REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7474/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kojega zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 22. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika obiju parničnih stranaka i tužitelja osobno, dana 30. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o namjenskom kreditu, broj kreditne partije: 7103641372, sklopljenog 7. svibnja 2007. između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, kojima je ugovorna obveza tužiteljice da plati naknadu za uvećanu uplatu kredita, dakle čl. 2. st. 6. Ugovora kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici 786,25 eura sa zateznom kamatom od 26.9.2009., sve do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da u 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak od 803,08 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je 7.5.2007. s tuženikom kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu br. 7103641372 na temelju kojega joj je tuženik kao korisniku odobrio kredit od 885.000,00 kn. U čl. 2.6. Ugovora tužiteljica je kao korisnik kredita obvezana na plaćanje „svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“. Tužiteljica je 25.9.2009. uvećanom uplatom smanjila iznos anuiteta, za što joj je tuženik zaračunao naknadu u ukupnom iznosu od 5.924,00 kn.

2. Tužiteljica tvrdi da su ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za uvećanu uplatu kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri na temelju kojih bi tužiteljica mogla znati kolika će biti njezina obveza ukoliko uvećanom uplatom smanji anuitet kredita. Ovakva je odredba nepoštena i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, a posljedično ništetna. po čl. 270. ZOO. Zato tužiteljica traži da joj tuženik taj iznos vrati i predlaže donošenje presude kao u izreci.

3. Tuženik je osporio zahtjev tužitelja navodeći da je sporna odredba ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa nije dopušteno ocjenjivati je li nepoštena, odnosno ništetna, sve po čl. 57. Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, navodi kako je tužiteljica s naplatom ovih naknada bila upoznata jer su navedene u ugovoru o kreditu, a ugovor je i solemniziran, dakle protumačen tužiteljici od strane javnog bilježnika. Osporava tužiteljici status potrošača, osporava visinu zahtjeva, ističe prigovor zastare i predlaže zahtjev odbiti.

4. Sud je tijekom postupka pročitao Ugovor o kreditu br. 7103641372 i ostalu dokumentaciju u spisu i saslušao tužiteljicu. Svi su dokazi ocijenjeni po čl. 8. ZPP-a i utvrđeno da je tužiteljev zahtjev osnovan.

5. Predmet ovoga postupka zahtjev je tužiteljice za isplatu zbog ništetnosti odredbe kojom je ugovorena obveza da tuženiku plati naknadu za uvećanu otplatu kredita.

6. Iz sadržaja predmetnog ugovora i iskaza tužiteljice proizlazi da je sklopila s tuženikom ugovor o kreditu radi kupnje stana za vlastite, osobne potrebe, da nikada nije imala obrt niti bila član trgovačkog društva, da je stan kupljen sredstvima kredita korišten isključivo za stanovanje nje i njezine obitelji. Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djelatnost na tržištu u svrhe koje nisu namijene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1.). U tome je smislu tužiteljica potrošač iz čl. 3. st. 1. ZZP.

7. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi valja reći kako u postupku nema spora o tome:

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača

("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP)

- da se tužiteljica obvezala prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za uvećanu otplatu kredita.

8. Iz tuženikove potvrde od 10.12.2024. na listu 4 spisa sud je utvrdio da je tužiteljici 25.9.2009. naplaćena naknada za uvećanu otplatu u ukupnom iznosu od 5.924,00 kn (sada 786,25 eura).

9. Tužiteljica je u iskazu, kojega sud kao logičan, životan i okolnosno uvjerljiv u cijelosti prihvaća, iskazala da je ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana u kojem s obitelji i danas živi, da je ugovor pročitala i uočila odredbu o naknadama, no o tome nije bilo riječi prilikom pregovora te da je smatrala kako na odredbe ugovora, koji je sastavio tuženik, niti ne može utjecati. Nije znala koje troškove sadrži ta naknada za što služi niti zbog čega je mora platiti.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP). Po čl. 81.st.1. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelo savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po st. 2. iste odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP). Po čl. 59. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima je zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nepoštena ugovorna odredba ništava je (čl. 87.st.1. ZZP).

11. Iz navedenoga je sud utvrdio da se o predmetnim ugovornim odredbama o naknadi za uvećanu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer ju je očigledno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica - potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, pa je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Naglašava se pritom da se i ne tvrdi niti dokazuje da je tužiteljica bila informirana o vrsti i strukturi troškova koje je bila obvezana platiti, niti je sam tuženik konkretno naveo koje je to troškove imao zbog zahtjeva tužiteljice za uvećanu otplatu kredita.

12. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini te naknade te naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a iz prihvaćenog iskaza tužiteljice i stipulacije sporne odredbe koja je standardna, proizlazi da se o njezinom sadržaju nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je po odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužiteljici su ove ugovorne odredbe najkasnije morale postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer su sadržane u samom njegovom tekstu. Osim što su lako uočljive u tekstu ugovora, riječ je o odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene. Međutim, iako je riječ o ugovornim odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene, one u potpunosti ne omogućuju tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu sporne naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe jer se u pogledu visine navodi da će biti obračunata uz uvjete određene Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika. Sve i da nije bilo tako, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. Čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

16. Odredbe o naknadi (konkretno za uvećanu otplatu kredita) nisu izuzete iz testa poštenosti uz primjenu čl. 84. ZZP/03. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu sa čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

17. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi ona bila prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da svaka sporna ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

19. Što se tiče ispitivanja mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za uvećanu otplatu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadama nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. U skladu sa čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

22. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije o tome bilo govora.

23. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu spornom odredbom ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prilikom isplate uvećanog anuiteta kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od sada 786,25 eura, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

24. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

25. Slijedom navedenog, tužiteljici na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinila na ime ispunjenja sporne ništetne ugovorne odredbe o naknadi, i to u iznosu koji je sud utvrdio iz tuženikove potvrde na listu 4 spisa.

26. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

27. Prigovor zastare u odnosu na isplatu naknade za obradu kredita neosnovan je. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako odluka o ništetnosti ove odredbe još nije pravomoćna, nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, to neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu po ovoj osnovi zastario.

28. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

29. Odluka o troškovima postupka donesena je po čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici su dosuđeni troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to prema vrijednosti predmeta spora kondemnatornog dijela zahtjeva jer je u pitanju spor o utvrđenju ništetnosti dijela ugovora koji za posljedicu ima ostvarivanje prava na restituciju – konkretno povrat novčanog iznosa od 786,25 eura. Dosuđen joj je trošak za sastav tužbe i podneska od 14.1.2025. od po 150,00 eura (tbr 7/1, 8/1), za zastupanje na ročištima 1.7.2025. i 22.9.2025. po 150,00 eura (tbr 9/1), ukupno 600,00 eura, što uvećano za PDV 25 % od 150,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu i presudu od po 26,54 eura iznosi 803,08 eura. Zatezna kamata je dosuđena po čl. 29. st. 2. ZOO, a kamata na parnični trošak po čl. 151. st. 3. ZPP-a od dana donošenja presude do isplate.

Zagreb, 30. rujna 2025.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje ovom sudu, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

DNA:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tuženika