Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-1833/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Danijeli Mandekić Lerga, u pravnoj stvari tužitelja ŽC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Predragu Kraliku, odvj. iz Bjelovara, protiv tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupana po punomoćniku Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević&Partneri, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave 23. rujna 2025., u prisutnosti zamj. punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, zaključene uz primjenu odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), objavivši 30. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 50404404-5105623699 od 26. travnja 2011. zaključenog između tužitelja MC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkische banka d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora koja glasi: „Za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje Kredita Korisnik kredita dužan je u korist Banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 2,000% (dvaposto) iznosa Kredita, odnosno minimalno =250,00 kuna (dvjestopedesetkuna), obračunate s datumom puštanja Kredita u tečaj. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate Kredita, odnosno prilikom puštanja Kredita u tečaj.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.392,14 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od presuđenja pa do namirenja uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 13. studeni 2024. navodi da je zaključio 26. travnja 2011. s tuženikom Ugovor o kreditu br. 50404404-5105623699, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 40.000,00 HRK. Kredit je dan na rok otplate od 18 (osamnaest) mjeseci . Člankom 10. Ugovora o kreditu (Troškovi i naknada), ugovoreno je da za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je u korist Banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 2,000% iznosa kredita, odnosno minimalno 250,00 HRK obračunate s datumom puštanja kredita u tečaj i da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate kredita, odnosno prilikom puštanja kredita u tečaj, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelj de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit. Predmetna naknada tužitelju je naplaćena u iznosu od 800,00 HRK. Tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik tužitelju nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna. Predlaže usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, Tuženik prije svega ističe da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ovakve tužbe budući da tužbenim zahtjevom traži samo utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, bez ikakvog zahtjeva za isplatu. Naime, čl. 187. Zakona o parničnom postupku propisano je da se tužba na utvrđenje može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Iz podnesene tužbe nije jasno zbog čega tužitelj traži utvrđenje ništetnosti i kakvu pravnu zaštitu time nastoji postići. Nadalje, tužitelj ničim ne dokazuje koji je pravni interes na podnošenje tužbe na utvrđenje. Obzirom da je pravni interes opća procesna pretpostavka i imajući u vidu da u konkretnom slučaju isti nedostaje, niti tužitelj isti dokazuje, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci i obveže tužitelja na isplatu nastalog parničnog troška. Vođenje ovakvog postupka u suprotnosti je i sa načelom ekonomičnosti parničnog postupka koje propisuje da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova. Sud je dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku. Slijedom navedenoga, tužbu od 13. studenog 2024. godine valja odbaciti. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. U prilog navedenome tuženik dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. godine. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. Da bi se, primjerice, proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,500 % od visine predmetnog kredita u iznosu od 34,25 eura. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja Odgovarajući na postavljeno pitanje “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: „Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Radi utvrđenja činjeničnog stanja proveden je dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, a osobito uvid u ugovor o kreditu, otplatna tablica, prikaz procesa obrade kredita, te saslušanje tužitelja kao stranke.

4. U postupku je odlučno utvrditi jesu li parametri na temelju kojih je tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita bili predočeni tužitelju kao potrošaču na jasan i razumljiv način, a ne utvrđivati jesu li i u kojoj visini tuženiku zaista i nastali troškovi obrade kredita. Odlučno je utvrditi je li tuženik kao banka informirao tužitelja kao potrošača o toj ugovornoj odredbi na jasan razumljiv i primjeren način, te jesu li tužitelju kao potrošaču, eventualni troškovi banke transparentno predočeni u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.

5. U postupku nije sporno da je tuženik temeljem odredbe sadržane u članku 10. Ugovora o kreditu broj 50404404-5105623699 od 26. travnja 2011. naplatio naknadu u visini od 106,18 eura s danom 27. travnja 2011.

6. Sporno je je li odredba članka 10. među strankama zaključenog Ugovora ništetna ugovorna odredba, te ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje.

7. Temeljem tako provedenih dokaza ocjena je ovoga suda da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe sadržane u članku 10. Ugovora o kreditu broj 50404404-5105623699 od 26. travnja 2011. te je odlučeno kao u točki I. izreke.

8. Na temelju sadržaja spisu priležeće dokumentacije utvrđeno je;

da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 50404404-5105623699 od 26. travnja 2011 da je u odredbi članka u članku 10. ugovoreno „Za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje Kredita Korisnik kredita dužan je u korist Banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 2,000% (dvaposto) iznosa Kredita, odnosno minimalno =250,00 kuna (dvjestopedesetkuna), obračunate s datumom puštanja Kredita u tečaj. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate Kredita, odnosno prilikom puštanja Kredita u tečaj.“

da je Ugovor o kreditu kako je to vidljivo iz sadržaja istog tipski, standardni ugovor tuženika,

da se o odredbi članka 10. među strankama zaključenog Ugovora nije pregovaralo te da tužitelj kao korisnik kredita i potrošač nije imao mogućnost utjecati na sadržaj predmetne ugovorne odredbe kako je to utvrđeno na temelju sadržaja iskaza tužitelja.

da iz iskaza tužitelja kao stranke sud utvrđuje da je ugovorio kunski kredit a da su mu novčana sredstva bila potrebna u svoje privatne svrhe kao potrošača jer koliko se prisjeća kupio je motor za dio sredstava a ostatak utrošio također za neke osobne potrebe. Prisjeća se da je djelatnica banke napomenula da je u obvezi platiti 2% od iznosa kredita i da mu je za tu naknadu umanjen odobreni iznos kredita, nije morao ništa plaćati ekstra. On je shvatio da je to obveza, da to mora, nije mogao pregovarati o suprotnom jer inače ne bi mogao dobiti i dignuti novčana sredstva. Na upit pun. tužitelja odg. da mu nije uopće objašnjeno na što se odnose ti troškovi naknade za obradu kredita i od čega se oni sastoje. Nije mu objašnjeno na temelju kojih parametara je baš utvrđen postotak od 2%.

da iz sadržaja ugovorne odredbe čl. 10 nije razvidno koliko iznosi naknada, već je određena u postotku od iznosa kredita, odnosno kao minimalni iznos od 250,00 kn.

da tuženik nije dokazao (niti predlagao dokaze saslušanjem svjedoka) je li se o sadržaju tih ugovornih odredbi pregovaralo, je li tužitelju pojašnjeno koji su to troškovi koji se banci podmiruju tom naknadom, kao i koji su to troškovi dodatnih naknada, osim što se tuženik poziva na interne akte tuženika koji da su dokaz o tome da je tužitelj mogao biti upoznat s visinom naknade.

9. Na temelju navedenih utvrđenja, ocjena je ovog suda da je ništetna odredba čl. 10. među strankama zaključenog Ugovora kojom je ugovorena naplata naknade i troškova obrade kredita.

10. Naime, iz navedene odredbe čl. 10 proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a o sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo, s time da iz sadržaja samog ugovora i odredbe 10. uopće nije vidljivo niti koliki je iznos takve naknade, iako odredba sadrži samo naznaku minimalnog iznosa naknade od 250,00 kn.

11. O sadržaju te ugovorne odredbe stranke nisu pregovarale niti je iz sadržaja iste uopće vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i u kojoj je visini određena, te koje je to troškove tuženik njome uopće pokriva, ovo tim više što tuženik nije dokazao niti je to iz sadržaja ugovora mogao utvrditi ovaj sud je li tuženik kao banka uopće imao kakve stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu niti visinu istih.

12. Iako tuženik tijekom postupka ukazuje da su se tom naknadom podmirivali troškovi poput: troškovi osoblja, stadija obrade, troškova odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, te ističe kako da bi se proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita, ne ukazuju na valjanost odredbe članka 10. ugovora s obzirom da iz sadržaja medu strankama zaključenog ugovora te predmetne ugovorne odredbe uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani, jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade.

13. Iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi da tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora, izuzev što mu je ukazano da naknadu treba platiti, uopće nije ukazano niti objašnjeno koji to troškovi banke se time podmiruju, te koje to troškove tuženik kao banka uopće ima u navedenoj visini.

14. Ugovor o kreditu zaključen je 26. travnja 2011. pa se na sadržaj tog Ugovora, u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora.

15. Odredbom čl. 96 ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 96 st. 2 ZZP/07).

17. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96 st. 4 ZZP/07).

18. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 98 ZZP/07).

19. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 99 ZZP/07).

20. Nadalje odredbom čl. 102 st. 1 ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

21. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 102 st. 1 i 2 ZZP/07).

22. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 96 st. 4 ZZP/07 nije dokazao da se je o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

23. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – u nastavku teksta: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Polazeći od sadržaja odredbe čl. 1021. ZOO-a kao cijena kapitala propisana je samo kamata iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti bilo kakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

24. Po ocjeni ovoga suda ništetna je odredba ugovora o kreditu kojom je korisnik kredita obavezan tuženiku kao banci platiti jednokratnu novčanu naknadu i to prilikom prvog korištenja kredita, bez preciziranja i određivanja koji su to eventualni stvarni troškovi kredita koje tuženik kao banka naplaćuje odnosno koje pokriva tako ugovorenom jednokratnom naknadom a kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa, stranke dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a to u situaciji kao što je konkretna kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje to svoje troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, to je ugovorna odredba kojom tuženik kao banka i jača ugovorna strana prilikom prvog korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje novčani iznos prema Odluci o Tarifi, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugovorna odredba koja po ocjeni ovoga suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 96. stavak ZZP, nepoštena, te u smislu odredbe članka 102. stavak 1 ZZP ništetna slijedom čega je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te odlučeno kao u točki I. izreke presude.

25. Isto tako, ukoliko se na predmetni ugovorni odnos ne bi imale primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača, po ocjeni ovog suda i u tom slučaju ugovorna odredba ništetna je sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima ( čl. 322 ZOO- a).

26. Odredbom čl. 296. st 1 ZOO-a propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

27. Budući da je tuženik kao banka i jača ugovorna strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovorio za tužitelja kao fizičku osobu i korisnika kredita, obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, a da prethodno nije upoznao tužitelja na što se takva naknada odnosi, niti je o toj ugovornoj odredbi pregovarao sa tužiteljem, već na unaprijed standardnom tipskom obrascu ugovorio odredbu o plaćanju naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to je sud ocijenio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, te presudio kao u točki I. izreke presude.

28. Tuženik nije s uspjehom osporio činjenicu da se radi o odredbi o kojoj stranke nisu pregovarale, da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a niti je tuženik dokazao da je tužitelju obrazložio na što se takva naknada odnosi.

29. Stav je ovog suda da tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita. Imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2024. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, tužitelj ima pravni interes u konkretnom slučaju zahtijevati utvrđenje ništetnosti. Naime, tek pravomoćnošću odluke u ovom sporu, ako se utvrdi da je sporna ugovorna odredba ništetna, počinje teći zastarni rok zahtjeva za isplatu plaćene naknade

30. Slijedom svega naprijed iznijetog valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke presude.

31. Odredbom čl. 7. st. 1 ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Odredbom čl. 219 st. 1 ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

32. Odredbom čl. 10. st. 1 ZPP-a propisano je da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova. Sud je dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku.

33. Tužitelju je temeljem odredbe čl. 154. stavak 1. ZPP-a priznat parnični trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku budući je u cijelosti uspio u sporu, i to imajući u vidu vrijednost predmeta spora (vrijednost boda 100), i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), trošak pristupa na tri ročišta u iznosu 200,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), trošak sastava podneska od dana 7. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1 Tarife), trošak sastava podneska od dana 15. studeni 2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. t. 3 Tarife), uvećano za pdv 25% (262,50 eura), kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, pristojbu za presudu u iznosu od 53,09 eura, odnosno parnični trošak u iznosu od 1.392,14 eura. Stoga je valjalo presuditi kao u točki IV izreke presude.

34. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška, kao previsoko postavljen, te budući da nije bio nužan za vođenje postupka, nije osnovan, pa je isti valjalo odbiti i presuditi kao u točki III.. izreke presude.

U Rijeci 30. rujna 2025.

Sutkinja:

Danijela Mandekić Lerga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika