Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: Pr-100/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Mireli Popović Brletić, kao sucu pojedincu, na prijedlog sudske savjetnice Nore Kišur, u pravnoj stvari tužitelja CT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knežević i partneri j.t.d., Rijeka, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Rijeka, Rijeka, Krešimirova 42, OIB: 40237608715, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tuženika, 30. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Klinički bolnički centar Rijeka, Rijeka, Krešimirova 42, OIB: 40237608715 isplatiti tužitelju CT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 123,65 eura (sto dvadeset tri eura i šezdeset pet centi) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 20,43 eura od dana 11. travnja 2019. pa do isplate,

- na iznos od 3,25 eura od dana 13. svibnja 2019. pa do isplate,

- na iznos od 17,88 eura od dana 12. srpnja 2019. pa do isplate,

- na iznos od 3,52 eura od dana 12. rujna 2019. pa do isplate,

- na iznos od 4,92 eura od dana 11. listopada 2019. pa do isplate,

- na iznos od 22,48 eura od dana 12. studenog 2019. godine do isplate,

- na iznos od 3,32 eura od dana 13. siječnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 22,93 eura od dana 12. veljače 2020. pa do isplate,

- na iznos od 19,18 eura od dana 10. travnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 5,74 od dana 12. svibnja 2020. pa do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od dana 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate, stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima u točki I. izreke, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 1.175,00 eura (tisuću sto sedamdeset pet eura), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od dana donošenja ove odluke, 30. rujna 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja za isplatu troškova parničnog postupka preko dosuđenih 1.175,00 eura pa do zatraženih 1.206,50 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je od ožujka 2019. pa nadalje zaposlen kod tuženika. Odredbom članka 9. Zakona o potvrđivanju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima („Narodne novine“ broj 3/97) određeno je kako su neradni dani između ostalog nedjelje, a odredbom članka 134. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) propisano je kako su međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, dio unutrašnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi iznad zakona. Nadalje, odredbom članka 9. stavka 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22) propisano je da se, kada je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno različitim izvorima radnog prava, primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo, dok je odredbom članka 4. Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ broj 27/01, 39/09) propisano kako plaću službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen, i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Odredbom članka 51. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12) propisano je kako plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na plaću, dok je stavkom 2. istog članka propisano kako osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, dok je člankom 54. stavkom 8. istog propisa određeno kako za rad u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i rad na dan Uskrsa, zaposlenik ima pravo na plaću uvećanu za 150%. Na isti način je predmetno pitanje regulirano i odredbom članka 53. stavka 8. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 128/17) i odredbom članka 52. stavka 7. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 56/22), kao i člankom 47. i člankom 51. stavkom 8. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13), te odredbama Dodatka I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 29/18). Nadalje, odredbom članka 36. stavka 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13), propisano je kako se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, dok je stavkom 2. istog članka propisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne isplaćene plaće u prethodna tri mjeseca ako je to za njega povoljnije, a na isti način je predmetno pitanje regulirano i odredbom članka 34. Dodatka I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 29/18). Tužitelj da je temeljem citiranih odredbi za rad nedjeljom imao pravo na plaću uvećanu za 185%, a ne 35% kako je to tuženik činio, pa obzirom na tuženikov pogrešni način obračuna i isplate tužitelju naknade za rad nedjeljom, kao i naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja, tužitelj sada od tuženika potražuje razliku iznosa koji su imali biti isplaćivani i koji su zaista isplaćeni, ističući kako se dodaci za rad nedjeljom i neradnim danom međusobno ne isključuju.

1.1. Tužitelj dalje navodi da osim poviše navedenog, tuženik tužitelju neosnovano izvršava i obračun i isplatu plaće, odnosno isplaćuje tužitelju plaću u umanjenom iznosu od iznosa koji bi tužitelju sukladno zakonu, kolektivnim ugovorima i temeljnim kolektivnim ugovorima pripadao. Člankom 47. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13, 96/15, 29/18) i člankom 45. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 29/18, 16/19, 35/19, 78/19, 92/19) propisano je da plaću radnika čini osnovna plaća, koju predstavlja umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je radnik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, i dodaci na osnovnu plaću, odnosno stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. Osim navedenih kolektivnih ugovora, na predmetnu situaciju da se imaju primijeniti i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12, 150/13, 24/17), Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 24/17, 128/17) i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 128/17, 47/18, 123/19), koji da se paralelno primjenjuju na tužitelja i koji plaću radnika u članku 51. (TKU NN 141/12, 150/13, 24/17), odnosno u članku 50. (TKU NN 24/17, 128/17 i TKU NN 128/17, 47/18, 123/19) definiraju na identičan način kako je opisano u gore spomenutim kolektivnim ugovorima. U odredbama članka 51. (50.), 57. (56.) i 59. (58.), te u odredbi članka 54. (53.) gore navedenih temeljnih kolektivnih ugovora, propisani su dodaci i uvećanja osnovne plaće koji se isplaćuju tužitelju i koji se obračunavaju za svaki efektivno odrađeni sat od osnovne vrijednosti tog sata. Sukladno navedenim odredbama Kolektivnih ugovora i Temeljnih kolektivnih ugovora, tužitelju da se za svaki odrađeni sat isplaćuje osnovna plaća i ona uvećanja i dodaci na koje je u tom satu ostvarila pravo (za svaki sat odrađen noću, osnovna vrijednost sata se uvećava za 40%, za svaki sat odrađen u posebnim uvjetima rada za 25%, a za posebnu odgovornost za živote i zdravlje pacijenata 10% ili 12%).

1.2. Tužitelj da je u utuženom razdoblju radio u otežanim uvjetima rada pa da je istome prema članku 94. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19- dalje: ZR) pripada pravo na povećanu plaću i to za razdoblje važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13, 96/15, 29/18) za 13% u skladu s člankom 57. citiranog kolektivnog ugovora, a za razdoblje važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 29/18, 16/19, 35/19, 78/19, 92/19), za 16% u skladu s člankom 55. citiranog kolektivnog ugovora, a tuženik je u istom razdoblju tužitelju navedeni dodatak isplaćivao samo na dio sati koje je ista odradio.

1.3. Člankom 59.a Dodatka I. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine broj 96/15) koji je bio na snazi od 01. listopada 2015. do 01. rujna 2019. kada je na snagu stupio Dodatak II. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 92/19), propisano je da iznimno od članka 59., zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja, ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće, koji dodatak na plaću je člankom 58. navedenog Dodatka II. Kolektivnog ugovora, povećan na 8%. Tužitelj je u razdoblju važenja navedenih dodataka radio kod tuženika i neprekidno imao iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, te je na predmetnom radnom mjestu radio i u prekovremenom radu, a tuženik da je u istom tom razdoblju tužitelju isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi samo za dio odrađenih sati.

1.4. Obzirom na pogrešni obračun i isplatu plaće po navedenim osnovama, tuženik da je tužitelju u utuženom razdoblju pogrešno obračunao i isplatio sve naknade koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, i to naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, za koju je odredbom članka 36. stavka 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13, 96/15, 29/18) i odredbom članka 34. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 29/18, 16/19, 35/19, 78/19, 92/19) propisano da se radniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu odnosno u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), ako je to povoljnije za radnika, i naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad, za koju je odredbom članka 59. stavka 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12, 150/13, 24/17), odnosno članka 58. stavka 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 24/17, 128/17) i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 128/17, 47/18, 123/19), propisano da ukoliko je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje. Tuženik da je u većem dijelu utuženog razdoblja izvršio obračun naknada plaće za godišnji odmor pravilnom metodom, ali s pogrešnim parametrima pa da je time tužitelju pogrešno obračunao i isplatio naknade plaće za godišnji odmor u cijelom spornom razdoblju. Naknade za vrijeme privremene nesposobnosti za rad tuženik je pogrešno obračunao u cijelom utuženom razdoblju i to kao prosječnu vrijednost satnice, a ne kao prosječnu vrijednost plaće.

1.5. Sukladno svemu navedenome, tuženik je tužitelju isplatio umanjene plaće za razdoblje od ožujka 2019. godine do podizanja tužbe, i to na način da:

- nije plaćao dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za sve sate koje je tužitelj odradio, iako je tužitelj cijelo vrijeme radio u otežanim uvjetima rada – čime je povrijedio pravo tužitelja iz članka 94. ZR-a, a u svezi s člankom 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13, 96/15, 29/18) i člankom 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 29/18, 16/19, 35/19, 78/19, 92/19),

- nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za sve sate koje je tužitelj odradio, iako je tužitelj cijelo vrijeme radio imajući iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata – čime je povrijedio pravo tužitelja iz članka 59.a Dodatka I. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 96/15) i člankom 58. Dodatka II. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 92/19),

- pogrešno obračunao naknade plaće na koje je tužitelj imao pravo, utvrđujući prosjek prethodno isplaćenih plaća od plaća koje su već umanjene po prethodnim osnovama – čime je povrijedio pravo tužitelja iz članka 36. stavka 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13, 96/15, 29/18) i članka 34. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 29/18, 16/19, 35/19, 78/19, 92/19) te članka 59. stavka 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12, 150/13, 24/17), odnosno članka 58. stavka 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 24/17, 128/17) i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 128/17, 47/18, 123/19),

- pogrešno obračunao i isplatio tužitelju naknadu za rad nedjeljom te naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja,

zbog kojih svih povreda je u tim razdobljima tužitelju i po navedenim osnovama isplatio manju plaću, pa podnošenjem stupnjevite tužbe tužitelj predlaže i provedbu financijskog vještačenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, kako u pogledu osnova, tako i visine, prvenstveno pritom ističući prigovor promašene pasivne legitimacije ukazujući kako je odredbom članka 35. stavka 1. Zakona o sklapanju i potvrđivanju međunarodnih ugovora („Narodne novine“ broj 28/96) propisano kako Vlada Republike Hrvatske brine o izvršavanju međunarodnih ugovora preko nadležnih tijela državne uprave pa navedeni bilateralni ugovor koji je država sklopila s drugim subjektom međunarodnog prava, Svetom Stolicom, ne stvara izravna prava i obveze za pojedinca već je obveza države da iste implementira u nacionalno zakonodavstvo, a što u odnosu na odredbu članka 9. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske nije učinjeno uslijed čega može eventualno egzistirati odgovornost države, ne tuženika.

2.1. Tuženik nadalje u bitnome navodi kako je Ugovor sa Svetom Stolicom samo jedan od niza ugovora koje je Republika Hrvatska sklopila s vjerskim zajednicama koje djeluju u Republici Hrvatskoj te da bi se prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja koji se temelji na odredbama navedenog Ugovora, kojim da se ni na koji način ne uređuje pitanje obračuna plaće za rad nedjeljom ili neradnim danom, narušila Ustavom zajamčena jednakost svih vjerskih zajednica. Nadalje, Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima („Narodne novine“ broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02 112/05, 59/06, 55/08, 74/11, 130/11), odnosno Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 110/19) propisano je koji se dani smatraju blagdanima i spomendanima, odnosno neradnim danima, te je istim učinjena jasna distinkcija neradnih dana, pri čemu niti jednom odredbom nedjelja nije propisana kao takav dan. Opisana distinkcija učinjena je pritom i člankom 94. stavkom 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22). Tuženik je za potrebe obračuna plaće i njezinih uvećanja postupao u skladu s odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12, 128/17, 56/22) i odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13 29/18, 16/19, 35/19, 78/19, 92/19, 56/20, 3/23) te je tužitelju prilikom obračuna plaće za rad nedjeljom ista uvećana za propisanih 35%.Dana 01. siječnja 2024. na snagu je stupio Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ broj 15/23) koji člankom 23. propisuje dodatke za različite oblike organizacije rada, a i iz kojeg da nesporno proizlazi kako se nedjelja ne smatra neradnim danom, već se istima imaju smatrati isključivo dani utvrđeni Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj 2.2. Tuženik nadalje navodi da su tužitelju svi dodaci koji joj pripadaju plaćeni na osnovu plaću sukladno članku 47. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, navodeći pritom što čini plaću radnika, odnosno što čini osnovnu plaću radnika, a što dodatke na istu. Nadalje, da je člankom 51. Kolektivnog ugovora propisano da će se osnovna plaća radnika uvećati za prekovremeni rad za 50%, da Kolektivni ugovor propisuje da se dodacima iz članka 57. i 59. Kolektivnog ugovora uvećava osnovan plaća, navodeći pritom određenja članka 15. ZR-a. Tuženik zaključno ističe da su tužitelju plaćeni svi dodaci koji mu na osnovnu plaću pripadaju, da isti pogrešno navodi da mu je pogrešno obračunata naknada plaće, ukazujući pritom na Dodatak br. III. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 56/20) koji je na snazi od 01. travnja 2020., a kojim da se točno definira način izračuna jednog sata prekovremenog rada ovisno o dodacima koje radnik ostvaruje, a koji i tuženik da primjenjuje.

2.3. Slijedom iznesenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu iste naknaditi tuženiku parnični trošak.

2.4. Tuženik je nadalje, podneskom dostavljenim na spis predmeta 04. srpnja 2024., dostavio Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gop-1/2024, od 10. lipnja 2024.

3. Tužitelj je nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja te sukladno nalazu i mišljenju Centra za financijska vještačenja d.o.o., sačinjenog po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i poreze, ČT, dipl. oecc. iz Zagreba, konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 17. travnja 2025. sadržajem kao u točki I. izreke, prethodno podneskom od 22. siječnja 2025. ističući kako ne ustraje kod isplate po osnovi pogrešno obračunatih naknada za rad nedjeljom te naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja, ali ustrajući kod isplate po ostalim osnovama navedenima u tužbi.

4. Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je u tijeku dokaznog postupka proveo dokaze uvidom i čitanjem cjelokupne dokumentacije priležeće spisu, te je proveden dokaz knjigovodstvenim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.o., stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i poreze, ČT, dipl. oecc. iz Zagreba (list 158-169 spisa).

5. Nakon ocjene svih dokaza u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23- dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja, preciziran podneskom tužitelja od 17. travnja 2025., djelomično osnovan.

6. Nesporno je među strankama da je tužitelj bio u utuženom razdoblju djelatnik tuženika na radnom mjestu zdravstvenog-laboratorijskog tehničara na Odjelu za transfuzijsku medicinu i krvnu banku.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku manje isplaćene plaće i naknade plaće.

8. Odredbama ZR-a uređeno je pravo na plaću i pravo na povećanu plaću pa je člankom 94. ZR-a propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je Zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. Međutim, navedenim zakonom se ne konkretizira iznos plaće kao niti iznos povećane plaće, već je to u konkretnom slučaju regulirano Zakonom o plaćama u javnim službama ("Narodne novine" broj 39/09), Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12-dalje: TKU/12), Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 24/17-dalje: TKU/17), Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 128/17, 47/18 i 123/19-dalje: TKU/18), kao i granskim ugovorima za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, i to Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13, 96/15-dalje: KU/13), te Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 29/18, 35/19, 92/19-dalje: KU/18).

9. Primjena KU-a uređena je općim odredbama KU-a kojima se uređuju prava i obveze iz rada i s osnove rada radnika u zdravstvenim ustanovama čiji su osnivači Republika Hrvatska ili županija, odnosno grad i ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti na temelju sklopljenog ugovora s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje kao i radnika Zavoda. Odredbama KU-a prava i obveze radnika u zdravstvu i zdravstvenom osiguranju čine jedan jedinstven sustav pa se odredbe KU-a na radnike u zdravstvu primjenjuju neposredno i obvezno, osim ako pojedina pitanja nisu uređena nekim drugim propisom koji je za radnika povoljniji.

10. Odredbom članka 9. stavka. 3. ZR-a propisana je primjena za radnike najpovoljnijeg prava, pa se tako, ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

11. Prema odredbi članka 4. Zakona o plaćama u javnim službama plaću službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža. Tu se radi u osnovnoj plaći, plaći za redovan rad.

12. Člankom 2. Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama određeni su koeficijenti za pojedina radna mjesta u zdravstvenim ustanovama te oni obuhvaćaju stručnu spremu znanstveni stupanj za određivanje koeficijenta pojedinog radnog mjesta, te veličinu ustanove kao kriterij.

13. Odredbom čl. 47. KU/13 propisno je da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na plaću, da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Osim toga je ovom odredbom propisano da su dodaci na osnovnu plaću: dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. Isti KU je bio zaključen na vrijeme od četiri godine, uz napomenu da je identična odredba sadržana u čl. 45. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18; dalje KU/18) koji je stupio na snagu 01. ožujka 2018.

14. Nadalje, odredbom članka 51. KU/13 propisano je uvećanje osnovne plaće za zaposlene u zdravstvenoj djelatnosti i zdravstvenom osiguranju (na jednak način uređuju i odredbe članka 54. TKU/12, članka 53. TKU/17, članka 53 TKU/18 i te odredba članka 49. KU/18) i na način da se osnovna plaća uvećava, i to: za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima (članak 51. stavak 1.), a za rad u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom u rad na dan Uskrsa, radnik ima pravo na plaću uvećanu za 150% (članak 51. stavak 2.). Dodaci na plaću iz navedenih stavaka 1. i 8. članka 51. KU/13 međusobno se ne isključuju (stavak 12.).

15. Odredba članka 57. KU/13 navodi u stavku 1. da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Stavkom 2. istog članka se određuje da se osnovna plaća uvećava radnicima prema popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo, pa je tako određeno da radniku na radnom mjestu tužitelja pripada pravo na dodatak na plaću od 14%. Stavkom 3. propisano je da se dodaci iz ovog članka ne mogu kumulirati (na jednak način propisano je odredbom člankom 55. stavkom 1., 2. i 4. KU/18), dok je Dodatkom II. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 92/19- dalje: Dodatak II. KU/18) navedeni iznos dodatka na plaću za posebne uvjete rada za radna mjesta II., III. i IV. vrste povećan s 14% na 17%, a primjenjuje se od 01. rujna 2019.

16. U Dodatku I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 96/15-dalje: Dodatak I. KU/13), koji je stupio na snagu 01. listopada 2015., u članku 5. propisano je da se iza članka 59. u KU-a dodaje članak 59.a koji glasi: „Iznimno od čl. 59. ovog Ugovora, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću od 4% od osnovne plaće.“ (na jednak način propisano je člankom 58. KU/18), dok je odredbom članka 24. i 34. Dodatka II. KU/18 taj dodatak na plaću povećan s 4% na 8% počevši od 01. rujna 2019.

17. Odredbom članka 36. stavka 2. KU/13 je propisano da se radniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje naknada plaće u visini kao da radi u redovnom radnom vremenu. Stavkom 2. istog članka propisano je da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije (na jednak način propisano je člankom 34. KU/18), a člankom 13. Dodatka II. TKU/18 ta je odredba izmijenjena tako da sada glasi: „Za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku se isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu odnosno u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), ako je to povoljnije za radnika.", a primjenjuje se od 01. rujna 2019.

18. Člankom 59. stavkom 1. TKU/12, člankom 58. stavkom 1. TKU/17 i člankom 58. stavkom 1. TKU/18 propisano je da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

19. Ovaj sud zaključuje da radnik, kada mu kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka. Tako u ovom slučaju radnik ima pravo kumulativnu isplatu dodataka po osnovama članka 57. KU/13, te članka 55.KU/18 i članka 59.a KU/13, odnosno članka 58. KU/18, zajedno s dodatkom za prekovremeni rad propisanog člankom 51 KU/13, te člankom 49. KU/18. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodataka po osnovama iz članka 57. KU/13 te članka 55. KU/18 i članka 59.a KU/13, odnosno članka 58. KU/18, budući da tužitelj i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u posebnim uvjetima rada u smislu odredbe članka 57. KU/13, te članka 55. KU/18, odnosno u svojstvu radnika s iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi u smislu odredbe članka 59.a KU/13 (članak 58. KU/18).

20. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 09. prosinca 2019., pod brojem Su-IV-56/19-18, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15-dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU/13 i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU/13, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

21. Napominje se da pravo tužitelja na isplatu dodataka na plaću proizlazi iz odredbi Kolektivnog ugovora, ali i iz odredbe članka 91. stavka 3. ZR-a koja propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, temeljem ugovora o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad. Prema odredbi članku 94. ZR-a radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za posebne uvjete rada. Stoga je nije osnovano da bi tužitelj za prekovremeni rad imao pravo samo na dodatak za prekovremeni rad sukladno odredbi članka 51. KU/13 (članak 49. KU/18).

22. Kako tužitelj ima pravo na uvećanje plaće temeljem dodataka na prekovremeni rad, primjenom odredbe članka 36. stavka 2. KU/13 (članak 34. KU/18), tužitelju koji je radio prekovremeno pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor i privremene nesposobnosti za rad u visini tako obračunate prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije, a jest, pa tužitelju stoga pripada i utužena razlika naknade plaće za godišnji odmor i naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad.

23. U nalazu i mišljenju Centra za financijska vještačenja d.o.o., stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze ČT, dipl. oecc. iz Zagreba (list 158-169 spisa) navodi se da su pri izradi istog korištene obračunske isprave za isplatu plaće – naknade (platne liste) tužitelja za razdoblje od 01. ožujka 2019. do 30. travnja 2024.

23.1. Stalni sudski vještak je također istaknuo da su dodaci koji su predmet tužbe obračunati na sate rada iskazane kao redovni rad, a nisu obračunati na sate koje je tuženik iskazao kao prekovremene sate u platnim listama.

23.2. U nastavku predmetnog nalaza i mišljenja, Tabela 1. sadrži prikaz visine potraživanja tužitelja po osnovi dodataka za posebne uvjete rada i dodataka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, na način da su utvrđeni sati na koje su navedeni dodaci obračunati na Obračunskim listama te preostali efektivno odrađeni sati na koje predmetni dodaci nisu obračunati. Izračun svakog posebnog dodatka izvršen je na mjesečnoj osnovi, a polazište za izračun je vrijednost osnovne plaće. Za svaki mjesec utvrđena je vrijednost osnovne plaće za svaki sat rada. U Tabeli 2. dan je izračun manje isplaćene naknade za godišnji odmori i privremene nesposobnosti za rad, uzevši u obzir visinu potraživanja koja je prethodno utvrđena u istom nalazu i mišljenju.

23.3. Stalni sudski vještak navodi u nalazu i mišljenju da u razdoblju od 01. ožujka 2019. do 30. travnja 2024.:

- potraživanje po osnovi neobračunatih dodataka za posebne uvjete rada iznosi 78,13 eura,

- potraživanje po osnovi neobračunatih dodataka za odgovornost za život i zdravlje ljudi iznosi 32,94 eura,

- manje obračunati iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad iznosi 12,58 eura,

slijedom čega visina potraživanja tužiteljice iznosi sveukupno 123,65 eura.

24. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o., stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze, ČT, dipl. oecc., jer je sačinjen detaljno, stručno, skladu s dokumentacijom u spisu i postavljenim vještaku zadatkom u ovom postupku, a niti stranke nisu imale primjedbi na metodologiju izračuna, odnosno na njegov sadržaj.

25. U pogledu otežanih uvjeta rada iz provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao zdravstveno-laboratorijski tehničar na Odjelu za transfuzijsku medicinu i krvnu banku, u otežanim uvjetima rada, pa mu je prema članku 94. ZR-a, pripadalo pravo na povećanu plaću. U to vrijeme na snazi je bio KU/18 i članak 55.

26. Tužitelj je u razdoblju važenja Dodatka I. KU neprekidno radio na navedenom radnom mjestu i neprekidno je imao iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, a na tom radnom mjestu je radio i u redovnom i u prekovremenom radu. Tuženik je u razdoblju od ožujka 2019. tužitelju isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi samo za dio odrađenih sati, dok tužitelju nije isplaćivao taj dodatak na osnovnu plaću za sve odrađene sate, iako je tužitelj svaki sat rada (redovnog i prekovremenog) radio na poslovima zdravstveno-laboratorijskog tehničara na Odjelu za transfuzijsku medicinu i krvnu banku i u svakom trenutku rada imao odgovornost za živote i zdravlje pacijenata.

27. Iz provedenog dokaznog postupka dakle nije sporno da tuženik nije tužitelju isplaćivao sporne dodatke na plaću kada je radio u prekovremenom radu. Svaki sat dulji od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom poslodavca, kao i svaki sat rada dulji od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, prema odredbama Kolektivnog ugovora (članak 51. stavak 9. i stavak 10.) smatra se prekovremenim radom.

28. Temeljem članka 57. KU/13 (članak 55. KU/18) tužitelju nesporno pripada dodatak zbog otežanih uvjeta rada. Temeljem članka 59. KU/13 (čl. 58. KU/18) tužitelju i nesporno pripada i pravo na dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi.

29. Zakon o plaćama u javnim službama kao propis koji uređuje plaće i druge naknade zaposlenih u javnim službama određuje primjenu ZR-a kao općeg propisa odnosno u skladu s njim sklopljenih kolektivnih ugovorima na sva pitanja iz tog područja. Stoga se i na zaposlene u zdravstvu i zdravstvenom osiguranju primjenjuje institut najpovoljnijeg prava, te tuženik nije smio isplatiti plaću u manjoj svoti od svote određene KU-om. Dakle, tuženik je imao obvezu voditi brigu pri određivanju prava zaposlenih u djelatnosti zdravstva i o tome je li za radnika povoljnija odredba iz zakona ili odredba TKU ili odredba KU.

30. Sud je stava da sukladno naprijed citiranim odredbama KU-a tužitelju pripada navedeno uvećanje i na sate ostvarene u prekovremenom radu obzirom da iz odredbi navedenih kolektivnih ugovora ne proizlazi da radniku to uvećanje pripada samo za ostvarenu redovnu satnicu, odnosno da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i uvećanje po osnovi otežanih uvjeta rada međusobno isključuju.

31. Odredba članka 51. stavka 1. KU/13 i članka 49. KU/18 propisuje na koji se način obračunava naknada za prekovremeni rad (tako da se za 50% uvećava osnovna plaća). Iz citiranih odredbi ne proizlazi da radniku, kao što je slučaj i s tužiteljem, ne bi pripadalo pravo na uvećanje plaće iz članka 57 i članka 59. KU/13, te članka 55. i članka 58. KU/18, one sate koji su ostvareni kao prekovremeni. Isključenje prava na uvećanje osnovne plaće i na sate ostvarene u prekovremenom radu ne proizlazi ni iz jedne druge odredbe navedenih kolektivnih ugovora, pa ni iz odredbe članka 53. stavka 5. KU/13, odnosno članka 51. st.3. KU/18.

32. Stoga je stav suda da u slučaju kada Kolektivni ugovor istodobno daje pravo na isplatu više različitih dodataka, radnik ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovama iz članka 57 i članka 59. KU/13, zatim članka 54 stavka 2 TKU/12, te članka 55. i članka 58. KU/18 zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Stoga, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodatka po osnovama iz citiranih člankom 57. i člankom 59. KU/13, zatim člankom 54 stavkom 2. TKU/12, te člankom 55. i člankom 58. KU/18, budući da tužitelji i kada radi prekovremeno, radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada u smislu odredbe članka 57. i članka 55. citiranih KU-a te u svojstvu radnika definiranog odredbom članka 59. KU/13 i članka 58. KU/18 jer i tada kada radi prekovremeno, tužitelj odgovara za život i zdravlje ljudi, tj. pacijenata.

33. Također, pravo tužitelja na isplatu dodataka na plaću proizlazi iz odredbi KU, ali i iz odredbe članka 91. stavka 3. ZR-a kojom je normirano da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, isplaćuje radniku temeljem ugovora o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu ili drugog propisa. Prema članku 94. ZR-a radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno otežane uvjete rada.

34. Kako se tužitelju uvećanjem plaće temeljem dodataka na prekovremeni rad uvećala plaća, primjenom odredbe članka 36. stavka 2. KU/13 i članka 34. stavka 2. KU/18, istome pripada i pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene prethodna tri mjeseca, ako je to za tužitelja povoljnije, pa tužitelju stoga pripada i razlika naknade plaće za godišnji odmor te naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započelo bolovanje. Upravo iz razloga što je zbog neobračunavanja i neisplaćivanja svih dodatka za otežane uvjete rada i dodatka za iznimnu odgovornost u cijelom spornom razdoblju i to na sate rada koje je tužitelj odradio u prekovremenom radu, istoj je isplaćivana manja plaća, to posljedično tome osnovano joj pripada razlika plaće i razlika plaće s osnove naknade za godišnji odmor, i to u iznosima utvrđenima od strane vještaka financijske struke.

35. Tužitelju na svaki pojedini mjesečni iznos glavnice pripada i zatražena zatezna kamata od dospijeća, obzirom se plaća i naknada plaće isplaćuju najkasnije petnaestog u mjesecu za protekli mjesec sukladno članku 92. stavku 3. ZR-a, a da spisu priležeće platne liste tužitelja za utuženo razdoblje sadrže nedvojbeno izraženi datum isplate plaće za svaki pojedini mjesec. Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21-dalje: ZOO), koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zakonske zatezne kamate određena je sukladno članku 29. stavku 2. i 8. ZOO-a.

36. Slijedom svega navedenog, sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove odluke.

37. Prema odredbi članka 45. stavka 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15-dalje: ZPD), predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz članka 14. ZPD-a i to prilikom svake isplate, prema propisima koji važe na dan isplate. Prema odredbi članka 1. stavka 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 95/05, 96/06,68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14, 137/15-dalje: Pravilnik), predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz članka 14. ZPD-a, odnosno članka 11. Pravilnika, umanjenog za obračunate i uplaćene doprinose za obvezana osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz članka 12. stavka 9. i članka 16. stavka 2. ZPD-a i umanjenog za osobni odbitak iz članka 36. stavka 1. i 2. ZPD-a. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku, prema članku 61. stavku 1. Pravilnika. Obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće, dospijevaju tek isplatom plaće, što znači da do trenutka isplate plaće, a posljedično i isplate zaostale razlike u plaći po ovoj odluci, nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i pripadajućeg prireza porezu na dohodak i na te iznose se zakonske zatezne kamate do tada ne obračunavaju. Temeljem navedene argumentaciji zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima razlika plaća, je neosnovan, pa je stoga valjalo u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti i odlučiti kao u točki II. izreke ove odluke.

38. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a, u vezi sa člankom 155. ZPP-a, obzirom tužitelj nije uspio u parnici s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom samo u razmjerno neznatnom dijelu u odnosu na zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je sud odlučio da joj je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice, uzimajući pritom u obzirom odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23-dalje:Tarifa), sukladno Tarifnom broju 54. koje Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

39. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku u cijelosti prema podnesenom troškovniku, i to za radnje: sastava tužbe sukladno Tarifnom broju 7. točki 1. Tarife u visini od 100 bodova, odnosno 200,00 eura, sastava podneska od 22. siječnja 2025. sukladno Tarifnom broju 8. točki 1. Tarife u visini od 100 bodova, odnosno 200,00 eura, zastupanja na ročištu 31. siječnja 2025. sukladno Tarifnom broju 9. točki 1. Tarife u visini od 100,00 bodova, odnosno 200,00 eura, sastava podneska od 17. travnja 2025. sukladno Tarifnom broju 8. točki 1. Tarife u visini od 25 bodova, odnosno 50,00 eura, zastupanja na ročištu 10. srpnja 2025. sukladno Tarifnom broju 9. točki 1. Tarife u visini od 25 bodova, odnosno 50,00 eura. Navedeni iznos valjalo je uvećati za pripadajući i zatraženi iznos poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tarifni broj 46. Tarife), u iznosu od 175,00 eura, te za novčani iznos koji je tužitelj predujmio za provedbu financijskog vještačenja, koji trošak je bio potreban za vođenje parnice, u iznosu od 300,00 eura.

39.1. Pritom se ističe kako je prilikom donošenja odluke o troškovima postupka sud imao u vidu kako je tužitelj u ovoj pravnoj stvari podnio stupnjevitu tužbu, u smislu odredbe čl. 186.b st. 1. ZPP-a, pri čemu specificiranje ranije neodređenog tužbenog zahtjeva (postavljanje novčanog zahtjeva) kod stupnjevite tužbe, a koje određivanje tužbenog zahtjeva je tužitelj izvršio podneskom od 17. travnja 2025., po provedenom financijskom vještačenju, ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe. Kod stupnjevite tužbe kao vrijednost predmeta spora mjerodavnog za odluku o troškovima postupka, uzima se prvotno naznačena vrijednost predmeta spora, pod uvjetom da je ista naznačena, a nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva, kojeg je tužitelj u ovoj pravnoj stvari učinio podneskom od 17. travnja 2025., vrijednost spora je vrijednost novčanog zahtjeva, sve sukladno odredbi članka 40. stavka 1. ZPP-a. Prema tome, obzirom da je tužitelj prvotno označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,01 eura, za radnje poduzete do trenutka specifikacije tužbenog zahtjeva, tužitelju prema Tarifi (Tarifni broj 7. točka 1. Tarife) pripada trošak pojedine radnje u vrijednosti 100 bodova, odnosno 200,00 eura, a od specifikacije tužbenog zahtjeva sadržaja kao u točki I. izreke ove odluke, trošak pojedine radnje u vrijednosti 25 bodova, odnosno 50,00 eura, kako je troškovnikom tužitelja i zatraženo.

39.2. Tužitelju temeljem članka 151. stavka 3. ZPP-a pripadaju i zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troška postupka od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a sve sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO-a, pri čemu je paricijski rok određen u skladu sa člankom 328. stavkom 2., u vezi sa člankom 433. ZPP-a, od 15 dana.

39.3. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude te je tužitelju na ime ukupnih troškova ovog postupka, dosuđen novčani iznos od 1.175,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

40. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak parničnog postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenih 1.175,00 eura pa do zatraženih 1.206,50 eura, odnosno zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu presude s pripadajućim iznosom poreza na dodanu vrijednost, i to iz razloga jer je navedeni trošak prilikom sastava troškovnika tužitelja i zaključenja glavne rasprave bio budući i neizvjestan trošak, odnosno, isti nije postojao u tom trenutku. Također valja dodati, a neovisno od prednjeg utvrđenja suda, da zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu presude nije niti u smislu članka 155. ZPP-a, potreban za vođenje postupka, a obzirom na činjenicu postojanja kako e-oglasne ploče suda, tako i sustava e-komunikacije, koje su odvjetnici kao kvalificirani punomoćnici stranaka, obveznici primjene. 40.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. izreke ove odluke.

.

U Rijeci 30. rujna 2025.

Sudac

Mirela Popović Brletić

Nacrt odluke izradila sudska savjetnica Nora Kišur

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude, pismeno, putem ovog suda, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženiku