Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Posl.br. Gž R-293/2023-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ive Smokvina Dadasović, predsjednika vijeća te Ksenije Dimec, člana vijeća i suca izvjestitelja i Kristine Vukelić Aničić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Pažitki, odvjetniku iz Zagreba, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, rješavajući žalbu tužene izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl. br. Pr-2768/2019-31 od 23. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 1. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl. br. Pr-2768/2019-31 od 23. studenog 2023.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Citiranom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 1.720,15 eur i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 2.613,15 eur.
2. Protiv citirane presude žalbu je podnijela tužena iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN; 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11, u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.
3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode, predlažući da se žalba tužene odbije kao neosnovana.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao zaposlenika tužene, za isplatom razlike plaće za razdoblje od lipnja 2014. do studenog 2018. s osnove rada duljeg od formalno propisanog radnog vremena i to za redovan rad u turnusu zbog činjenice ranijeg dolaska na posao radi organiziranog prijevoza do štićenog objekta (30 minuta prije početka rada).
6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlenik MUP RH, odnosno državni službenik u Upravi za posebne poslove sigurnosti, Službi za osiguranje i zaštitu štićenih objekata i prostora. Sporno je ima li tužitelj pravo na isplatu razlike plaće za 30 minuta rada po svakom turnusu, dok visina tužbenog zahtjeva nije sporna jer se temelji na izračunu potraživanja od strane tužene. Prvostupanjski sud utvrđuje da je u utuženom razdoblju tužitelj bio dužan doći pola sata prije preuzimanja smjene u sjedište radi otpreme i prijevoza na štićeni objekt i da nije postojala mogućnost izbora hoće li doći ili ne. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj u utuženom razdoblju radio u turnusima i da je po nalogu nadređenog proveo na radu duže od formalno propisanih 12 sati po turnusu i to po svakom turnusu 30 minuta prije formalnog početka svakog turnusa.
6.2. U odnosu na pitanje je li tužitelj na opisani način radio prekovremeno, odnosno je li tih 30 minuta rada po turnusu prekovremeni rad i treba li poslodavac isplatiti naknadu tužitelju za izvršeni rad od 30 minuta po svakom turnusu, te da li kao prekovremeni rad ili rad u turnusu, prvostupanjski sud se poziva na odluke Vrhovnog suda RH poslovni br. Revr-466/07-2 od 5. rujna 2007. i Revr- 1668/12-2 od 26. travnja 2016. iz kojih proizlazi da se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena radi zaduženja i razduženja po obavljenom poslu ne može podvesti pod pojam prekovremenog rada, ali da se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena može vrednovati, odnosno honorirati po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima jer da je u konkretnom slučaju riječ o stalnom (kontinuiranom) radu, odnosno situaciji u kojoj je tužitelj radio u utuženom razdoblju dulje od punog radnog vremena. Slijedom tog pravnog stajališta da proizlazi da se konkretan rad tužitelja ne može podvesti pod prekovremeni rad, ali da mu taj rad treba biti plaćen kao rad u turnusu jer da je tužitelj zbog redovnih radnih zadaća i potreba službe, a temeljem zapovijedi tužene, morao doći na radno mjesto 30 minuta prije početka službenog radnog vremena. Bez obzira što je tužitelj potraživao isplatu za prekovremeni rad, budući da iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da tužitelj traži naknadu zbog vremena provedenog na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena, on da ima pravo na naknadu plaće po osnovi rada u turnusu.
6.3. Kako je tužena dostavila obračun tužiteljeve tražbine, s kojim obračunom se tužitelj suglasio i u skladu s kojim je i konačno postavio tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev.
7. Neosnovan je žalbeni navod tužene o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a jer donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a. Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu.
8.1. Tužena u žalbi navodi da tužbu treba odbaciti jer da tužitelj nije postupio prema odredbi članka 186.a stavka 1. ZPP-a jer da je postavio zahtjev za isplatu prekovremenog rada, a tijekom postupka da je preinačio tužbu potražujući isplatu s osnove rada u turnusu. Ti žalbeni navodi su neosnovani.
8.2. Neosnovan je žalbeni navod da je tužitelj preinačio tužbu i da prvostupanjski sud nije smio dopustiti preinaku tužbe. Naime, temeljem odredbe članka 191. stavka 3. ZPP-a, tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Dakle, neosnovano smatra tužena da je tužitelj u konkretnom slučaju preinačio tužbu.
8.3.1. Također, neosnovani su žalbeni navodi tužene da tužitelj nije postupio prema odredbi članka 186.a stavka 1. ZPP-a. Naime, tužitelj se prije pokretanja ovog parničnog postupka obratio tuženoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora. U predmetnom zahtjevu naveo je da na temelju odredbi KU ima pravo na uvećanje osnovne plaće za svaki sat rada noću (40%), prekovremeni rad (50%), subotom (25%), nedjeljom (35%), blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs (150%) u drugoj smjeni (10%), dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta (10%) i rad u turnusu (5%). Slijedom navedenog, tužitelj je u zahtjevu za mirno rješenje spora potraživao neisplaćena, odnosno manje isplaćena uvećanja plaće za prekovremeni rad po gore navedenim osnovama. Tužena je u odgovoru na gore navedeni zahtjev navela da nema osnove za nagodbu u smislu odredbe čl. 186. a ZPP. Tužitelj je tijekom trajanja prvostupanjskog postupka promijenio pravnu osnovu svog zahtjeva, te je isplatu utuženog iznosa zahtijevao po osnovi redovnog rada u turnusu, a ne prekovremenog rada, kako je naveo u zahtjevu za mirno rješenje spora.
8.3.2. Odredbom čl. 186.a ZPP propisano je da je osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Navedeni zahtjev mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba. Prema odredbi čl. 186. st. 1. ZPP, tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (čl. 106. ZPP). Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, svrha postupka iz čl. 186.a ZPP je izbjegavanje nepotrebnog sudskog spora ako se spor može riješiti na miran način. U predmetnom slučaju tužitelj je svoj zahtjev za mirno rješenje spora temeljio na istoj činjeničnoj osnovi kao i u postupku pred prvostupanjskim sudom. Slijedom navedenog, neosnovano smatra tužena da bi promjena pravne osnove tužbenog zahtjeva tužitelja (iz prekovremenog rada u redovni rad u turnusu) trebala dovesti do odbačaja tužbe u smislu odredbe članka 186. a ZPP te ovaj sud takvo pravno shvaćanje smatra pretjerano formalističkim. Naime, očito je da bi tužena odbila zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora i da je tužitelj u tom zahtjevu kao pravnu osnovu naveo redovan rad u turnusu s obzirom na to da se navedeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj osnovi kao i zahtjev za isplatu po osnovi prekovremenog rada. Slijedom navedenog, tužitelj je prije podnošenja tužbe ispunio procesnu pretpostavku iz čl. 186.a st. 1. ZPP. Takav je i stav Vrhovnog suda RH (Rev-1296/2022 od 28. prosinca 2022.).
8.4. Neosnovani su žalbeni navodi tužene koji se tiču odluke o parničnom trošku jer je prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a odlučio o parničnom trošku. Pri tome se navodi da se uspjeh u postupku određuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.
9. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.
10. O zahtjevu tužitelja za naknadom troška odgovora na žalbu odlučeno je primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.
U Rijeci 1. listopada 2025.
Predsjednik vijeća
Iva Smokvina Dadasović
