Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-787/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja 1. VČ, OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. FČ, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], zastupani po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Tomislav Brajković i Milena Matošević Brajković iz Poreča, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-2312/2019-56 od 24. ožujka 2025., u sjednici održanoj 1. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba prvotužitelja VČ i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P- 2312/2019-56 od 24. ožujka 2025. u točki I.2. izreke.

II. Odbija se žalba prvotužitelja VČ i drugotužiteljice FČ i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču- Parenzo, poslovni broj P-2312/2019-56 od 24. ožujka 2025. u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka iz točke III. izreke.

III. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-2312/2019-56 od 24. ožujka 2025. u točki I.1. izreke i točki II. izreke te u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka iz točke III. izreke te u točki IV. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se žalba drugotužiteljice FČ u dijelu u kojem je podnesena protiv točke I.2. izreke presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-2312/2019-56 od 24. ožujka 2025., kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I.1. izreke naloženo je tuženiku da isplati prvotužitelju VČ iznos od 10.372,73 eura sa zateznim kamatama od 01. listopada 2015. do isplate, dok je točkom I.2. izreke tužitelj odbijen sa preostalim zatraženim tijekom zateznih kamata.

1.1.Točkom II. izreke prvostupanjske presude utvrđeno je da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke čl. 6. Ugovora o kreditu, broj: 316-102/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. prosinca 2006., potvrđen kod javnoga bilježnika Tanje Ferenc iz Poreča 18. prosinca 2006., pod br. OU-1450/06.

1.2. Točkom III. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.784,20 eura, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

1.3. Točkom IV. izreke prvostupanjske presude odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova.

2. Protiv navedene presude žalbu su podnijeli tužitelji i tuženik.

3. Tužitelji su podnijeli žalbu protiv odbijajućeg dijela presude (točka I.2. izreke) i odbijajućeg dijela odluke o troškovima postupka iz točke III. izreke, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenog razloga propisanog čl. 353. st. 1. toč.3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Žalbeni prijedlog ne ističu.

4. Tuženik je podnio žalbu protiv dosuđujućeg dijela presude (točke I.1. i točke II. izreke) te odluke o troškovima postupka u dosuđujućem dijelu iz točke III. izreke i odluke o troškovima postupka uz točke IV. izreke, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP-a, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Prije svega valja reći da je žalba drugotužiteljice FČ podnesena protiv točke I.2. izreke prvostupanjske presude kojom je djelomično odbijen kondemnatorni tužbeni zahtjev prvotužitelja nedopuštena. Naime, tužitelji su u tužbi zatražili isplatu određenog novčanog iznosa, a nakon provedenog financijskog vještačenja postavili su konačni tužbeni zahtjev na način da je isključivo prvotužitelj VČ zatražio isplatu iznosa od 10.372,73 eura sa zateznim kamatama, pa je za zaključiti da je u tom dijelu sukladno čl. 193. ZPP-a drugotužiteljica povukla tužbu, slijedom čega nije ovlaštena za podnošenje žalbe u odnosu na taj dio prvostupanjske presude pa se sukladno čl. 358.st.3. ZPP-a njezina žalba u tom dijelu ukazuje nedopuštenom.

7. Žalba prvotužitelja te žalba drugotužiteljice u preostalom (dopuštenom) dijelu nije osnovana.

7.1. Žalba tuženika nije osnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu, broj: [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. prosinca 2006. sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d., i to u dijelu kojim je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa na temelju odluke prednika tuženika te restitucijski zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe u iznosu od 10.372,73 eura sa zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog iznosa do isplate.

9. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.1. u vezi s čl. 190. ZPP-a na koju se žalbom poziva tuženik. To iz razloga jer je pravilnom primjenom odredbe čl. 190. st.2. ZPP-a valjalo dopustiti preinaku tužbe učinjenu nakon provedenog financijskog vještačenja kojim je utvrđen točan iznos preplate po ništetnoj ugovornoj odredbi, s obzirom da iznos preplate prvotužitelj bez svoje krivnje nije mogao utvrditi prije provođenja tog dokaza jer za to ne raspolaže odgovarajućim stručnim znanjem, dakle bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

9.1. Također, tuženik se žalbom neosnovano poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a, budući da pobijana presuda suprotno žalbenim navodima sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, između ostalog i konverziji kredita, a nema niti drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9.2. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

10. Među strankama nije sporno da su prvotužitelj kao korisnik kredita, drugotužiteljica kao sudužnik i založni dužnik te prednik tuženika kao davatelj kredita, sklopili 13. prosinca 2006. predmetni ugovor o kreditu, kojim je banka odobrila stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 122.300,00 CHF, sa redovnom kamatnom stopom od 3,88 % dekurzivno godišnje koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prednika tuženika (članak 6. Ugovora). Nije sporno da se kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjala na način da se povisivala.

10.1. Također, nije sporno da su stranke 22. siječnja 2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu br. 316-102/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15., dalje:ZID ZPK/15) i kojim aneksom je utvrđena preplata na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 15.131,30 kuna koja se koristila za namirenje budućih anuiteta najviše do 50% dospjelog anuiteta.

11. U ovoj fazi postupka sporna je ništetnost ugovorne odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i da li tužiteljima s obzirom na izvršenu konverziju kredita pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe. Sporan je i tijek zateznih kamata na preplaćene iznose, kao i zastara novčane tražbine prvotužitelja.

12. Prvostupanjski sud cijeneći da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je prednik tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke, a imajući u vidu da je sukladno čl. 502.c ZPP-a u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu s obzirom da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, ujedno cijeneći da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, pozivom na čl. 81. u vezi s čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje: ZZP/03) zaključuje da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke (čl. 6. Ugovora o kreditu) ništetna. Stoga, prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim sporne ugovorne odredbe kao osnovan.

13. S obzirom na utvrđenu ništetnost sporne ugovorne odredbe, prvostupanjski sud pozivom na čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) zauzima pravno shvaćanje da je tuženik dužan vratiti iznose koje je primio zbog povećanja kamatne stope.

14. U odnosu na izvršenu konverziju kredita sklopljenim aneksom ugovora, prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da ista nije od utjecaja na ništetnost sporne ugovorne odredbe. To stoga što niti odredbe ZID ZPK/15, a niti aneks izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, a niti spominje na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Također, glavi motiv i ratio legis ZID ZPK/15 da ne bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro, a aneksom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno, njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija da se odnosi isključivo na ugovorne obveze iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama.

14.1. Stoga, prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da sklapanje aneksa samo za sebe ne upućuje na utvrđenje da je tužiteljima vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne odredbe ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope,već da je potrebno utvrditi da li postoji takva razlika i da li je preplatom utvrđenom aneksom ugovora izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično.

15. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka prvostupanjski sud utvrđuje da preplaćeni iznos na temelju ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi do konverzije kredita iznosi 10.372,73 eura, da preplata utvrđena u konverziji na dan 30. rujna 2015. iznosi 2.008,27 eura, pa da je nakon uračunavanja svih efekata konverzije preostalo ukupno potraživanje tužitelja s danom 30. rujna 2015. u iznosu od 14.570,37 eura, i to 10.372,73 eura glavnice na ime preplate kamati, na koje iznos teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. do isplate, te u iznosu od 4.197,64 eura na ime preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015..

15.1. Imajući u vidu prethodna utvrđenja prvostupanjski sud pozivom na čl. 323. st.1. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev prvotužitelja za isplatu iznosa od 10. 372,73 eura s osnove preplaćenog iznosa na temelju ništetne odredbe ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.

16. Odluku o zateznim kamatama prvostupanjski sud temelji na čl. 1115. ZOO-a pa imajući u vidu da je provedena konverzija kredita zauzima pravno shvaćanje da prvotužitelju zatezne kamate pripadaju od dana provedene konverzije, slijedom čega zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 10. 372,73 eura dosuđuje počev od 1. listopada 2015. do isplate, dok u preostalom zatraženom tijeku zateznih kamata (na mjesečne iznose pretplate koji su dospijevali u razdoblju od kolovoza 2007. do prosinca 2013.) odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

17. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud cijeneći da je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7124/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na te ugovorne odredbe, zaključuje da do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od pet godina, slijedom čega nije nastupila zastara novčane tražbine prvotužitelja.

18. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23., dalje: Tarifa), pa djelomično prihvaća zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka, dok u preostalom dijelu taj zahtjev odbija kao neosnovan odnosno previsoko postavljen. Zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka prvostupanjski sud odbija u cijelosti kao neosnovan.

19. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna i da prvotužitelju pripada pravo na restituciju preplaćenog iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe.

20. Naime, imajući u vidu direktan učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19, dalje: ZZP/14), a zbog čega je sud u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači vezan za utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke prednika tuženika u ugovorima o kreditu koje je sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je sklopljen predmetni ugovor o kreditu te pri utvrđenju da tuženik nije dokazao da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi na način da su tužiteljima prije sklapanja ugovora dane odgovarajuće obavijesti o parametrima promjene kamatne stope, a što utječe na određivanje njihove novčane obveze te da su unatoč takvoj obaviještenosti pristali na sklapanje ugovora o kreditu, pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je sporna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna. Stoga su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

21. Pri tome, suprotno žalbenim navodima tuženika, izvršena konverzija kredita sklopljenim aneksom ugovora o kreditu nije od utjecaja na pravo prvotužitelja na povrat preplaćenih iznosa, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

22. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na nepostojanje pravnog interesa tužitelja za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, nisu osnovani. Naime, zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 nije sporna kako je to utvrđeno i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač, korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Stoga, sklapanje dodatka ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, a što je uostalom već i utvrđeno u kolektivnom sporu na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., niti je potrošač izgubio pravo na povrat preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

23. Nadalje, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.s toč.6. ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, odnosno da se otkloni dužnička kriza zbog rasta tečaja CHF.

24. Odredbama ZID ZPK/15, a niti dodacima (aneksima) ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule u CHF, niti taj zakon propisuje da bi se sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu gubila prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a nije riječ o sklapanju sasvim novog ugovora. Dodatkom osnovnom ugovoru ugovorne strane utvrdile su svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali nisu, niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

25. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., AČ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK/15 predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Dakle, iz navedene odluke za zaključiti je da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo.

26.Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem suda EU izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene, osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora.

27. Pri tome, valja reći da su sudovi temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. dužni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.

28. S obzirom na prethodno navedeno, prama pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenom dodatku ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, odnosno pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

29. Stoga, u konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvotužitelju unatoč sklopljenom Aneksu uz Ugovor o kreditu br. 316-102/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, pri čemu nije utvrđeno da bi se aneksom odrekao tog prava.

30. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, prvotužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno pravo na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, dakle pravo na punu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa kao razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, pri čemu valja uzeti u obzir u konverziji priznati iznos preplate s obzirom da se isti koristio za plaćanje budućih mjesečnih anuiteta kredita i utvrditi da li je prvotužitelj sklopljenim aneksom ugovora obeštećen u cijelosti ili djelomično temeljem ništetne ugovorne odredbe.

31. Imajući u vidu financijskim vještačenjem utvrđenu preplatu na temelju ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 10.372,73 eura, kao i da sklapanjem aneksa tužitelj nije obeštećen budući da je i nakon uračunavanja preplate utvrđene konverzijom u iznosu od 2.008,27 eura preostala tražbina prvotužitelja na temelju ništetne ugovorne odredbe iznosi ukupno 14.570,37 eura (10.372,73 eura na ime glavnice te 4.197,64 eura na ime preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015.), pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 323.st.1 i čl. 1111. ZOO-a kada je prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa 10.372,73 eura tužitelju.

32. Tuženik se žalbenim navodima neosnovano poziva da je preplatu valjalo izračunati primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama, a ne primjenom početno ugovorene kamatne stope. To iz razloga jer potrošačima pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom o kreditu u dijelu koji nije oglašen ništetnim, kako je to utvrđeno u konkretnom slučaju, a ne na način da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom neke druge stope, nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.

33. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na „Metodologiju promjene kamatnih stopa s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria bank d.d. kojom su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, navedena Metodologija po svojem sadržaju obuhvaća isključivo definicije pojmova kao što administrativna kamatna stopa, EURIBOR, LIBOR, ZIBOR, financijske izvedenice ili derivati kao što su CDS odnosno "credit default swap", premije rizika na državne obveznice (5Y CDS), sve s upućivanjem za detaljnije informacije na neke druge mrežne stranice i domene koje ne pripadaju podnositeljici (pravnoj prednici i članicama koncerna), te matematičku formulu za korekciju kamatne stope, razumljive tek osobama sa specifičnim ekonomskim znanjem. Međutim, nigdje se ne objašnjava potrošaču na njemu razumljiv način što ti pojmovi znače za njegovu novčanu obvezu i kako će utjecati na određivanje kamatne stope i eventualni pad ili rast visine anuiteta kredita. Pored toga, tuženik nije pružio dokaza da je Metodologiju predao tužiteljima prije sklapanja predmetnog ugovora.

34. Tuženik žalbom neosnovano ustraje kod prigovora zastare, budući da je prvostupanjski sud, pravilno primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, podnošenjem tužbe u postupku kolektivne zaštite potrošača došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a i zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u tom postupku. Stoga, imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., to do podnošenja tužbe u ovom postupku 7. kolovoza 2015. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a pa je prigovor zastare neosnovan.

35. Suprotno žalbenim navodima stranaka, pravilna je odluka prvostupanjskog suda o zateznim kamatama. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate na preplaćeni iznos na temelju nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe, pripadaju prvotužitelju od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta do isplate, s obzirom da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost.

35.1. Međutim, u konkretnom slučaju financijskim vještačenjem utvrđen je da je u konverziji priznat iznos preplate od 2.008,27 eura, te je vještak taj iznos pravilno uračunao na temelju čl. 172. ZOO-a i utvrdio da je istim namiren dio obračunatih zateznih kamata koje prvotužitelju pripadaju na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos na temelju ništetne ugovorne odredbe do dana provedene konverzije 30. rujna 2015., a da preostali nenamireni obračunati dio zateznih kamata iznosi 4.197,64 eura, pri čemu iz nalaza i mišljenja vještaka nije razvidno na koje se točno zatezne kamate odnosi podmireni odnosno nepodmireni obračunati iznos kamata. Prvotužitelj nije prigovarao nalazu i mišljenju vještaka niti je predlagao dopunu vještačenja radi utvrđenja te činjenice. Stoga kako prvotužitelj nije dokazao da su tužbenim zahtjevom zatražene zatezne kamate koje teku na pojedine preplaćene mjesečne iznose od dana plaćanja tih iznosa do isplate nepodmirene, odnosno nije dokazao na koje se zatezne kamate odnosi nepodmireni iznos odbračunatih zateznih kamata do 30. rujna 2015. od 4.197,64 eura, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 1115. ZOO-a valjalo je u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva prvotužitelju dosuditi zatezne kamate na iznos glavnice od 10.372,73 eura počev od 1. listopada 2015. do isplate, a za preostali zatraženi tijek zateznih kamata odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, kako je to odlučio prvostupanjski sud.

36. Suprotno žalbenim navodima stranaka, pravilna je odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka.

37. Tužitelji žalbom neosnovano osporavaju pravilnost primjene Tarife navodeći da im za svaku radnju pripada iznos od 250,00 eura s uključenim PDV-om. Naime, prvostupanjski sud je u skladu sa čl. 164.st.1. ZPP-a u okviru postavljenog zahtjeva za naknadu troškova postupka (list 354 spisa) pravilno dosudio tužiteljima trošak u visini od 220,00 eura po radnji, a koji im pripada sukladno Tbr.7.t.1. i Tbr.40.t.1. Tarife s obzirom na vrijednost predmeta spora uz povišenje za zastupanje više stranaka od 10%. Naime, tužitelji su zatražili trošak u iznosu od 250,00 eura po svakoj pojedinoj radnji, međutim nisu naveli da bi u tom iznosu bio sadržan PDV (nisu izričito zatražili PDV, niti se pozvali na Tbr.46. Tarife) pa je prvostupanjski sud pravilno odmjerio trošak u iznosu koji ne uključuje PDV.

38. Tuženik žalbom osnovano osporava pravilnost primjene materijalnog prava iz čl. 154.st.1. ZPP-a, međutim pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154.st.5. ZPP- a valjalo je odlučiti na isti način. To iz razloga jer tužitelji nisu uspjeli samo u neznatnom dijelu zahtjeva (prvotužitelj u odnosu na dio zatraženog tijeka zateznih kamata) zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega im primjenom čl. 154.st.5. ZPP-a pripada naknada troškova postupka u cijelosti, kako je to odlučio prvostupanjski sud.

39. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. ZPP-a odbiti žalbe stranaka i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u izreci ove presude, te primjenom čl. 366. st.1. ZPP-a djelomično odbaciti žalbu drugotužiteljice, kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci 1. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan