Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Poslovni broj Gž-1226/2024-6

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Branke Guljaš, predsjednice vijeća, suca izvjestitelja i člana vijeća Berislava Babića i Katice Krajnović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LUF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Volić, Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. iz Garešnice, protiv 1. tuženika LU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. tužene IUF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 3. tužene IU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Radomir Borotić, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Radomir Borotić i Darko Novačić iz Virovitice, radi iseljenja, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj Ps-8/2023-22 od 21. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba 1. tuženika LU, 2. tužene IUF i 3. tužene IU odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj Ps-8/2023-22 od 21. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod toč I. i II. izreke.

II. Odbija se zahtjev 1. tuženika LU, 2. tužene IUF i 3. tužene IU za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Nalaže se tuženima LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IUF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da se isele iz kuće koja se nalazi na adresi [adresa], i to na nekretnini koja je upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to kč. br. [katastarska čestica] kuća [adresa] dvor, oranica [adresa] sa 1303 m2, kuća br. [adresa] i dvor [adresa] sa 593 m2 i oranica [adresa] sa 710 m2, te da navedenu nekretninu predaju tužiteljici LUF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u posjed, slobodnu od osoba i stvari, sve to u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženima da tužiteljici solidarno podmire trošak parničnog postupka u iznosu od 2.337,02 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. lipnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu od 915,48 EUR."

2. Protiv dijela te presude u kojem je usvojen zahtjev tužiteljice (toč. I. izreke), kao i protiv dijela odluke kojim je naloženo da nadoknade troškove postupka (toč II. izreke), žalbu su izjavili 1. tuženik LU, 2. tužena IUF i 3. tužena IU zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07., 84/08., 96/08. – odluka USRH, 123/08., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu prvostupanjsku presudu preinači na način da tužbu odbije u cijelosti, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se ukazuje u žalbi jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se sa sigurnošću ispitati, a nije počinjena ni koja druga bitna povreda iz navedenog članka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za iseljenje 1. tuženika LU, 2. tužene IUF i 3. tužene IU s nekretnine u njenom vlasništvu te da ju slobodnu od osoba i stvari 1. tuženik LU, 2. tužena IUF i 3. tužena IU IUF predaju u posjed i vlasništvo tužiteljice.

7. Među strankama je nesporno da je tužiteljica vlasnica nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica], kuća br. [adresa], dvor, oranica [adresa] sa 1303 m2 i kuća br. [adresa] i dvor [adresa] sa 593 m2 i oranica [adresa] sa 710 m2. Nesporno je i da u dvorišnom objektu (kući) koja se nalazi na predmetnoj nekretnini stanuju 1. tuženik LU, 2. tužena IUF i 3. tužena IU te da su isti u kući stanovali uz dozvolu prijašnjih suvlasnika ŠU i FU. Zatim je nesporno kako je ŠU suprug tužiteljice, a FU njegov brat te da su isti bili suvlasnici u ½ dijela te nekretnine, a da je FU svoj suvlasnički dio prodao svom bratu, ŠU, da bi potom ŠU darovao nekretninu tužiteljici. Nesporno je i da je tužiteljica snaha 1. tuženika LU, a da su ŠU i FU, njegovi sinovi iz prvog braka, a da su 2. tužena IUF i 3. tužena IU, supruga i kćerka 1. tuženika LU, iz drugog braka. Također je nesporno da je prijašnji suvlasnik nekretnine u ½ dijela, FU, dao punomoć 1. tuženiku LU da može stanovati u kući, ali da nije u korist istoga osnovao pravo služnosti stanovanja na nekretnini niti po jednoj zakonskoj osnovi, kao što je nesporno da tužiteljica nije ovlastila 1. tuženika LU, 2. tužene IUF i 3. tužene IU na stanovanje na predmetnoj nekretnini niti korištenje nekretnine na neki drugi način.

8. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, odnosno pravni interes tužiteljice, jer 1. tuženik LU, 2. tužena IUF i 3. tužena IU smatraju da kao posjednici imaju pravo odbiti predaju stvari tužiteljici kao vlasnici te je sporno da li je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir da je 1. tuženik LU imao dozvolu stanovanja u kući od ranijeg vlasnika, budući se radi o obiteljski povezanim osobama. Sporno je i da li je prvostupanjski sud raspravio činjenično stanje po toj osnovi i izveo sve dokaze, a napose u pogledu izvršenih ulaganja 1. tuženika LU u nekretninu. Također je sporno i je li tijekom postupka na pravilan način raspravljeno pitanje zaštite prava na dom.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, članak 161. stavak 1.i 162. stavak 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Narodne novine broj 91/96, 73/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 – dalje: ZV) kada je naložio 1. tuženiku LU, 2. tuženoj IUF i 3. tuženoj IU da isele iz nekretnine i istu predaju tužiteljici kao vlasnici u posjed jer je tužiteljica dokazala da je vlasnica predmetne nekretnine, a da se 1. tuženik LU, 2. tužena IUF i 3. tužena IU IUF u istoj nalaze bez ikakve pravne osnove.

10. Pritom se kao neosnovani ukazuju žalbeni navodi 1. tuženika LU, 2. tužene IUF i 3. tužene IU o nepostojanju aktivne legitimacije i pravnog interesa tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe, budući je u postupku utvrđeno kako je ista vlasnica predmetne nekretnine, da se 1. tuženik LU, 2. tužena IUF i 3. tužena IU u istoj nalaze bez ikakve pravne osnove i da iz njihovog iskaza na ročištu održanom kod prvostupanjskog suda jasno proizlazi kako smatraju da ne trebaju iseliti s predmetne nekretnine.

11. 1. tuženik LU, 2. tužena IUF i 3. tužena IU u žalbi ističu da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da isti u predmetnoj nekretnini stanuju bez ikakve pravne osnove jer da je 1. tuženik LU usmeno sa svojim sinom FU, kao bivšim suvlasnikom nekretnine u ½ dijela, dogovorio da može stanovati u predmetnoj nekretnini. Stoga smatraju da je prvostupanjski neosnovano odbio dokazni prijedlog za saslušanjem FU, jer bi se iz njegovog iskaza moglo utvrditi da je isti u više navrata iskazivao kako njegov otac može ostati živjeti u kući s obitelji.

11. 1. Iz navedenih navoda proizlazi kako žalitelji upiru da je FU, kao suvlasnik nekretnine, svome ocu, 1. tuženiku LU, ustvari osnovao pravo služnosti stanovanja i to usmenim putem. Međutim taj žalbeni navod nije osnovan s obzirom da se pravo služnosti na nekretnini može steći samo na načine propisane člankom 218- 230. ZV-a.

12. Vlasnik poslužne stvari može osnovati služnost (između ostalog, na njoj u nečiju korist) u sporazumu sa stjecateljem – temeljem ugovora. Ugovor kojim se osniva služnost mora zadovoljavati opće pretpostavke za valjanost ugovora. Pretpostavke koje zakon posebno propisuje jest pisani oblik, ako je poslužna stvar nekretnina, a sukladno članku 219. stavak 4. ZV-a.

13. Ugovor sam za sebe nije dovoljan za nastanak služnosti nego je potreban i način stjecanja, a način stjecanja služnosti na nekretnini je uknjižba služnosti u zemljišnu knjigu sukladno članku 220. ZV. To je pravilo, od kojeg su moguće i iznimke i to samo ako sam zakon za određenu situaciju propisuje drugačije ili ako nekretnina nije upisana u zemljišnu knjigu.

14. Dakle, upis služnosti u zemljišne knjige ima konstitutivni karakter za stjecanje prava služnosti pravnim poslom pa već iz tog razloga nije osnovan žalbeni navod da je FU usmenim putem sklopio ugovor kojim je osnovano pravo doživotnog stanovanja u korist 1. tuženika LU (vidi Rev-3003/2015 od 15. rujna 2021. godine).

15. Pritom valja navesti kako je FU imao takvu mogućnost kada je bio suvlasnik predmetne nekretnine u ½ dijela, međutim isti nije ugovorio pravo doživotnog stanovanja na nekretnini u korist 1. tuženika LU, već upravo suprotno, isti je suvlasnički dio nekretnine prodao svome bratu ŠU. Stoga je na takav način FU manifestirao svoju volju u svezi raspolaganja spornom nekretninom te je i njegovo saslušanje na sporne okolnosti među strankama nepotrebno, a kako je to pravilno i utvrdio prvostupanjski sud.

16. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi kako je tužiteljica dokazala vlasništvo predmetne nekretnine koju je stekla na temelju pravnog posla darovanjem od supruga ŠU koji je nekretninu stekao darovanjem i kupoprodajom, a o čemu su 1. tuženik LU, 2. tužena IUF i 3. tužena IU, prema svojim iskazima imali saznanja te isti ugovor o darovanju nisu osporavali pa isticanje postojanja valjane pravne osnove za korištenje predmetne nekretnine navodima da se radi o zajedničkim ulaganjima u nekretninu i da je 1. tuženik imao dozvolu stanovanja u istoj ne utječe na ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice u ovom postupku niti je pravno odlučno.

17. Naime, 1. tuženik LU, 2. tužena IUF i 3. tužena IU su tijekom postupka prvenstveno tvrdili kako je dvorišni objekt u kojem stanuju izgrađen od strane 1. tuženika LU, nakon što je s obitelji došao živjeti na nekretninu, a kako je isto bilo suprotno dokazima u spisu, posebno priloženim fotografijama objekta u trenutku njihovog dolaska na nekretninu, isti su promijenili svoje tvrdnje i pozvali se na činjenicu ulaganja u nekretninu.

18. Međutim, provedenim dokazima, a tako i saslušanjem samih žalitelja, utvrđeno je da se nije radilo o ulaganjima većeg opsega, već radovima radi preuređenja nekretnine, a koji radovi su tijekom godina izvršeni ne samo od 1. tuženika LU, već i od drugih članova obitelji te su na takav način i financirani. Stoga je i suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno odbio dokaz radi provođenja očevida i građevinskog vještačenja, na okolnosti tko je od članova obitelji koliko uložio u nekretninu. Ovo sve iz razloga jer 1. tuženik LU, 2. tužena IUF i 3. tužena IU nisu istakli prigovor retencije ili zadržanja pa sud nije dužan ocjenjivati mogućnost primjene prigovora zadržanja tužiteljeve stvari do eventualne naknade izvršenih ulaganja koje mora biti jasno i nedvosmisleno istaknuto kada se radi o ovlaštenju poštenog posjednika iz čl. 164. st. 2. ZV-a, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

19. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno raspravio i pozivanje1. tuženika LU, 2. tužene IUF i 3. tužene IU IUF na prigovor prava na poštivanje doma u smislu odredbe članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, br. 18/97., 8/99., 14/02., 13/03. 9/05., 1/06. i 2/10. – dalje: Konvencija) u svezi odredbe članka 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 85/10. i 5/14. dalje: Ustav).

20. Prvostupanjski sud je utvrdio neosnovanost tog prigovora u svjetlu odredbi Konvencije i Ustava, budući je u postupku utvrđeno kako je 2. tužena IUF EU suvlasnica nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica], kuća i dvor [adresa] sa 226 čhv u 1/3 dijela. U postupku je utvrđeno kako se u naravi radi o kući s dvorištem i okućnicom, dok iz dokaza u spisu proizlazi kako žalitelji samostalno posjeduju tu nekretninu, a da je ista podobna za stanovanje.

21. Dakle, u konkretnom slučaju utvrđeno je kako žalitelji imaju riješeno stambeno pitanje te se nalaganjem iseljenja postiže legitimni cilj i štiti legitimno vlasništvo tužiteljice, koja kao vlasnik ima pravo posjedovati svoju stvar pa se ne radi postupanju koje ne bi bilo u skladu s čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Stoga je i odluka o iseljenju u skladu s domaćim pravom te se ostvarivanje prava tužiteljice nije moglo izvršiti blažom mjerom.

22. Budući da žalitelji nisu naveli određene razloge pobijanja odluke o troškovima postupka, ovaj sud je istu ispitao u odnosu na razloge na koje pazi po službenoj dužnosti te utvrdio da je ista zakonita i pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23).

23. 1. tuženiku LU, 2. tuženoj IUF i 3. tuženoj IU nije priznat trošak žalbe, jer sa istom nisu uspjeli (članak 154. stavak 1. ZPP).

24. Dakle, s obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP- a).

Osijek, 25. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Guljaš