Poslovni broj: P-2864/2025-8

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. rujna 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Igora Metelka, odvjetnika i punomoćnika tuženika Nataše Pletikosa, odvjetnice, dana 30. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 17366 sklopljenog dana 3.2.2006. između prednika tužitelja i tuženog, a koja:

- u dijelu čl. III. glasi: “TROŠKOVI: Troškovi zaključenja Ugovora (uklj.22% PDV-a)… 760,30 CHF.”

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.382,61 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.382,72 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 18. travnja 2025. godine navodi kako je dana 3. veljače 2006. g. između tuženoga i prednika tužitelja sklopljen je Ugovor o kreditu br. 17366 prema kojem je tuženik kao kreditor, predniku tužitelja kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 22.483,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima. Prednik tužiteljice preminuo je dana 18.2.2008, te je tužiteljica, zajedno sa svojom majkom i suprugom preminuloga, proglašena nasljednicom. Kao takva, sklopila je sa tuženim Sporazumno očitovanje dana 9.2.2009. kojim je u toč. 3 i konstatirano da tužiteljica kao nasljednica preuzima u cijelosti sva prava i obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu, a tuženi pristaje na preuzimanje. Odredbom čl. III. predmetnog Ugovora tuženi je obvezao tužitelja na plaćanje troškova zaključenja ugovora (tzv. ulazne naknade) u visini od 760,30 CHF. Tužitelju je naplaćena ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva, dana 10.2.2006., u iznosu od 3.615,69 kn, odnosno eurska protuvrijednost prema službenom tečaju HRK – EUR u iznosu od 479,88 Eur. O samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva, ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tužitelju tuženi prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu. Naime, sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP, NN 96/03), odnosno odredba čl. 49. aktualnog ZZP (NN 41/14 I kasnije izmjene), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Posljedično, tužitelj nije mogao niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Nadalje, tuženi je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za navedenu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženi naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca I potrošača, umjesto da je naknadu ukalkulirao u ugovorenu redovnu, nominalnu kamatu koju tužitelj već plaća kao cijenu kredita.

2. U svom odgovoru na tužbu navodi da ističe prigovor zastare potraživanja te prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Budući da je iznos na osnovi troškova obrade predmetnog Ugovora isplaćen još 2006. godine, a tužba je podnesena u travnju 2025. godine, sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, budući da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Isto potvrđuje Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 1163/2024, od dana 2. srpnja 2024. godine, u kojoj je kao bitno navedeno sljedeće: „ … čak i u slučaju kada bi tužitelj mogao osnovano potraživati taj novčani iznos s pripadajućim kamatama prema odredbi članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud napominje da je to tužiteljevo potraživanje zastarjelo, to jest da je osnovan tuženikov materijalno pravni prigovor zastare, a kojeg je tuženik istaknuo još u svom odgovoru na tužbu zastarijevanje počinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tara druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima, što u ovom predmetu i nije sporno a bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u danjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Tuženik osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik se, opreza radi, očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu, što tuženik dokazuje i dostavom primjerka ugovora s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio. Navedeno proizlazi i iz činjenice da je tuženik 2005. i 2006. godine od ukupnog broja sklopljenih ugovora čak 57,58% sklopio u valutom u eurima. Tuženik ističe da su tužiteljevi navodi o ništetnosti naknade za obradu kredita promašeni te da je ista valjano ugovorena. Nejasno je po kojoj osnovi tužitelj zaključuje da je odredba o troškovima obrade Ugovora o kreditu nepoštena, budući da je ista u cijelosti zakonita i valjano ugovorena. Ulazne naknade kredita odnose se na troškove obrade, odnosno administrativnih troškova obrade zahtjeva za sklapanje ugovora, pregleda dokumentacije, sastavljanje ugovora, koji je trošak točno određen prije sklapanja predmetnog Ugovora i koji je detaljno tužitelju objašnjen te o kojem se moglo s tuženikom pregovarati. Nadalje, tuženik ističe da troškovi obrade kredita uključuju i trošak solemnizacije sporazuma o osiguranju s osnova Ugovora, upis fiducijarnog prava vlasništva te i trošak police obveznog auto osiguranja. Troškove premije za policu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti prema Croatia Osiguranja d.d. za 1. godinu financiranja je umjesto tužitelja snosio tuženik. Navedeno je vidljivo iz liste ulaznih računa tuženika, koja se dostavlja u privitku, dok je iz knjigovodstvene kartice je vidljivo da navedeni trošak nije prefakturiran tužitelju. Navedene troškove bi korisnik kredita ionako snosio sam jer su bili nužni za ispunjenje pravnog posla te u konačnici prijenosa vlasništva vozila na tužitelja. Tuženik je prije podnošenja zahtjeva i u prilikom potpisa Ugovora, mogao odlučiti da će troškove snositi sam neovisno o tuženiku. Kada korisnik kredita uzima kredit bilo za nekretnine, stan ili gotovinski kredit, nužan nusprodukt istog je davanje sredstva osiguranja ovisno o pravnom poslu koji se sklapa. Nadalje, odredbom t. 10. Ugovora, propisano je da trošak javnog bilježnika podmiruje korisnik kredita, a koji trošak je u konkretnom slučaju bio obuhvaćen stavkom iz Ugovora – troškom zaključenja Ugovora. Suprotno navodima tužitelja, postojala je mogućnost pregovora u vezi s troškovima obrade Ugovora i mogućnost tužitelja da sam snosi sve navedene troškove kao korisnik kredita, samo ih u tom slučaju ne bi platio u iznosu od 479,88 EUR već u znatno većem iznosu. Dakle, tužitelj je prije podnošenja zahtjeva bio u cijelosti informiran o svim predviđenim troškovima, što je potvrdio i podnošenjem zahtjeva za zaključenje ugovora o kreditu koji je vlastoručno potpisao, a koji sadrži točno određene sve gore navedene troškove. Slijedom navedenog, tuženik smatra da je predmetna odredba ugovora o kreditu zakonita i valjano ugovorena, budući da se o istoj pregovaralo, da je na istu tužitelj mogao utjecati i mijenjati ju te da nikako nije prouzročila znatnu neravnotežu u međusobnim obvezama. Vrijednost predmeta spora. Tuženik ističe kako vrijednost glavnog zahtjeva tužitelja u točki II. petita tužbe iznosi 478,88 EUR, stoga je nejasno zašto je tužitelj vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 1.807,00 EUR. S obzirom na to da je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora isuviše visoko, predlaže se sudu odrediti vrijednost predmeta spora sukladno visini glavnog zahtjeva, a temeljem odredbe čl. 35. st.1. Zakona o parničnom postupku budući da o istome ovise troškovi postupka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom Sudu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Člankom 6. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 6.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,40% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

4. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade.

5. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza.

6. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve iliodređene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

7. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe.

8. Osim toga, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

9. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

10. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita.

11. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „ Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje LJ prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak 81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

12. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao financijsku dokumentaciju (list 4-10, 21, 27-34 spisa), Ugovor o kreditu (list 12-18 spisa), Rješenje o nasljeđivanju (list 19-20 spisa), storno iznose (list 35 spisa) i iskaz tužitelja osobno dan na ročištu održanom dana 18.9.2025. godine (list 42-43 spisa).

13. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

14. Sud je izvršio uvid u Sporazumno očitovanje te Rješenje o nasljeđivanju O- 2190/08 te je utvrdio da su isti doneseni obzirom da je prednik tužiteljice preminuo dana **.**.2008., te je tužiteljica, zajedno sa svojom majkom i suprugom preminuloga, proglašena nasljednicom. Kao takva, sklopila je sa tuženim Sporazumno očitovanje dana 09.02.2009. kojim je u toč. 3 i konstatirano da tužiteljica kao nasljednica preuzima u cijelosti sva prava i obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu, a tuženi pristaje na preuzimanje. Time je sud utvrdio postojanje aktivne legitimacije tužiteljice.

15. Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 17366 te utvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao leasing kuća i kreditor dana 03.02.2006. godine. Svrha tog kredita je bio kupnja osobnog vozila te je tuženik dostavio na raspolaganje tužitelju iznos od 20.020,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Raiffeisen bank Austria važećem na dan korištenja kredita. Tim kreditom je bila određena naknada od 760,30 CHF kao troškova zaključenja ugovora s PDV-om, a koji iznos je tužitelj mora platiti prilikom prvog korištenja kredita.

16. U svom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 18. rujna 2025. godine tužitelj je iskazao kako je BJ bio njen otac koji je preminuo 2008. godine, a ona je njegova nasljednica. Navedenim ugovorom o kreditu on je kupio osobno vozilo marke Škoda. Njen otac je po zanimanju bio profesionalni vozač te stoga nije imao stručnih znanja i područja ekonomije, bankarstava i sl. Što se tiče navedene naknade njen otac je potpisao navedeni Ugovor o kreditu. Ne zna pojedinosti vezano uz odredbu koja se tiče naknade. Na pitanje da li je njen otac mogao na bilo koji način utjecati na sadržaj te odredbe odgovorila je da nije nego je potpisao to što su mu dali, a nije niti sudjelovao u sastavljanju ugovora već je to napravio tuženik. Na pitanje da li je otac pročitao ugovor prije potpisivanja odgovorila je da je, a na nastavno pitanje da li je razumio odredbe ugovora je odgovorila da vjeruje da je.

17. Iz svega naprijed navedenog sud je utvrdio da je predmetni kredit tužitelj realizirao kod tuženika s namjerom kupnje osobnog vozila, te da stoga isti kredit ima sva obilježja potrošačkog kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da tuženik nije tužitelja obavijestio o navedenoj naknadi kao niti o svrsi ugovaranja iste i što će tom naknadom biti podmireno. Isto tako je sud utvrdio da je ista naknada bila jednostrano unesena od strane tuženika u Ugovor te da se o njoj nije niti pregovaralo.

18. Tužitelj u tužbi navodi da mu je tzv. ulazna naknada naplaćena dana 10.02.2006. godine u iznosu od 3.615,69 kuna / 760,30 CHF, a što sukladno službenom konverzijskom tečaju iznosi 479,88 EUR. Na ročištu održanom dana 03. srpnja 2025. godine tužitelj je izjavio da vrši preinaku tužbe i tužbenog zahtjeva na način da uglavničuje kamatu na naprijed navedeni iznos plaćene naknade od dana 10.2.2006. g. do 18.4.2025. koja iznosi ukupno 902,73 EUR pa tako sada vps iznosi 1.382,61 EUR. Nadalje je izjavio da sada potražuje isplatu iznosa od 1.382,61 EUR od presuđenja do isplate. Nakon ovakvog raspolaganja tužitelja, tuženik je na ročištu koje je održano dana 18. rujna 2025. godine izjavio da da osporava osnov ali ne i visinu tužbenog zahtjeva.

19. Slijedom svega naprijed navedenog sud je utvrdio visinu tužbenog zahtjeva iz tč. II. istog u iznosu od 1.382,61 EUR.

20. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C- 26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

21. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. III. Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

22. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

23. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

24. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

25. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. III. predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 1.382,61 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate. Naime, navedeni iznos sadrži uz glavnicu i obračunatu kamatu na glavnicu do dana podnošenja tužbe. Daljnja kamata je suđena od dana njenog traženja odnosno od tužbe pa do isplate.

26. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

27. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

28. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).

29. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.). Vrijednost predmeta spora iskazana po tužitelju je prihvaćena sukladno odredbi čl. 137 st. 1 ZPP-a, a sve imajući u vidu da uz zahtjev za isplatnom postoji i zahtjev usmjeren na utvrđenje.

30. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 22.04.2025. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 23.05.2025. i 04.06.2025. godine sa 200,00 EUR (tbr.8/1) trošak pristupa na ročišta od 03.07.2025. i 18.09.2025. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1) ili ukupno 1.000,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti pripadajući PDV u iznosu od 250,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu od 66,36 EUR te na presudu od 66,36 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 1.382,72 EUR te je taj trošak dosuđen tužitelju na teret tuženika.

31. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 30. rujna 2025. godine pa do isplate.

32. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 30. rujna 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.