Poslovni broj P-3570/2025-8

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Galoviću, odvjetniku iz Kutine, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima Mateji Vidaković i Nikoli Stipaničevu, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. rujna 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja Marka Galovića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Jurice Grbića, odvjetnika, dana 30. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 158-50-3530774 sklopljenog dana 20. lipnja 2006. godine između Tužitelja ĐČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditor, sadržana u članku 7. predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ČČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.762,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i to:

- na iznos od 8,67 eur od 31.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 11,66 eur od 31.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 13,82 eur od 31.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 14,80 eur od 28.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 12,36 eur od 31.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 12,89 eur od 30.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 8,69 eur od 31.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 5,60 eur od 30.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,42 eur od 31.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 8,05 eur od 31.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 7,91 eur od 30.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,26 eur od 31.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 9,35 eur od 30.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 11,83 eur od 31.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 15,36 eur od 31.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 14,55 eur od 28.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 19,33 eur od 31.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 18,43 eur od 30.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 20,19 eur od 31.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 35,51 eur od 30.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 32,36 eur od 31.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 41,99 eur od 31.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 38,66 eur od 30.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 33,31 eur od 31.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 44,60 eur od 30.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 58,97 eur od 31.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 48,79 eur od 31.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 52,36 eur od 28.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 47,82 eur od 31.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 48,64 eur od 30.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 67,90 eur od 31.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 69,78 eur od 30.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 85,65 eur od 31.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 1.830,03 eur od 01.08.2011. pa do isplate

za razdoblje od 31. listopada 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.048,62 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 158-50- 3530774, solemniziran po Javnom bilježniku Ivanu Čubeliću iz Siska, dana 20.06.2006. pod brojem OU-851/2006. Predmetnim ugovorom tužitelju je kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Tuženika važeće na dan korištenja kredita. Člankom 4. predmetnog ugovora ugovoreno je da će tužitelj otplaćivati kredit u roku od 84 mjeseca, a člankom 7. je ugovoreno da će se iznos otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen tužitelju kao korisniku kredita po isplati kredita.

2. Tužitelj u tužbi dalje navodi da je odlukom Visokog trgovačkog suda Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i kao takve ništetne jer su banke, a među njima i tužena, propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019. izražen je pravni zaključak da su banke u određeno navedenim vremenskim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe - ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Stoga se tužitelj u ovom predmetu poziva na sve prihvaćene zahtjeve u citiranom predmetu, a sudovi su u tim pojedinačnim postupcima vezani za ta utvrđenja. Ističe da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, te u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom tuženika ništetne, a što je potvrđeno i odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te smatra da je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

3. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 26. kolovoza 2022. uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika isplatu s osnova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 20.814,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate, kao i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Kutini pozivajući se na odredbu čl. 12. Ugovora o kreditu kojim su parnične stranke ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika, a to je u konkretnom slučaju mjesno nadležan sud u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na anuitete koje nije platio tužitelj obzirom da iz tužbi priložene knjigovodstvene kartice proizlazi da određene anuitete nije platio tužitelj, pa tužitelj ne može tražiti isplatu na ime navodno nepripadno plaćenih iznosa ako nije on taj koji je anuitet platio. Osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. i poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača smatrajući da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Međutim, tuženik ističe da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini jer u tom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene, a kako je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, to tuženik smatra da se utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji način ne mogu koristiti u ovom postupku. S druge strane, ako sud zauzme suprotan stav o tome, tuženik smatra da tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi u smislu da mu iste nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive odnosno je li se o istome pojedinačno pregovaralo, a ako nije, da li sporne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve jer su mu tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je isti pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv, te da odražava njihovu pravu volju. Pored toga, tuženik smatra da je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja da bi se utvrdilo ima li pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u odluci poslovni broj Revt-575/16. Smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, s time da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecale na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Međutim, ako bi sud smatrao da tužitelju predmetna odredba nije bila razumljiva, tuženik ističe da se je o njoj pojedinačno pregovaralo jer je tužitelj lako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Nadalje, tuženik smatra da ne postoji niti znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na kunu u oba smjera pri čemu tuženik ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti pa je tužitelja objektivno kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu, što nitko nije mogao predvidjeti. Ističe prigovor zastare, te prigovara visini tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti uz naknadu parničnog troška.

5. Presudom Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-60/2022-18 od 4. studenog 2022. godine odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 158-50-3530774 sklopljenog dana 20. lipnja 2006. godine između tužitelja ĐČ kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora, sadržana u članku 7. predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ČČ isplati iznos od 20.814,29 kn (dvadesettisućaosamstočetrnaest kuna i dvadesetdevet lipa) / 2.762,53 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 65,30 kn počevši od 31.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 87,88 kn počevši od 31.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 104,15 kn počevši od 31.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 111,51 kn počevši od 28.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 93,16 kn počevši od 31.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 97,11 kn počevši od 30.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 65,47 kn počevši od 31.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 42,17 kn počevši od 30.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 48,37 kn počevši od 31.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 60,65 kn počevši od 31.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 59,58 kn počevši od 30.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 47,17 kn počevši od 31.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 70,46 kn počevši od 30.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 89,14 kn počevši od 31.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 115,70 kn počevši od 31.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 109,61 kn počevši od 28.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 145,66 kn počevši od 31.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 138,83 kn počevši od 30.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 152,15 kn počevši od 31.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 267,54 kn počevši od 30.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 243,78 kn počevši od 31.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 316,35 kn počevši od 31.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 291,28 kn počevši od 30.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 250,95 kn počevši od 31.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 336,04 kn počevši od 30.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 444,29 kn počevši od 31.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 367,64 kn počevši od 31.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 394,52 kn počevši od 28.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 360,33 kn počevši od 31.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 366,47 kn počevši od 30.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 511,58 kn počevši od 31.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 525,72 kn počevši od 30.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 645,34 kn počevši od 31.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 13.788,39 kn počevši od 01.08.2011. pa do isplate

od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ČČ nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.837,11 kn / 1.040,16 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 4. studenog 2022. pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana."

Nadalje, rješenjem Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-60/2022-18 od 4. studenog 2022. godine odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti tog suda.

6. Rješenjem Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1017/2022-4 od 23. siječnja 2025. godine uvažena je žalba tuženika, preinačeno je rješenje Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-60/2022-18 od 4. studenog 2022. godine i riješeno je da je Općinski sud u Kutini mjesno nenadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari i predmet se ustupa nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, te je ukinuta presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-60/2022-18 od 4. studenog 2022. godine i predmet se vraća Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, kao mjesno nadležnom prvostupanjskom sudu, na ponovno suđenje.

7. Tijekom ponovljenog dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 158-50-3530774 od 20.06.2006. (list 13-16 spisa), otplatni plan (list 5-8 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice kredita (list 9-12 spisa), otplatni plan s promjenama anuiteta (list 18-21 spisa), zahtjev za kredit od 19.06.2006. (list 48 spisa), promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 24.03.2006. do 30.06.2006. (list 49-51 spisa), kao i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, te je pročitan nalaz i mišljenje sudskog vještaka Jasmine Fijačko.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

9. Tijekom ponovljenog postupka tužitelj je ostao kod tužbe, s time da je podneskom od 27. svibnja 2025. uredio tužbeni zahtjev sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, te tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove isplatu iznosa od 2.762,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate, kao i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

10. Tuženik je tijekom ponovljenog postupka ostao kod odgovora na tužbu i svih navoda iznesenih tijekom postupka, s time da je odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka ĐČJ.

11. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu broj 158-50-3530774 (list 13-16 spisa), kao relevantno je utvrđeno da je sklopljen između ovdje stranaka dana 20.06.2006. godine i to na iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), da je u čl. 2. ugovorena redovna kamata od 5,20% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, tj. ovdje tuženika, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora), te da se kredit odobrava za kupnju novih vozila OPEL (čl. 6. namjena kredita), a što među strankama nije sporno. Nadalje, nesporno je da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, kao i da je u razdoblju otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Među strankama nije sporno da je kredit otplaćen prije utuženja.

12. Sporno je, jesu li ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, jesu li bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, te posljedično tome radi li se o ništavim odredbama Ugovora o kreditu.

Sporna je i visina zahtjeva.

13. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer da iz priložene knjigovodstvene kartice proizlazi da određene anuitete nije platio tužitelj, valja reći da nije sporno da su anuiteti uplaćeni radi otplate kredita s osnove ugovorne obveze tužitelja, što znači da su uplate vršene u ime i za račun tužitelja, pa nije od pravno relevantnog značaja za ovu pravnu stvar dokazivati da je uplate vršio osobno tužitelj.

14. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

15. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčanih iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa kojeg je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

16. Stoga prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

17. Pritom nije dostatno, kako to navodi tuženik, da su odredbe kredita jasne, lako uočljive i gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

18. Tuženik nije dokazao da se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo upravo na takav način, a nesporno je, s obzirom da to tuženik ničim nije opovrgnuo, a što je i odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, pa je navedenim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

19. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje je primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

20. Prema tome, kako je ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te je očito da se o toj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, to je očito da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

21. Uz iznijeto, navedena odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

22. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao IV. tuženik u tom sporu) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

23. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

24. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

25. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

26. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Time se svi prigovori tuženika, a vezani za promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu ukazuju neosnovanim i sud nije provodio dokaze predložene po tuženiku kojima u bitnom predlaže utvrditi suprotno onom utvrđenom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom odlučeno o povredama koje je činio tijekom zaključenja ugovora, pa tako i predmetnog.

27. Stoga, s obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazalo nepotrebnim izvoditi dokaze na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi, te je stoga sud pozivom na odredbu čl. 10., čl. 220. i čl. 311. st. 2. ZPP-a odbio provoditi dokaz saslušanjem tužitelja i javnog bilježnika Ivana Čubelića. Ovo tim više jer obveza javnog bilježnika nije bila upozoravanje potrošača na ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF, već je to bila obveza banke. Također saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati informiranost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 01.12.2021.). Osim toga, budući je tuženik odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka ĐČJ, zaposlenice tuženika, saslušanje tužitelja prema mišljenju ovog suda, ne bi moglo dovesti do drugačije odluke suda, jer je tužitelj i podnio ovu tužbu upravo iz razloga što ga se nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o tome hoće li sklopiti predmetni ugovor s tuženikom.

28. Slijedom navedenog, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I. izreke), sve kako to predlaže tužitelj.

29. Stoga kako sud smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nastavno na navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na onu prvotnu ugovorenu, jer su promjene stope koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne ranije navedenim zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, te stoga ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

30. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Jasmini Fijačko sa zadatkom da na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokumentacije koju će po zahtjevu vještaka dostaviti stranke, utvrdi razliku između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju švicarskog franka na dan korištenja kredita s time da je za utuženo razdoblje potrebno utvrditi razdoblja pozitivne i negativne tečajne razlike.

31. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Jasmine Fijačko proizlazi da razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno platio i iznosa koji bi platio da je plaćao anuitete po tečaju švicarskog franka na dan korištenja kredita u odnosu na provedeni otplatni plan, iznosi 20.796,31 kuna, pri čemu se iznos od 20.814,29 kuna odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, a iznos od 17,98 kuna se odnosi na pad tečaja u odnosu na dan korištenja kredita (21.6.2006.) u utuženom razdoblju (31.10.2008. -1.8.2011.).

32. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a tuženik je istaknuo da nema prigovora na matematički izračun vještaka, ali smatra da nalaz i mišljenje ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF.

33. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Jasmine Fijačko, jer smatra da je isti izrađen objektivno, jasno, obrazloženo i u skladu s pravilima struke, te u skladu sa zadatkom koji mu je sud odredio. Kako su po mišljenju ovog suda prigovori tuženika pravne naravi (tuženik nema prigovora na matematički izračun vještaka) o kojima je ovaj sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja, takvi prigovori ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda.

34. Slijedom navedenog, a kako je tužitelj svoj tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu precizirao podneskom od 27. svibnja 2025.g. sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, koji ovaj sud u cijelosti prihvaća, to je zahtjev tužitelja prihvaćen u cijelosti temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15, dalje: ZOO). Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužitelj i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

35. Sud napominje da nije uzeo u obzir izračun vještaka glede tzv. negativne razlike, dakle iznose razlika u anuitetima koje je tužitelj platio po nižem tečaju CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita, jer se ne radi o iznosima koje je tužitelj od tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe primio da bi mu ih temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a bio dužan vratiti. Osim toga, iz odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, ne proizlazi kako bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF ostvario pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače, a ne i na trgovca. Pored toga, pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao manji anuitet nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

36. Pri tom je potrebno navesti da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj kune u odnosu na CHF bio manji od tečaja kune u odnosu na CHF na dan isplate kredita, a sukladno stajalištu proširene sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda koji osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (v. presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023- 4 od 18.12.2023., točka 20.).

37. Po stavu ovoga suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe dana 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 - dalje: ZOO). Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to ovdje od 14. lipnja 2018. godine, pa kako je tužitelj podnio tužbu dana 17. ožujka 2022. godine, to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a, jer opći zastarni rok od 5 godina nije istekao prije utuženja.

38. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154. st.1. i čl.155. ZPP-a.

39. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podnesaka od 23.05.2022. i 26.08.2022.g. po 100 bodova (Tbr. 8/1), za sastav podneska od 27.05.2025.g. 25 bodova (Tbr. 8/4), za zastupanje na ročištu 07.07.2022., 28.09.2022 i 09.09.2025.g. po 100 bodova (Tbr. 9/1) i za ročišta za objavu presude 04.11.2022. i 30.09.2025. po 50 bodova (Tbr. 9/3), dakle ukupno 725 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur sukladno spomenutoj Tarifi, te uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 1.812,50 eura. Nadalje, tužitelju je u cijelosti kao nužan priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu od 37,04 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.048,62 eura. Na tako utvrđeni iznos troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a. Napominje se da tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu iz razloga što tužitelj u ovom postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, nije obveznik plaćanja iste sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23).

40. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 30. rujna 2025. godine

Sutkinja:

Sanja Vodopija

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika