Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-515/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak-Premec predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici u Puli, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3 A, Rijeka, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-503/2019-79 od 29. prosinca 2023. i žalbi tuženika izjavljenoj protiv dopunske presude istoga suda poslovni broj: P-503/2019-85 od 11. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-503/2019-79 od 29. prosinca 2023.:

- potvrđuje u točkama I. i II. izreke, zatim u dijelu točke III. izreke kojim je utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 51401652-5102529844 od 19. srpnja 2005. kojim se otplata kredita veže uz valutu CHF, te u točkama IV., V. i VII. izreke;

- preinačuje u preostalom dijelu točke III. izreke kojim je utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 51401652-5102529844 od 19. srpnja 2005., koji glasi: „…na dan puštanja kredita u tečaj“, te se zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija kao neosnovan.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje dopunska presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-503/2019-85 od 11. rujna 2024.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-503/2019-79 od 29. prosinca 2023. u točki VI. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.478,40 EUR sa zateznom kamatom od 29. prosinca 2023. do isplate.

II. Djelomično se uvažava žalba tužiteljice te se nalaže tuženiku da pored troška dosuđenog u točki VI. izreke naknadi tužiteljici i daljnji trošak u iznosu od 4.291,75 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (za iznos od 3.718,75 EUR) zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

III. Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici troškove žalbenog postupka u iznosu od 75,00 EUR, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (za iznos od 237,50 EUR) zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 16.5. Ugovora o kreditu broj: 51401652-5102529844 od 19. srpnja 2005. kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, zatim točkom II. izreke da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 8.2. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama Banke, te točkom III. izreke da su ništetne odredbe čl. 2. i čl. 7. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu kojim se glavnica i otplata kredita veže uz valutu švicarski franak (dalje: CHF). Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 20.852,72 EUR sa zateznom kamatom na određene pojedinačne iznose, dok je točkom V. izreke odbijen prigovor tuženika radi prebijanja tražbine s osnove preplaćenih anuiteta u iznosu od 429,33 EUR. Točkom VI. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.478,40 EUR sa zateznom kamatom od 29. prosinca 2023. do isplate, dok je točkom VII. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

1.1. Dopunskom presudom dopunjena je točka IV. izreke presude navođenjem (izostavljenih) pojedinačnih mjesečnih iznosa na koje teče zatezna kamata, obuhvaćenih dosuđenim iznosom glavnice od ukupno 20.852,72 EUR.

2. Navedenu presudu i dopunsku presudu pravovremeno izjavljenim žalbama pobija u cijelosti tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, dalje: ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 70/19, s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i dopunsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i dosudi mu troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da pobijanu presudu i dopunsku presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Navedenu presudu u odnosu na odluku o troškovima postupka u dijelu neprihvaćenog zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 7.135,50 EUR, pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači rješenje o troškovima postupka na način da obveže tuženika da joj pored dosuđenog iznosa, naknadi i daljnji iznos troškova postupka u visini od 7.135,50 EUR, time da potražuje i naknadu troška sastavljanja žalbe.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe tuženika nisu osnovane, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti određenih dijelova čl. 2., čl. 7., čl. 8.2. i čl. 16.5. Ugovora o kreditu broj: 51401652-5102529844 (dalje: Ugovor o kreditu), zaključenog između stranaka 19. srpnja 2005., kojima je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, jednostrano promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, te zahtjev za isplatu novčanih iznosa koji su po osnovi ništetnih ugovornih odredbi isplaćeni tuženiku.

6. U ocijeni zahtjeva za utvrđenje ništetnosti i isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, prvostupanjski sud je imao u vidu činjenice koje među strankama nisu sporne i one koje je utvrdio uvidom u isprave, saslušanjem svjedoka i tužiteljice te provedenim financijskim vještačenjem, i to:

- da je između stranaka 19. srpnja 2005. sklopljen Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita i založnom dužniku kredit u iznosu od 94.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate 216 mjeseca i ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 7,95% godišnje promjenjivu u skladu s važećim odlukama Banke

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu - da se glavnica i anuiteti vežu uz valutu CHF, odnosno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke, te u slučaju spora - nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, koji kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila 6. travnja 2012.

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamata, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07), povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužiteljice kao potrošača, te u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c ZPP-a obvezuje sud u ovom postupku

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu poslovni broj: P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO/05), te da je zastara potraživanja preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude od 13. lipnja 2014. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4), a u odnosu na preplaćene anuitete kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa kako je tužba podnesena izravno 30. svibnja 2019., da nije protekao petogodišnji zastarni rok radi čega je prigovor zastare neosnovan

- da je temeljem nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Goranke Šmer Maraš, dipl. oecc., utvrđeno da je tužiteljica na ime razlike između ugovorene i jednostrano izmijenjene kamatne stope više platila 10.361,44 kn (1.375,20 EUR), te na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom CHF tečaju 146.753,39 kn (19.477,52 EUR).

7. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, način promjene kamatne stope i valutna klauzula vezana uz CHF, što je utvrđeno točkama I., II. i III. izreke presude, te imajući u vidu precizirani tužbeni zahtjev iz podneska tužiteljice od 18. kolovoza 2022., prihvaćajući nalaz i mišljenje vještakinje iz kojeg proizlazi da je tužiteljica temeljem ništetnih ugovornih odredbi s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope i promjene tečaja CHF platila tuženiku iznos od ukupno 20.852,72 EUR, obvezao je tuženika točkom IV. izreke presude isplatiti tužiteljici navedeni iznos na ime vraćanja stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO/05, sa zateznom kamatom na utvrđene pojedinačne iznose od dana kada su plaćeni primjenom čl. 1115. istog Zakona. Osim toga, odbio je kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja manje plaćenih anuiteta u iznosu od 429,33 EUR.

8. U žalbi protiv presude tuženik ističe da prvostupanjski sud na okolnost ispitivanja (ne)poštenosti ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti nije proveo kontradiktorni postupak, a osim toga da je pogrešno primijenio odredbe ZPP-a o mjesnoj nadležnosti sukladno kojima je također za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležan sud u Rijeci, te se nije osvrnuo na njegove navode koje je glede toga istaknuo, čime je počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. i 11. ZPP-a. Nadalje, ističe da prvostupanjski sud nije odlučio o njegovom prijedlogu za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu EU o tumačenju prava EU, i to čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli, čime je također počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka. Osim toga, ističe da je neosnovano stajalište prvostupanjskog suda da je ugovorna odredba o kamatnoj stopi nepoštena odnosno ništetna te da uzrokuje značajnu neravnotežu između stranaka, jer se radi o odredbi koja je u cijelosti razumljiva, pa sud nije ni bio ovlašten ocjenjivati njezinu poštenost. Također, ističe da nije jasno temeljem čega je prvostupanjski sud zauzeo stav da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena odnosno ništetna, obzirom da se radi o odredbi nacionalnog prava, koja je isključena od ispitivanja (ne)poštenosti, te koja je tužiteljici bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navodi da je propuštanjem vrednovanja svih izvedenih dokaza i neobrazlaganja zašto nije uzeo u obzir njegove navode o informiranosti tužiteljice, prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer odluka suda ne proizlazi iz stanja spisa, a osim toga povrijedio je i brojna načela parničnog postupka, osobito odredbe čl. 8. i čl. 338. ZPP-a. Nadalje, osporava pravno stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, ističući da postupak kolektivne zaštite interesa i prava potrošača nije imao nikakav utjecaj na zastarne rokove, a osim toga da se ne primjenjuje opći zastarni rok od pet godina. Osporava i pravo tužiteljice na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih (preplaćenih) iznosa, kao i utvrđenje suda da je nesavjesni stjecatelj. Također, ističe da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov prigovor radi prebijanja manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, u kojem dijelu je odluka također manjkava, neobrazložena i paušalna.

8.1. U žalbi protiv dopunske presude tuženik je ostao kod svih navoda iznesenih u žalbi protiv presude, a poglavito kod osporavanja stajališta prvostupanjskog suda o nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te o neosnovanosti prigovora zastare i tijeka zatezne kamate.

9. Ispitujući pobijanu presudu i dopunsku presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da navedene prvostupanjske odluke nemaju nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njihova pravilnost i zakonitost. Naprotiv, iste sadrže razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni, određeni i bez proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbama, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, koja postoji ako je sud u povodu prigovora stranaka pogrešno odlučio da je stvarno ili mjesno nadležan. Prema odredbi čl. 20. ZPP-a sud se može u povodu prigovora tuženika proglasiti mjesno nenadležnim ako je prigovor podnesen najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari. U konkretnom slučaju, tuženik prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari nije istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda (već njegovu nadležnost dovodi u pitanje i problematizira tek u žalbi), pa u tom smislu nema pogrešne odluke suda i nije počinjena odnosna bitna povreda odredaba postupka.

11. Također, nisu počinjene niti daljnje bitne povrede odredaba parničnog postupka koje tuženik ističe u žalbama, i to bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a jer je prvostupanjski sud do svog uvjerenja o bitnim činjenicama koje će uzeti kao dokazane došao na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. Osim toga, obrazloženje pobijanih odluka sadrži dovoljno razloga o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika, pa tuženik neosnovano u žalbi navodi da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, odnosno da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi 338. st. 4. ZPP-a.

12. Imajući u vidu činjenicu da su svi podnesci tužiteljice dostavljeni tuženiku, koji je pozvan na sva održana ročišta pa mu je bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima i dokaznim prijedlozima tužiteljice, neosnovano tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski postupak glede ispitivanja (ne)poštenosti ugovornih odredbi nije bio kontradiktoran.

13. Nadalje, prvostupanjski sud je po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovornih odredbi o isključivoj nadležnosti suda u sjedištu tuženika, promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tako i u odnosu na zahtjev za isplatu, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

14. Prije svega, pravilno je prvostupanjski sud na temelju činjenica navedenih u točki 15. obrazloženja pobijane presude, ugovornu odredbu iz čl. 16.5. Ugovora o kreditu kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u sjedištu tuženika, ocijenio nepoštenom, doduše pogrešno se pozivajući na primjenu odredaba čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, a ne ispravno čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu. Radi se o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, iako je ta odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz takve odredbe za nju proizlaze u slučaju spora, zbog čega se ista može smatrati transparentnom u smislu čl. 84. ZZP/03, to ne znači da je ista ujedno i poštena. Prema čl. 82. ZZP/03 koji sadrži tzv. sivu listu nepoštenih odredbi, ništetnim se mogu smatrati i ugovorne odredbe koje uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona, isključuju, ograničavaju ili otežavaju pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u mjestu u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta ili boravišta što mu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući te utjecati na potrošača da odustane od tužbe, koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi. Takva odredba isključivo pogoduje trgovcu, u konkretnom slučaju tuženiku, jer mu omogućuje da sve sporove u svezi s svojom profesijom vodi na sudu koji je nalazi u njegovom sjedištu, dok s druge strane potrošač, ovdje tužiteljica, ne uživa nikakve pogodnosti, dapače za nju je takva odredba otežavajuća jer bi radi zaštite svojih prava morala dolaziti u sjedište tuženika koje je dosta udaljeno od njezinog prebivališta što bi neminovno uzrokovalo povećane troškove, uključujući i njezinog osobnog sudjelovanja, što uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, takvu odredbu i prema ocjeni ovog suda čini ništetnom na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15. Nadalje, protivno žalbenim navodima tuženika osnovano je prvostupanjski sud svoja utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF temeljio na pravnim utvrđenjima iz presuda na koje se pozvao. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19, 19/22, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15.1. U konkretnom slučaju odredbe čl. 7. i čl. 8.2. Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama Banke, sadržajno su izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene ništetnim, pa je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Identično pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., dok je u rješenju broj: Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. navedeno da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U konkretnom slučaju, tuženik nije dokazao postojanje okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora.

15.2. Stoga žalbene tvrdnje tuženika da se u pojedinačnom postupku nije dovoljno pozvati na utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, već je potrebno utvrditi okolnosti konkretnog slučaja, poglavito informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, smatrajući da je prvostupanjski sud isto propustio utvrditi, također nisu osnovane.

15.3. Kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

15.4. Teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužiteljica obaviještena u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala zakonsku presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03) je na tuženiku. Obzirom da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, zatim da je tužiteljica u svom iskazu negirala pregovaranje i informiranost, te da iz iskaza svjedokinje JG proizlazi da pregovora o uvjetima kredita nije bilo, kao niti objašnjavanja parametara promjene kamatne stope, dok ni sama nije mogla pretpostaviti da će doći do tolikog rasta CHF, slijedom čega valja zaključiti da tužiteljicu nije odgovarajuće informirala o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti kako glede kamatne stope, tako i valute za koju se veže glavnica kredita odnosno informirala ju o riziku intervalutarnih promjena vezanih za CHF - zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2.

ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

15.5. Glede navedenog valja istaknuti i da iz reklamnog materijala kojeg je tuženik dostavio na okolnost informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, proizlazi da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima, iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute i u kojima je objašnjen opći pojam značenja valutne klauzule, dok ti materijali ne sadrže nikakve pojedinosti vezane uz sklapanje ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF i o načinu promjene kamatne stope. Osim toga, iako iz tog materijala i iskaza svjedokinje JG proizlazi da je tužiteljica mogla zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u nekoj drugoj valuti, isto nije odlučno za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, sadržanim u predmetnom ugovoru, nije pojedinačno pregovarano. Naime, za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Dakle, izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužiteljica nije koristila svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli. Ona je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF konzumirala (samo) svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužiteljica znala da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori, a činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužiteljica zapravo pregovarala o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz čl. 81. st. 2. ZZP/03.

15.6. Neodlučni su i žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na dopuštenost ugovaranja valutne klauzule sukladno čl. 22. ZOO-a, budući da odredba o valuti obveze vraćanja kredita vezana za CHF nije utvrđena ništetnom zbog toga što bi bila protivna prisilnom propisu, već stoga što je nepoštena u smislu čl. 81. ZZP/03. U svezi toga tuženik se neosnovano u žalbi poziva na Direktivu 93/13/EEZ (smatrajući da je prvostupanjski sud trebao uputiti Sudu EU zahtjev radi donošenja prethodne odluke u odnosu na tumačenje čl. 1. st. 2. navedene Direktive) jer ista u konkretnom predmetu ne nalazi svoju primjenu obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji (dakle prije 1. srpnja 2013.). Upravo je takvo tumačenje o vremenskoj primjenjivosti (ratione temporis) Direktive 93/13 dao Sud EU u presudi od 5. svibnja 2022. u predmetu broj C-567/2020 (A.H. c/a Zagrebačka banka u toč. 36. do 40. i 64.).

15.7. Također, neodlučni su, a ujedno i neosnovani žalbeni navodi tuženika o razumljivosti spornih ugovornih odredbi i nastavno tome isključenju istih iz testa poštenosti, jer se radi o odredbama koje su u kolektivnom sporu ocijenjene netransparentnima, koje, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, nisu jasno i razumljivo sastavljene i koje su nepoštene jer stvaraju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15.8. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima osporava da su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se isto ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom, već i bi li neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu okolnosti slučaja može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko spornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli niti oko njihovog (ne)prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15.9. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti čl. 7. i čl. 8.2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu vezanu uz CHF i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu utemeljio na presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava.

16. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je pod točkom III. izreke presude utvrdio ništetnim dio čl. 2. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da se kunska protuvrijednost iznosa kredita od 94.500,00 CHF obračunava po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, jer je tom ugovornom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužiteljici, te ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača obzirom da se ista odnosi na obvezu tuženika, a ne tužiteljice, pa kako je iznos kredita bitan sastojak ugovora o kreditu, to bez naznačene visine kredita taj pravni postao ne može postojati. Osim toga, valja istaknuti da tužiteljica ne navodi razloge na temelju kojih bi čl. 2. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava.

17. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje: ZOO/91) koji se ima primijeniti na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO/05, kojom je propisano da se ZOO/05 neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovog Zakona (1. siječnja 2006.), sve to obzirom da je ugovorni odnos između parničnih stranaka nastao sklapanjem Ugovora o kreditu 19. srpnja 2005., u slučaju ništavosti (ništetnosti) ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu te s osnova tečajne razlike ukupni iznos od 20.852,72 EUR, to primjenom čl. 210. st. 1. ZOO/91, odnosno sadržajno identičnog čl. 1111. st. 1. ZOO/05 ima pravo na isplatu navedenog iznosa od tuženika.

18. Naime, neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje je prihvaćeno i kroz sudsku praksu ovog suda. Valja navesti i da je svoj stav u svezi zauzetog Objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka pa tako i u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj navodi: „Time su sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz članka 115. stavka 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru primijene izravno članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu“.

19. Također, protivno žalbi tuženika, tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu primjenom odredbe čl. 214. ZOO/91, odnosno čl. 1115. ZOO/05, i to od dana kada je tuženiku plaćala mjesečne anuitete jer se tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takvu odredbu uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem takve odredbe. U predmetnom slučaju tužiteljici je zatezna kamata na pojedinačne iznose dosuđena od dana plaćanja, a ne od dana dospijeća pojedinih anuiteta, kako to tuženik neosnovano navodi u žalbi.

20. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov prigovor radi prebijanja manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO/05 (ranije čl. 104. ZOO/91), te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Obzirom da u spornom razdoblju tužiteljica ništa nije primila od tuženika, već je tuženiku izvršila isplatu kako je on od nje tražio, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužiteljice. Tome valja dodati i da je ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena jer stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužiteljice i da je tuženik unošenjem upravo takve odredbe u predmetni ugovor, a bez pregovaranja, ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Zahtjev tuženika da mu se na temelju takve odredbe, koju je sam unio u ugovor, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao, u izravnoj su protivnosti sa svrhom i smislom takve zaštite i razlozima zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom. Posljedice takve ugovorne odredbe koju je sam tuženik unio u sadržaj predmetnog ugovora stoga snosi sam tuženik pa i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje koje on predlaže imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe.

21. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke, zatim u dijelu točke III. izreke (glede ništetnosti čl. 7. Ugovora o kreditu), te u točkama IV., V. i VII. izreke, kao i pobijanu dopunsku presudu, dok je djelomično žalbu tuženika valjalo prihvatiti kao osnovanu te primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u točki III. izreke kojim je utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu i u tom dijelu odbiti zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

22. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te u dijelu u kojem ju tuženik pobija žalbom, a u svezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, žalbeni navodi nisu osnovani. Također, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da bi mu zbog djelomičnog povlačenja tužbe pripadalo pravo na naknadu troškova postupka prema pravilima iz čl. 158. st. 1. ZPP-a, jer mu zbog smanjenja tužbenog zahtjeva (od svega 6%) unutar istog tarifnog razreda sukladno Tarifi nisu nastali posebni troškovi. Konačno, nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika koji se odnose na primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa) i vrijednost boda od 2,00 EUR, budući da je isto određeno Tbr. 52. st. 3. Tarife, na način da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, iz kojeg razloga je pravilno prvostupanjski sud primijenio Tarifu koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, a o čemu je svoje stajalište zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka pa tako i u odluci poslovni broj: Rev-574/2024 od 16. travnja 2024.

22.1. Za razliku od toga, osnovani su žalbeni navodi tužiteljice da prvostupanjski sud kod obračuna troškova nije uzeo u obzir da joj za sve odvjetničke radnje poduzete od 6. studenog 2019. pa nadalje (obzirom na vrijednost predmeta spora koja je u rasponu od 13.272,01 do 33.181,00 EUR) pripada nagrada u visini od 250 bodova, kao i da joj nije pravilno odmjerio i priznao sve potrebne troškove zastupanja, te podmireni trošak sudske pristojbe na tužbu. Naime, pravilnom primjenom čl. 155. ZPP-a i Tarife tužiteljici pripada za sastavljanje tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), za sastavljanje podnesaka od 10. srpnja 2019. i 18. kolovoza 2022. po 25 bodova za svaki (Tbr. 8/4, jer je istima samo preciziran tužbeni zahtjev), za sastavljanje podnesaka od 6. studenog 2019., 13. svibnja 2020. i 16. travnja 2021. po 250 bodova za svaki (Tbr. 8/1), za sastavljanje podnesaka od 9. srpnja 2020., 20. svibnja 2021. i 13. travnja 2022. po zatraženih 50 bodova za svaki (Tbr. 8/3), za zastupanje na ročištima 28. svibnja 2020., 8. srpnja 2020. i 8. prosinca 2023. po 250 bodova za svako (Tbr. 9/1), za zastupanje na ročištima 23. rujna 2021., 7. srpnja 2022., 26. kolovoza 2022., 3. listopada 2022., 16. ožujka 2023. i 18. listopada 2023. po 125 bodova za svako (Tbr. 9/2, jer na istima nije raspravljano o glavnoj stvari niti su izvođeni dokazi), te za zastupanje na ročištu 2. studenog 2022. 62,5 bodova (Tbr. 9/5, jer je odgođeno prije početka raspravljanja), dakle ukupno na 2612,5 bodova, odnosno 5.225,00 EUR, kojem iznosu valja pribrojiti PDV od 25% u iznosu od 1.306,25 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 73,00 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 165,90 EUR, na koji način je dobiven sveukupni iznos troškova tužiteljice u visini od 6.770,15 EUR. Žalba tužiteljice nije osnovana glede troška sastavljanja podneska od 4. travnja 2022. jer isti nije bio potreban za vođenje parnice i troška zastupanja na ročištu za objavu na koje njezina punomoćnica nije pristupila.

22.2. Iz navedenih razloga valjalo je djelomično uvažiti žalbu tužiteljice i primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačiti odluku o troškovima postupka, te tužiteljici dosuditi daljnji iznos troškova postupka od 4.291,75 EUR ( dok je za iznos od 3.718,75 EUR njezin zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan), odnosno žalbu tuženika protiv odluke o troškovima odbiti i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi točku VI. izreke pobijane presude.

23. Budući da je tužiteljica uspjela sa žalbom u omjeru od 60%, dosuđen joj je razmjerni dio troška sastavljanja žalbe protiv rješenja (za koju joj sukladno VPS u žalbenom postupku i Tbr. 10/4 Tarife pripada pravo na 50 bodova, odnosno 100,00 EUR uvećano za PDV od 25%), dakle iznos od 75,00 EUR, dok je za iznos od 237,50 EUR njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.

24. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer je sa svojom žalbom uspio samo u neznatnom dijelu u odnosu na cjelokupan zahtjev (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

Varaždin, 1. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec