REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J.F. Kennedyja 11

P-1496/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Jurovicki, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, zastupana po punomoćniku Melita Babić, odvjetnica u OD Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupana po punomoćniku Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, Ribnjak 40, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 24. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 30. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu br. 310843 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 30. rujna 2005. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., Zagreb kao kreditora i JVČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „naknade“, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1,00% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., kao pravnom sljedniku VOLKSBANK d.d., tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. na ime plaćene naknade isplatiti iznos od 755,42 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2005. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 21. listopada 2005. do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 01. siječnja 2008. propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. troškove parničnog postupka u iznosu od 1.322,08 € u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 750,00 € kao neosnovan.

Obrazloženje

I. Tužitelj u tužbi tvrdi da su JVČ i pravni prednik tuženika 30. rujna 2005. sklopili Ugovor o kreditu br. 310843 u iznosu od 120.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da je čl. 5.1. Ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje administrativne naknade i to: „5.1. Administrativna naknada od 1% jednokratno na iznos odobrenog kredita. 5.2. naknada za izvršenu konverziju 0,5% od iznosa stanja glavnice na dan konverzije te stvarne troškove koje kreditor ima zbog promjene uvjeta financiranja“, da je s tim u vezi korisniku kredita 20. listopada 2005. naplaćena navedena administrativna naknada u iznosu od 755,42 €, da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, kao i da su korisnik kredita i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023. kojim je tražbina prenesena tužitelju.

Tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu te isplatu iznosa od 755,42 € sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare, da se o naknadi za obradu i administraciju pregovaralo, da su odredbe o navedenoj naknadi jasne, uočljive i lako razumljive te da tuženik nije koristio nepoštenu poslovnu praksu. Tuženik je na ročištu 23. siječnja 2025. učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva i činjenicu da je utužena naknada naplaćena od korisnika kredita dana 20. listopada 2005., ali predlaže tužbeni zahtjev odbiti.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao sudsku praksu (list 10 do 13, 20 do 35, 124 do 174 spisa), u Direktivu Vijeća 93/13/EEz (list 14 do 19 spisa), u obavijest o preuzimanju tražbine (list 36 spisa), u obavijest tužitelja (list 37 spisa),u Ugovor o kreditu br. 310843 (list 43 do 52 spisa), u izvadak iz zemljišne knjige (list 53 i 54 spisa),u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine - cesiji (list 59 do 63 spisa), prometnu karticu po kreditu (list 66 do 75 spisa), u otplatnu tablicu (list 76 do 79 spisa), u Aneks br. 1 ugovora o kreditu br. 310843 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom (list 87 do 92 spisa), u parametre kamatne stope (list 93 i 94 spisa), u otplatni plan (list 95 do 100 spisa), u izvod iz zapisnika sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 123 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka JVČ.

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 ,57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu te za isplatu iznosa od 755,42 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

6. Nije sporno da su prednik tuženika i korisnik kredita JVČ sklopili Ugovor o kreditu br. 310843 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom dana 30. rujna 2005.

7. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Čl. 2. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja stana u [adresa], a niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi ta pokretnina bila korištena u bilo kakve poslovne svrhe.

8. Iz iskaza svjedoka JVČ proizlazi da je kredit podigla za kupnju stana u [adresa] za osobne potrebe i u kojem i danas živi. Prema tome, sud zaključuje da se radi o korištenju kredita i nekretnine za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe. Sud je prihvatio iskaz svjedoka JVČ jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s Ugovorom o kreditu koji je u spisu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je JVČ kredit ili predmetnu nekretninu koristila u bilo kakve poslovne svrhe.

9. Čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita 120.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu sud je utvrdio da je čl. 5. Ugovora o kreditu, ugovorena administrativna naknada od 1% jednokratno na iznos odobrenog kredita. , čl. 5.2. naknada za izvršenu konverziju 0,5% od iznosa stanja glavnice na dan konverzije te stvarne troškove koje kreditor ima zbog promjene uvjeta financiranja

11. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) je utvrđeno da su JVČ i tužitelj sklopili taj Ugovor 10. lipnja 2023. i ugovorili da JVČ ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između JVČ JV i tuženikova prednika Volksbank d.d., i to tražbina s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

12. Tražbina iz Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva odnosno ta činjenica među strankama nije sporna.

13. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Tražbina koje je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

15. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik JVČ. Slijedom navedenog, tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan.

16. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

16. Prema utvrđenju ovoga suda, u ovom se slučaju ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

17. Svjedok JVČ je iskazala da nije imala nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu pa tako niti na odredbe čije utvrđenje ništetnosti je predmet tužbenog zahtjeva. Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu mogao zaključiti koji je iznos administrativne naknade za obradu kredita s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača., a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

19. Zbog toga sud utvrđuje da je odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, ništetna sukladno odredbama čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost odredbi o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora jer Ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

20. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 755,42 €.

21. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske).

22. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od prvoga dana iza dana izvršenog plaćanja tj. od 20. listopada 2005. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

23. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

25. Tužitelju koji je uspio u sporu priznat je trošak sastava tužbe po Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: Tarifa) u iznosu od 200,00 €, sastav podneska od 8. listopada 2024. po (Tbr. 8/1) u iznosu od 200,00 €, za zastupanje na ročištu 23. siječnja 2025. i 24. travnja 2025. (Tbr. 9/1) u iznosu od po 200,00 €, za pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita (Tbr. 36. i 46.) i pristup na ročište za objavu presude (Tbr. 9/4) u iznosu od 100,00 € što zajedno iznosi 950,00 EUR, porez na dodanu vrijednost u iznosu od 237,50 €, sudska pristojba na tužbu i presudu u iznosu od po 134,58 € što sveukupno iznosi 1.322,08 €, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 750,00 € temeljem čl. 154. st.1. ZPP-a odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u toč IV izreke presude.

Zagreb, 30. rujna 2025.

Sudac

Maja Jurovicki

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku