Posl. br. P-544/2024-50

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužitelja PT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Erste&Steirmärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupana po OD Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 16. rujna 2025. održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, te punomoćnika tužene, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 30. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103029956, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16.06.2006.god. a koja glasi:

« U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke. »

II Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103029956, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16.06.2006.god., a koja glasi:

« Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. »

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Utvrđuju se ništetnom odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103029956, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16.06.2006.god. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi:

« … na dan puštanja kredita u tečaj. »,

u odredbi čl.7. koja glasi:

« … obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan

odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. »

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV Utvrđuje se postojanje potraživanja tužitelja s osnova preplaćene kamate u iznosu od 1.061,13 eura, te s osnova preplaćenog tečaja CHF valute u iznosu od 4.716.15 eura.

Utvrđuje se postojanje potraživanja i tuženika prema tužitelju s osnova negativne razlike kamate po sniženim kamatnim stopama u iznosu od 1.037,72 eura .

Prebijaju se međusobne tražbine tužitelja s osnova preplaćene kamate u iznosu od 1.061,13 eura, te s osnova preplaćenog tečaja CHF valute u iznosu od 4.716.15 eura s jedne strane, sa tražbinom tuženika prema tužitelju s osnova negativne razlike kamate po sniženim kamatnim stopama u iznosu od 1.037,72 eura te se odbija tražbina tužitelja do visine od 1.037,72 eura.

Utvrđuje se nepostojanje potraživanja tuženika s osnova istaknutog prigovora prijeboja u parnici na ime negativne tečajne razlike u iznosu od 181,12 eura.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju, s osnova preplaćene kamate, isplati iznos od 542,27 € z (slovima: petsto četrdeset dva eura i dvadeset sedam centi) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose kako slijedi:

na iznos od 10,51 € od 01.12.2009 do isplate

na iznos od 31,23 € od 01.01.2010 do isplate

na iznos od 31,22 € od 01.02.2010 do isplate

na iznos od 31,21 € od 01.03.2010 do isplate

na iznos od 31,19 € od 01.04.2010 do isplate

na iznos od 31,18 € od 01.05.2010 do isplate

na iznos od 31,16 € od 01.06.2010 do isplate

na iznos od 31,15 € od 01.07.2010 do isplate

na iznos od 31,14 € od 01.08.2010 do isplate

na iznos od 31,13 € od 01.09.2010 do isplate

na iznos od 31,12 € od 01.10.2010 do isplate

na iznos od 22,13 € od 01.11.2010 do isplate

na iznos od 22,12 € od 01.12.2010 do isplate

na iznos od 22,11 € od 11.01.2011 do isplate

na iznos od 22,09 € od 01.02.2011 do isplate

na iznos od 22,09 € od 01.03.2011 do isplate

na iznos od 22,07 € od 01.04.2011 do isplate

na iznos od 22,06 € od 02.05.2011 do isplate

na iznos od 11,38 € od 21.06.2011 do isplate

na iznos od 11,37 € od 18.07.2011 do isplate

na iznos od 11,36 € od 17.08.2011 do isplate

na iznos od 11,35 € od 01.09.2011 do isplate

na iznos od 11,34 € od 01.10.2011 do isplate

na iznos od 0,44 € od 01.02.2014 do isplate

na iznos od 0,44 € od 01.03.2014 do isplate

na iznos od 0,44 € od 01.04.2014 do isplate

na iznos od 0,44 € od 01.05.2014 do isplate

na iznos od 0,44 € od 01.06.2014 do isplate

na iznos od 0,44 € od 01.07.2014 do isplate

na iznos od 0,43 € od 01.08.2014 do isplate

na iznos od 0,44 € od 01.09.2014 do isplate

na iznos od 0,43 € od 01.10.2014 do isplate

na iznos od 0,43 € od 01.11.2014 do isplate

na iznos od 0,42 € od 01.12.2014 do isplate

na iznos od 0,42 € od 01.01.2015 do isplate

na iznos od 0,42 € od 13.02.2015 do isplate

na iznos od 0,42 € od 01.03.2015 do isplate

na iznos od 0,42 € od 01.04.2015 do isplate

na iznos od 0,42 od 01.05.2015 do isplate

na iznos od 0,42 od 11.06.2015 do isplate

na iznos od 0,42 od 01.07.2015 do isplate

na iznos od 0,41 od 13.08.2015 do isplate

na iznos od 0,42 od 15.09.2015 do isplate,

do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 4.197,29 eura (slovima: četiri tisuće sto devedeset sedam eura i dvadeset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 46,06 € od 01.12.2010 do isplate

na iznos od 67,68 € od 11.01.2011 do isplate

na iznos od 59,50 € od 01.02.2011 do isplate

na iznos od 61,63 € od 01.03.2011 do isplate

na iznos od 55,84 € od 01.04.2011 do isplate

na iznos od 56,48 € od 02.05.2011 do isplate

na iznos od 75,09 € od 21.06.2011 do isplate

na iznos od 90,75 € od 18.07.2011 do isplate

na iznos od 100,74 € od 17.08.2011 do isplate

na iznos od 92,45 € od 01.09.2011 do isplate

na iznos od 76,61 € od 01.10.2011 do isplate

na iznos od 72,99 € od 01.11.2011 do isplate

na iznos od 71,93 € od 01.12.2011 do isplate

na iznos od 75,85 € od 01.01.2012 do isplate

na iznos od 80,24 € od 01.02.2012 do isplate

na iznos od 80,34 € od 01.03.2012 do isplate

na iznos od 77,60 € od 01.04.2012 do isplate

na iznos od 78,50 € od 01.05.2012 do isplate

na iznos od 80,19 € od 01.06.2012 do isplate

na iznos od 78,59 € od 01.07.2012 do isplate

na iznos od 78,71 € od 01.08.2012 do isplate

na iznos od 77,16 € od 01.09.2012 do isplate

na iznos od 74,11 € od 01.10.2012 do isplate

na iznos od 77,62 € od 01.11.2012 do isplate

na iznos od 78,63 € od 01.12.2012 do isplate

na iznos od 78,71 € od 01.01.2013 do isplate

na iznos od 73,62 € od 01.02.2013 do isplate

na iznos od 76,89 € od 01.03.2013 do isplate

na iznos od 77,78 € od 01.04.2013 do isplate

na iznos od 75,81 € od 01.05.2013 do isplate

na iznos od 70,30 € od 01.06.2013 do isplate

na iznos od 68,12 € od 01.07.2013 do isplate

na iznos od 70,84 € od 01.08.2013 do isplate

na iznos od 72,71 € od 01.09.2013 do isplate

na iznos od 77,48 € od 01.10.2013 do isplate

na iznos od 74,85 € od 01.11.2013 do isplate

na iznos od 76,03 € od 01.12.2013 do isplate

na iznos od 76,99 € od 01.01.2014 do isplate

na iznos od 65,03 od 01.02.2014 do isplate

na iznos od 66,62 od 01.03.2014 do isplate

na iznos od 65,81 od 01.04.2014 do isplate

na iznos od 64,22 od 01.05.2014 do isplate

na iznos od 63,51 od 01.06.2014 do isplate

na iznos od 63,82 od 01.07.2014 do isplate

na iznos od 65,81 od 01.08.2014 do isplate

na iznos od 67,85 od 01.09.2014 do isplate

na iznos od 67,67 od 01.10.2014 do isplate

na iznos od 68,69 od 01.11.2014 do isplate

na iznos od 70,16 od 01.12.2014 do isplate

na iznos od 69,56 od 01.01.2015 do isplate

na iznos od 70,39 od 13.02.2015 do isplate

na iznos od 70,39 od 01.03.2015 do isplate

na iznos od 70,39 od 01.04.2015 do isplate

na iznos od 70,39 od 01.05.2015 do isplate

na iznos od 70,39 od 11.06.2015 do isplate

na iznos od 70,39 od 01.07.2015 do isplate

na iznos od 70,39 od 13.08.2015 do isplate

na iznos od 70,39 od 15.09.2015 do isplate,

do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

VII Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.630,76 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

VIII Odbija se tužitelj prema tuženoj u dijelu tužbenog zahtjeva glede isplate iznosa glavnice u visini od 1.037,72 eura sa kamatom na isti kao i glede primarno postavljenog tužbenog zahtjeva u kojem je tražio da se utvrdi da je Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5103029956 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 16.02.2016.god. nepostojeći, odnosno i glede eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva da nije nastao i da je bez pravnog učinka odnosno u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi ništetnim i da je bez pravnog učinka Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5103029956 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 16.02.2016.god., kao neosnovan

IX Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 2.991,36 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja na navedeni iznos teče počev od30.9.2025.godine pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

X Odbijaju se, tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, te tužitelj prema tuženoj preko iznosa parničnog troška priznato u stavku IX izreke ove presude sa kamatom na isti, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor tužene glede mjesne nenadležnosti ovoga suda.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navode da je između njega i tuženika sklopljen ugovor o kreditu dana 16.06.2006. broj 2402006-1031262160/51400607-5103029956 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 74.400,0 CHF, da ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nenadležnosti suda prema sjedištu banke a koja odredba je po ocjeni tužitelja nepoštena i ništetna, da je ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu banke, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka, da sporna ugovorna odredba tužitelja na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da ugovor o kreditu sadrži odredbu u promjenjivoj kamatnoj stopi a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke te je u čl. 8 ugovoreno da iznosi 4,75% u trenutku ugovaranja. Navodi da tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Nadalje navodi da su tužitelj i tuženik zaključili dana 16.02.2016. dodatak-aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 510302956 kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u chf u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Navodi da je rješenjem VSRH rev 2868/2018 od dana 12.02.2019. utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem ZKP-a zaključili dodatak ugovora o kreditu ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju-pravo na povrat novčanog iznosa. Tužitelj navodi da sukladno odredbi čl. 323 ZOO-a ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Slijedom navedenog tužitelji su predložili prihvaćanje tužbe i tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da učinak odluka na koje se poziva tužitelj presude VTS da se ne može primijeniti na ovaj slučaj te da ista nije relevantna za ovaj spor. Tuženik je učinio spornim osnovanost osnove i visinu tuženog zahtjeva te je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao i prigovor zastare. Tuženik je u bitnom naveo da je predmetni kredit konvertiran sukladno zakonu, da je pri izračunu konverzije uzeta valuta kredita CHF u EUR. Naveo je da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna uz metodologiju utvrđenja promjene kamatnih stopa te je osporio da je tužitelju prouzročio bilo kakvu štetu. Istaknuo je i prigovor radi prijeboja na način da je isti bazirao na tvrdnji da ukoliko bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa za cijelo razbolje otplate kredita da tada tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamate stope na 3,23% zbog čega je istaknuo prigovor radi prijeboja u parnici. Također je istaknuo i prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem: dokumentacije na listovima 5-49 spisa, 63-177 spisa, 199-243 spisa, 257 spisa, 281-357 spisa, 369-428 spisa, 435-444 spisa, 457-459 spisa, 475-506 spisa-nalaza vještaka, 535-540 spisa-, 615-626 spisa-dopuna nalaza vještaka, 637-640 spisa-prigovor radi prijeboja, 651-653 spisa-zapisnika.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj, koji je specificiran sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke u konačnici u podnesku od 12.12.2024.godine listovi 535 do 540 spisa osnovan je u pretežitom dijelu.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da su parnične stranke dana 16.6.2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj ugovora 2402006-1031262161 koji prileži na listovima 5 do 11 spisa, u daljnjem dijelu teksta predmetni ugovor, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 74.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita.

6. Nije sporna činjenica da je temeljem čl. 3 namjena kredita bila stambeni kredit za kupnju nekretnine.

7. Nije sporna činjenica da predmetni ugovor o kreditu konvertiran sukladno aneksu ugovora broj 1 od 16.2.2016.godine na str. 20 do 22 spisa.

8. Nije sporna činjenica da je list 7 ugovora za slučaj spora ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, list 11 spisa, da je temeljem članka 5. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4.75 % u skladu s važećim odlukama banke, dok je u članku 7 predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da će se glavnica i anuiteti kredita vezati za valutu CHF.

9. Nije sporna činjenica koja je vidljiva i iz sadržaja predmetnog ugovora na strani 10-14 spisa, da je predmetni ugovor pisala banka što je potvrđeno i iskazom samog tužitelja saslušanog kao parnične stranke na ročištu od 16.4.2025. godine.

10. Nije sporna činjenica da je predmetni ugovor o kreditu zaključen na razdoblje od 26 godina što proizlazi iz čl. 6 predmetnog ugovora (312 mjeseci).

11. Nije sporna činjenica da na listovima 14 do 19 i 29 do 31, 30 do 34 , 36 do 37 39 do 40, 40 do 44 spisa prileže otplatni planovi za predmetni kredit. Nije sporna činjenica da na listovima 24 do 29 prileže obavijesti banke o povećanju kamatne stope , tj. obavijesti o kredit. Nije sporna činjenica da na str. 45 do 49 spisa prileži pregled prometa vezanog za predmetni kredit. Nije sporna činjenica da je sam tužitelj u svom iskazu sa ročišta od 16. 4. 2025.godine naveo da je u OTP banci digao novi kredit kako bi zatvorio predmetni kredit.

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanost osnove i visine tužbenog zahtjeva. Sporna je i mjesna nadležnost ovoga suda.Sporno je nadalje pitanje da li tužitelj traži kroz ovu parnicu da mu se prizna da je ugovorena fiksna kamatna stopa, da li je nepoštena ugovorna odredba predmetnog ugovora i to dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke, kao i odredba o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima s glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva te visina tražbine tužene istaknuta u vidu prigovora prijeboja u parnici, kao i prigovor zastare istaknut od strane tužitelja vezano za istaknuti prigovor prijeboja u parnici.

14. Iz predmetnog ugovora o kreditu nije vidljivo gdje je isti sklopljen. Međutim vezano za istaknuti prigovor tužene o ugovorenoj mjesnoj nenadležnosti isti je također bio neosnovan. Naime sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženo je vrlo jasno stajalište (primjerice Gž-2099/15-2 od 3.6.2016. odluka Općinskog suda u Puli ) da odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svoj sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno smanji troškove, a uzimajući u obzir udaljenost od mjesta prebivalište tužitelja do suda čija je nadležnost ugovorena za tužitelja bi to izazivalo visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka zbog čega viši suda zaključuje da u tom smislu nije zaključena valjana prorogacijska klauzula upućujući da se radi o ništetnoj odredbi, zbog čega je viši sud odbio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, a opisano pravno stajalište prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Na tom stajalištu je i recentna sudska praksa primjerice rješenje Županijskog suda u Zagrebu Gž-3216/19-2 od 17.9.2019.godine. Putovanje tužitelja u Rijeku izazvalo bi uzimajući u obzir prebivalište tužitelja visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka. Stoga je valjalo odbiti tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan. Isto tako prema čl. 19.l ZPK-a (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) dalje u tekstu ZPK u stavku 1. propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iz podataka u spisu nesporno proizlazi da je u vrijeme podnošenja tužbe tužiteljica imala prebivalište pred općinskim sudom u [adresa] to je i pozivom na taj članak valjalo prihvatiti mjesnu nadležnost ovoga suda te odbiti tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan te utvrditi ništetnom i tu ugovornu odredbu, stav I izreke presude,te isto tako rješenjem odbiti tuženičin prigovor glede mjesne nenadležnosti ovoga suda.

15. Vezano za istaknuti prigovor zastare od strane tužene isti nije bio osnovan.

16. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine. Dakle presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , zatim presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine) zbog čega niti od 13.6.2014. odnosno od prvog slijedeće dana 14.6.2014. kada počinje ponovo teći zastara pa do dana 11.6.2019.godine kad je bila i podnesena prvotna tužba u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji opći zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi.

17. Točno je da u prvotnoj tužbi tužitelj nije specificirao svoj kondemnatoran tužbeni zahtjev. Međutim tuženičin prigovor zastare je valjalo odbiti i za ovaj činjenični osnov iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Naime prema najnovijem stajalištu Vrhovnog suda Rh broj Su-IV-123/2024-5 od 27.5.2024.godine u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190 i 191 ZPP) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Ovdje je međutim tužitelj ( i to višekratno tijekom postupka) stalno mijenjao svoj tužbeni petit objektivnom preinakom, što glede objektivne preinake tužbenog zahtjeva vezano za prigovor zastare tužitelja ipak nije dovelo u nepovoljniji položaj. Naime kondemnatoran dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na preplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (kao i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke vrijedi analogno sve ono što je prethodno navedeno) valja za taj dio tražbine vezano za prekid zastare uzimati datum 14.6.2018. godine sukladno odluci Visokog trgovačkog suda Pž-6632 /2017. ( u tom smislu ide i presuda Žapanijskog suda u Zagrebu Gž- 3850/2022-2 od 15.11.2022.godine itd.), što znači da od 14.6.2018. godine (zastara je ponovo počela teći prvi slijedeći dan tj. 15.6.2018.godine) zastare nema budući je po tom činjeničnom i pravnom osnovu tužitelj već ranije prije zaključenja prethodnog postupka (ročište od 12.11.2020.godine, list 443 spisa) preinačio tužbu (što je sud dopustio) u podnesku od 1.10.2019.godine, listovi 183 do 187 spisa zatraživši i utvrđenje ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule pa je i za tu tražbinu valjalo odbiti prigovor zastare budući nije protekao opći zastarni rok od 5 godina za ovu kondemnatornu tražbinu vezanu za preplatu s osnova valutne klauzule, a što je potvrđeno kroz odluku Vrhovnog suda Rh rev 2221/2018-11 od 3.9.2019.godine, a što će se u nastavku detaljnije obrazložiti (u tom smislu ide i sudska praksa primjerice Presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-3850/2022-2 od 15.11.2022.godine) pa je stoga valjalo u cijelosti odbiti tuženičin prigovor zastare kao neosnovan.

18. Osim toga i u revizijskog odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi (list 7 i 8 obrazloženja) da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatak posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

19. Kako je već navedeno u konkretnom slučaju tužitelj je tijekom ove parnice višekratno mijenjao svoje tužbene petite i u objektivnom smislu vršeći preinake prvi put kroz podnesak na str. 183 do 187 spisa, pa je primjenom članka 190 ZPP-a istu valjalo dopustiti list 44 spisa, kao i glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva glede objektivne preinake listovi 535 do 540 spisa. Međutim sukladno članku 190 ZPP-a valjalo je dopustiti rješenjem objektivnu preinaku tužbe i iz razloga svrsishodnosti.

20. Stoga i vezano za izvršenu preplatu na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF po ocjeni ovog suda kako je i navedeno prigovor zastare nije bio osnovan budući u tom dijelu nije protekao opći zastarni rok iz članka 225 ZOO-a (kondikcijski zahtjev) gledano od 14.6.2018.godine (kad je došlo do prekida zastare u smislu članku 241 ZOO-a, upućuje se na sve prethodno obrazloženo da se ne ponavlja jer nije protekao petogodišnji zastarni rok. Stoga je za taj dio kondemnatoren tražbine valjalo odbiti istaknuti prigovor zastare kao neosnovan. Glede deklaracije nema zastare (članak 328 ZOO-a).

21. U odnosu na pravni interes tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine.Štoviše pravni interes za utvrđenjem ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu imaju čak i oni potrošači koji su zaključili i dodatke tim ugovorima o kreditu (primjerice Rev-809/21 od 21.12.2022.godine).

22. U odnosu na meritum spora tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka u konačnici nakon gomile (često i nepotrebnih op.a.) višekratnih izmjena specificirao svoj tužbeni zahtjev na str. 535 do 540 spisa glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenja vještaka financijske struke na listu 505 spisa uz sukladno tabeli broj 5 stupac 17 i tabeli broj 6 stupac 17.

23. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

25. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

26. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da nije točno da nisu postojali egzaktni parametri prilikom promjena kamatne stope, tvrdnji da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također bila tužitelju jasno uočljiva te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da su postojale odluke banke te drugi opći akti temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope što je određeno sukladno tekućim tržišnim prilikama, cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu proveden je dokaz i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.

27. Iz životnog i objektivnog iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke na ročištu od 16.04.2025. godine potvrđeno je u bitnom da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 5-11 spisa, da mu je novac iz ugovora trebao kako bi mogao kupiti stan, da je iskoristio taj kredit za kupnju stana, da je banka sačinila ugovor o kreditu. Na upit nije mogao pregovarati o odredbama ugovora predmetnog ugovora o kreditu kojeg je sačinila banka. Na upit odgovorio je da je u OTP banci digao novi kredit kako bi zatvorio ovaj kredit prije otprilike 2 godine. Na upit ništa mu nije objašnjeno temeljem kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa. Na upit ništa mu nije niti objašnjeno vezano za karakteristiku švicarca kao valute samo da je to stabilna valuta. Nije mu rečeno ništa da će bit nekih velikih oscilacija za ovo. Na početku je plaćao ratu 1.700,00 kuna a poslije je narasla preko 2.500,00 kuna odnosno 2.700,00 kuna. Naveo je da nije očekivao ovakav rast rate. Vezano za Aneks ugovora o kreditu naveo je da to potpisao, da je banka isto sačinila ovaj dodatak na listu 20-22 spisa te da je morao sačiniti dodatak jer je chf počeo rasti a nisu mu dali podatak da će rasti. Naveo je da je kredit iskoristio za kupnju ovog stana gdje živi, [adresa]. Na upit da li pročitao prije potpisivanja ugovora o kreditu odgovorio je da nije. Na upit nije na nekretnini imao prijavljen nikakav obrt niti je obavljalo bilo kakvu djelatnost.

28. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja jer je isti bio životan, spontan i iskren (blagodat načela neposrednosti), te u suglasju s postojećim dokazima u spisu kojima sud pridaje vjeru, a tužena suprotno nije dokazala. Razvidno je da je tužitelj trebao kredit isključivo za stambene potrebe što proizlazi i iz njegovog iskaza ali i iz same namjene predmetnog ugovora o kreditu. Sukladno postojećim dokazima u spisu potvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu na listovima 5 do 11 spisa sastavila banka (što je potvrđeno i iskazom tužitelja te se vidi i iz obrasca ugovora, te da je novac iz kredita koristio za rješavanje stambenog prostora (članak 3 Zakona o zaštiti potrošača ZZP NN 96/03), pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.

29. Na temelju analize iskaza tužitelja kao i postojećih pisanih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu od 16.6.2006.godine . Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

30. Tužitelji svoj tužbeni zahtjev zasniva, a što je predmet ovog spora, u bitnom na tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke te o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je stoga u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kojeg je glede kondemnacije specificirao sukladno nalazu i mišljenju vještaka zatraživši između ostalog da se utvrde i ništetnim dijelova ugovora o predmetnom kreditu kako je i navedeno u deklaratornom petitu, a vezano za prethodno iznesenu problematiku.

31. Postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena "servirala" tužitelju predmetni ugovor o kreditu u valuti CHF kroz jasno danu joj ponudu i to na unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane banke te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tog ugovora i to kako na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF te se o istima nije pojedinačno pregovaralo. Opisano je uostalom potvrđeno kroz objektivan iskaz tužitelja kao parnične stranke. Postojeći dokazi u spisu naročito financijsko vještačenje, o kojem će kasnije biti riječi, potvrđuje da je došlo od strane banke do jednostranih i netransparentnih izmjena kamatnih stopa po predmetnom ugovoru o kreditu što je rezultiralo pretplatom i u tom dijelu od strane tužitelja što je razvidno i iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke list 505 spisa kao i dopune list 626 spisa. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama o kamatnim stopama banke koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se nije suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između tužitelja i tužene, kao ugovornih strana, ali isključivo na štetu tužitelja kao potrošača na kojeg je u biti prevaljen sav teret utvrđene razlike, zbog čega su te odredbe nepoštene.

32. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke s obzirom da je u takvoj situaciji prepušteno banci da samostalno odlučuje o promjeni kamatne stope a da pri tom, što proizlazi i iz iskaza tužitelja da jmu nisu predočeni nikakvi jasno vidljivi i konkretni elementi u vidu parametara o kojima će ovisiti promjena te kamatne stope. Štoviše iskaz tužitelja jasno upućuje na zaključak da je njemu upravo od strane banke nije ništa bilo objašnjeno niti glede parametara temeljem kojih će se mijenjati kamatna stopa kao niti vezano za karakteristiku CHF kao valute.

33. Vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF naglašava se da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene i u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita (kojeg u konkretnom slučaju čak nije niti bilo) zbog čega je tužitelj bio i onemoguće procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama a vezano za obim njezinih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj , te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu.

34. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava PTO i ATO protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO-a (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora (zbog čega je uostalom tužitelj naknadno i povukao svoj primarno postavljeni tužbeni zahtjev list 573 spisa o čemu je odlučeno rješenjem.

35. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva.

36. Naime, sukladno obrazloženom i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 87. st 1. ZZP/03 valjalo je prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 16.6.2006.godine , a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku II i III izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.

37. Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora (a tim sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Isto se odnosi i na tzv. Aneks broj 1 Ugovora od 16.2.2016.godine glede kojeg tužitelj postavlja eventualno kumulirane tužbene zahtjeve list 535 spisa Naime tužitelj po ocjeni ovog suda već samim time što je svoj tužbeni zahtjev glede temeljnog ugovora o kreditu postavio samo na utvrđenje ništetnim samo odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF (dakle djelomična ništetnost) onda nije mogao tražiti da sud utvrdi ništetnim u cijelosti aneks broj 1 ugovora o kreditu od 16.2.2016.godine niti po ocjeni ovog suda takva ništetnost postoji u odnosu na aneks. Osim toga sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos- 1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž-612/2022- 5 od 3.7.2023. itd.). Stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj u dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je tražio da se utvrdi da je Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5103029956 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 16.02.2016.god. nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka odnosno u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi ništetnim i da je bez pravnog učinka Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5103029956 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 16.02.2016.god., kao neosnovan, stav VIII izreke ove presude.

38. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Aneksa predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije, a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019., Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).

39. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju niti pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac, što je znakovito, to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

40. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazivati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri potpuno oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit primjerice u 2006. godini kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno i to ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Po ocjeni ovog suda i potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine). Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 AT protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu P protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

41. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem aneksa Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru onim kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj aneksom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njezinog iskaza), što je uostalom sam tužitelj potvrdio svojim iskazom. Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužitelj unatoč sklopljenom aneksu -dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., AT protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C- 118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju kad je zbog navedenog doslovce doveden pred "svršeni čin". Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i glede ništetnih odredbi vezanim za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke.

42. Stoga nije osnovano niti pravno stajalište da tužitelj nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev, osim deklaratornog dijela, sadrži i kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

43. U odnosu na izražena pravna stajališta da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu, a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.). Stoga da je postojala preplata ovaj sud bi morao voditi računa o iznosu preplate da takva preplata postoji ( u tom smislu ide I recentna sudska praksa Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž- 3404/2020-4 od 2.5.2024., itd. Međutim iz predmetnog Aneks broj 1 ugovora o kreditu nije utvrđeno da je došlo do preplate, već naprotiv postojao je manjak, list 20 poleđine spisa.

44. Poradi utvrđivanja visine tražbine proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke MARIMAR-FIN d.o.o. pa je provedeno vještvo od 08.11.2024. godine listovi 475 do 506 spisa, te dopuna nalaza i mišljenja od 18.01.2025. godine, listovi 615 do 626 spisa.

45. Iz pisanog nalaza i mišljenja od 08.11.2024. godine vještakinja je navela da prema navedenim utvrđenjima i izračunima, za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu pa do obračuna konverzije kredita 30. rujna 2015. godine, preplaćene kamate, tj. novčane razlike između iznosa kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platio tuženiku i iznosa kamate koju bi tužitelj u razdoblju do 31.12.2013. godine bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,75% godišnje, a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% godišnje, ukupno iznose *1.061,13 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5. Nadalje razlike preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima pozitivne preplate nastale na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom obroku za koji je banka teretila tužitelja, u odnosu na obroke ugovorene prema početnom tečaju, odnosno pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose *4.716,15 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6. Kunska protuvrijednost nedospjele glavnice prema početnom otplatnom planu s primjenom kamatne stope 3,23% p.a. nakon 01.01.2014. godine i obračunate po početnom tečaju iznosi 294.303,23 HRK. Razlika između glavnica nakon konverzije 30.09.2015. godine, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu i početnom tečaju, uz primjenu kamatne stope 3,23% p.a. od 01.01.2014. godine, te uzimajući u obzir uvećanje konvertirane glavnice kredit s vk u EUR za manjak iz konverzije (1.470,28 EUR), iznosi *4.783,10 EUR. Međutim, vještak ističe da nedospjele glavnice u odnosu na početni otplatni plan i početni tečaj prema prijedlogu tužitelja nije ispravno uspoređivati iz razloga što je utvrđenjem iznosa preplate u anuitetima iz prve i druge alineje zadaće vještačenja pod pretpostavkom ništetnosti kamatne stope i tečaja kako je utvrđeno predmetnim vještačenjem u suštini otplaćivan kredit sveden na početni otplatni plan tj. početne uvjete kredita u pogledu kamatne stope i tečaja. Dakle, može se promatrati isključivo stvarni ostatak nedospjele glavnice kredita s vk u CHF koja je konvertirana i nedospjele glavnice konvertiranog kredita. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR uvećane za manjak iz konverzije (1.470,28 EUR) i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *4.630,76 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR, već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s vk u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s VK u EUR. U izračunu konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužitelj uplatio po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose preplate u anuitetima s osnova promjene kamatne stope i tečaja utvrđene ovim vještačenjem list 506 spisa. Iz pisane dopune nalaza i mišljenja od 18.01.2025. godine list 615 spisa vještakinja je navela da za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu pa do obračuna konverzije kredita 30. rujna 2015. godine, novčane razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama, odnosno negativne razlike kamate, ukupno iznose *1.037,72 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja. Nadalje novčane razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, odnosno negativne tečajne razlike, ukupno iznose *181,12 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 2 ove Dopune nalaza i mišljenja.

46. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje kao i dopunu od strane imenovane budući su isti izrađeni sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu, to tim više što su se stranke na izričito upit suda i na ročištu od 16.9.2025. godine suglasile da nema potrebe usmeno saslušavati vještakinju, list 2 tog zapisnika, pa bi tužitelju pripali iznosi s osnova preplaćene kamate od 1.061,13 eura, s osnova preplaćenog tečaja 4.716,15 eura i s osnova nedovoljno umanjenje glavnice zbog veće protuvrijednosti konvertiranog kredita iznos od 4.630,76 eura, list 505 spisa. Međutim tužena je istaknula i prigovor prijeboja u parnici koji je u najvećem dijelu bio osnovan.

47. Naime, vezano za istaknuti prigovor prijeboja u parnici tužena je prije zaključena prethodnog postupka u dogovor na tužbu od 26..08.2019. istaknula prigovor prijeboja u parnici dakle procesno pravni prigovor prijeboja u iznosu od 1.688,50 eura zajedno s propisanom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos kako je to navela na listu 61 spisa. Taj prigovor prijeboja u parnici tužena je bazirala na činjeničnom osnovu da ukoliko sud utvrdi ništetnim odredbu o načinu formiranja kamatne stope tužena smatra da bi imala protu tražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,75% koja bi postala fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita pa u tom slučaju tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope koja je bila manja i iznosila 3,23% i to iz razloga što se ta niža kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom list 61 spisa. Nakon što je vještak financijske struke izradio dopunu nalaza i mišljenja od 18.01.2025.sukladno prijedlog tužena listovi 615-625 spisa u kojem je vještak utvrdio postojanje novčane razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivana početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama tzv. negativne razlike kamate u ukupnom iznosu od 1.037,72 eura te nakon što je vještakinja utvrdila tzv. negativne tečajne razlike u iznosu od 181,12 eura a sve sukladno tabelama br. 1 i 2 dopune nalaza tuženik je istaknuo u podnesku od 14.02.2025.g. list 637 spisa prigovor radi prijeboja kojeg je konačno specificirao po ovim dvama osnovama. Vezano za taj prigovor prijeboja u parnici tužitelj je istaknuo prigovor zastare koji po ocjeni ovog suda ipak nije bio osnovan. Naime, temeljem čl. 195 ZOO-a propisao je da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Člankom 196 st. 1 ZOO-a propisano je da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to nego tek izjavom o prijeboju. Prema stavku 2 istog članka nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to. Nadalje čl. 198 st. 1 ZOO-a propisano je da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako na još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Stavkom 2 istog članka propisano je ako su pretpostavke prijeboja nastale pošto je jedna od tražbina zastarjela prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istakao prigovor zastare. Po ocjeni ovog suda pretpostavke za prijeboj nastaju retroaktivno. U konkretnom slučaju prigovor tužene radi prijeboja u parnici nije zastario jer su se pretpostavke za prijeboj što je vidljivo iz dospijeća pojedinih iznosa nastale kad su se tražbine tužitelja susrele sa tražbinom tuženika. Tražbine tuženika i tužitelja datiraju još od 2006.g. pa kronološki u daljnjem razdoblju listovi 535-539, 637-640 spisa, pa je valjalo odbiti tužiteljev prigovor zastare kao neosnovan. Naravno nema zapreke i za drugačije pravno stajalište jer se radi o primjeni prava. Međutim, vezano za istaknuti prigovor prijeboja u parnici istaknut od strane tužene na iznos od 181,12 eura prema dopunskom nalazu vještaka taj iznos se odnosio na tzv. negativne tečajne razlike što nije bio činjenični osnov prvotno postavljenog prigovora prijeboja u parnici iz odgovora na tužbu list 61 spisa koji se može postaviti samo do zaključenja prethodnog postupka članak 288 a st. 6 ZPP-a, pa naknado postavljanje tog prigovora prijeboja kroz novi činjenični osnov na ime negativnih tečajnih razlika po ocjeni ovog suda je tuženik prekludiran. No čak i da tome nije tako po ocjeni ovog suda tužitelj nije ostvario po tom osnovu nikakvo stjecanje bez osnove o čemu će se sud kasnije detaljnije očitovati, pa je već i iz tog razloga valjalo utvrditi nepostojanje potraživanja tuženika s ovog osnova u iznosu od 181,12 eura na ime tzv. negativne tečajne razlike, stav IV izreke ove presude pasus četvrti. Povratno, prigovor radi prijeboja u parnici koji je prvotno bio istaknut na ime potraživanja s osnova činjenice da tužitelj ne bi uživo zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope a 3,23% jer se ona primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom je po ocjeni ovog suda bio osnovan jer se upravo opisano odnosilo na iznos od 1.037,72 eura list 626 dopuna nalaza. U takvom kontekstu s obzirom na istaknuti prigovor radi prijeboja u parnici valjalo je utvrditi stavak IV izreke ove presude sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke postojanje potraživanja tužitelja s osnova pretplaćene kamate list 505 spisa iznosu od 1.061,13 eura na strani tužitelja kao i postojanje potraživanje na strani tužitelja s osnova pretplaćenog tečaja CHF u iznosu od 4.716,15 eura list 505 spisa stavak IV izreke ove presude. Nadalje valjalo je deklaracijom utvrditi postojanje potraživanja tuženika prema tužitelju vezano za povlaštenu sniženu kamatu stopu u iznosu od 1.037,72 eura sukladno nalazu vještaka na listu 626 spisa nakon čega je valjalo konstitutivnom odlukom o kompenzaciji izvršiti prijeboj međusobnih potraživanja uz odbijanje tražbine tužitelja do visine glavnice od 1.037,72 eura koliko je iznosila protutražbina tužene, sva IV izreke presude. Sukladno obrazloženom valjalo je utvrditi i nepostojanje potraživanja tuženika na ime negativne tečajne razlike u iznosu od 181,12 eura, stav IV izreke presude.

48. Povratno, a što je iznimno bitno navesti na izričit upit suca u sladu s načelom otvorenog pravosuđenja na ročištu od 16.09.2025. a što su od strane suda stranke čak tri puta pitane iste su se izričito suglasile da nije potrebito provoditi daljnje dokaze te su se suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu listovi 1 i 2 tog zapisnika. Opisano se navodi u sljedećem kontekstu. Naime, institut uračunavanja propisane odredbama čl. 171-172 ZOO-a. Tako je čl. 172 propisano ako pored glavnice dužnik duguje kamate i troškove prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Nadalje čl. 171 st 3 ZOO-a propisano je ako je više obveza istodobno dospjelo prvo se namiruju one koje su najmanje osigurane, a kad su sve podjednako osigurane prvo se namiruju one koje su dužnike najtegotnije. Pojednostavljeno kazano da bi mogla utvrditi u cijelosti tražbina tužitelja i tražbina tuženika do tog trenutka kad su se te tražbine susrele bilo je neophodno provesti bar po ocjeni ovog suda i dopunu financijskog vještačenja na način da se utvrde iznosi zakonskih zatezanih kamata i to kako na pojedinačne iznose glavnica koje su specificirane u končano specificiranom tužbenom zahtjevu list 536-539 spisa, tako u odnosu na pojedinačne iznose glavnice vezano za istaknuti prigovor prijeboja specificiran na listovima 638-639 spisa kako bi se utvrdila ukupna visina tih tražbina i jedne i druge strane ne samo s iznosima glavnica već s kamatom do određenog trenutka, te nakon toga principom uračunavanja izvršio prijeboj. Ponavljala se niti tužitelj niti tuženik nisu željeli predlagati takvu dopunu vještačenja pa je sudu samo preostalo da odlučuje temeljem postojećih dokaza u spisu. Utvrđeni iznos pretplate iz dopune nalaza na listu 626 spisa od 1.037,72 eura s osnova sniženih kamatnih stopa po navedenom osnovu je podijeljen s dva (2) kako bi se dobila dva iznos od 518,86 eura, te se svakim od tih dvaju iznosa izvršilo prebijanje tražbine tužitelja s osnova preplaćene kamate i s osnova preplaćenog tečaja CHF, Prebijanju se pristupilo na način da su se prvo prebijali oni iznosi koji su tuženiku bili najtegotniji jer su kronološki dospijevali najranije po oba osnova listovi 535-540 spisa. Konkretno iznosom od 518,86 eura pokriveni su svi iznosi s osnova preplaćene kamate počev od prvog 0,01 eura s dospijećem 21.10.2006. pa redom sve do iznosa 31,25 eur s dospijećem 01.11.2009. koji zbrojeni iznosi daju svotu od 498,13 eura što znači da je preostao još iznos pretplate u visini 20,73 eura (518,86-498,13 = 20,73 eura). Tim preostalim iznosom od 20,73 eura umanjena je prva naredno dospijevajuća glavica od 31,24 eura s dospijećem 01.12.2009. nakon čega je prestao iznos do 10,51 eur s dospijećem 01.12.2009. (31,24-20,73=10,51). Na isti način drugom preostalom polovicom iznosa od 518,86 eura podmireni pojedinačni dospijevajući iznosi s osnova preplaćenog iznosa CHF počev od 1,61 eur s dospijećem 21.09.2006. pa sve do iznosa 39,04 eura s dospijećem 01.11.2010. čime su pokriveni iznosi od 507,75 eura pa je preostao iznos od 11,11 eura (518,86-507,75 11,11 eura). Tim preostalim iznosom od 11,11 umanjena je djelomično prva sljedeća dospijevajuća glavnica od 57,17 eura s dospijećem 01.12.2010. pa je nakon umanjena preostao iznos od 47,06 eura s dospijećem 01.11.2010. list 538 spisa (ili 57,17-11,11=46,06). Ponavlja se da sud na drugi način nije mogao izvršiti prebijanje jer stranke nisu željele da vještak dopunom vještačenja izračuna i zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini iznos kako bi se i ta kamata mogla uzeti u obzir kod prebijanja.

49. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je stoga tužitelju dosuditi s osnova pretplaćene kamate iznos od 542,27 eura (ili 1.061,13-518,86 eura) stav V izreke ove presude. S osnova preplaćenog tečaja CHF valjalo je tužitelju dosuditi iznos glavnice od 4.197,29 eura stav VI izreke ove presude (ili 4.716,15-518,86 eura) stav VI izreke ove presude.

50. Tužitelju sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. prema datumima kako je to specificirano u stavcima V i VI izreke ove presude sukladno članku 29 st. 2 ZOO-a dospijeća pa do isplate a sve sukladno čl. 1115 ZOO- a budući je tužena bila nepošteni stjecatelj. Tužitelju pripada i sukladno nalazu vještaka iznos od 4.630,76 eura list 505 spisa iz razloga što tuženik za taj iznos nije dovoljno umanjio glavnicu u provedenoj konverziji zajedno s propisanom zakonskom zateznom kamatom iz čl. 29 st. 2 ZOO-a koja na taj iznos teče počev od 01.10.2015. pa do isplate a sve na način kako je to navedeno u stavku VII izreke ove presude. Sukladno obrazloženom valjalo je dobiti kako je i prethodno objašnjeno vezano za prigovor prijeboja u parnici tužitelja prema tuženiku glede ispale ukupnog iznosa glavnice od 1.037,72 eura s kamatom na isti stav VIII izreke ove presude.

51. Vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž-755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž- 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tih razloga ovaj sud ne prihvaća stajalište glede negativne preplate tj. negativne tečajne razlike , te smatra da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate.

52. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja, a na izričit upit suca u skladu otvorenog pravosuđenja i to čak tri puta stranke su se na ročištu od 16.09.2025. godine izričito suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu, što je dva puta ponovljeno sudu, listovi 1 i 2 istog zapisnika. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 21.10.2025. godine ali je isto prezakazano zbog spriječenosti rješenjem ranije tj. za dan 30.09.2025. godine.

53. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5 ZPP-a. Naime, kvalitativno gledano tužitelj je uspio glede osnovanosti osnove u cijelosti, odbijen je samo glede manjeg deklaratornog preambula vezano za aneks ugovora što nije izazvalo dodatan trošak, dok je glede visine tražbine tužitelj uspio gotovo u cijelosti osim glede iznosa od 1.037,72 eura pa je glede kondemnacije i deklaracije tužitelj uspio u omjeru od 94% (ili 1.037,72 eura x 100 : 5772,28 = 18% : 2 = 6% uspjeha tužene). Stoga dodatan trošak pa je valjalo uz kvantitativan uspjeh tužitelja u parnici valjalo cijeniti i kvalitativan uspjeh tj. činjenici da je sveukupno gledajući sa svojim tužbenim zahtjevima uspio gotovo u cijelosti.

54. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćnici odvjetnici pa mu je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženih četiriju podnesaka po Tbr 8 točka 1 i to: 1.10.2019., 8.1.2020., 6.3.2020., i 24.9.2020.godine po 100 bodova za svaki taj podnesak Tbr 8/1, za zastupanje na ročištima od: 12.11.2020.,16.4.2025. i 16.9.2025.godine po 100 bodova za svako to ročište Tbr 9/1, a za ročište koje je bilo odgođeno 6.2.2020.godine 25% ili 25 bodova tbr.9/5 ili ukupno 1050 bodova ili 2.100,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 525,00 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno 2.625,00 eura. Tužitelju nadalje pripada i trošak sudske pristojbe za tužbu od 66,36 eura po tar. br. 1 st. 1 te troškovi uplaćenih predujmova za vještačenje od 300,00 eura (drugu polovicu vještva je platila tužena) sukladno obračunskom listu što s iznosom od 2.625,00 eura daje na ime ukupnog parničnog troška 2.991,36 eura, koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužitelju stav IX izreke ove presude zajedno s propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos počinje teći od dana objave presude tj. od 30.09.2025. pa do isplate stav IX izreke ove presude.

55. Budući je tužena izgubila ovu parnicu valjalo ju je odbiti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška prema tužitelju kao neosnovan stav X izreke dok je tužitelja valjalo odbiti preko iznosa parničnog troška prema tuženoj priznatog u stavku IX izreke ove presude s kamatom na isti kao neosnovan stav X.

56. Sukladno čl. 155 ZPP-a spisa tužitelju temeljem Tbr 8 točka 1 Tarife o nagradama naknadi troškova za rad odvjetnika ne pripada nagrada za više od 4 podnesak uz tužbu pa je tužitelja valjalo dobiti za sve druge podneske kojima je potraživao nagradu budući mu je priznata po toj osnovi nagrada za 4 obrazložena podneska. Isto tako valjalo je odbiti tužitelja za ročište za objavu presude budući je isto rješenjem preodgođeno za dan 30.09.2025. godine, a tužitelj na isto nije pristupio na ročište.

U Puli, 30. rujna 2025. godine

S u d a c :

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

l. tužitelju po pun.

2. tuženoj po pun.