REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Posl.br. P-217/2020-106

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Mirni Mačešić-Biscuoli kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženika 1. Grawe Hrvatska d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 5, OIB 28406115764, zastupan po punomoćniku Dean Ilijevski, odvjetnik iz Labina, 2. ŠE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku David Salaj, odvjetnik iz Pule , radi naknade štete, nakon zaključene glavne rasprave održane dana 12. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, a objavljene dana 30. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženika u cijelosti kako glasi:

„Tuženik Grawe Hrvatska d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 5, OIB 28406115764 dužan je tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623 isplatiti iznos od 90.828,67 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate, po prosječnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te platiti trošak parničnog postupka sve u roku od 15 dana.”

II Nalaže se tužitelju da prvo tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 4.200,00 EUR u roku od 15 dana.

III Nalaže se drugo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 9.353,79 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. ožujka 2020. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na drugo tuženika u iznosu od 2.701,26 EUR i zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. ožujka 2020. do isplate zahtjev tužitelja se odbija.

V Nalaže se drugo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 600,00 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da se dana 23.01.2000. u Puli na kolniku ulice Sv. Polikarpa dogodila prometna nezgoda u kojoj je tjelesne ozljede zadobio njihov osiguranik ZE koji je u toj prometnoj nesreći sudjelovao kao putnik u osobnom automobilu registarske oznake [registarska oznaka], a kojim vozilom je upravljao njegov radni kolega SE obzirom da su se sa posla nakon noćne smjene vraćali kući. Nadalje navode kako je prometnu nezgodu skrivio drugo tuženik ŠE koji je u tom trenutku upravljao osobnim automobilom registarske oznake [registarska oznaka] a koji je u tom trenutku kod prvo tuženika imao zaključenu policu obaveznog osiguranja od automobilske odgovornosti iz čega da proizlazi pasivna legitimacija prvo tuženika. Nadalje ističe kako je drugo tuženik nezgodu skrivio iz razloga što briznu kretanja svog vozila nije prilagodio uvjetima i stanju ceste obzirom da je kolnik bio mokar i posut. Svojim automobilom je prešao na lijevu stranu kolnika i prednjim dijelom vozila udario u prednji dio automobila kojim je upravljao SE koji se kretao njemu iz suprotnog smjera i na takav način prouzročio nezgodu. Osim toga tužitelj navodi da je drugo tuženik nakon nezgode napustio mjesto događaja a da o tome nije izvijestio policiju niti je istu sačekao na licu mjesta te je bio pod utjecajem alkohola od 1,19 g/kg što je utvrđeno odmah to jutro istoga dana kada ga je policija pronašla. Nadalje navodi da je tužitelj rješenjem broj 113370 od 22.03.2011. svom osiguraniku RE priznato pravo na invalidsku mirovinu i to 80% zbog ozljede na radu (ove prometne nezgode) i 20% zbog profesionalne nesposobnosti za rad po kojim osnovu se tužitelju još uvijek vrše isplate i danas. Nadalje navodi kako je pravomoćnom presudom ovoga suda posl.br. Pn-277/17 od 25.09.2018. drugo tuženik pravomoćno odgovoran za svu štetu koja nastaje tužitelju zbog ove prometne nezgode a ogleda se u isplatama invalidske mirovine osiguraniku RE. U konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj potražuje za razdoblje od 01.03.2017. do 31.01.2020. i 09.04.2017. do 09.04.2020. sveukupan iznos od 90.828,67 kuna /12.055,04 eura zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2.U odgovoru na tužbu prvo tuženik ističe prigovor presuđene stvari te navodi da je sa tužiteljem vodio postupak povodom ovog štetnog događaja pred Trgovačkim sudom u Pazinu posl.br. P-1333/12 te da je tužitelj pravomoćno odbijen u tom postupku pa smatra da se radi o presuđenoj stvari. Nadalje tuženik osporava osnovanost osnove, visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Prvo tuženik smatra da je upravo ZE isključivo odgovoran za ozljede koje je zadobio u prometnoj nezgodi jer je spornoga dana pristao na vožnju sa osobom pod utjecajem alkohola a obzirom na količinu utvrđenog alkohola to da mu nije moglo ostati nepoznato. Također navode kako OE nije bio vezan sigurnosni pojasom čime da je sam doprinio svojem povrjeđivanju. Osim toga, tužitelj da nije ničim dokazao da je njihov osiguranik ŠE odgovoran za nastanak prometne nezgode a da nije dokazao niti da postoji uzročno posljedična veza između prometne nezgode i odlaska u invalidsku mirovinu osiguranika tužitelja. Ističe i prigovor zastare te navodi da se radi o potraživanju s osnova prometne nezgode koja se dogodila 23.01.2000. a rješenje o mirovini RE da je doneseno 22.03.2011., a tužba je predana 30.03.2020. pa smatra da je nastupila zastara. Nadalje navodi kako u konkretnom slučaju treba primijeniti čl. 27. Zakona o obaveznim osiguranjima u prometu a nikako Zakon o mirovinskom osiguranju kako to tužitelj tvrdi pa predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva i potražuje naknadu parničnog troška.

