REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7186/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Valentitni Božiček, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Dragičević i partneri, d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Ani Mlačić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 08. rujna 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Nikše Valjala, odvjetnika, te punomoćnika tuženika Dina Kalaša, odvjetnika, dana 30. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-682/2007, sklopljenog između prednika tužitelja IF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 od dana 07.09.2007. godine, sadržana u članku 5. st. 2. Ugovora o kreditu, koja glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedesetposto) iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 platiti tužitelju KF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 187,24 eura, sa zateznom kamatom koja teče od dana 12. rujna 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine u visini određenoj po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, uvećanjem eskontne stopa HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 339,04 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 30. rujna 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su prednik tužitelja (sada pokojni IF) i tuženik dana 07. rujna 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje predniku tužitelja kao korisniku kredita iznos od 21.140,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi se da je člankom 5. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,50% od iznosa kredita. Tužitelj tvrdi da je navedena ugovorna odredba ništetna, jer da se radi o potrošačkom kreditu, te se poziva na odredbu čl. 81. st. 1. i na odredbu čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Tužitelj naglašava da je čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu tipska odredba ugovora izrađena od strane tuženika, o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita odnosno predniku tužitelja. Tužitelj se poziva na čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, po kojem je, u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani ono što je primila. Tužitelj tvrdi da je s osnova naknade za obradu kredita platio tuženiku iznos od 187,24 eura (tadašnjih 1.410,73 kn). Prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu u podnesku od dana 23. srpnja 2025.g. (u kojem je naznačio prednika tužitelja), tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita i kojom presudom će se naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 187,24 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 12. rujna 2007. godine do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. osporava potrošačko svojstvo ugovora o kreditu, te navodi da je na tužitelju teret dokaza. Navodi da nije sporno da je naknada za obradu kredita naplaćena u iznosu od 1.415,22 kn, ali dana 11. rujna 2007.g., pa osporava zatezne kamate zatražene u tužbi. Tuženik tvrdi da je ugovorna odredba napisana jasno i razumljivo i da je svaki prosječan potrošač mogao razumjeti. Ističe prigovor zastare. Osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih koji se zahtijevaju prije podnošenja tužbe, navodeći da je tuženik postupao savjesno i u dobroj vjeri, pa nije nesavjestan stjecatelj. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naknaditi tuženiku parnični trošak.

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, rješenja o nasljeđivanju i saslušanjem tužitelja osobno kao parnične stranke.

4. Nakon provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su prednik tužitelja (sada pokojni IF) kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (odnosno prednik tuženika Hypo Alpe - Adria - Bank d.d.) dana 07. rujna 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 21.140,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

6. Nije sporno da je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti koji je vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Nije sporno da je ugovorena odredba čl. 5. st. 2. po kojoj je korisnik kredita dužan platiti davatelju kredita iznos od 1,50 % od vrijednosti kredita, na ime naknade za obradu kredita. Nije sporno da je naknadu za obradu kredita u iznosu od 187,24 eura, prednik tužitelja platio tuženiku dana 11. rujna 2007. godine.

7. Sporno je pitanje zastare i pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je pitanje je li prednik tužitelja sklopio ovaj ugovor u svojstvu potrošača.

8. Saslušan je tužitelj koji je izjavio da je njegov otac s tuženikom sklopio ugovor o kreditu s namjenom kupnje vozila za privatne potrebe. Izjavio je da je otac radio u toplani i da nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva. Naveo je da je automobil kupljen sredstvima kredita i da ga je otac koristio isključivo privatno, a ne za bilo kakvu poslovnu djelatnost. Tužitelj je naveo da nije bio prisutan sklapanju ugovora o kreditu, ali je u razgovoru s ocem saznao da je prije sklapanja ugovora otac razgovarao sa zaposlenikom banke jedino o visini iznosa kredita i visini anuiteta. Tužitelj je rekao da nema nikakvih saznanja o naknadi za obradu kredita, već da jedino zna da je njegov otac platio se što je banka tražila od njega.

9. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, koji je djelovao potpuno iskreno, istinito i uvjerljivo. Utvrđeno je da je prednik tužitelja zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi o ugovoru o kreditu za kupnju automobila za privatne potrebe, a ne za bilo kakvo poslovanje niti profesionalnu djelatnost.

10. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita - tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita, navodi se da je tužitelj navedenu naknadu u iznosu od 187,24 eura platio dana 11. rujna 2007. godine, o čemu nema spora među strankama.

11. Iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da je banka jednostranom odlukom unijela u ugovor o kreditu spomenutu ugovornu odredbu, nametnuvši tako korisniku kredita obvezu plaćanja naknade, bez prethodno provedenog pojedinačnog pregovaranja. Naime, iz iskaza tužitelja je razvidno da se njegov otac (pravni prednik) nije mogao suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, te da mu zaposlenici banke uopće nisu objasnili na što se odnosi trošak obrade kredita. Niti u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve troškove banka ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

12. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo od čega se sastoje troškovi obrade kredita. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu.

13. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke, koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 96. st.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužitelj je ovom tužbom najprije postavio deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc).

15. Tužitelj osnovano ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine. Naime, u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja kojim traži od tuženika da mu vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, pa je nedvojbeno da zastara nije još ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. Kako je ništetnost utvrđena ovom presudom, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

16. S obzirom na izloženo, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 5. st. 2. koja glasi: "prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedesetposto) iznosa kredita". Ujedno je naloženo tuženiku da isplati tužitelju s osnova stjecanje bez osnove, iznos od 187,24 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 12. rujna 2007. godine do isplate, odnosno od dana plaćanja naknade za obradu kredita, do isplate.

17. U pogledu prava na zakonske zatezne kamate, bitno je razlučiti tko su stranke u ugovornom odnosu i o kakvom se ugovoru radi, a u ovom slučaju se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Radi se o ugovoru o kreditu koji je unaprijed formuliran od strane tuženika i o čijim ugovornim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan u odnosu na potrošača. Prema tome, tuženik nije bio savjestan, pa kako se radi o stjecanju bez osnove propisanom odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj stekao iznos naknade za obradu kredita.

18. Kamatna stopa teče od dana 12. rujna 2007.g. 31. prosinca 2007.g. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), od 01. siječnja 2008.g. do do 31.07.2015. godine, uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

20. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe – 25 bodova, pristup na ročište 16.04.2025.g. – 25 bodova, pristup na ročište 06.06.2025.g. - 25 bodova, sastav podneska od 23.07.2025.g. - 25 bodova i pristup na ročište 08.09.2025.g. - 25 bodova, ukupno 125 bodova, odnosno 250,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 62,50 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 13,27 eura, te na presudu u iznosu od 13,27 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 339,04 eura.

21. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 30. rujna 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

22. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 30. rujna 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku