REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, 34000 Požega
Poslovni broj: P-341/2023-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Davoru Lovriću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] koju zastupa opunomoćenik Ivan Lalić, odvjetnik u [adresa] protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 koga zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 19.rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno uz opunomoćenika Ivana Lalića, odvjetnika u Slavonskom Brodu i NĆ odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, 30.rujna 2025.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe sukladno prijedlogu tužiteljice ŽĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iz podneska od 7.rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su, odredbe, odnosno dijelovi odredaba Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102653432 od dana 5. listopada 2005. godine između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, s jedne strane, te tužiteljice ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s druge strane, a koje se odnose na valutnu klauzulu, i to odredbe toč. 7.:
„Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja.
II Utvrđuje se postojanje potraživanja tužiteljice ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prema tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, u iznosu od 1.710,88 ( slovima: tisuću sedam stotina deset eura osamdeset osam centi ) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedene iznose teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate po stopi koja se do dana 31. prosinca 2007. godine određuje po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, kako slijedi:
- na iznos od 3,28 EUR od 4.studeni 2008. pa do isplate
- na iznos od 2,95 EUR od 11.siječnja 2009. pa do isplate
- na iznos od 5,18 EUR od 13.veljače 2009. pa do isplate
- na iznos od 6,39 EUR od 13.ožujka 2009. pa do isplate
- na iznos od 2,40 EUR od 12.travnja 2009. pa do isplate
- na iznos od 3,15 EUR od 13.svibnja 2009. pa do isplate
- na iznos od 1,14 EUR od 13.lipnja 2009. pa do isplate
- na iznos od 2,03 EUR od 12.srpnja 2009. pa do isplate
- na iznos od 0,48 EUR od 12.kolovoza 2009. pa do isplate
- na iznos od 1,95 EUR od 12.rujna 2009. pa do isplate
- na iznos od 0,53 EUR od 13.listopada 2009. pa do isplate
- na iznos od 1,86 EUR od 12.studenog 2009. pa do isplate
- na iznos od 1,35 EUR od 13.prosinca 2009. pa do isplate
- na iznos od 4,44 EUR od 13.siječnja 2010. pa do isplate
- na iznos od 5,16 EUR od 05.veljače 2010. pa do isplate
- na iznos od 5,26 EUR od 13.ožujka 2010. pa do isplate
- na iznos od 7,49 EUR od 14.travnja 2010. pa do isplate
- na iznos od 8,65 EUR od 12.svibnja 2010. pa do isplate
- na iznos od 12,08 EUR od 12.lipnja 2010. pa do isplate
- na iznos od 15,75 EUR od 13.srpnja 2010. pa do isplate
- na iznos od 12,72 EUR od 13.kolovoza 2010. pa do isplate
- na iznos od 20,42 EUR od 12.rujna 2010. pa do isplate
- na iznos od 17,25 EUR od 13.listopada 2010. pa do isplate
- na iznos od 19,55 EUR od 13.studeni 2010. pa do isplate
- na iznos od 23,02 EUR od 14.prosinca 2010. pa do isplate
- na iznos od 28,48 EUR od 13.siječnja 2011. pa do isplate
- na iznos od 24,36 EUR od 20.veljače 2011. pa do isplate
- na iznos od 25,11 EUR od 13.ožujka 2011. pa do isplate
- na iznos od 21,27 EUR od 13.travnja 2011. pa do isplate
- na iznos od 27,39 EUR od 14.svibnja 2011. pa do isplate
- na iznos od 32,64 EUR od 12.lipnja 2011. pa do isplate
- na iznos od 38,24 EUR od 13.srpnja 2011. pa do isplate
- na iznos od 51,98 EUR od 13.kolovoza 2011. pa do isplate
- na iznos od 34,81 EUR od 13.rujna 2011. pa do isplate
- na iznos od 32,04 EUR od 13.listopada 2011. pa do isplate
- na iznos od 32,11 EUR od 15.studeni 2011. pa do isplate
- na iznos od 32,51 EUR od 13.prosinca 2011. pa do isplate
- na iznos od 36,34 EUR od 14.siječnja 2012. pa do isplate
- na iznos od 37,41 EUR od 12.veljače 2012. pa do isplate
- na iznos od 37,49 EUR od 13.ožujka 2012. pa do isplate
- na iznos od 36,24 EUR od 13.travnja 2012. pa do isplate
- na iznos od 36,98 EUR od 11.svibnja 2012. pa do isplate
- na iznos od 37,99 EUR od 10.lipnja 2012. pa do isplate
- na iznos od 36,58 EUR od 14.srpnja 2012. pa do isplate
- na iznos od 36,86 EUR od 11.kolovoza 2012. pa do isplate
- na iznos od 34,20 EUR od 11.rujna 2012. pa do isplate
- na iznos od 33,91 EUR od 13.listopada 2012. pa do isplate
- na iznos od 37,21 EUR od 16.studeni 2012. pa do isplate
- na iznos od 36,58 EUR od 12.prosinca 2012. pa do isplate
- na iznos od 36,96 EUR od 12.siječnja 2013. pa do isplate
- na iznos od 35,18 EUR od 12.veljače 2013. pa do isplate
- na iznos od 73,02 EUR od 11.travnja 2013. pa do isplate
- na iznos od 32,99 EUR od 12.svibnja 2013. pa do isplate
- na iznos od 33,61 EUR od 27.lipnja 2013. pa do isplate
- na iznos od 32,51 EUR od 13.srpnja 2013. pa do isplate
- na iznos od 57,81 EUR od 06.rujna 2013. pa do isplate
- na iznos od 15,07 EUR od 30.listopada 2013. pa do isplate
- na iznos od 15,32 EUR od 19.studeni 2013. pa do isplate
- na iznos od 16,89 EUR od 18.prosinca 2013. pa do isplate
- na iznos od 16,60 EUR od 28.siječnja 2014. pa do isplate
- na iznos od 17,83 EUR od 25.veljače 2014. pa do isplate
- na iznos od 17,87 EUR od 13.ožujka 2014. pa do isplate
- na iznos od 17,35 EUR od 15.travnja 2014. pa do isplate
- na iznos od 16,44 EUR od 10.svibnja 2014. pa do isplate
- na iznos od 16,36 EUR od 13.lipnja 2014. pa do isplate
- na iznos od 17,33 EUR od 12.srpnja 2014. pa do isplate
- na iznos od 17,99 EUR od 14.kolovoza 2014. pa do isplate
- na iznos od 18,02 EUR od 16.rujna 2014. pa do isplate
- na iznos od 19,04 EUR od 15.listopada 2014. pa do isplate
- na iznos od 20,05 EUR od 13.studeni 2014. pa do isplate
- na iznos od 20,45 EUR od 14.prosinca 2014. pa do isplate
- na iznos od 20,34 EUR od 13.siječnja 2015. pa do isplate
- na iznos od 20,44 EUR od 13.veljače 2015. pa do isplate
- na iznos od 20,44 EUR od 11.ožujka 2015. pa do isplate
- na iznos od 20,44 EUR od 14.travnja 2015. pa do isplate
- na iznos od 20,44 EUR od 12.svibnja 2015. pa do isplate
- na iznos od 20,44 EUR od 12.lipnja 2015. pa do isplate
- na iznos od 20,44 EUR od 12.srpnja 2015. pa do isplate
III Utvrđuje se postojanje potraživanja tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3a, prema tužiteljici ŽĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], u iznosu od 173, 93 EUR ( slovima: sto sedamdeset tri eura devedeset tri centa ) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedene iznose teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate po stopi koja se do dana 31. prosinca 2007. godine određuje po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, kako slijedi
- na iznos od 0,20 EUR od 2.studenog 2005. pa do isplate
- na iznos od 0,05 EUR od 2.prosinca 2005. pa do isplate
- na iznos od 0,21 EUR od 2.siječnja 2006. pa do isplate
- na iznos od 1,00 EUR od 2.veljače 2006. pa do isplate
- na iznos od 2,24 EUR od 2.ožujka 2006. pa do isplate
- na iznos od 2,97 EUR od 2.travnja 2006. pa do isplate
- na iznos od 2,01 EUR od 2.svibnja 2006. pa do isplate
- na iznos od 2,23 EUR od 2.lipnja 2006. pa do isplate
- na iznos od 3,58 EUR od 2.srpnja 2006. pa do isplate
- na iznos od 4,01 EUR od 2.kolovoza 2006. pa do isplate
- na iznos od 2,38 EUR od 2.rujna 2006. pa do isplate
- na iznos od 2,30 EUR od 2.listopada 2006. pa do isplate
- na iznos od 3,74 EUR od 2.studenog 2006. pa do isplate
- na iznos od 3,47 EUR od 2.prosinca 2006. pa do isplate
- na iznos od 4,48 EUR od 2.siječnja 2007. pa do isplate
- na iznos od 4,41 EUR od 2.veljače 2007. pa do isplate
- na iznos od 5,38 EUR od 2.ožujka 2007. pa do isplate
- na iznos od 6,31 EUR od 2.travnja 2007. pa do isplate
- na iznos od 7,67 EUR od 2.svibnja 2007. pa do isplate
- na iznos od 8,01 EUR od 2.lipnja 2007. pa do isplate
- na iznos od 8,91 EUR od 2.srpnja 2007. pa do isplate
- na iznos od 7,29 EUR od 2.kolovoza 2007. pa do isplate
- na iznos od 7,12 EUR od 2.rujna2007. pa do isplate
- na iznos od 9,51 EUR od 2.listopada 2007. pa do isplate
- na iznos od 7,58 EUR od 2.studenog 2007. pa do isplate
- na iznos od 9,05 EUR od 2.prosinca 2007. pa do isplate
- na iznos od 6,03 EUR od 2.siječnja 2008. pa do isplate
- na iznos od 5,14 EUR od 2.veljače 2008. pa do isplate
- na iznos od 2,91 EUR od 2.ožujka 2008. pa do isplate
- na iznos od 3,90 EUR od 2.travnja 2008. pa do isplate
- na iznos od 6,20 EUR od 2.svibnja 2008. pa do isplate
- na iznos od 6,74 EUR od 2.lipnja 2008. pa do isplate
- na iznos od 7,15 EUR od 2.srpnja 2008. pa do isplate
- na iznos od 7,76 EUR od 2.kolovoza 2008. pa do isplate
- na iznos od 7,58 EUR od 2.rujna 2008. pa do isplate
- na iznos od 0,80 EUR od 2.listopada 2008. pa do isplate
- na iznos od 3,61 EUR od 2.studenog 2008. pa do isplate
IV Prebijaju se potraživanja utvrđena pod točkom II i III izreke ove presude i tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3a, nalaže se da tužiteljici ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati iznos od 1536,95 EUR ( slovima: tisuću pet stotina trideset šest eura devedeset pet centi ) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedene iznose teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015. godine do 31.prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. pa do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena sve u roku od 15 dana, kako slijedi:
- na iznos od 3,28 EUR od 4.studeni 2008. pa do isplate
- na iznos od 2,95 EUR od 11.siječnja 2009. pa do isplate
- na iznos od 5,18 EUR od 13.veljače 2009. pa do isplate
- na iznos od 6,39 EUR od 13.ožujka 2009. pa do isplate
- na iznos od 2,40 EUR od 12.travnja 2009. pa do isplate
- na iznos od 3,15 EUR od 13.svibnja 2009. pa do isplate
- na iznos od 1,14 EUR od 13.lipnja 2009. pa do isplate
- na iznos od 2,03 EUR od 12.srpnja 2009. pa do isplate
- na iznos od 0,48 EUR od 12.kolovoza 2009. pa do isplate
- na iznos od 1,95 EUR od 12.rujna 2009. pa do isplate
- na iznos od 0,53 EUR od 13.listopada 2009. pa do isplate
- na iznos od 1,86 EUR od 12.studenog 2009. pa do isplate
- na iznos od 1,35 EUR od 13.prosinca 2009. pa do isplate
- na iznos od 4,44 EUR od 13.siječnja 2010. pa do isplate
- na iznos od 5,16 EUR od 05.veljače 2010. pa do isplate
- na iznos od 5,26 EUR od 13.ožujka 2010. pa do isplate
- na iznos od 7,49 EUR od 14.travnja 2010. pa do isplate
- na iznos od 8,65 EUR od 12.svibnja 2010. pa do isplate
- na iznos od 12,08 EUR od 12.lipnja 2010. pa do isplate
- na iznos od 15,75 EUR od 13.srpnja 2010. pa do isplate
- na iznos od 12,72 EUR od 13.kolovoza 2010. pa do isplate
- na iznos od 20,42 EUR od 12.rujna 2010. pa do isplate
- na iznos od 17,25 EUR od 13.listopada 2010. pa do isplate
- na iznos od 19,55 EUR od 13.studeni 2010. pa do isplate
- na iznos od 23,02 EUR od 14.prosinca 2010. pa do isplate
- na iznos od 28,48 EUR od 13.siječnja 2011. pa do isplate
- na iznos od 24,36 EUR od 20.veljače 2011. pa do isplate
- na iznos od 25,11 EUR od 13.ožujka 2011. pa do isplate
- na iznos od 21,27 EUR od 13.travnja 2011. pa do isplate
- na iznos od 27,39 EUR od 14.svibnja 2011. pa do isplate
- na iznos od 32,64 EUR od 12.lipnja 2011. pa do isplate
- na iznos od 38,24 EUR od 13.srpnja 2011. pa do isplate
- na iznos od 61,98 EUR od 13.kolovoza 2011. pa do isplate
- na iznos od 34,81 EUR od 13.rujna 2011. pa do isplate
- na iznos od 32,04 EUR od 13.listopada 2011. pa do isplate
- na iznos od 32,11 EUR od 15.studeni 2011. pa do isplate
- na iznos od 32,51 EUR od 13.prosinca 2011. pa do isplate
- na iznos od 36,34 EUR od 14.siječnja 2012. pa do isplate
- na iznos od 37,41 EUR od 12.veljače 2012. pa do isplate
- na iznos od 37,49 EUR od 13.ožujka 2012. pa do isplate
- na iznos od 36,24 EUR od 13.travnja 2012. pa do isplate
- na iznos od 36,98 EUR od 11.svibnja 2012. pa do isplate
- na iznos od 37,99 EUR od 10.lipnja 2012. pa do isplate
- na iznos od 36,58 EUR od 14.srpnja 2012. pa do isplate
- na iznos od 36,86 EUR od 11.kolovoza 2012. pa do isplate
- na iznos od 34,20 EUR od 11.rujna 2012. pa do isplate
- na iznos od 33,91 EUR od 13.listopada 2012. pa do isplate
- na iznos od 37,21 EUR od 16.studeni 2012. pa do isplate
- na iznos od 36,58 EUR od 12.prosinca 2012. pa do isplate
- na iznos od 36,96 EUR od 12.siječnja 2013. pa do isplate
- na iznos od 35,18 EUR od 12.veljače 2013. pa do isplate
- na iznos od 69,09 EUR od 11.travnja 2013. pa do isplate
- na iznos od 32,99 EUR od 12.svibnja 2013. pa do isplate
- na iznos od 33,61 EUR od 27.lipnja 2013. pa do isplate
- na iznos od 32,51 EUR od 13.srpnja 2013. pa do isplate
- na iznos od 57,81 EUR od 06.rujna 2013. pa do isplate
- na iznos od 15,07 EUR od 30.listopada 2013. pa do isplate
- na iznos od 15,32 EUR od 19.studeni 2013. pa do isplate
- na iznos od 16,89 EUR od 18.prosinca 2013. pa do isplate
- na iznos od 16,60 EUR od 28.siječnja 2014. pa do isplate
- na iznos od 7,83 EUR od 25.veljače 2014. pa do isplate
- na iznos od 7,87 EUR od 13.ožujka 2014. pa do isplate
- na iznos od 7,35 EUR od 15.travnja 2014. pa do isplate
- na iznos od 6,44 EUR od 10.svibnja 2014. pa do isplate
- na iznos od 6,36 EUR od 13.lipnja 2014. pa do isplate
- na iznos od 7,33 EUR od 12.srpnja 2014. pa do isplate
- na iznos od 7,99 EUR od 14.kolovoza 2014. pa do isplate
- na iznos od 8,02 EUR od 16.rujna 2014. pa do isplate
- na iznos od 9,04 EUR od 15.listopada 2014. pa do isplate
- na iznos od 10,05 EUR od 13.studeni 2014. pa do isplate
- na iznos od 10,45 EUR od 14.prosinca 2014. pa do isplate
- na iznos od 10,34 EUR od 13.siječnja 2015. pa do isplate
- na iznos od 10,44 EUR od 13.veljače 2015. pa do isplate
- na iznos od 10,44 EUR od 11.ožujka 2015. pa do isplate
- na iznos od 10,44 EUR od 14.travnja 2015. pa do isplate
- na iznos od 10,44 EUR od 12.svibnja 2015. pa do isplate
- na iznos od 10,44 EUR od 12.lipnja 2015. pa do isplate
- na iznos od 10,44 EUR od 12.srpnja 2015. pa do isplate
V Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa iznad dosuđenog, kao neosnovan.
VI Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3a, da tužiteljici ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.207,00 EUR ( slovima: tisuću dvije stotine sedam eura nula centi ) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, do isplate, u roku od 15 dana.
VII Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog, kao neosnovan.
Obrazloženje
1.Tužiteljica ŽĆ podnijela je tužbu protiv Erste&Steiermärkische bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužiteljica sa tuženikom dana 5.listopada 2005. godine zaključila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-51400607-5102653432. Na osnovu tog ugovora tužiteljica je od tuženika ishodila kredit u iznosu od 17.150,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja 10 godina. Dana 23.11.2015.godine tužiteljica je kao korisnica kredita zaključila s tuženikom aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102653432. Aneksom Ugovora izvršena je konverzija kredita na način da je otplatna obveza po kreditu umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR.
1.1. Između tužiteljice i tuženika ugovoreno je vraćanje kredita, odnosno mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule vezanu uz tečaj CHF. Tuženik prilikom ugovaranja nije tužiteljicu upoznao sa rizikom vezanim uz valutnu klauzulu te je time postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima. Tužiteljica je, kao potrošač, u vrijeme sklapanja Ugovora od strane zaposlenika tuženika aktivno savjetovana da ugovori kredit, odnosno mjesečne anuitete, vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF kao povoljnijim uvjetom za tužiteljicu uz usmeno obećanje zaposlenika tuženika da promjena mjesečnih anuiteta nije moguća. U vrijeme sklapanja Ugovora tuženik nije, kao što je to ranije i navedeno, upoznao tužiteljicu sa rizikom vezanim uz valutnu klauzulu niti s činjenicom da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema tečaju CHF. Zbog toga je tužiteljica došla u situaciju da se mjesečni anuiteti kredita koje je plaćala povećavao na mjesečnoj razini s time da je prilikom plaćanja najveći dio mjesečnog anuiteta odlazio na valutnu klauzulu a glavnica kredita se umanjivala u minimalnim iznosima.
1.2. Tužiteljica u ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, nakon čega će tužiteljica urediti tužbu i tužbeni zahtjev odnosno odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtjeva od tuženika ovom tužbom, a sve sukladno odredbi članka 186.b Zakona o parničnom postupku.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe te postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice, i to s više osnova. Tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti jer su ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 dalje u tekstu: ZPP).
2.1. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice jer smatra da uplate nisu uopće vršene od strane tužiteljice, nego od strane drugih osoba te stoga, tužiteljica ne bi mogla potraživati niti jedan od navodno preplaćenih iznosa. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene i od strane ĆĆ, UĆ, TĆ, ŠĆ te BĆ. Tuženik napominje da sukladno odredbi članka 161. Zakona o obveznim odnosima obvezu može ispuniti dužnik ili treća osoba, a vjerovnik je ispunjenje dužan primiti od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan ali i bez njegova znanja. Obzirom da se tužiteljica nije usprotivila plaćanju izvršenom od strane trećih osoba, tuženik nije imao razloga odbiti odnosno vratiti uplate izvršene od strane trećih osoba.
2.2. Nadalje navodi da tužiteljica nije dokazala status potrošača. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.
2.3. Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, tuženik navodi da je konverzija Ugovora o kreditu izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015 te su tužiteljica i tuženik 23.studenog 2015. sklopili Dodatak ugovora o kreditu. Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tužiteljica kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Tužiteljica je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Navodi da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužiteljica nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.
