja kod tuženika održava sustav parkinga. Iz suglasnih iskaza tužitelja, te svjedoka LV i GV proizlazi da je i nakon te upute tužitelj povremeno obavljao poslove oko parkinga u garaži u slučaju poteškoća oko naplate parkinga, izdavanja parkirnih kartica ili nemogućnosti izlaska iz garaže, jer je prema iskazu tužitelja bilo otežano doći do GV, CV ili djelatnika tvrtke Eccos, izvan njihovog radnog vremena. Navedeno proizlazi i iz izdanih parkirnih karata koje je priložio tužitelj, a koje su izdane nakon travnja 2023. (str. 68-70 spisa), te iz isječka video nadzora F20240628-W0002 od 11. lipnja 2024., u 04,41 h, te iz video isječka VID-20240628-W0023 od 1. siječnja 2024. u 01,16 h, pregledanih u aplikaciji e-spis, a priloženih podnesku tužitelja od 1. srpnja 2024.

11.2. Slijedom navedenoga sud je na temelju suglasnih iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka LV, GV i CV, te pregledane materijalne dokumentacije u spisu, utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju, unatoč uputi poslodavca, i dalje obavljao poslove naplate i intervencije u parkirnoj garaži, a to iz razloga jer poslodavac nije organizirao proces rada na način da tužitelj bude u cijelosti izuzet od tih poslova, jer je tužitelj često radio sam u smjeni i bilo mu je otežano dozvati druge djelatnike radi intervencije u garaži izvan njihova radnog vremena. Životno je logično i uvjerljivo, da će u slučaju da netko od korisnika garaže ne može platiti parking ili ne može izaći iz garaže, tužitelj kao jedini zaštitar u smjeni, koji je zadužen za sigurnost, intervenirati i otkloniti poteškoće koje se pojave. Iako je naziv radnog mjesta tužitelja zaštitar – vatrogasac, iz iskaza svjedoka GV i LV proizlazi da tužitelj, iako posjeduje licencu za vatrogasca, u utuženom razdoblju nije obavljao poslove vatrogasca, te isto tužitelj u postupku nije tvrdio niti dokazivao.

11.3. Nadalje, sud je na temelju iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka, te pregledane dokumentacije, uključujući raspored rada kod tuženika (str. 62-64 spisa), utvrdio da su tužitelj i LV te drugi djelatnici na radnom mjestu zaštitara kod tuženika, obavljali identične poslove osiguranja parkirne garaže i video nadzora, a istovremeno i poslove oko naplate parkinga i intervencije u parkirnoj garaži kad je to bilo potrebno, te su također radili preuzimali smjenu jedan od drugoga, te nije bilo razlike u poslovima koje su obavljali.

11.4. Nadalje tuženik je tužitelju do zaključno travnja 2023. isplaćivao naknadu za prehranu u visini od 66,36 eura mjesečno, a koja se kao neoporezivi dodatak na plaću isplaćuje za tekući mjesec zajedno sa plaćom za prethodni mjesec. U postupku nije sporno da je tuženik tužitelju prestao isplaćivati naknadu za prehranu od svibnja 2023. godine, a posljednja naknada za prehranu koju je primio isplaćena je 15. travnja 2023. Međutim tuženik je naknadu za prehranu u utuženom razdoblju nastavio isplaćivati drugim zaposlenicima na radnom mjestu zaštitara, što proizlazi iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka te platnih lista tužitelja i zaposlenika tuženika LV, ĐV, KV i IV (str. 89-134, str. 139-148 spisa). Drugim zaštitarima je naknada za prehranu isplaćivana od travnja 2023. do prosinca 2023. u mjesečnom iznosu od 66,36 eura, a od siječnja 2024. nadalje u mjesečnom iznosu od 100,00 eura.

11.5. Nadalje tuženik je do travnja 2023. tužitelju isplaćivao nagradu za radne rezultate u iznosu od 27,00 eura mjesečno zajedno sa plaćom za prethodni mjesec kao dodatak na plaću. Od travnja 2023. nadalje tuženik je tužitelju prestao isplaćivati nagradu za radne rezultate, dok je drugim zaposlenicima unutarnje čuvarske službe na radnom mjestu čuvara i zaštitara nastavio isplaćivati tu naknadu , i to od travnja 2023. do prosinca 2023. u mjesečnom iznosu od 27,00 eura, a od siječnja 2024. nadalje povišenu naknadu u iznosu od 77,00 eura mjesečno (zaposlenicima LV, ČV, i IV), ili 50,00 eura (zaposleniku KV), što proizlazi iz priloženih platnih lista. Iz iskaza GV, te iskaza tužitelja proizlazi da u internim aktima poslodavca nisu propisani neki posebni uvjeti za ostvarenje prava na naknadu za ostvarene rezultate rada. Tuženik je tu naknadu isplaćivao kao poseban dodatak na plaću prema svojoj autonomnoj odluci, te je istu od travnja 2023. godine pa nadalje prestao isplaćivati tužitelju, s obrazloženjem da pravo na taj dodatak imaju zaposlenici koji su pokazali fleksibilnost u obavljanju radnih zadataka, prije svega vezano za poslove u parkirnoj garaži.

11.6. Nadalje u postupku je utvrđeno, na temelju iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka, te priloženih platnih lista tužitelja i drugih zaposlenika tuženika, da su ostali zaposlenici tuženika na radnom mjestu zaštitara, početkom 2024. godine sa tuženikom sklopili Dodatak ugovora o radu kojim je njihova osnovna plaća povećana sa 840,00 eura bruto na 950,00 eura bruto, počevši od siječnja 2024. godine, dok tuženik sa tužiteljem takav Dodatak ugovora o radu nije zaključio, te mu je nastavio isplaćivati osnovnu plaću u iznosu od 840,00 eura bruto.

11.7. Tužitelj je od 19. siječnja 2024. do 18. ožujka 2024. koristio roditeljski dopust, što među strankama nije sporno, te za mjesec veljaču 2024. ne potražuje naknadu za prehranu i naknadu za rezultate rada. Na temelju iskaza tužitelja i priloženih platnih lista utvrđeno je da je tuženik u utuženom razdoblju zaposlenicima isplaćivao puni iznos naknade za prehranu i naknade za rezultate rada i za mjesece u kojima su jedan dio dana bili odsutni, npr. uslijed korištenja godišnjeg odmora, kao u slučaju LV (platne liste na str. 144, 147 spisa).

12. Prema odredbi čl. 90. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje u tekstu: ZR) plaća, u smislu ovoga Zakona je primitak radnika koji poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu. Prema stavku 3. istog članka ZR-a plaća iz stavka 1. može se sastojati od: osnovne odnosno ugovorene plaće, dodataka, i ostalih primitaka, a prema odredbi stavka 4. dodaci na plaću su novčani primici radnika koje radnik ostvaruje na temelju posebnog propisa, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili ugovora o radu razmjerno odrađenim radnim satima ili ovisno o ostvarenim rezultatima poslovanja (npr. stimulacija), a u tu kategoriju spada i dodatak za ostvarene rezultate rada. Ostali primici iz čl. 90. st. 3. toč. 3. ZR-a su primici radnika koje poslodavac radniku isplaćuje u novcu ili naravi na temelju kolektivnog ugovora, pravilnika o radu, akta poslodavca ili ugovora o radu, a prema čl. 90. a. st. 1., toč. 1. ZR-a navedeni ostali primici su primici koje poslodavac isplaćuje u skladu s propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, aktom poslodavca ili ugovorom o radu kao materijalno pravo (jubilarna nagrada, regres, božićnica i sl.) ili prema toč. 2. koji predstavljaju naknadu troška, kao što je naknada troška prehrane. Prema odredbi čl. 90.a. ZR-a navedeni primici iz st. 1. ne smatraju se plaćom.

13. Nadalje, prema odredbi čl. 90. b. st. 3. ZR-a ako plaća nije određena posebnim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu u skladu sa čl. 90. b. st. 2. ZR-a, a ugovor o radu ne sadrži dovoljno podataka na temelju kojih bi se ona mogla odrediti, poslodavac je dužan radniku isplatiti primjerenu plaću. Sukladno stavku 4. istog članka ZR-a pod primjerenom plaćom iz stavka 3. ovoga članka smatra se plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, a ako takvu plaću nije moguće utvrditi, plaća koju odredi sud prema okolnostima slučaja

14. Odredbom čl. 91. st. 1. ZR-a propisano je da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, dok odredba čl. 91. st. 2. ZR-a određuje da se o radu jednake vrijednosti radi ako dvije osobe različitoga spola obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti, te ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi. Pri tome odredbe ZR-a o jednakosti plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti koje se odnose na jednakost plaća žene i muškarca sud tumači ekstenzivno tako da se ne odnose samo na osobe različitoga spola nego općenito na jednakost plaća svih radnika koji obavljaju jednake poslove bez obzira na naziv radnog mjesta, kao što je ovdje slučaj.

15. Prema odredbi čl. 91. st. 4. ZR-a ništetna je odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnog akta poslodavca protivna čl. 91. st. 1. ZR-a. S obzirom da je u postupku utvrđeno da su tužitelj i ostali zaposlenici tuženika na radnom mjestu zaštitara u utuženom razdoblju obavljali identične poslove u istim ili sličnim uvjetima, te su međusobno preuzimali smjenu jedan od drugoga, ništetna je odluka poslodavca prema kojoj je tužitelju isplaćivana niža plaća u odnosu na druge zaposlenike tuženika na radnom mjestu zaštitar, koji su u isto vrijeme radili identične poslove kao i tužitelj.

16. Prema shvaćanju ovog suda navedeno se odnosi i na naknadu za prehranu, koja predstavlja ostali primitak tužitelja iz čl. 30. st. 3. toč. 3. odnosno iz. čl. 90.a. st. 1. točka 2. kao naknada troška prehrane, a koji je u ovom slučaju tuženik u razdoblju od svibnja 2023. do travnja 2024. isplaćivao svim zaštitarima, osim tužitelju, i to do prosinca 2023. u iznosu od 27,00 eura, a od siječnja 2024. u iznosu od 100,00 eura neto, iako je tužitelj radio identične poslove kao i navedeni zaposlenici tuženika, te je preuzimao smjene od njih i oni od njega. Slijedom navedenoga na temelju čl. 91. st. 1. ZR-a tužitelju u spornom razdoblju pripada pravo na isplatu naknade za prehranu kao i ostalim zaposlenicima na istom radnom mjestu. S obzirom da je utvrđeno da je tuženik u slučaju odsutnosti zaposlenika dio mjeseca naknadu za prehranu isplaćivao u punom iznosu (primjer LV za vrijeme godišnjeg odmora, str. 139, str. 144 spisa), a ne u razmjernom iznosu kako tvrdi tuženik, sud smatra da tuženik ima pravo na isplatu naknade za prehranu u punom, a ne u razmjernom iznosu i za siječanj 2024. i ožujak 2024., u kojim mjesecima je djelomično koristio roditeljski dopust (od 19. siječnja 2024. do 18. ožujka 2024.). S obzirom da visina naknade za prehranu u utuženom razdoblju nije sporna, te da se isplaćuje za tekući mjesec zajedno sa plaćom za prethodni mjesec, to je sud naložio tuženiku da isplati tužitelju naknadu za prehranu u iznosu od 66,36 eura mjesečno, za razdoblje od svibnja 2023. do prosinca 2023., te u iznosu od 100,00 eura mjesečno za siječanj 2024., ožujak 2024. i travanj 2024. godine, odnosno sveukupno 830,88 eura neto, te je slijedom navedenoga odlučeno kao u točki I. izreke presude.

17. S obzirom da je utvrđeno da je tuženik sa ostalim zaposlenicima na radnom mjestu zaštitar početkom 2024. godine zaključio Dodatak ugovora o radu kojim im je osnovna plaća povećana sa 840,00 eura na 950,00 eura bruto, počevši od siječnja 2024., a sa tužiteljem takav Dodatak ugovora o radu nije zaključio, te mu je i dalje isplaćivao osnovnu plaću u visini od 840,00 eura bruto, na temelju čl. 91. st. 4. ZR-a u vezi sa čl. 91. st. 1. ZR-a sud utvrđuje da tužitelj u razdoblju od siječnja 2024. do travnja 2024. ima pravo na isplatu jednake osnovne plaće za jednaki rad kao i drugi zaposlenici na istom radnom mjestu, stoga je, a s obzirom da visina razlike osnovne plaće od 110,00 eura bruto mjesečno nije sporna, sud naložio tuženiku da tužitelju isplatu razliku bruto plaće za siječanj, veljaču, ožujak, i travanj 2024. godine u iznosu od 110,00 eura bruto mjesečno, odnosno sveukupno 440,00 eura bruto, te je slijedom navedenoga odlučeno kao u točki II.

Izreke presude.

18. U odnosu na potraživanje tužitelja neisplaćene nagrade za ostvarene rezultate rada u razdoblju od travnja 2023. do travnja 2024. utvrđeno je da je tuženik ostalim zaposlenicima na radnim mjestu zaštitara, isplaćivao ovaj dodatak na plaću u razdoblju od travnja 2023. do prosinca 2024. u iznosu od 27,00 eura mjesečno, te od siječnja do travnja 2024. u iznosu od 77,00 eura mjesečno (zaposlenicima LV, ČV i IV), a nekima u visini od 50,00 eura mjesečno (KV), dok tužitelju počevši od travnja 2023. nagradu za rezultate rada više nije isplaćivao. Radi se o dodatku na plaću iz čl. 90. st. 3. ZR-a koji se isplaćuje prema ostvarenim rezultatima rada, te mjerila za isplatu ovog dodatka nisu propisana u nekom internom aktu poslodavca, niti u ugovoru o radu, nego ih poslodavac određuje svojom odlukom. S obzirom da se radi o dodatku tj. nagradi za ostvarene rezultate rada, te da se ista isplaćuje u različitim iznosima, prema stajalištu ovog suda, autonomna je odluka poslodavca kojem zaposlenicima će isplaćivati ''nagradu za rezultate rada'' s obzirom da se radi o vrsti stimulacije koju poslodavac isplaćuje ovisno o radnoj učinkovitosti. Unatoč tome što kod tuženika ne postoje jasna i propisana mjerila za isplatu nagrade za rezultate rada, sud je prihvatiko argument tuženika da je imao pravo isplatrom ove naknade tj. stimulacije nagraditi zaposlenike koji su pokazali veću fleksibilnost i spremnost izvršavati upute poslodavca, odnosno s druge strane da je imao pravo uskratiti isplatu ove nagrade tužitelju jer je ocijenio da tužitelj ne pokazuje dovoljno fleksibilnosti za izvršavanje radnih zadataka, što je jasno iz činjenice što je odbijao izvršavati poslove vezane uz parkirnu garažu. Pri tome ovaj sud ne ulazi u ocjenu toga koji poslovi vezani uz otklanjanje poteškoća oko parkinga pripadaju u opis poslova zaštitara i predstavljaju sigurnosni problem, pa njihovo obavljanje nije protivno odredbama čl. 43. Zakona o privatnoj zaštiti, a koji poslovi vezani uz parking koje su obavljali zaštitari kod tuženika jesu protivni navedenoj zakonskoj odredbi, jer navedeno nije predmet ovog postupka.

18.1. Slijedom navedenoga, sud je utvrdio da potraživanje tužitelja za isplatom neisplaćene nagrade za rezultate rada u razdoblju od travnja 2023. do travnja 2024. u ukupnom iznosu od 474,00 eura nije osnovano, jer se navedeni dodatak isplaćuje prema autonomnoj odluci poslodavca ovisno o pristupu zaposlenika radnim obavezama, stoga je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtjeva isplatu iznosa od 474,00 eura na ime nagrade za rezultate rada odbijen kao neosnovan, te je slijedom navedenoga odlučeno kao u točki IV. Izreke presude.

19. S obzirom da prema odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br.: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu. ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate, tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate na svaki mjesečni iznos dosuđene naknade za prehranu, te na svaki dosuđeni iznos razlike bruto plaće, i to tekuće od dospijeća tj. od 15. -og u mjesecu za tekući mjesec za naknadu za prehranu jer se isplaćuje sa plaćom za prethodni mjesec, odnosno za razliku bruto plaće od 15. -og u mjesecu za protekli mjesec, s obzirom da se radi o razlici plaće koja se isplaćuje najkasnije 15. -og u mjesecu za protekli mjesec, sukladno čl. 92. st. 4. Zakona o radu. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. i st. 8. ZOO-a koja je propisana za ostale odnose.

20. Odbijen je zahtjev tužitelja u dijelu isplate zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće od 440,00 eura (točka II. izreke presude) jer prema odredbi čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16, 106/18) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijeva tek s isplatom neto iznosa plaće što znači da se na te iznose ne obračunavaju zatezne kamate jer do trenutka isplate u potpunosti nije dospjela na naplatu bruto razlika plaće, te je slijedom navedenoga odlučeno kao u točki III. izreke presude.

21. S obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja u ukupnom iznosu od 1.744,88 eura djelomično prihvaćen u iznosu od 1.270,88 eura, a odbijen u preostalom iznosu od 474,00 eura, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, a troškovi su odmjereni sukladno čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: OT), s obzirom da je tužitelj zastupan po odvjetniku.

21.1. Sud je utvrdio da je tužitelj u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio s 72,83% (1.270,88 eura u odnosu na 1.744,88 eura), dok je u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspio sa 66,66 %, s obzirom da su od tri postavljena zahtjeva tužitelju usvojena dva zahtjeva (za isplatom naknade za prehranu i razlike bruto plaće), dok je odbijen zahtjev za isplatu nagrade za radne rezultate.Dakle tužitelj je sveukupno uspio u omjeru od 69,75 %. Dok je tuženik u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio s 27,17%, a u pogledu osnove tužbenog zahtjeva s 33,33 %, dakle ukupno 30,25%. Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a parnični trošak određuje se na način da se od postotka uspjeha stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici oduzima postotak stranke koja je uspjela u manjoj mjeri, te se zatim stranci koja je u većoj mjeri uspjela dodjeljuju priznati i svrhoviti troškovi u postotku koji preostane nakon navedenog obračuna. Slijedom navedenoga sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a tužitelj ima pravo na 39,50% (69,75% umanjeno za 30,25%) priznatih troškova.

21.2. S obzirom da je vrijednost predmeta spora između 1.327,01 eura i 13.272,00 eura, to je sukladno Tbr. 7/1 OT vrijednost pojedine radnje određena u visini od 100 bodova. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe od 20. svibnja 2024. u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženih podnesaka od 1. srpnja 2024., 23. siječnja 2025., i 10. ožujka 2025., svaki u visini od po 100 bodova (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 9. listopada 2024., 10. prosinca 2024., 11. lipnja 2025., i 29. kolovoza 2025., za svako u visini od po 100 bodova (Tbr. 9/1 OT), te za pristup ročištu za objavu presude u visini od 50 bodova (Tbr. 9/3 OT).

21.3. Slijedom navedenoga tužitelju je priznat ukupni trošak u visini od 850 bodova, što prema vrijednosti boda od 2,00 eura sukladno Tbr 54. OT iznosi 1.700,00 eura, odnosno uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46 OT) u iznosu od 475,00 eura, ukupno 2.125,00 eura. Sukladno gore navedenom obračunu, u skladu s čl. 154. st. 2. ZPP-a, tužitelju pripada pravo na 39,50% priznatih troškova, odnosno ukupno 839,38 eura (39,50% od 2.125,00 eura) koji je trošak tuženik dužan naknaditi tužitelju, dok je u preostalom iznosu od 1.285,62 eura zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbijen. Na temelju čl. 154. st. 2. ZPP-a odbijen je u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka.

22. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

23. Slijedom svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 1. listopada 2025.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka o ročištu za objavu presude uredno obaviještena, bez obzira je li na isto pristupila, a u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovoga suda u četiri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku