REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1134/2021-38
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja KU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa odvjetnik Igor Metelko iz Zagreba, protiv tuženika Porsche Mobilitija d.o.o, Zagreb, Škorpikova 21, OIB 36514183925, kojeg zastupa odvjetnik Tomislav Bulić iz Zagreba, poradi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 8. rujna 2025. godine, u nazočnosti tužiteljeva opunomoćenika i zamjenika tuženikova opunomoćenika, dana 30. rujna 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 02794, sklopljenog dana 30. srpnja2008.između tuženika Porsche Mobilitija d.o.o. kao davatelja kredita i tužitelja KU kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,u toč. II. Ugovora u dijelu kojom je određen iznos kredita u iznosu od 24.219,71 CHF te odredba točke III. Ugovora povezano sa točkom 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu Inačica: CHF- 2008-I-02 koji su sastavni dio Ugovora, u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 84 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti 362,02 CHF obračunatoj prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austrije d.d. koji vrijedi na dan plaćanja.
II. Nalaže se tuženiku Porsche Mobilitiju d.o.o. platiti tužitelju KU EUR 5.413,96 s zateznim kamatama I to na:
EUR 0,50 od 22.08.2008. do isplate
EUR 4,08 od 23.09.2008. do isplate
EUR 11,77 od 22.10.2008. do isplate
EUR 15,40 od 28.11.2008. do isplate
EUR 7,05 od 20.12.2008. do isplate
EUR 27,96 od 28.01.2009. do isplate
EUR 29,59 od 27.02.2009. do isplate
EUR 20,76 od 30.3.2009. do isplate
EUR 23,30 od 29.04.2009. do isplate
EUR 24,12 od 28.05.2009. do isplate
EUR 20,12 od 29.06.2009. do isplate
EUR 21,24 od 25.09.2009. do isplate
EUR 19,39 od 27.08.2009. do isplate
EUR 19,41 od 25.09.2009. do isplate
EUR 17,30 od 26.10.2009. do isplate
EUR 21,52 od 30.11.2009. do isplate
EUR 20,05 od 28.12.2009. do isplate
EUR 24,89 od 26.01.2010. do isplate
EUR 26,58 od 24.02.2010. do isplate
EUR 27,95 od 29.03.2010. do isplate
EUR 30,63 od 28.04.2010. do isplate
EUR 35,59 od 26.05.2010. do isplate
EUR 38,96 od 29.062010. do isplate
EUR 44,28 od 28.07.2010. do isplate
EUR 47,32 od 30.08./2010. do isplate
EUR 51,51 od 30.09.2010. do isplate
EUR 49,96 od 28.10.2010. do isplate
EUR 52,27 od 29.11.2010. do isplate
EUR 63,56 od 30.12.2010. do isplate
EUR 63,07 od 28.01.2011. do isplate
EUR 62,44 od 28.02.2011. do isplate
EUR 68,07 od 31.03.2011. do isplate
EUR 61,17 od 28.04.2011. do isplate
EUR 67,82 od 30.05.2011. do isplate
EUR 78,77 od 29.06.2011. do isplate
EUR 94,85 od 28.07.2011. do isplate
EUR 105,63 od 01.09.2011. do isplate
EUR 85,59 od 28.09.2011. do isplate
EUR 78,36 od 28.10.2011. do isplate
EUR 78,44 od 30.11.2011. do isplate
EUR 83,83 od 29.12.2011. do isplate
EUR 88,69 od 30.01.2012. do isplate
EUR 89,68 od 29.02.2012. do isplate
EUR 87,57 od 30.03.2012. do isplate
EUR 86,75 od 30.04.2012. do isplate
EUR 89,53 od 12.06.2012. do isplate
EUR 89,74 od 29.06.2012. do isplate
EUR 87,62 od 30.07.2012. do isplate
EUR 86,06 od 20.08.2012. do isplate
EUR 80,35 od 28.09.2012. do isplate
EUR 87,44 od 30.10.2012. do isplate
EUR 88,32 od 30.11.2012. do isplate
EUR 87,54 od 31.12.2012. do isplate
EUR 79,17 od 23.01.2013. do isplate
EUR 83,04 od 28.02.2013. do isplate
EUR 83,77 od 27.03.2013. do isplate
EUR 88,19 od 29.04.2013. do isplate
EUR 78,66 od 31.05.2013. do isplate
EUR 79,32 od 27.06.2013. do isplate
EUR 80,63 od 29.07.2013. do isplate
EUR 79,99 od 29.08.2013. do isplate
EUR 82,50 od 30.09.2013. do isplate
EUR 84,74 od 30.10.2013. do isplate
EUR 84,86 od 28.11.2013. do isplate
EUR 87,61 od 30.12.2013. do isplate
EUR 84,87 od 30.01.2014. do isplate
EUR 88,61 od 27.02.2014. do isplate
EUR 90,87 od 31.03.2014. do isplate
EUR 89,01 od 29.04.2014. do isplate
EUR 85,97 od 30.05.2014. do isplate
EUR 87,36 od 30.06.2014. do isplate
EUR 1.120,40 od 23.07.2014. do isplate te naknaditi trošak parničnog postupka od 2.263,22 eur s zateznim kamatama od 30. rujna 2025. godine do isplate, do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 30.srpnja 2008. između tuženoga i tužitelja sklopljen je Ugovor o kreditu br. 02794 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 24.219,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima.
Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god. kojom se utvrđuje da su tužene banke kao davatelji kredita u razdoblju od 01.trvanja .2004. godine .do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Presuda Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/17 od 14.lipnj a 2018. godine potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Rev-2221/18 od 3.rujna 2019. godine. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.srpnja 2013. godine, također je već ranije djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. godine, i to u dijelu koji se odnosi na nepošteno i ništetno ugovaranje jednostrano promjenjive kamatne stope u potrošačkim ugovorima. Obzirom na to da su predmetne odluke iz ove točke tužbe javno objavljene, te je sadržaj tih sudskih odluka praktično notorna činjenica u Republici Hrvatskoj, ovdje ih tužitelj ne prilaže već samo upućuje na njihove oznake i sadržaj. To stoga jer se radi o uistinu opsežnim materijalima od više desetaka, pa i stotina stranica, koje mogu nepotrebno opteretiti sudski spis. Međutim, ukoliko će biti potrebno, može ih dostaviti u preslici, po zahtjevu tuženika ili suda. Iako ovdje tuženi nije sudjelovao u gore navedenim postupcima kao stranka, isti je na potpuno identičan način plasirao sporni kredit ovdje tužitelju, kao jača ugovorna strana sastavljajući ugovor, bez ikakvog pojašnjenja specifičnosti valute CHF, tj. da se radi o tzv. „valuti utočišta“ u koju se ulaže kapital kada su krizni/recesijski periodi. To znači da je švicarski franak siguran za ulagača, ovdje tuženoga, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost i vrlo velika vjerojatnost povećanja njegove vrijednosti. Također, tužitelj kao slabija ugovorna strana nije bio uopće u mogućnosti niti pregovarati, niti utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, pa tako niti onu koja se odnosi na valutnu klauzulu CHF, što istu čini nepoštenom u smislu odredbe čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te posljedično ništetnima.
S obzirom na ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, anuliranje izmjena anuiteta po osnovi povećanja tečaja na njegovu kunsku protuvrijednost na dan isplate kredita, kao jedino referentnu. Razlika u mjesečnom anuitetu koja je posljedica promjene tečaja povrh početno ugovorenog predstavlja nezakonito i nepripadno stečenu korist tuženoga koju je dužan vratiti po pravilima stjecanja bez osnove, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te zahtijeva kao u podnesku do 12. travnja 2023. godine, tj:
"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 02794, sklopljenog dana 30.7.2008.između tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. kao davatelja kredita i tužitelja KU kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,u toč. II. Ugovora u dijelu kojom je određen iznos kredita u iznosu od 24.219,71 CHF te odredba točke III. Ugovora povezano sa točkom 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu Inačica: CHF- 2008-I-02 koji su sastavni dio Ugovora, u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 84 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti 362,02 CHF obračunatoj prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. vrijedećem na dan plaćanja.
II. Nalaže se tuženome tužitelju isplatiti iznos od HRK 40,791.40 / EUR 5,413.96 sa zakonskom zateznom kamatom I to na:
HRK 3.78 / EUR 0.50 od 22/08/2008. do isplate
HRK 30.76 / EUR 4.08 od 23/09/2008. do isplate
HRK 88.70 / EUR 11.77 od 22/10/2008. do isplate
HRK 116.05 / EUR 15.40 od 28/11/2008. do isplate
HRK 53.09 / EUR 7.05 od 20/12/2008. do isplate
HRK 210.70 / EUR 27.96 od 28/01/2009. do isplate
HRK 222.93 / EUR 29.59 od 27/02/2009. do isplate
HRK 156.45 / EUR 20.76 od 30/03/2009. do isplate
HRK 175.53 / EUR 23.30 od 29/04/2009. do isplate
HRK 181.72 / EUR 24.12 od 28/05/2009. do isplate
HRK 151.56 / EUR 20.12 od 29/06/2009. do isplate
HRK 160.02 / EUR 21.24 od 25/09/2009. do isplate
HRK 146.13 / EUR 19.39 od 27/08/2009. do isplate
HRK 146.21 / EUR 19.41 od 25/09/2009. do isplate
HRK 130.38 / EUR 17.30 od 26/10/2009. do isplate
HRK 162.12 / EUR 21.52 od 30/11/2009. do isplate
HRK 151.08 / EUR 20.05 od 28/12/2009. do isplate
HRK 187.51 / EUR 24.89 od 26/01/2010. do isplate
HRK 200.27 / EUR 26.58 od 24/02/2010. do isplate
HRK 210.56 / EUR 27.95 od 29/03/2010. do isplate
HRK 230.75 / EUR 30.63 od 28/04/2010. do isplate
HRK 268.15 / EUR 35.59 od 26/05/2010. do isplate
HRK 293.58 / EUR 38.96 od 29/06/2010. do isplate
HRK 333.66 / EUR 44.28 od 28/07/2010. do isplate
HRK 356.55 / EUR 47.32 od 30/08/2010. do isplate
HRK 388.10 / EUR 51.51 od 30/09/2010. do isplate
HRK 376.42 / EUR 49.96 od 28/10/2010. do isplate
HRK 393.82 / EUR 52.27 od 29/11/2010. do isplate
HRK 478.87 / EUR 63.56 od 30/12/2010. do isplate
HRK 475.17 / EUR 63.07 od 28/01/2011. do isplate
HRK 470.44 / EUR 62.44 od 28/02/2011. do isplate
HRK 512.86 / EUR 68.07 od 31/03/2011. do isplate
HRK 460.90 / EUR 61.17 od 28/04/2011. do isplate
HRK 510.97 / EUR 67.82 od 30/05/2011. do isplate
HRK 593.51 / EUR 78.77 od 29/06/2011. do isplate
HRK 714.63 / EUR 94.85 od 28/07/2011. do isplate
HRK 795.85 / EUR 105.63 od 01/09/2011. do isplate
HRK 644.89 / EUR 85.59 od 28/09/2011. do isplate
HRK 590.37 / EUR 78.36 od 28/10/2011. do isplate
HRK 591.01 / EUR 78.44 od 30/11/2011. do isplate
HRK 631.60 / EUR 83.83 od 29/12/2011. do isplate
HRK 668.25 / EUR 88.69 od 30/01/2012. do isplate
HRK 675.73 / EUR 89.68 od 29/02/2012. do isplate
HRK 659.79 / EUR 87.57 od 30/03/2012. do isplate
HRK 653.63 / EUR 86.75 od 30/04/2012. do isplate
HRK 674.53 / EUR 89.53 od 12/06/2012. do isplate
HRK 676.15 / EUR 89.74 od 29/06/2012. do isplate
HRK 660.18 / EUR 87.62 od 30/07/2012. do isplate
HRK 648.43 / EUR 86.06 od 20/08/2012. do isplate
HRK 605.36 / EUR 80.35 od 28/09/2012. do isplate
HRK 658.78 / EUR 87.44 od 30/10/2012. do isplate
HRK 665.42 / EUR 88.32 od 30/11/2012. do isplate
HRK 659.60 / EUR 87.54 od 31/12/2012. do isplate
HRK 596.47 / EUR 79.17 od 23/01/2013. do isplate
HRK 625.63 / EUR 83.04 od 28/02/2013. do isplate
HRK 631.18 / EUR 83.77 od 27/03/2013. do isplate
HRK 664.45 / EUR 88.19 od 29/04/2013. do isplate
HRK 592.70 / EUR 78.66 od 31/05/2013. do isplate
HRK 597.65 / EUR 79.32 od 27/06/2013. do isplate
HRK 607.53 / EUR 80.63 od 29/07/2013. do isplate
HRK 602.69 / EUR 79.99 od 29/08/2013. do isplate
HRK 621.59 / EUR 82.50 od 30/09/2013. do isplate
HRK 638.46 / EUR 84.74 od 30/10/2013. do isplate
HRK 639.40 / EUR 84.86 od 28/11/2013. do isplate
HRK 660.06 / EUR 87.61 od 30/12/2013. do isplate
HRK 639.46 / EUR 84.87 od 30/01/2014. do isplate
HRK 667.66 / EUR 88.61 od 27/02/2014. do isplate
HRK 684.64 / EUR 90.87 od 31/03/2014. do isplate
HRK 670.66 / EUR 89.01 od 29/04/2014. do isplate
HRK 647.77 / EUR 85.97 od 30/05/2014. do isplate
HRK 658.21 / EUR 87.36 od 30/06/2014. do isplate
HRK 8,441.69 / EUR 1,120.40 od 23/07/2014. do isplate
i to do 31.12.2007. po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženome naknaditi tužiteljici troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi, tekućem polugodištu za tri postotnih poena, počev od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje o meritumu stvari, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja.U konkretnom slučaju na tužiteljev zahtjev za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). U bitnome, zahtjev tužitelja, predstavlja zahtjev za povratom plaćenog (stečenog) bez osnove, a to znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok po predmetnom Ugovoru isplaćen još u srpnju 2014.g., a tužba je podnesena tek u veljači 2021.g., sasvim je jasno da potraživanje tužitelja za sve mjesečne obroke u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare.
Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnov tužbenog zahtjeva.
Tuženik u cijelosti osporava tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Tuženik ističe kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Obzirom se tužitelj poziva na kolektivnu presudu, tuženik ukazuje sudu da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošača – (tzv. „Udruge FRANAK“), a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutno nikakve veze sa ovdje tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom potrošača, već uopće nije banka.
S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku kojom je propisano kako se fizičke i pravne osobe mogu, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, obzirom tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem tuženik povrijedio zaštićene interese, presude se ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj.
Tužitelj u bitnome navodi kako se presuda i pravna shvaćanja Trgovačkog suda u Zagebu, posl. br. P-1401/2012 te presuda i pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/2013 kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014 primjenjuju i u ovom konkretnom slučaju obzirom se radi o istom činjeničnom stanju. Međutim tuženik ističe kako će se presude i pravna shvaćanja na koje se tužitelj poziva primijeniti samo na tuženika koji je bio obuhvaćen kolektivnom tužbom, a što znači kako tužitelj pogrešno navodi kako su pravna shvaćanja iz kolektivne tužbe obvezujuća za naslovni sud i primjenjujuća na predmetni postupak jer je očito kako tuženik nije bio stranka u postupku. Dakle, netočno tužitelj zaključuje kako tužitelj, odnosno korisnik kredita nije bio upoznat s navedenim parametrima samo zato što s istima nisu bili upoznati korisnici kredita 8 tuženih banaka, a što su Sudovi zaključili na temelju načina poslovanja upravo tih 8 banaka koji se bitno razlikuju od poslovne prakse tuženika.
Naime, tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju.
S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 52. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi.
Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.
Tužitelju su objašnjene sve prednosti i mane sklapanja Ugovora te je on svojevoljno odabrao sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u švicarcima te je jedino iz tog razloga i sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u „švicarcima“. Tvrdnje koje sada navodi tuženik smjeraju isključivo k postizanju nepripadajuće materijalne koristi. Svoj izbor, tužitelj pokušava opravdati navodeći netočne informacije o načinu poslovanja tuženika neopravdano ga prikazujući kao nepoštenog pregovarača. Upravo suprotno, tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali potrošači tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu.
Nastavno na tvrdnje tužitelja kako nije imao mogućnost utjecati na valutu u kojoj sklapa kredit, tuženik u privitku dostavlja primjerak ugovora kojim se ukazuje na to da je tuženik tužitelju uistinu ponudio i opciju sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u eurima, a iz čega očigledno proizlazi kako su navodi tužitelja netočni, paušalni i smjeraju za stjecanjem nepripadne koristi, obzirom je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio. Također, tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK) u čl. 19. st. 3. izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača. Tj. očigledno je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao potrošač u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od potrošača koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit.
Slijedom svega navedenog, tvrdnje tužitelja o nepoštenosti ugovornih odredbi u cijelosti su netočne i paušalne, pa se predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva.
Naime, tužitelj je proizvoljno odredio visinu tužbenog zahtjeva bez da je pokazao na temelju kojih parametara je došao do takvog izračuna stoga tuženik spori visinu preplate obzirom niti iz tužbe uopće ne proizlazi na čemu se temelji takav izračun.
Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.
Tijekom postupka tuženik još prigovara nedostatku aktivne legitimacije i tužiteljevu svojstvu potrošača, podneskom od 5. svibnja 2023. godine.
3. Sud je proveo dokaz uvidom u otplatni plan promet po kreditu, ugovor o kreditu, primjerci ugovora o kreditu koje je priložio tuženik u odgovoru na tužbu s drugim osobama nisu posebice ocjenjivani kao nebitni, preslušao tužitelja i svjedoka VU, svjedok OU nije preslušan, jer je tuženik odustao od ovog prijedloga podneskom od 2. studenoga 2022. godine, odredio računovodstveno vještačenje.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu broj 012794 od 30. travnja 2008. godine, radi financiranja troškova kupnje motornog vozila na 24.219,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti prama prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austrije d.d. na dan plaćanja, s rokom otplate od 84 mjeseca po 362,02 CHF u istoj protuvrijednosti u kunama po istom tečaju iste banke na dan plaćanja, što je i utvrđeno uvidom u isti ugovor s uvjetima ugovora o kreditu te je otplaćen te da je tuženik sastavio ovaj ugovor s općim uvjetima.
6. Kako se je tuženik podneskom od 5. svibnja 2023. godine protivio preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva podneskom od 12. travnja 2023. godine, sud ocjenjuje da u ovoj pravnoj stvari nedopuštanjem preinake tužbe bi tužitelju bila nametnuta ograničenja prava na pristup sudu i pravičnog suđenja zajamčenoga odredbom čl.6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN-MU- 18/97-13/17). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom ispitivanja razmjernosti je potrebno utvrditi je li ovakvim ograničenjem preinake tužbe do zaključenja glavne rasprave narušena sama bit toga prava tj. dolazili do kršenja prava na pristup sudu. Tako u slučaju kad tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svima odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnoga tužbenog zahtjeva, s obzirom da je to objektivno nemoguće bez pribave potrebnih isprava za računovodstveno vještačenje i samog vještačenja, već je istom tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu tužbenog zahtjeva kojeg tuženik osporava, pa slijedom toga nedopuštenje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon pribave potrebnih isprava i vještačenja ne bi bilo razmjerno tom legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.2. Zakona o parničnom postupku i dovelo bi do kršenja prava na pristup sudu. To stoga jer je legitiman cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka ako ima njegove krivnje zapravo onemogućavanje zloporabe postupovnih prava radi ubrzanja parničnog postupka, a postavljanje tužbenog zahtjeva u novčanom dijelu odmah nakon pribave potrebnih isprava i provedenog vještačenja , koje je zasnovano na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ne utječe na dužinu trajanja postupka, dočim nedopuštanjem preinake tužbe može tužitelj podnijeti samo novu tužbu za preostali dio zahtjeva naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi, što nepotrebno uzrokuje nove troškove te se izlaže prigovoru presuđene stvari li možebitne zastare što opet dovodi u pitanje ostvarenja tužiteljeva prava to je za njega prekomjeran teret (ESLJP, zahtjev br. 14692/18), ubog čega je dopuštena preinaka tužbe na ročištu 8. rujna 2025. godine.
7. Glede prigovora nedostatka aktivne legitimacije, točno je da tužitelj iskazuje da je uplatnice s ostalim kućanskim troškovima nosila na poštu i plaćala, a ponekad je to činio i zet te je novac za otplatu kredita stečen tako da s mužem, kćeri i zetom živi u istom domaćinstvu zajedničkim novcem.
8. No, tužiteljica je sklopila ugovor o kreditu te je prihvatljiv njen iskaz u dijelu da je taj kredit otplaćivala zajedničkim novcem tog domaćinstva te kao ugovorna strana ima pravo zahtijevati stečeno bez osnove, ako dokaže taj činjenični navod, dočim je tuženik primio ispunjenje ugovorne obveze u tužiteljevo ime i za njegov račun te nije ovlašten miješati se u tužiteljeve pravne odnose s trećim osobama, koje nisu ugovorne stranke.
9. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.96-102. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 79/07, 125/07 i 79709), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.
10. Glede osnovanosti tužbenog zahtijeva o ništetnosti čl. 2. ugovora o kreditu i čl. 5, st. 1. općih uvjeta kredita glede valutne klauzule u CHF-u, ovaj sud ocjenjuje da ako nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovim ugovornim odredbama te da potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj upravo zato jer ih je unaprijed sastavio trgovac pa slijedom toga taj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora, a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, trgovci pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što tuženik nije učinio. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako trgovci moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata trgovcima , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, trgovci prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF, što trgovci kao stručne pravne osobe znaju i moraju znati razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. trgovac dao neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga su ove ugovorne odredbe tj. valutna ugovora o kreditu i općih uvjeta kredita utvrđene ništetnima, jer je tuženik neprijeporno sam sastavio ugovor kao trgovac, a tužitelj o njemu, napose o predmetnima ugovornim odredbama nije mogao pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj niti su mu objašnjeni domašaji takve ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF- koji utječu na visinu njegove konačne obveze, a ugovor o kreditu može opstati bez ovih ugovornih odredaba, sve primjenom odredbe čl.102, .st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena valutna klauzula nije bila uvjet ugovora, a niti ima dokaza da je bila odlučna pobuda na tužiteljevoj strani, već je kupovao osobno vozilo kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.102,.st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.
11.Stoga sud prihvaća tužiteljev iskaz u tom dijelu pregovaranja kao životan i uvjerljiv, s obzirom na njegovo zvanje - završena srednja škola i zanimanje - umirovljeni krojač u vrijeme sklapanja ovog ugovora, a isto tako prihvaća i iskaz svjedoka VU zbog istih razloga, kojim je jasno utvrđeno da tuženik nije objašnjavao kreditoprimcima značenje i rizike valutne klauzule u CHF-u i da je to valuta utočišta, kako je obrazloženo prethodno te su njihovi iskazi podudarni u tomu bitnom dijelu.
12.Prigovor zastare u odnosu na novčani dio tužbenog zahtjeva zbog ništenosti ovih ugovornih odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako su ove odredbe utvrđene ništetnom, sukladno odredbi čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime tih naknada. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl.225. st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.
13. Sud ocjenjuje da je tužitelj bio potrošač u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na njegovo zvanje i zanimanje u to vrijeme, prihvaćajući njegov iskaz kao životan i uvjerljiv kao i namjenu kredita tj. kupnju osobnog vozila te je ispunjena odredba čl. 3, st. 1, t. 1. Zakona o zaštiti potrošača, a tuženik nije dokazao suprotno, premda je na njemu dokazni teret. To što tužitelj nije položio vozački ispit nije odlučno, jer mu je trebalo vozilo za osobne potrebe poput odlaska k liječniku, a tko je upravljao vozilom za to vrijeme dok je prevozio tužitelja nije odlučno, već je bitno da je vozilo služilo tužitelju u vlastite svrhe.
14. Inače, tuženikovo pozivanje na odredbu čl. 19, st. 3. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nije osnovano, jer se ta odredba odnosi na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u koji su do stupnja na snagu tog zakona već bili konvertirani u kune ili eure, što ovdje nije slučaj.
15. Glede visine tužbenog zahtjeva, računovodstvenim vještačenjem je utvrđeno da je razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja n dan računa u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, što je jedini pravilan način utvrđivanja stečenog bez osnove zbog ništetnosti ove valutne klauzule, bio 5.413,96 eur s mjesečnim svotama i danima dospjelosti kao u mišljenju, a sud ga prihvaća kao stručnog i obrazloženog, zasnovanoga na mjerodavnim ispravama u spisu.
16. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosi i isplatu glavnice, a zatezne kamate na pojedine mjesečne svote teku od dana plaćanja pojedinog obroka kao dana dospjelosti, na parbeni trošak po odredbi čl. 151, st. 3. Zakona o parničnom postupku, sve po stopi propisnoj odredbom čl. 29, st. 2. i 8. Zakon o obveznim odnosima, uz uvećanje od pet tj. tri posto, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru.
17. Na osnovi odredbe čl. 154, st. 1. Zakona o parničnom postupku, primjenom tbr. 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju priznao trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu 132,72 eur, obrazložene podneske 11.5.2021, 2. 3. 2023, i 12.4.2024. te ročišta 8.10.2021, 2.3.2023. i 8.9.2025. po 200,00 eru, za odgode ročišta 7.3.2022. i 3.10.2022. po 100,00 eura, ostali podnesci nisu priznati, jer je tužitelj njima dostavljao uplatnice, punomoći i isprave, što je sve mogao uz tužbu, na ročištu, a uplate su vidljive u espisu, ročište za objavu presude nije priznato po odredbi čl. 1554, st. 1. istog Zakona, kao potpunoma nepotrebno za uspjeh u postupku, što je ukupno 1.532,72 eur, uvećano za PDV ili 383,18 eur, što je 1,915,90 eur, čemu je pribrojen trošak vještačenja od 200,00 eur i sudska pristojba na tužbu 46,45 eur i presudu 100,87 eur, konačno 2.263,22 eur.
U Zagrebu, dana 30. rujna 2025. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- opunomoćenicima stranaka
