REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2642/22-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ana Ćurković Dražić, u pravnoj stvari tužiteljice EV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Marijan Belčić, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupana po punomoćniku Toni Smrček, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lovrić, Novokmet i Smrček ddo iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti pun.stranaka dana 10. rujna 2025. godine, dana 30 rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.3. toč. 2. Ugovora o kreditu br. 016-1374/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog dana 13.07.2005. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 13.07.2005. po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem OU-1703/2005, u dijelu odredbe koji glasi: „…obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke…“

- iz čl.6. st.1. Ugovora o kreditu br. 016-1374/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog dana 13.07.2005. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 13.07.2005. po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem OU-1703/2005, u dijelu odredbe koji glasi: „…sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“

Nalaže se tuženiku da u roku petnaest dana plati tužitelju iznos od 12.488,89 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

59,26 EUR tekućom od 16.05.2008.

65,45 EUR tekućom od 16.06.2008.

70,38 EUR tekućom od 16.07.2008.

63,17 EUR tekućom od 16.08.2008.

63,55 EUR tekućom od 16.09.2008.

67,83 EUR tekućom od 16.10.2008.

24,78 EUR tekućom od 16.11.2008.

144,36 EUR tekućom od 16.12.2008.

148,90 EUR tekućom od 16.02.2009.

150,93 EUR tekućom od 16.03.2009.

145,20 EUR tekućom od 16.04.2009.

141,55 EUR tekućom od 16.05.2009.

137,53 EUR tekućom od 16.06.2009.

131,12 EUR tekućom od 16.07.2009.

132,78 EUR tekućom od 16.08.2009.

105,18 EUR tekućom od 16.09.2009.

166,71 EUR tekućom od 16.10.2009.

154,35 EUR tekućom od 16.11.2009.

116,68 EUR tekućom od 16.12.2009.

66,61 EUR tekućom od 16.01.2010.

117,65 EUR tekućom od 16.02.2010.

149,19 EUR tekućom od 18.03.2010.

60,87 EUR tekućom od 16.04.2010.

255,02 EUR tekućom od 16.05.2010.

160,52 EUR tekućom od 16.06.2010.

191,61 EUR tekućom od 16.07.2010.

176,39 EUR tekućom od 18.08.2010.

204,52 EUR tekućom od 18.09.2010.

197,65 EUR tekućom od 16.10.2010.

70,56 EUR tekućom od 16.11.2010.

325,53 EUR tekućom od 16.12.2010.

217,78 EUR tekućom od 16.01.2011.

197,84 EUR tekućom od 17.02.2011.

205,28 EUR tekućom od 16.04.2011.

72,34 EUR tekućom od 16.05.2011.

321,71 EUR tekućom od 16.06.2011.

234,60 EUR tekućom od 16.07.2011.

238,09 EUR tekućom od 16.08.2011.

268,80 EUR tekućom od 16.09.2011.

252,65 EUR tekućom od 16.10.2011.

235,07 EUR tekućom od 16.11.2011.

216,30 EUR tekućom od 16.12.2011.

214,78 EUR tekućom od 16.01.2012.

222,54 EUR tekućom od 16.02.2012.

229,24 EUR tekućom od 16.03.2012.

78,70 EUR tekućom od 16.04.2012.

376,09 EUR tekućom od 16.05.2012.

76,78 EUR tekućom od 16.06.2012.

380,86 EUR tekućom od 16.07.2012.

225,82 EUR tekućom od 16.08.2012.

226,54 EUR tekućom od 16.09.2012.

223,50 EUR tekućom od 16.10.2012.

217,35 EUR tekućom od 16.11.2012.

223,46 EUR tekućom od 16.12.2012.

226,24 EUR tekućom od 16.01.2013.

223,75 EUR tekućom od 16.02.2013.

211,54 EUR tekućom od 16.03.2013.

221,41 EUR tekućom od 16.04.2013.

86,69 EUR tekućom od 16.05.2013.

353,11 EUR tekućom od 16.06.2013.

25,86 EUR tekućom od 16.09.2013.

539,05 EUR tekućom od 16.11.2013.

52,05 EUR tekućom od 16.12.2013.

298,80 EUR tekućom od 16.09.2014.

222,66 EUR tekućom od 16.11.2014.

559,37 EUR tekućom od 16.03.2015.

246,41 EUR tekućom od 16.10.2015.

godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnični trošak 2.903,02 € sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

i riješio je

I Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 11.02.2025.

II Odbacuje se tužbeni zahtjev u dijelu pod toč III. kojim tužiteljica potražuje na ime uglavničene kamate 786,15 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 01.10.2015. godine do isplate.

Obrazloženje

1. Županijski sud u Zadru odlukom Gž-1111/2022 od 6. veljače 2024. ukinuo je raniju odluku ovoga suda P-2264/2019-18 od 13. srpnja 2022. u usvajajućem dijelu toč I – III, dok je dio odluke kojom se odbija dio tužbenog zahtjeva za iznos od 5.923,27 kn, sa zateznom kamatom p ostao pravomoćan. Počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer je tuženik iznio tvrdnje da se o spornim odredbama, čiju pravnu valjanost tužiteljica osporava, prethodno pojedinačno pregovaralo, te na te okolnosti predložio saslušanje svjedoka i na pripremnom ročištu naveo da je riječ o VV, zaposleniku tuženika u poslovnici, na adresi u [adresa], a prvostupanjski sud navedeni dokaz nije izveo, iako je na pripremnom ročištu svojim rješenjem od 4. ožujka 2020. prihvatio sve dokazne prijedloge stranaka. Takvo stajalište je izraženo i u recentnoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022, pa je trebalo u tom slučaju provesti dokaz saslušanjem predloženog svjedoka.

2. Podneskom od 19.02.2025. tuženik odustaje od prijedloga da se sasluša svj. VV, te odustaje od prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika, a protivi se preinaci tužbenog zahtjeva učinjenog podneskom tužitelja od 11.02.2025. kojim potražuje 13.275,04 €. ( zahtjev iz tužbe 13.471,36 €). Sud je dopustio preinaku primjenom članka 191. stavak 2. ZPP-a koji predviđa iznimku od pravila prema kojoj bi se tužbeni zahtjev mogao preinačiti ukoliko bi tužitelj zahtijevao iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu zbog okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe, što je konkretno tužitelj učinio nakon provedenog vještačenja.

3. I žalbeni sud je stava da činjenica kako su stranke sklopile sporazum o konverziji (Aneks uz ugovor o kreditu – l.s. 43) kojim su odredbe osnovnog Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te da je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je tužiteljica kao korisnica kredita izgubila pravni interes radi utvrđenja da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu od 13. srpnja 2005. ništetne. (Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

4. Nije sporno među strankama da je tužiteljica s prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu dana 13.07.2005.g. pod brojem 016-1374/2005 na iznos od 135.100,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to na rok od 30 god.kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 721,12 CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,95% godišnje.

5. Nadalje je nesporno da su stranke sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/15 dana 23.03.2016. sklopile anex ugovoru kojim je izvršena konverzija Ugovora iz valute CHF u EUR u kojem je navedeno i da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. te da je na taj dan preostala glavnica u iznosu od 73.007,75 EUR, kao i da iznos preplate iznosi 15.758,99 kn, te da će se isti koristiti za namirenje budućih anuiteta u visini do 50%, dok se ne iskoristi. Stranke su anex zaključile prije pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. kojom je utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice uz CHF.

6. Povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita u pravnoj stvari tužitelja Potrošač protiv banaka valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH pod brojem Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.g., a kojim presudama je utvrđeno da je valutna klauzula nepoštena i ništetna iz razloga što tuženik nije na adekvatan i transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak jer tužitelj kao prosječan potrošač ne raspolaže posebnim stručnim znanjem i nije bio svjestan rizika kojeg preuzima pa nije mogao niti procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli imala za njegove financijske obveze.

7. Osim iznosa priznatih u konverziji tuženik i nadalje duguje tužitelju od sklapanja ugovora do 30.09.2015. iznose razlike nastale promjenom kamatne stope i rastom CHF, odnosno iznose koji se potražuju tužbom, temeljem čl 1111 st 1 ZOO/05.

8. Tužiteljica preciziranim zahtjevom u podnesku od 11.02.2025. deklaratornim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnim dijelove odredbi iz čl.3. toč. 2. i iz čl.6. st.1. Ugovora o kreditu, te da joj sud dosudi preplatu temeljem primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule razvrstano po mjesecima s pripadajućim zateznim kamatama, razlike nastale jednostranim povećanjem kamatne stope, ukupno iznos od 12.488,89 €,sve uz naknadu parničnog troška, kao i iznos uglavničene kamate kamate 786,15 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 01.10.2015. godine do isplate. O potonjem je sud već pravomoćno odlučio, pa je u tom dijelu odbacio tužbu.

(čl 194 st 3 ZPP).

9. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik ne osporava činjenicu sklapanja ugovora, osporava u cijelosti osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje. Zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presuda broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018.g.

10. Nadalje tuženik smatra da je tužitelj pristankom na sklapanje Anexa 23.03.2016. kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, pristankom na izračun konverzije i novi otplatni plan, sklopio s tuženikom novi ugovor sa učinkom ex tunc, čije odredbe nisu ništave sukladno odluci VTS Pž-6632/2017 od 14.06.2018, pa se ima smatrati da su stranke skopile ugovor s valutnom klazulom u EUR, te da se ima smatrati da su ugovorile kamatnu stopu koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR uvažavajući naknadne izmjene. (takav stav je zauzeo ŽS u VŽ Gž 1057/18). Nakon ukidne odluke ŽS Zadar tuženik ponovno ističe kako tužitelj nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu te potraživati isplatu utuženog iznosa, budući da je tužitelj pristao na provođenje konverzije i na sam izračun konverzije. Tuženik je bio sukladno ZID ZPK bio u obvezi provesti konverziju. Eventualnu isplatu tužitelj bi mogao jedino tražiti ako konverzija nije bila provedena sukladno kogentnom propisu. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je na sjednici održanoj 15. studenoga 2022. godine presudu pod poslovnim brojem Rev 637/2019-2 kojom je potvrđeno da korisnici kredita koji su prihvatili konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem dodatka (Aneksa) s bankom kao kreditorom nemaju pravo na povrat bilo kakvih dodatnih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, i to upravo zato što izračun konverzije kredita uključuje i te uplate . U navedenoj presudi a u vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila naruženu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.“

11. Aneksom su stanke konstatirale da postoji preplata na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 15.758,99 HRK i da će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Na taj način tužitelj ne može potraživati ono što mu je tuženik kroz konverziju već nadoknadio. Tužitelj nije bio dužan prihvatiti konverziju, već je mogao ostati u ugovornom odnosu sukladno Ugovoru od 13.07.2005., u kojem slučaju bi mogao potraživati samo eventualno preplaćenu kamatu. Zbog toga se ima smatrati da su stranke sklapanjem predmetnog Anexa od 23.03.2016 izmijenile ugovorne odredbe ne samo o valuti kredita nego i o kamatnoj stopi, pa je prvotno zaključeni Ugovor zaključen pod uvjetima iz Anexa, što tužbeni zahjtev čini neosnovanim.

12. Tuženik smatra da se tužitelj ne može pozivati na presudu VTS Pž-6632/2017 i Pž 6632/17 jer se iste odnose isključivo na kredite s valutnom klauzulom u CHF i nemaju učinak u odnosu na konvertirane kredite.

13. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli su jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl 84 Zakona o zaštiti potrošača/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. To je potvrdila i praksa u odlukama VSRH REvt 249/14 i Sud EU u predmetu C-196/16. Iz ove odluke sumarno proizlazi uputa nacionalnim sudovima u smislu da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i time izuzeta od podvrgavanja testu poštenja ako je potrošač u trenutku sklapanja ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske poljedica koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Takvu procjenu sud mora činiti od slučaja do slučaja. Tvrdi da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu objasnio tužitelju ekonomski doseg odredbe o valutnoj klauzuli, a u svom glasilu "Hypo times" iz 2005 upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja. Ovo glasilo je dostupno putem interneta. Na to su upozoravali i bivši i sadašnji guverneri HNB.

14. U smislu čl 81 Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena. Podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF raste ili da pada.

15. Tuženik smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi valjana i da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz presude kolektivnog spora. Ovo stoga što odredba o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna, budući je činidba tužitelja određena odnosno odrediva. Čl. 6. Ugovora, u kontekstu promjenjivosti kamatne stope, nije ugovorena činidba korisnika kredita. U čl. 3. Ugovora određeno je da činidba korisnika kredita se sastoji od plaćanja jednakih mjesečnih anuiteta a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, što je sve sukladno čl. 272. st.1. ZOO- činidba je odrediva. Niti prema propisima o zaštiti potrošača odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna – čl. 81., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Da bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne trebali bi kumulativno biti ispunjeni uvjeti da se o toj odredbi nije pojedinačno prigovaralo, da je ista nejasna, teško razumljiva ili uočljiva, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Suprotno tome, sa tužiteljem se pojedinačno pregovaralo i tužitelj je mogao donijeti odluku da li će izabrati fiksnu ili promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu je tužitelj prihvatio i opće akte tuženika i odluku o kamatnim stopama. Ta odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Također je ovakvo ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno već sukladno stanju na tržištu, riziku i troškovima poslovanja.

16. Tuženik smatra da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 1111. st.1. ZOO/05 budući nisu ispunjene pretpostavke; bogaćenje na strani stjecatelja na teret druge osobe koje nije opravdano niti ima pravne osnove.

17. U odnosu na visinu zahtjeva, tuženik ponavlja svoje navode da je sklapanjem aneksa, voljom tužitelja došlo do retroaktivne izmjene odredaba o kamatnoj stopi. Bilo kakva isplata bila bi moguće kada bi sud utvrdio i ništetnost sklopljenog Aneksa.

18. Nadalje, tuženik drži da je u tijeku otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju, te da je potrebno tako manje plaćene iznose odbiti od tražbine tužitelja. Nakon izvršenog vještačenja prigovara nalazu, smatra da je metoda vještačenja pogrešna - vještaku je postavljen zadatak da utvrdi iznos preplate uzimajući u obzir razliku između početno ugovorene kamatne stope i svih daljnjih promjena kamatne stope te razliku do koje se dolazi uz primjenu početno ugovorenog tečaja CHF-a i svih njegovih daljnjih promjena. Zanemaruje se činjenica da se ugovaranje kamatne stope, koja je u ovom slučaju nesporno promjenjiva, sastoji od dva osnovna, odvojena elementa – ugovaranja promjenjivosti kamatne stope i ugovaranja načina njezine promjene. Pritom, tuženik ističe da presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 nije utvrđeno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi per se nego odredba o načinu njezine promjene, i to samo u slučaju da se ista mijenja jednostranom odlukom jedne ugovorne strane na nepošten način. čak i kad bi sud ustanovio da je odredba Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope ništetna, učinci takve ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona redovna kamatna stopa koja je ugovorena (jer bi isto značilo da je sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, odnosno da je kamatna stopa fiksna, što nedvojbeno nije tako) nego bi bilo potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane tuženika. Smatra da bi do uspostavljanja eventualno narušene ravnoteže u ugovornom odnosu moglo bi doći jedino primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u kunama bez valutne klauzule u nalazima vještaka, budući da bi upravo o takvim kreditima u ovom slučaju u suštini bilo i riječ. Vještak je sukladno zadatku suda bio dužan provjeriti ispravnost izračuna konverzije, a što u nalazu nije učinio. Zadatak vještaka u je bio provjeriti jesu li uplate na temelju kojih tužitelj temelji svoj zahtjev obuhvaćene konverzijom. Zbog toga su tužitelj i tuženik Aneksom ugovorili da preplata na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 15.758,99 HRK i da će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Predlaže da sud tužitelja u cijelosti odbije s tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog postupka s kamatom.

19. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu od 13.07.2005 (list 5-9 spisa), pročitan je prijepis otplatnog plana tužiteljice (list 19-26 spisa), pregled uplata po računu (list 27-42 spisa) , Anex ugovoru (list 43-44) izračun konverzije (list 48), simulirani otplatni plan u EUR (list 49-52) otplatni plan od 25.11.15. (list 53-55) obavijest o promjeni kamatnih stopa (list 56-57), sudska praksa (list 79-109, 159-177), stručni članci , članci iz medija (list 110-114, 139-154, 151-158), zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C 186/16 (list 115-120), odluka C 484/08 (list 121-130), mišljenje nezavisnog odvjetnika N.Waqhl u predmetu C 186/16 (list 131-138), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Aleksander Vranko (list 199-210 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka (list 488), te je temeljem čl 8 i 219 ZPP utvrdio tužbeni zahtjev u najvećem dijelu osnovanim.

20. Ostaje sporno jesu li odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a sporno je i s obzirom na izvršenu konverziju ugovora o kreditu, ima li tužitelj pravo tražiti utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora, te isplatu po toj osnovi. Nadalje, sporna je visina tražbine, kao i je li nastupila zastara.

21. Neosnovan je prigovor zastare. Naime, zahtjevi tužitelja usmjereni na isplatu su restitucijski zahtjevi, zastarijevanje kojih počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. godine). Kako je odluka donesena u sporu povodom kolektivne tužbe, u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF tek 14. lipnja 2018., proizlazi da do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, tj. 26. travnja 2019.,nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO i to niti po jednoj od ove dvije osnove.

22. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je sa suprugom 2005. podizala stambeni kredit za stan u kojem i danas žive. Prodavatelj Hoto kuće d.o.o. im je rekao da ima ugovor sa tuženikom koji je tada bio Hypo bank d.d. te da će nam tamo sve brzo riješiti, a u banci im je objašnjeno da se nudi povoljni kredit baš za kupnju stana u kompleksu Hoto vila, kamata je bila ispod 5% i u valuti CHF s time da im je objašnjeno da se radi o sigurnoj valuti, digli su 135.000 CHF, isplata je bila u kunama. Sjeća se gđe. E tada se prezivala V, sada se preziva VV, ona je konkretno radila na tom poslu. Uplatili su predujam direktno prodavatelju, sjeća se da je gđa. VV rekla da su mogli i predujam platiti kroz kredit. Dobili su već gotov ugovor za potpis. Gđa. VV je također došla kod bilježnika sa nekim ispravcima ugovora i pročitali su ugovor koliko su stigli, nije razumjela što je valutna klauzula. Rata im je bila 721 CHF što je tada bilo 3.300 kn i računali su da tu ratu mogu podnijeti. 2008. ta je rata došla do 6.000 kn. Nisu redovito plaćali pa su dobivali i opomene te su se odlučili na konverziju u eure. Nije im objašnjeno vezano za kamatnu stopu na koji način ista može rasti. Ne sjeća se da su išta dobili uz ugovor. Javni bilježnik im ništa nije objašnjavao. Iz banke ju nisu pozvali prilikom promjene tečaja. Išla je sama u banku, pokušavali su i razmišljali da predaju banci ključeve od stana međutim ostao im je dug po ugovoru pa bi ostali i bez novaca i bez stana. Vjerovala je banci, gospođa VV joj je rekla da je CHF sigurna valuta, objašnjavala joj je da se radi o švicarskoj valuti koja je opstala od 2. svj. rata i državi koja je stabilna. Nije znala u to vrijeme što znači promjenjiva, a što fiksna kamatna stopa već se vodila samo visinom rate. Bila je u banci više puta, rečeno joj je "da je to tako kako je, da je trebala čitati što potpisuje". Imala je d.o.o. u vlasništvu – frizerski salon, međutim nije se uspjela održati te je za 3 mjeseca zatvoren. To je bio period 2011. godine kada su rate skočile.

23. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da ne samo da nije bila upozorena na mogućnost aprecijacije CHF, već ju je službenik banke uvjerio u sigurnost valute CHF, te da je banci vjerovala, međutim joj je rata suprotno otplatnom planu narasla gotovo dvostruko, zbog čega je išla osobno kod tuženika da se raspita što se može učiniti. Također proizlazi da je ugovor bio gotov kada je došla potpisati. Stoga tužiteljica nije postigla da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

24. Iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 1. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti.

25. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla.

26. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

27. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl.- 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP/03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

28. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 6. Ugovora o kreditu.

29. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

30. Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

31. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

32. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

33. Da je takvo postupanje banke nepošteno, utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 T i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

34. U odnosu na tvrdnje tuženika da su sklapanjem Anexa ugovora o kreditu od 23.03.16.. otklonjene posljedice nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i da su riješene sve preplate koje su izvršene temeljem osnovnog Ugovora o kreditu te da ništetnost osnovnog Ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost Dodatka ugovoru o kreditu, valja navesti da ništetnost vrijedi od početka ugovornog odnosa, pa tako i na dan konverzije, što znači da uopće nije postojala glavnica u CHF iznosima, nego je na dan konverzije jedina postojeća glavnica bila ona na koju nije utjecao niti rast tečaja, niti rast kamata. Zato tužiteljica ima pravo tražiti povrat onog iznosa koje je neosnovano preplatila po Ugovoru o kreditu od 13.07.2005..g. neovisno o izvršenoj konverziji.

35. Naime cilj ZID ZPK iz 2015.g. nije bio obeštetiti tužiteljicu kao potrošača, niti je taj Zakon vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih Ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti Euro. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 23.03.2016..g. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 23.03.2016.. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti euro i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom na način da je ona sada bila u drugom postotku ali opet promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi".

36. Dakle banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužiteljica učinila do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Time je prilikom konverzije došlo do djelomičnog umanjenja glavnice jer je na dan konverzije jedina stvarno preostala neotplaćena glavnica ona koja bi kao takva bila prema početnom otplatnom planu kao jedino relevantnom među ugovornim stranama obzirom na ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te anuliranje na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu.

37. Tužiteljica nije imala bilo kakvu mogućnost pregovora o ponuđenom Dodatku ugovora jer bi prigovorom na bilo koji aspekt Dodatka ugovora i nepotpisivanjem Ugovora ostala bez provedbe konverzije koju je morala prihvatiti u roku od 30 dana, kako to propisuje odredba čl. 19.e. st. 5. ZID ZPK.

38. Uvidom u anex ugovora o kreditu sud je utvrdio kako se tužiteljica nigdje nije odrekla svojih potraživanja, niti se odrekla prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekla tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom.

39. Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava.

40. Nakon što je provedena konverzija Ugovora o kreditu presudom Rev-22/21/18 od dana 03.09.2019. pravomoćno je utvrđeno da je odredba o valuti CHF nepoštena i ništetna i to na način da je u predmetnom kreditu ugovorena valuta CHF uz koju je vezan povrat kredita.

41. Ravnoteža prava i obveza ne znači da se potrošači u kreditima sa švicarcima svedu na potrošače s euro kreditima nego ravnoteža prava i obveza znači da se ništetne ugovorne odredbe izuzmu bez zamjene drugima, a to bi značilo da otpočetka ugovornog odnosa, pa tako i na dan konverzije vrijede samo početne postavke, početna glavnica u kunama i početna kamatna stopa koja je ugovorena u Ugovoru, pa tako i na dan konverzije vrijedi samo preostala glavnica do koje se stiže primjenom početne kamatne stope i početnog kunskog iznosa kredita, dok sve plaćeno iznad toga pripada potrošaču zajedno sa zateznim kamatama. Pretvaranjem CHF kredita u euro kredit, ta ravnoteža nije uspostavljena nego je stvorena neravnoteža u odnosu na početne postavke bez ništetnih odredaba.

42. U konkretnom slučaju je sud i financijskim vještačenjem provjerio da te ravnoteže nema, jer nije konvertirana početna glavnica nego zatečena glavnica koja je u sebi sadržavala sva ništetna povećanja kamatne stope i sva ništetna povećanja tečaja CHF-a i još je utvrđena preplata.

43. Nepoštenje tuženika se još jednom potvrđuje sa njegovim zahtjevom da se njemu prizna ono što je tužitelju morao priznati primjenjujući striktno odredbe ZID ZPK, jer tuženik priznavajući preplatu u konverziji nije ništa priznao niti dao od svojega, već su to sve preplate koje su sadržane u preplati temeljem kamatne stope. Kao što je već navedeno u ovoj presudi ništetnost valutne klauzule je utvrđena tek 2018., a 2015. su bile ništetne tek odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

44. Tako utvrđena preostala neotplaćena glavnice uzimajući u obzir samo početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu manja je od preostale umanjene glavnice kako ju je utvrdio tuženi u trenutku konverzije.

45. Stoga jedina ispravna glavnica u trenutku konverzije je ona koja u sebi sadrži anuitete po početnom otplatnom planu.

46. Za tako utvrđeno preostalu neotplaćenu glavnicu prema početnom tečaju i kamati potrošač je trebao platiti samo one anuitete koji su utvrđeni u početnom otplatnom planu, odnosno bez tečajnih razlika i rasta početno ugovorene kamatne stope.

47. Dakle, razliku koju je tužitelj uplaćivao po mjesečnom anuitetu povrh anuiteta po početnom otplatnom planu, tuženi nije mogao koristiti za zatvaranje iznosa konvertiranog kredita jer su za njegovo namirenje / zatvaranje bili dovoljni već mjesečni anuiteti koje je potrošač uplatio po početnom otplatnom planu.

48. Stoga, svu razliku koju je tuženi s osnova promjenjivog tečaja i kamatne stope stekao od tužitelja, a nije iskoristio za namirenje iznosa konvertiranog kredita jer za to nije bilo potrebe obzirom na početni otplatni plan i stvarnu, a ne konvertiranu glavnicu, predstavlja stečeno bez osnove, te se kao takvo ima vratiti tužitelju zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana preplate svakog mjesečnog anuiteta.

49. Time su bitne odredbe Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, i to od samog početka, tj. od kada su ugovorene, jer je sud sa sigurnošću utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je slijedom toga sud utvrdio da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da će obveza plaćanja kredita biti u direktnoj zavisnosti o valuti CHF, a time obzirom da je došlo do aprecijacije CHF-a, obveza tužitelja je postala posve neizvjesna i nepoznata koliko će iznositi svaki pojedini anuitet svaki mjesec, slijedom čega je sud odlučio kao u toč. I. izreke ove presude.

50. Radi utvrđivanja visine tražbine tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Aleksander Vranko.

51. Iz nalaza i mišljenja vještaka ing. Vranko proizlazi da u razdoblju od 6.4.2007. g. do 30.9.2015. g. postoji razlika između plaćene glavnice višem iznosu od one koja je naznačena u prvotnom otplatnom planu tuženika za 10.000,11 kn odnosno sada 1.327,24 €. U razdoblju od 6.4.2007. g. do 30.9.2015. g. postoji razlika između plaćene kamate u višem iznosu od one koja je naznačena u prvotnom otplatnom planu tuženika za 84.097,48 kn odnosno sada 11.279,77 €. U razdoblju od 6.4.2007. g. do 30.9.2015. g. postoji razlika između plaćene otplatne rate (glavnica + kamata) u višem iznosu od one koja je naznačena u prvotnom planu tuženika za 94. 097,59 kn odnsono sada 12.488,89 €, koliko tužitelj konačno potražuje. Vještak napominje da za iznose koje tužitelj potražuje od tuženika, isti nije umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu.

52. Punomoćnik tužiteljice je po tom provedenom vještačenju uredila tužbeni zahtjev na način da ga je uskladila s utvrđenjima vještaka, pa je sud u tom smislu dozvolio preinaku tužbe kao iznimku.

53. Stoga je sud tužiteljici temeljem čl. 1111. ZOO-a na ime preplate kredita po osnovi preplate zbog primjene jednostrano promjenjive kamatne stope i zbog primjene valutne klauzule dosudio iznos od 12.488,89 €, po mjesecima i sa zateznim kamatama kako je usklađeno sa nalazom vještaka, a tužbu odbacio za iznos od 786,15 €, o kojem je već pravomoćno odlučeno.

54. Parnični trošak tužiteljici pripada temeljem čl 154 i 155 ZPP i isti je dosuđen u skladu sa Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika, dalje OT (NN 138/23) uz konačni vps treba odrediti sa 13.275,04 €, u kojem je tužitelj uspio sa 94%.

55. Na taj način tužiteljici je odmjereno: trošak sastava tužbe 100 bodova, podnesak 14.11.19. 100 bod, roč 04.03.20. 100 bod, podn.10.04.20. 50 b, podn.21.10.20. 100 b, roč 17.01.22. 100 b, roč 13.07.22. 50 bodova, žalba protiv rj o trošku 50 bodova, podn. 11.02.25. 100 bodova, roč.12.02.25. 100 bodova, roč. 10.09.25. 100, čemu je pridodan pdv, te trošak sudskih pristojbi 360,33€ , oduzet je postotak neuspjeha u sporu, a dodan trošak vještačenja 331,81€ što ukupno iznosi 2.903,02 €, sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1, Tbr 9/3 i Tbr 42 OT.

56. Sud je tužitelju dosudio i kamatu na parnični trošak sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

U Zagrebu, dana 30. rujna 2025. godine

Sutkinja

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od objave ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- pun tužitelja

- pun tuženika