Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-971/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak- Premec predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Snježane Šaško članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćniku Vladimiru Slunjskom, odvjetniku u Varaždinu, radi naknade štete, u povodu žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pn-120/2019-45 od 17. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pn-120/2019-45 od 17. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen zahtjev kojim je tužitelj od tuženika zahtijevao isplatu iznosa od 27.374,55 kn (pravilno: 3.633,28 EUR[1] ) sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je određeno točkom I. izreke prvostupanjske presude. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka od 2.280,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 17. lipnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., dalje: ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavaka 2., 3. i 4. toga Zakona) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja usvoji u cijelosti.

3. Tuženik je u odgovoru na žalbu predložio istu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu jer tvrdi da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da tuženik odgovora u okviru obveza koje je preuzeo sklapanjem konkretne police za osiguranje od autoodgovornosti. U odgovoru navodi ukupno 49 (četrdeset i devet) odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je izraženo pravno shvaćanje o primjeni prava koje je podudarno s pravnim shvaćanjem prvostupanjskog suda izraženom u pobijanoj presudi s time da je posljednja od tih odluka (Revd 840/2025-2) donesena 11. ožujka 2025. Dodaje da je Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I- 856/2016 od 7. veljače 2017., t. 11., naveo da nije nadležan ocjenjivati međusobnu usklađenost Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015. i 120/2016., dalje ZMO) i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013. i 152/2014., dalje: ZOOP), već da je u nadležnosti redovnih sudova odluka o tome koji će zakon primijeniti kao mjerodavan u konkretnom slučaju. Imajući na umu praksu najvišeg suda u zemlji na koju se u odgovoru na žalbu poziva, tvrdi da su o tome da je mjerodavan ZOOP redovni sudovi zauzeli stav. Činjenica da tužitelj nije zadovoljan zakonskim rješenjem iz tog propisa ne utječe na pravilnost i zakonitost donesene odluke. Zahtijeva naknadu troškova sastava odgovora na žalbu i sudske pristojbe na taj odgovor.

4. Žalba nije osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6.1. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda u točci 8. obrazloženja sadrži razloge zbog kojih je prvostupanjski sud primijenio članak 27. ZOOP-a, a ne članke 161. i 164. ZMO-a pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi određeno poziva tužitelj tvrdeći da se sud u pobijanoj presudi „uopće nije izjasnio zašto NE primijeniti odredbu čl. 161. i čl. 164. ZOMO-a“.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete nastale u prometnoj nezgodi koju je uzrokovao osiguranik tuženika 14. listopada 2007., u kojoj je osiguranica tužitelja EH sudjelovala kao putnik u (drugom) vozilu.

8. Tužitelj svoj zahtjev temelji na činjenici da je njegova osiguranica EH u toj prometnoj nezgodi zadobila tjelesne ozljede uslijed kojih joj je nastupila profesionalna nesposobnost za rad zbog ozljede izvan rada te da je tim povodom tužitelj u upravnom postupku donio rješenje broj 125115 od 22. svibnja 2009. kojim joj je priznao pravo na invalidsku mirovinu od 5. ožujka 2009. U razdoblju od 1. siječnja 2015. do 8. kolovoza 2017. svojoj je osiguranici isplatio mirovinu u iznosu od 27.374,55 kn u kojoj visini tvrdi da mu je nastala šteta koju potražuje tužbom.

9. Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev izrazivši pravno shvaćanje da se u konkretnom predmetu primjenjuje ZOOP prema kojem je tuženik dužan u smislu članka 27. stavka 1. naknaditi tužitelju stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Pritom je člankom 27. stavkom 2. i 3. toga Zakona određeno da se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. S obzirom na to da je u ovom predmetu tužitelj svojoj oštećenoj osiguranici u utuženom razdoblju isplaćivao invalidsku mirovinu zbog profesionalne radne nesposobnosti koja je posljedica ozljede izvan rada, prvostupanjski sud zaključuje da nema razlike koja se u smislu članka 27. stavka 3. ZOOP-a u vezi sa stavkom 2. smatra stvarnom štetom za koju tuženik odgovara u smislu članka 27. stavka 1. tog Zakona.

10. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju pregledavanja isprava i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Stoga nije u pravu žalitelj niti kada tek paušalno navodi da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju ne navodeći pritom koje su činjenice pogrešno utvrđene, odnosno koje od odlučnih činjenica nisu utvrđene.

11. Žalbeni se navodi u bitnome iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o primjeni ZOOP-a pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Žalitelj tvrdi da mu isplatom svake mjesečne mirovine u visini izvršene isplate nastaje šteta te da za utvrđivanje osnove i visine nastale štete za tužitelja kao posebni propis treba primijeniti ZMO koji definira stvarnu štetu kao novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, a ne ZOOP.

13. Pravno shvaćanje tužitelja nije pravilno.

14. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama toga Suda (Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 206/2022-2 od 23. ožujka 2022., Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022., Rev-678/2022 od 3. studenog 2022., Rev-866/2022 od 30. kolovoza 2022., Rev- 1254/2022 od 17. siječnja 2023., Rev-193/2023 od 22. ožujka 2023., Rev-235/2023 od 4. travnja 2023., Rev-131/2023 od 5. prosinca 2023., Revd-570/2024 od 10. prosinca 2024. i Revd-840/2025 od 11. ožujka 2025). S obzirom na to da je to pravno shvaćanje doneseno u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, primjenjivo je i u ovom predmetu.

15. Prema ocjeni ovog suda, a u skladu s jasnim izričajem odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP-a, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Pritom se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom položaju kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-om na temelju kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti pa tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego na temelju zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju koji je uređen ZOOP-om kao posebnim zakonom.

16. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja o predmetu spora odlučio primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. toga Zakona koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

17. Prema članku 27. ZOOP-a obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda kada bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu. S obzirom na to da u ovom predmetu rješenjem tužitelja utvrđena mirovina zbog ozljede izvan rada, ne postoji razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stoga su pravilno primijenjene odredbe članka 27. stavaka 1. i 3. ZOOP-a kada je zbog nepostojanja stvarne štete u smislu tog Zakona, tužbeni zahtjev odbijen.

18. Na pravilnost primjene materijalnog prava ne utječu pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatska koja su izražena u žalbi priloženoj odluci broj U-III-1088/2017 od 28. rujna 2021. i rješenju broj U-I-856/2016 od 7. veljače 2017.

18.1. Suprotno tumačenju tužitelja o dosegu i učincima te odluke, predmet postupka u povodu ustavne tužbe o kojoj je odlučno u odluci broj U-III-1088/2017 od 28. rujna 2021. nije bilo tumačenje primjenjivog zakona, nego ocjena je li podnositelju ustavne tužbe bilo povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na pošteno suđenje u postupku provedenom pred redovnim sudovima u okolnostima tog konkretnog predmeta, a radi ocjene je li to pravo povrijeđeno zbog „dubokih i dugotrajnih razlika“ u primjeni materijalnog prava u praksi hrvatskih sudova. U tom se smislu Ustavni sud Republike Hrvatske nije bavio time koji je propis primjenjiv, nego je ocjenjivao postoji li nekonzistentna sudska praksa i ako postoji je li bilo neučinkovitosti mehanizma za njezino prevladavanje primjenjujući na okolnosti tog predmeta mjerila za ocjenu zaštite prava na poštene suđenje zbog različite sudske prakse o istom pravnom pitanju koje je u svojoj praksi razvio Europski sud za ljudska prava.

18.2. Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-856/2016 od 7. veljače 2017. doneseno je u postupku u povodu prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti članka 161. ZMO-a koji propis nije primjenjiv u ovom predmetu. U tom rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske nije izrazio pravno shvaćanje o primjeni mjerodavnog propisa, nego je naveo da su za tu primjenu, kako pravilno navodi tuženik u odgovoru na žalbu, mjerodavni redovni sudovi.

19. Žalba ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka niti je ta odluka donesena uz bitne povrede postupka na koje ovaj sud u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

20. S obzirom na to da ne postoje u žalbi istaknuti razlozi kao niti oni na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP- a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

21. Odlučujući o troškovima nastalim u povodu odbijenog pravnog lijeka (članak 166. stavak 1. ZPP-a), ocjena je ovog suda da troškovi sastava odgovora na žalbu nisu bili potrebni za odlučivanje o žalbi pa je odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova sastava tog podneska.

U Varaždinu 1. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec