Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-613/2021-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sudaca Vesne Stokrp kao predsjednika vijeća, Ivane Mašić kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Josipa Štrucelja kao člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice PB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 2. tužiteljice FB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i 3. tužiteljice ĆB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], sve zastupane po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika Grad Zadar, OIB: 09933651854, Zadar, Narodni trg 1, zastupanog po punomoćniku Ivi Brkiću, odvjetniku u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-28/2017 od 1. lipnja 2021., na sjednici održanoj 1. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-28/2017 od 1. lipnja 2021. u dijelu pod I. i III. izreke presude te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovljeni postupak.

II Ukida se rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-28/2017 od 1. lipnja 2021. sadržano u točki II. izreke prvostupanjske presude te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovljeni postupak.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom i rješenjem je odlučeno:

„I. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

2. Dužan je tuženik isplatiti tužiteljicama, na jednake dijelove, ukupan iznos od 707.889,60 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počevši od 04. travnja 2016. pa do isplate po stopi od 8,14 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

3. Dužan je tuženik nadoknaditi tužiteljicama prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbacuje se tužba tužiteljica pod 1-3) u dijelu u kojem glasi:

"1. Utvrđuje se da je tuženik vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ukupne površine 164 m2, za cijelo, koja nekretnina je u skici sudskog očevida od 06. srpnja 2017., koju skicu je izradio geometar UB i koja skica je sastavni dio ove presude, označena likom i točkama 1-2-3-4-5-6-7-8-9-10-11-12-1 te dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 272 m2, za cijelo, koja nekretnina je u skici sudskog očevida od 06. srpnja 2017., koju skicu je izradio geometar UB i koja skica je sastavni dio ove presude, označena likom i točkama 14-15-16-17-18-19-20-21-22-23- 24-25- 26-27-28-29-30-14 te je isti, temeljem ove presude i po njenoj pravomoćnosti, ovlašten izvršiti upis prava vlasništva na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na svoje ime za cijelo te na opisanom dijelu čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] a nakon provedenog postupka parcelacije, na svoje ime uz istodobno brisanje toga prava sa imena tužiteljica za njihov suvlasnički dio, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Dužne su tužiteljice pod 1-3) nadoknaditi tuženiku parnični trošak ovog postupka u iznosu od 90.000,00 kn i to svaka po 30.000,00 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troška odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da su tužiteljice pod 1-3) povukle dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nekretninu oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].“

2. Protiv točke I., II. i III. pobijane odluke žalbu izjavljuju tužiteljice zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. – u daljnjem tekstu ZPP) pa predlažu da drugostupanjski sud uvaži žalbu i da pobijanu presudu i rješenje preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev tužiteljica u cijelosti i dosudi im parnični trošak kao i trošak sastava žalbe, podredno da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje da je tuženik vlasnik realnog dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ukupne površine 164 m[2] kako je označeno u skici vještaka žutom bojom i točkama 1-2-3-4-5-6-7-8-9-10-11-12-1, u naravi asfaltirana [adresa]; te realnog dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 272 m[2] , na skici vještaka označeno plavom bojom i točkama 14-15-16-17-18-19-20-21-22-23-24-25-26-27-28- 29-30-14, u naravi bijeli kolni put, uz ovlaštenje na provođenje parcelacije i upis u zemljišnu knjigu; kao i zahtjev za isplatom tržišne vrijednosti opisanih nekretnina u iznosu od 707.889,60 kn / 95.920,00 EUR, a s obzirom na tvrdnju tužiteljica da je tuženik faktički izvlastio tužiteljice bez provedenog postupka izvlaštenja i bez isplate bilo kakve naknade za navedene dijelove nekretnina.

6. Pošavši od utvrđenja prvostupanjskog suda i temeljem izvedenih dokaza u spisu utvrđeno je :

- da čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina], u naravi predstavljaju djelomično asfaltiranu cestu i to [adresa], djelomično betonirani parking i zemljanu površinu, odnosno šljunčani put, a što proizlazi iz skice sudskog očevida od 14. kolovoza 2017.,

- da tržišna vrijednost predmetne nekretnine iznosi 95.920,00 EUR (prije 707.808,60 kn), što je utvrđeno nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka Maje Iveković od 14. kolovoza 2018.,

- da je predmetna nekretnina u momentu podnošenja tužbe bila uknjižena na ime tužiteljica prema njihovim suvlasničkim udjelima,