2.4. Navodi da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužiteljica nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.
2.5. Vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljicine tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
2.6. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice u zastari. Na zahtjev tužiteljice za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari.
2.7. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.237,93 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.
3.Vezano za prigovor tuženika za mjesnu nenadležnost, Sud je rješenjem od 5.prosinca 2024., poslovni broj: P-341/2023-6 odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi. Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj: Gž-391/2025-2 od 4.veljače 2025. odbio je je kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrdio rješenje Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-341/2023-6 od 5.prosinca 2024.
4. Nakon što je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije mr.sc. SĆ tužiteljica je podneskom od 7.rujna 2025. navela kako prihvaća sačinjeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka te da na isti nema primjedbi, te je zatim uredila tužbeni zahtjev na način da nadalje potražuje iznos od ukupno 2.271,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom za svaki pojedinačni iznos počevši od 4.studenog 2008.godine pa do konačne isplate. Nadalje, precizirala je svoj tužbeni zahtjev prema utvrđenjima vještaka tako da na temelju iste činjenične osnove precizno definira datum početka tijeka zakonskih zateznih kamata, definirajući ga dan stvarnog plaćanja konkretnog anuiteta, a koji je plaćan uz učinak jednostrano promijenjene kamatne stope odnosno promjene tečaja, odnosno usklađuje i pojedine iznose razlika anuiteta, sve prema utvrđenjima vještaka.
4.1. Ovakvu preinaku tužbe sud je dopustio sukladno odredbi članka 190. stavak 1. i 3. ZPP- jer tužiteljica bez svoje krivnje, a prije provođenja dokaza financijskim vještačenjem do zaključenja prethodnog postupka nije mogla odrediti točnu visinu tužbenog zahtjeva te sud smatra kako je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama te je odlučeno kao u izreci rješenja.
4.2. Tuženik je podneskom od 8.srpnja 2025. istaknuo kako ne prigovora samom matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje osporava osnovu potraživanja. Navodi da tužiteljica nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtjevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva specificira prigovor radi prijeboja tako da potražuje iznos od 173,93 EUR.
5. U tijeku postupka provedeni su dokazi uvidom i čitanjem u otplatni plan za kreditni broj partije 5102653432 (stranica spisa 13-25), Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102653432 od 5.listopada 2005. ( strana spisa 9-12 ), aneks broj 1 Ugovora o kreditu, broj 5102653432 ( stranica 86-106 spisa ), nalaz i mišljenje vještaka mr.sc. SĆ od 28.svibnja 2025 te su saslušani tužitelj, knjigovodstveni vještak kao i ostala dokumentacija koja prileži spisu.
6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan djelomično.
6.1. Analizirajući provedene dokaze u tijeku ovog postupka sud je kao nesporno utvrdio slijedeće:
- da su tužiteljica i tuženik dana 5.listopada 2005. godine zaključili Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-51400607-5102653432, kojim je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.150,00 CHF po srednjem tečaju Banke za devize važećem na dan isplate na rok od 120 mjeseci.
-da su tužiteljica i tuženik dana 23.studenog 2015. zaključili aneks broj 1 ugovora o kreditu, broj 5102653432 kojim je izvršena konverzija kredita na način da je otplatna obveza po kreditu umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR.
6.2. Budući da navedene činjenice nisu sporne, nije ih potrebno dokazivati u smislu odredbe članka 221. stavak 1. ZPP-a.
6.3. Među strankama je sporno je li osnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, prigovor nedostatka aktivne legitimacije, status potrošača, prigovor prijeboja, zastara. Također je sporno da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je kredit konvertiran. Dakle, među strankama je sporna kako osnovanost, tako i visina tužbenog zahtjeva. Sud nije prihvatio prigovor tuženika da stupnjevita tužba nije dopuštena pa je odlučeno kao u točki 4.1. obrazloženja ove presude.
7. O mjesnoj nenadležnosti ovog suda, Sud je odlučio kao što je navedeno u točki 3. obrazloženja ove presude.
8. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2). Istovjetne odredbe sadrži i čl. 49. ZZP („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19), koji je na snazi u ovom trenutku, a navedeni Zakoni usklađeni su s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva).
9. Člankom 1.st.3. Direktive reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima, te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije mogla pregovarati niti utjecati na sadržaj. Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke jedna drugoj uvjetuju bez posebnog pregovaranja nadležnost suda, čime tuženik sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.
10. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 55.st.1. ZZP-a, kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, kao što određuje i odredba članka 87.st.1. ZZP/03.
11. Vezano uz pitanje aktivne legitimacije na strani tužitelja, sud je stava kako u konkretnom predmetu tužiteljica predstavlja korisnika kredita te da je kao takav naveden u ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-51400607-5102653432 od 5.listopada 2005. godine. Ovaj ugovor je uređen odredbama članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje u tekstu ZOO) s tim da su ugovori o kreditima s potrošačima uređeni i Zakonom o potrošačkom kreditiranju, (Narodne novine br. 75/09), a kojim je u naše zakonodavstvo uvedena Direktiva 2008/48/EZ Europskoga Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkom kreditu kojom se opoziva Direktiva Vijeća 87/102/EEZ (Službeni list L133, 22. svibnja 2008., str. 66-92), s time da je taj Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2010. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, ugovor o kreditu uvijek zaključuje banka kao kreditor, te se daje uvijek novac. Na temelju ovog ugovora osnovna obveza banke je da korisniku stavi na raspolaganje određeni iznos novca, te se ova obveza u pravilu u svakom ugovoru točno precizira ili se ponekad navede najviši iznos novca kojeg korisnik može preuzeti. Obveza je korisnika kredita plaćati ugovorene kamate i vratiti svotu novca koja odgovara iznosu kredita u skladu s ugovornim odredbama. Pored tih obveza svih korisnika kredita, u slučaju kada je ugovorena namjena za koju se ugovara kredit, onda taj korisnik mora koristiti sredstva u skladu s ugovorenom namjenom kredita. Iz navedenog dakle proizlazi da se međusobni odnos stvara između banke kao kreditora i fizičke osobe (u konkretnom slučaju) kao korisnika kredita koji ima pravo ostvarivati sva prava temeljem navedenog ugovora o kreditu. Sud je uvidom u svu materijalnu dokumentaciju u ovome spisu utvrdio kako je ŽĆ korisnik konkretnom kredita, pa je stoga on prema mišljenju ovog suda nositelj svih prava i obveza po konkretnom kreditu. Kao takav prema stavu ovoga suda on je jedini ovlašten na postavljanje tužbe u ovom postupku kojom se zahtijeva utvrđenje i prekoračenje odredbi iz predmetnog ugovora, kao i isplata. Također stav je ovoga suda činjenica da su pojedine anuitete plaćali ZĆ, OĆ, TĆ, ŠĆ te BĆ nije pitanje aktivne legitimacije u ovome predmetu, već samo može biti pitanje kasnijih regresnih parnica vezane za uređenje odnosa između korisnika kredita i osoba koje su plaćale pojedine anuitete. Slijedom navedenog, navedeni prigovor nije osnovan.
12.U svome iskazu tužiteljica iskazuje da je kredit podignut i potpisan u banci za adaptaciju kuće na iznos od 17.100,00 CHF na rok od 10 godina, da nije bila vlasnica obrta niti je imala poslovne udjele u tvrtki odnosno da se radilo o potrošačkom kreditu. Prilikom potpisivanja istog ugovora osobni bankar nije ju upoznao sa rizicima koje nosi valuta CHF, kredit je otplaćen 30.rujna 2015. u cijelosti. Slijedom navedenog nije osnovan prigovor tuženika da tužiteljica nije potrošač.
13. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, sud smatra da isti nije osnovan. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. Zakona o obveznim odnosima propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
13.1. Za istaći je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zauzeto novije stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To za konkretan slučaj znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost.
13.2. Povodom dvojbi i nedoumica u praksi, u odnosu na pravno pitanje: "Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.", zauzeto je objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 31. siječnja 2022. prema kojemu – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
14. Iako je u konkretnom slučaju provedena konverzija kredita na koju je tužiteljica pristala pa tuženik smatra da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenih prvotnih ugovornih odredbi, sud je stava da takvo stajalište tuženika nije pravilno te da je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, iz odluke Europskog Suda broj C-118/17 (Ž) od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. U naprijed citiranoj odluci Suda Europske unije odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.
15. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi. Provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u ovom predmetu je jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos preplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja, već i nakon što se odbije od stvarne preplate po osnovi kamata i tečajne razlike iznos priznat konverzijom, ostane razlika u preplati od koju je tuženik dužan naknaditi tužiteljici.
16. U konkretnom slučaju za istaći je da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništave u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti bila uzeta u obzir prilikom sklapanja dodatka ugovora o kreditu, odnosno sporazuma o konverziji. Stoga je, po mišljenju suda, tužiteljica osnovano podnijela tužbu u ovom predmetu kako bi ostvarila potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te naknade za prijevremenu otplatu kredita. Iz pravnih utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja utvrđenja se primjenjuju i u ovom postupku, te iz iskaza tužiteljice, slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužiteljica, kao korisnik kredita, imala utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time – suprotno načelima obveznog prava – tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope. Time je tužiteljica, kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice, kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava.
17. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. Dakle, navedenim presudama, a što je bitno za konkretan slučaj, je pravomoćno utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke te su tužiteljici samo upućene obavijesti o promjeni, što nije u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope, koja je kao takva, ništetna. Da je postupanje tužene banke bilo identično utvrđenjima iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača potkrijepljeno je iskazom tužiteljice u ovom postupku. U obrazloženju svoje odluke broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Iz obrazloženja citirane odluke Vrhovnog suda se također navodi: "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicima tuženih banaka), nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji i trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."
18. Iz naprijed citiranog obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita – kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku – kao trgovca, obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.
19. Temeljem takvih ugovornih odredbi, osim precizno uređene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.
20. Odredbom čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st. 4. navedenog članka istoga Zakona propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, a što tuženik tijekom ovoga postupka nije uspio dokazati, jer nije predložio nijedan dokaz vezano za isto.
20.1. Prema odredbi čl.82. citiranog Zakona ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Člankom 87. citiranog Zakona propisno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
20.2. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona, dok je čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača propisan obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje potrošač pojedinačno pokrene.
21. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje obvezuje i ovaj sud u konkretnom slučaju, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača te su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je – kao takva – potrošačima ostala nerazumljiva. Banke su takvo nezakonito postupanje kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredbe, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
22. U odnosu na valutnu klauzulu, sud smatra da i u konkretnom slučaju tuženik nije prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužiteljici pružio dovoljno informacija i obavijesti o tome koje rizike isti preuzima zaključenjem ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Naime, sukladno odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., za koju je ovaj sud vezan, proizlazi da je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja o tome koliki je rizik preuzela ugovaranjem valutne klauzule, odnosno da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezan za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, jer HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kako to čini u odnosu prema EUR. Stoga tužiteljica s pravom traži isplatu, kako po osnovi preplaćenih kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,49 % godišnje, koja je jedina bila određena, tako i po osnovi preplate zbog rasta, odnosno promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita.
23. Naime, u konkretnom slučaju je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze po predmetnom ugovoru o kreditu mijenjana jednostranom odlukom banke – ovdje tuženika te je na takav način tuženik, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika – ovdje tužiteljicu i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Unošenje ovakve odredbe u ugovor o kreditu je suprotan načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužiteljica, kao korisnica kredita, u odnosu na tuženika – kao banku, dovedena u neravnopravan položaj. Naime, o odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nije se pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj tih odredbi, kojoj je nametnuta obveza, a koju obvezu tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogla objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice, kao korisnika kredita, u odnosu na banku.
24.Saslušanjem tužiteljice u ovom postupku te uvidom u dokumentaciju u spisu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, kojega je sačinio tuženik te tužiteljica nije imala mogućnosti mijenjati bilo koju odredbu ugovora, a sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke, valutnoj klauzuli u CHF i naknadi za prijevremenu otplatu kredita tužiteljici nisu pojašnjene niti je ista bila svjesna posljedica koje su nju mogle nastupiti. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.
25. Nadalje, odredbom iz čl. 3. ZOO propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, no ta je ravnoteža u konkretno slučaju znatno narušena na štetu tužiteljice. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je omogućio tužiteljici pregovaranje o odredbi koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule.
26. Slijedom iznijetoga, Sud smatra da tužiteljici, sukladno čl. 1111. ZOO-a, pripada pravo na isplatu iznosa utvrđenog financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose koji su pobliže navedeni u izreci ove presude. Naime, prema čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Stoga se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
27. Ocijenivši tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim po naprijed navedenim osnovama, Sud je radi utvrđivanja visine potraživanja tužitelja proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije SĆ.
27.1. U nalazu i mišljenju od 28.svibnja 2025. vještak je naveo kako je tužiteljica, kao korisnica kredita, sa tuženikom, kao kreditorom, sklopila dana 5.listopada 2005. Ugovor o kreditu za izgradnju i adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 17.150,00 CHF na rok otplate od 120 mjeseci, prema prodajnom tečaju za devize kreditora za valutu za CHF za otplatu kredita u kunama na dan dospijeća plaćanja i mogućih obračuna.
27.2. Vještak je naveo da je početna ugovorena promjenjiva nominalna redovna kamatna stopa koja je primjenjivana bila 5,49%, uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 186,04 CHF, prema početnom planu otplate, kao i da su se naknadno kamatne stope i anuiteti promijenili od strane tuženika. Manje plaćene razlike anuiteta (potplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja kreditora za 1 CHF za kune na dane dospijeća plaćanja (kada je tečaj CHF za kune bio manji u odnosu na tečaj na dan isplate kredita) iznosi 173,93 EUR.
27.3. Na ročištu održanom 29.kolovoza 2025. vještak je usmeno iznio nalaz i mišljenje, te je iskazao da u cijelosti ostaje kod nalaza vještačenja.
27.4. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, jer ga smatra stručnim i obrazloženim, te danim u skladu sa pravilima znanosti i vještine.
28. Uvažavajući činjenicu da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužiteljice iznos od 1.536,95 EUR, u smislu odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a, valjalo je tužiteljici na ime razlike više plaćenog po predmetnom kreditu u odnosu na početno ugovoreno, dosuditi utuženi iznos.
29. Polazeći od toga da je naplatom po ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli, to jest naplatom kamate po stopi višoj od one početno ugovorene odnosno naplatom tečajnih razlika za glavnicu i kamate u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, dio imovine tužitelja bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženika, ovaj sud je u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a mišljenja kako postoji obveze tuženika da tužiteljici vrati preplaćeni novčani iznos anuiteta kredita po prethodno navedenim osnovama.
30. Međutim, u tom slučaju prema mišljenju ovog suda osnovano je i pravo tuženika kada osporava utvrđene visine preplaćenih anuiteta kredita. Naime, iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je u određenom razdoblju trajanja kreditnog odnosa tužiteljica zbog manjeg tečaja kune u odnosu na švicarski franak spram tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu platila manje anuitete kredita, pa je u situaciji kada je ona tužbom zahtijevala ono što je uslijed tečajnih razlika preplatio pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo ukupno preplaćeni iznos umanjiti za manje plaćeni iznos anuiteta. (o tome Županijski sud u Bjelovaru u svojim odlukama Gž-718/2021 od 8.srpnja 2021. i Gž-973/2021 od 11.studenog 2021.).
31. Tuženik već u odgovoru na tužbu i kasnije do zaključenja prethodnog postupka ističe prigovor prijeboja tražbine u konkretnom slučaju sukladno odredbi članka 195. ZPP-a kojim potražuje od suda da konstitutivnom odlukom prebije tražbinu tužitelja sa njegovom tražbinom s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta.
32. Naime, tužiteljica je prema nalazu i mišljenju vještaka računajući samo više plaćene iznose anuiteta preplatila ukupan iznos od 1.710, 88 EUR, dok je računajući samo manje plaćene iznose uslijed tečajnih razlika ukupno manje platio anuitete u iznosu od 173,93 EUR. To znači da je njezin zahtjev osnovan za iznos od 1.536,95 EUR (1.710,88 EUR – 173,93 EUR), a ne u visini od 2.271,30 EUR kako to potražuje tužiteljica (o tome Županijski sud u Bjelovaru u svojoj odluci Gž-476/2020-2 od 29.travnja 2021.).Tužiteljica je podneskom od 7.rujna 2025. prihvatila nalaz i mišljenja sudskog vještaka, ali je netočno uredila tužbeni zahtjev potražujući iznos od 2.271,30 EUR umjesto 1.710,88 EUR.
33. Slijedom svih prethodno navedenih razloga valjalo je glede odluke o glavnoj stvari prihvatiti prigovor tuženika te izvršiti prijeboj utvrđenih i dospjelih tražbina, izraženih u novcu i odlučiti kao u točki IV izreke presude. Naime budući da je u tijeku postupka utvrđeno postojanje tužiteljičine tražbine prema tuženiku u iznosu od 1.710,68 EUR i tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu od 173,93 EUR, tužbeni zahtjev tužiteljice je valjalo prihvatiti u iznosu od 1.536,95 EUR, te je stoga odlučeno kao u točki IV ove presude dok je tužiteljica za isplatu iznosa iznad dosuđenog odbijena pa je odlučeno kao u točki V presude.
34. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate kako je propisano odredbom članka 29. stavak 1. ZOO-a.
35. U podnesku od 7.rujna 2025. tužiteljica je specificirala visinu tužbenog zahtjeva. Obzirom da rok za restituciju kod ništetnih ugovora teče od svake pojedine isplate, valjalo je tužiteljici, zakonske zatezne kamate dosuditi računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta kako je to opisano izreci ove presude.
36. Visina stope zakonske zatezne kamate određena je na temelju odredbe članka 29. stavak 2. ZOO-a.
37. Odluka o parničnom trošku određena je na temelju odredbe članka 154. stavak 2. ZPP- a, u svezi sa odredbom članka 155. ZPP-a. Visina troškova određena je prema konačno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/223 dalje u tekstu –Tarifa) i uspjehu stranaka u parnici.
37.1. Prilikom određivanja troškova postupka iste treba ocjenjivati ne samo kvantitativno, nego i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu usvojenog odnosno odbijenog dijela tuženog zahtjeva.
37.2 Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 2.062,74 EUR.
37.3. Tužiteljica je uspiela sa 84 % tužbenog zahtjeva. Naime, uspjela je 100 % u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva, a u odnosu na visinu 68 % ( 100 + 68 = 168 : 2 = 84 %. ) 37.4. Tuženik je uspio sa 16 % tužbenog zahtjeva. Uspio je s 0% u odnosu na osnovu, a 32 % u odnosu na visinu ( 0 +32=32 : 2 =16 %).
37.5 Sud je zatim od postotka tužiteljice oduzeo postotak tuženika, te odmjerio trošak tužiteljice prema preostalom postotku koji iznosi 68 %.
37.6. Trošak tužiteljice koji je bio potreban za svrhovito vođenje postupka odnosi se na sastav tužbe po Tbr. 7/1 Tarife u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska od 5.rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR po Tbr.8.1 Tarife, zastupanje na pripremnom ročištu dana 4.prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR , zastupanje na glavnoj raspravi koje je održano dana 29.kolovoza 2025. i 19.rujna 2025. u iznosu od 400,00 EUR po Tbr. 9 Tarife, dolazak na objavu iznos od 100,00 EUR po tbr.9.3 Tarife , porez na dodanu vrijednost u iznosu od 275,00 EUR. Tužiteljici je priznat trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR što sveukupno iznosi 1.775,00 EUR. Tužiteljici nije priznat trošak pisanja podneska od 8.srpnja 2025. kao ni sudske pristojbe u iznosu od 225,24 EUR jer tužiteljica je oslobođena plaćanja istih prema Zakonu o sudskim pristojbama.
37.7. Obzirom da je tužiteljica uspjela sa visinom 68 % u postupku, Sud je te odmjerio troškove u iznosu od 1.207,00 EUR dok je tužiteljica za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u točki VII izreke presude.
U Požegi, 30.rujna 2025.
Sudac
Davor Lovrić
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.
DNA:
1. Ivan Lalić odvjetnik u Slavonskom Brodu
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba (odvjetnik Damir Metelko)