- da su tužiteljice suvlasništvo navedenih nekretnina upisale u zemljišnim knjigama kao nasljednice iza smrti njihovog oca EB i majke HB,

- da je iz iskaza svjedoka OB, IB i NB utvrđeno da je na istim nekretninama postojao asfalt 80-ih godina, kao i neasfaltirani put koji se kao takvi koriste od tada do dan danas

- da iz Odluke o izmjeni naziva ulica i trgova u gradu [adresa] objavljene u Službenom vjesniku Općine Zadar br. 8 od 11. srpnja 1991., proizlazi da je već tada bila formirana predmetna [adresa], koja se ranije zvala [adresa] te da iz izvadaka Geoportala sa stanjem predmetnih nekretnina na dan 28. ožujka 2004. i 25. srpnja 2006. proizlazi da su i asfaltirani i neasfaltirani predmetni putovi već bili formirani.

7. Temeljem navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja zaključuje da su predmetne nekretnine oduzete od strane tuženika izgradnjom ceste, a kako je tužba podnijeta 2017., a do faktičnog deposediranja od kada počinje teći zastarni rok od 5 godina, došlo još 80-ih godina kada je na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] već bio položen asfalt, odnosno kada je na čestici zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] već bio formiran put, to je zahtjev tužiteljica za naknadom radi oduzimanja istih nekretnina zastario, radi čega je odbio tužbeni zahtjev s tog osnova. S obzirom da je odbijen zahtjev za isplatom, prvostupanjski sud je odbacio zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva zbog nedostatka pravnog interesa.

8. S navedenim utvrđenjima ne može se složiti ovaj sud.

9. Ovaj je sud stava da tužiteljice imaju pravni interes u ovom postupku tražiti utvrđenje prava vlasništva tuženika nad realnim dijelovima nekretnina, kako je specificirano u tužbenom zahtjevu, prije svega iz razloga što se pravni interes za postavljanje kondemnatornih tužbenih zahtjeva pretpostavlja, te ovaj sud zaključuje da tužiteljice imaju pravni interes uskladiti stvarno stanje na nekretninama u svom vlasništvu sa stanjem u zemljišnoj knjizi i tražiti uknjižbu prava vlasništva tuženika kao stjecatelja, uz istodobno brisanje svog prava vlasništva (analogno pravilu iz članka 95. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, 108/17). Nadalje, tužiteljice su na ročištu od 17. ožujka 2021. istaknule da je rješenjem zemljišnoknjižnog odjela prvostupanjskog suda poslovni broj Z-29231/20 naložen upis prava vlasništva u korist tuženika na dijelu predmetnih nekretnina tužiteljica, iz čega proizlazi da je moguće tuženik udovoljio ovom dijelu tužbenog zahtjeva nakon podnošenja tužbe, u cijelosti ili djelomično. Sud je odbio dokazni prijedlog da se pribavi spis zemljišnoknjižnog suda poslovni broj Z-29231/20, slijedom čega je ostalo nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vezano za činjenicu je li i na kojim dijelovima predmetnih nekretnina došlo do uknjižbe prava vlasništva tuženika i upisa nekretnina tužiteljica kao javnog dobra u općoj uporabi.

10. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, smatrajući da je došlo do zastare potraživanja tužiteljica, pri čemu je zastarni rok računao od asfaltiranja i formiranja predmetnih cesta, pa je smatrao da je tada došlo do oduzimanja posjeda.

11. Za asfaltirani dio je sud utvrdio da je već 1991. bila formirana [adresa], a uvidom u izvatke s Geoportala na dan 28. ožujka 2004. i 25. srpnja 2006. zaključio je da je neasfaltirani put već tada bio formiran.

12. Za početak tijeka roka zastare u slučajevima oduzimanja zemljišta bez zakonom predviđenog postupka, sukladno ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, valja uzeti trenutak u kojemu je nekretnina postala opće dobro, uslijed čega je prestalo vlasništvo prijašnjeg vlasnika; odnosno trenutak u kojemu vlasnik više ne može s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju te nekretnine u posjed (Vrhovni sud Republike Hrvatske odluke Rev 807/2016-3 od 6. listopada 2020., Rev 1699/2016-2 od 5. veljače 2020., Rev-2433/18 od 28. siječnja 2020., Rev-763/22 od 12. srpnja 2023.). Zastarni rok ne može početi teći prije nego što je nekretnina faktički postala javno dobro u općoj uporabi, kao nerazvrstana cesta koja se koristi za promet vozilima i koju svatko može slobodno koristiti na način propisan Zakonom o cestama.

13. U odnos na neasfaltirani put, odnosno realni dio kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 272 m[2] , na skici vještaka označeno plavom bojom i točkama 14-15-16-17-18- 19-20-21-22-23-24-25-26-27-28-29-30-14, u naravi bijeli kolni put, iz provedenih dokaza proizlazi da je riječ o makadamskom putu, koji nije asfaltiran i nije uređen sukladno članku 4. i članku 100. Zakona o cestama (Narodne novine broj 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22, 4/23, 133/23), dok iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su za neasfaltirani put plaćali rentu prednicima tužiteljica, da su taj put "probili" ljudi koji su uz njega napravili kuće, da su se tužiteljice usprotivile asfaltiranju neasfaltiranog puta 2017., odnosno da taj put nije asfaltiran jer to nisu dozvolile tužiteljice.

14. S obzirom na navedeno, ovaj se sud ne može složiti s utvrđenjem da je formiranjem makadamskog puta došlo do gubitka prava vlasništva tužiteljica i pretvorbe puta u javno dobro u općoj uporabi, a s obzirom na to da nije utvrđeno da je put formirao tuženik, da ga je planirao u bilo kakvoj projektnoj dokumentaciji, niti da ga je priveo svrsi u smislu asfaltiranja i izgradnje, kao niti da se put održava, upravlja njime i vrše mjere za zaštitu sukladno odredbama Zakona o cestama. Također, nije utvrđeno je li uopće i, ako je, od kada je, predmetni put u općoj uporabi, s obzirom na iskaze svjedoka i položaj predmetnog makadamskog puta, iz kojih proizlazi da isti koriste samo vlasnici kuća smještenih uz put.

15. U odnosu na asfaltirani put, odnosno realni dio kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ukupne površine 164 m[2] kako je označeno u skici vještaka žutom bojom i točkama 1- 2-3-4-5-6-7-8-9-10-11-12-1, u naravi asfaltirana [adresa], iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su asfaltiranu cestu asfaltirali ljudi koji su u blizini imali kuće, njih 10-ak, a što su učinili nakon što su dali novce predniku tužiteljica, koji im je tek onda dozvolio da asfaltiraju put.

16. S obzirom na navedeno, ovaj se sud ne može složiti s utvrđenjem niti da je asfaltiranjem puta došlo do gubitka prava vlasništva tužiteljica i pretvorbe puta u javno dobro u općoj uporabi, a s obzirom na to da nije utvrđeno da je put asfaltirao tuženik, već iz iskaza svjedoka proizlazi da su ga asfaltirali ljudi koji su u blizini imali kuće, i to po odobrenju prednika tužiteljica. Niti u odnosu na ovaj put tijekom postupka nije utvrđeno da ga je tuženik planirao u bilo kakvoj projektnoj dokumentaciji, niti da ga je tuženik priveo svrsi u vidu asfaltiranja i dovršetka gradnje, kao niti da se put održava, upravlja njime i vrše mjere za zaštitu sukladno odredbama Zakona o cestama. Također, nije utvrđeno je li uopće i, ako je, od kada je, predmetni asfaltirani put u općoj uporabi.

17. Nadalje, ističe se da zastara, sukladno stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava (primjerice odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3062/2019 od 3. studenog 2020., točka 4.4.), predstavlja ograničenje prava na pristup sudu, a svako ograničenje prava na pristup sudu mora u okolnostima konkretnog slučaja biti razmjerno, to jest mora biti uspostavljena (pravedna) ravnoteža između nametnutog ograničenja i cilja koji se želi postići.

18. U odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3062/2019 od 3. studenog 2020., pozivom na pravno shvaćanje iz presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetima Howald Moor i drugi protiv Švicarske, broj 52067/10 i 41072/11 od 11. ožujka 2014. i Esim protiv Turske, broj 59601/09 od 17. rujna 2013., zahtijeva se da se prema specifičnim okolnostima konkretnog slučaja ispita je li ograničenje prava na pristup sudu uslijed zastare u okolnostima konkretnog slučaja razmjerno (je li prema specifičnim okolnostima konkretnog slučaja oštećeniku nerazmjerno ograničeno pravo na pristup sudu), to jest je li prema specifičnim okolnostima pojedinog slučaja uspostavljena (pravedna) ravnoteža između nametnutog ograničenja i cilja koji se želi postići.

19. Pritom se neproporcionalnim ograničenjima smatra uređenje kada je oštećenik bio u nemogućnosti pristupiti sudu jer je njegov zahtjev za naknadu štete zastario istekom objektivnog roka, a on je zbog opravdanih razloga za štetu i njezin opseg saznao naknadno (kada bi trebao početi teći subjektivni zastarni rok).

20. Nadalje, primjena zastarnih rokova mora biti predvidiva za stranke, s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (primjerice presude Europskog suda za ljudska prava Osu protiv Italije, broj 36534/97, presuda od 11. srpnja 2002.; jednako u predmetu P, kao i u predmetu Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, presuda od 19. srpnja 2011.; Artashes Antonyan protiv Armenije, zahtjev broj 24313/10, presuda od 22. listopada 2020., točka 42. i 43.).

21. U predmetu F i Ventura protiv Italije (broj 24638/94, presuda od 30. svibnja 2000., točka 63. – 73.) Europski sud za ljudska prava je ukazao da svako miješanje javne vlasti u mirno uživanje vlasništva treba biti zakonito, te da zahtjev zakonitosti znači (između ostalog) da pravila domaćeg prava moraju biti dovoljno dostupna, precizna i predvidiva. Utvrđeno je da se prijenos vlasništva na vlasti dogodio tijekom razdoblja posjeda bez pravnog osnova (sine titulo), automatski po dovršetku javnih radova, te da se takva situacija ne može smatrati "predvidivom". Sud je izrazio rezerve glede spojivosti sa zahtjevom zakonitosti mehanizma koji, općenito govoreći, omogućava vlastima imati koristi od nezakonite situacije u kojemu je zemljoposjedniku serviran fait accompli. U vezi s navedenim, i pored činjenice da je talijanski sud primijenio petogodišnji rok zastare od datuma završetka radova uslijed čega su podnositelji zahtjeva bili lišeni naknade štete, Europski sud za ljudska prava je utvrdio da je miješanje države u pravo vlasništva bilo proizvoljno i stoga nije sukladno članku 1. Protokola broj 1.

22. Zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) prvostupanjski sud nije utvrdio sve činjenične okolnosti, a koje su relevantne za pravilnu primjenu materijalnog prava shodno pravnom shvaćanju iznijetom u prethodno citiranim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, i to osobito okolnosti jesu li i kada su predmetne nekretnine faktički prešle u status javnog dobra u općoj uporabi, u smislu odredaba Zakona o cestama, imajući u vidu okolnosti na koje je ukazano ovom presudom.

23. Ukoliko sud sa sigurnošću neće moći utvrditi trenutak faktičkog prelaska nekretnine u status javnog dobra u općoj uporabi, za sve ili dio nekretnina koje čine predmet tužbenog zahtjeva, kao trenutak početka tijeka zastare uzet će uknjižbu tuženika na predmetnim nekretninama (sukladno pravnom stajalištu izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-763/2022 od 12. srpnja 2023.).

24. Nadalje, imajući u vidu držanje stranaka i svjedoka vezano za predmetne nekretnine, te naprijed navedene zahtjeve vezano za predvidivost zastarnog roka i odnos ravnoteže između nametnutog ograničenja (zastarom) i cilja koji se želi postići, u slučaju da utvrdi da su tužiteljice iz opravdanih razloga za promjenu namjene nekretnine saznale istekom objektivnog zastarnog roka, zastara počinje teći od onog trenutka kada su saznale za promjenu namjene nekretnine, neovisno od trenutka kada objektivno više nisu mogle s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju u posjed te nekretnine.

25. Slijedom navedenoga, ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava u smislu članka 365. stavak 2. ZPP, ovaj sud smatra kako je u predmetnoj presudi došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, te je ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355. ZPP. Stoga je temeljem članka 369. stavak 1. i članka 370. ZPP ukinuta prvostupanjska presuda te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

26. U nastavku postupka sud prvog stupnja će provesti dokaze predložene po strankama i potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje, kako je ukazano ovim rješenjem, te ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka – odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi članka 338. stavak 4. ZPP.

U Karlovcu 1. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Vesna Stokrp