3. U odgovoru na tužbu drugo tuženik ističe prigovor presuđene stvari pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Pazinu posl.br. P-1333/12. Također navodi da nije utvrđena da li je profesionalna nesposobnost za rad od 80% osiguranika tužitelja dosita u uzročnoj posljedičnoj vezi sa prometnom nezgodom. Ističe prigovor zastare. Smatra kako sud glede pitanja nesposobnosti za rad ne može biti vezan rješenjima tužitelja gdje je OE priznato pravo na invalidsku mirovinu već da to treba preispitati u ovom postupku. Navodi kako je nakon prometne nezgode osiguranik tužitelja imao i daljnje ozljede pa je pitanje da li su iste u uzročnoj vezi sa invalidskom mirovinom. Tvrdi da je OE u vrijeme prometne nezgode vozio pod utjecajem alkohola i nije bi vezan sigurnosnim pojasom. Protivi se i visini tužbenog zahtjeva. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva i potražuje naknadu parničnog troška.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ovosudni spis Pn-277/17, pročitan je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, rješenje Prekršajnog suda u Puli, rješenje HZMO na strani 11 spisa, nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti, pročitani su podaci o isplatama invalidske mirovine, izvršen je uvid u banku podataka doznačenih mirovinskih primanja, pročitana je presuda Trgovačkog suda u Pazinu posl.br. P- 1333/12 te presuda Visokog Trgovačkog suda Pž-1817/15, pročitan je zapisnik sa očevida, pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za promet ing. Željko Petković, pročitani su dopisi PP Pula, pročitani su dopisi TD Calucem d.o.o., pročitane su prijave o ozljedi na radu, pročitan je iskaz svjedoka ZE, pročitan je iskaz drugo tuženika, pročitan je nalaz i mišljenje vještaka specijaliste medicine rada dr. Sanja Prpić, pročitana je usmena dopuna vještaka dr. Prpić od 20.05.2024., pročitana je usmena dopuna ing. Željko Petković od 09.09.2024., izvršen je uvid u zdravstveni karton osiguranika tužitelja, pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije Galprom d.o.o., pročitana je usmena dopuna vještaka dr. Prpić od 12.09.2025. godine.

5.Tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvo tuženika nije osnovan, dok je u odnosu na drugo tuženika osnovan u cijelosti.

6.Između parničnih stranaka nije sporno:

-da se dana 23.01.2000. oko 07,10 sati u mjestu [adresa] u [adresa] dogodila prometna nezgoda,

- da je u prometnoj nezgodi sudjelovalo drugo tuženik-osiguranik prvo tuženika koji je upravljao osobnim automobilom registarske oznake [registarska oznaka] i osobno vozilo registarske oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao SE a u kojem je kao putnik nastradao osiguranik tužitelja OE,

- da je pravomoćnim rješenjem Prekršajnog suda u Puli od 09.05.2000. osiguranik tuženika ovdje drugo tuženik ŠE proglašen krivim za predmetnu prometnu nezgodu jer nije prilagodio brzinu kretanja vozila stanju na cesti čime je prouzročio prometnu nezgodu, proglašen je krivim jer je napustio mjesto prometne nezgode i nije sačekao dolazak policije a kada ga je policija našla istog jutra, bio je pod utjecajem alkohola od 1,19 g/kg, zbog čega je kažnjen novčanom kaznom te mu je oduzeta vozačka dozvola u trajanju od tri mjeseca,

- da je drugo tuženik u vrijeme štetnog događaja sa prvo tuženikom imao zaključenu policu obaveznog osiguranja od automobilske odgovornosti,

- da je osiguranik tužitelja ZE koji je u nezgodi sudjelovao kao putnik ozlijeđen zbog čega je odmah prevezen u OB Pula,

- da je pravomoćnom presudom ovoga suda posl.br. Pn-277/17 od 25.09.2018. utvrđeno da je drugo tuženik odgovoran za štetu koja je nastala tužitelju zbog ove prometne nezgode odnosno za svu štetu koju tužitelj plaća RE po osnovi prava na invalidsku mirovinu,

- da je rješenjem tužitelja od 22.03.2011. osiguraniku tužitelja RE priznato pravo na invalidsku mirovinu u iznosu od 1.421,32 kune od čega 80% zbog ozljede na radu (ova prometna nezgoda) i 20% zbog profesionalne nesposobnosti za rad,

- da je tužitelj svom osiguraniku RE u razdoblju od 01.03.2017. do 31.01.2020. i od 09.04.2017. do 09.04.2020. sukladno čl. 161. ZOMO na ime invalidske mirovine isplatio iznos od 9.353,79 EUR,

7. Između stranaka je sporno je li za utvrđenje stvarne štete u vidu isplaćene invalidske mirovine koju trpi tužitelj Zavod za mirovinsko osiguranje mjerodavan Zakon o mirovinskom osiguranju ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji zakoni su bili na snazi u vrijeme kada je šteta nastala.

Između stranaka je osim navedenog sporno da li je potraživanje tužitelja zastarjelo, da li je osnovan prigovor presuđene stvari, da li postoji podijeljena odgovornost na strani osiguranika tužitelja ZE te da li je 80% ozljede na radu koja je priznata ZE po osnovi invalidske mirovine u uzročno posljedičnoj vezi baš sa ovom nezgodom.

8. Prigovor presuđene stvari u odnosu na oba tuženika nije osnovan. Naime, tuženici se pozivaju na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Pazinu posl.br. P- 1333/12 u kojem postupku je sudjelovao kao tužitelj HZMO protiv prvo tuženika Grawe Hrvatska d.d. taj postupak je nesporno tužitelj izgubio međutim ne radi se o presuđenoj stvari. U odnosu na prvo tuženika stvar nije presuđena jer je u tom postupku bilo utuženo po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i u ovome sporu drugo vremensko razdoblje ,dakle razdoblje iz 2011. i 2012. godine. U odnosu na prvo tuženika iako se u bitnom radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi stvar nije presuđena jer se ovdje traži naknada za potpuno drugo vremensko razdoblje slijedom čega je prigovor odbijen kao neosnovan.

U odnosu na drugo tuženika taj prigovor nikako nije osnovan jer drugo tuženik nije uopće sudjelovao kao stranka u tom postupku pa takav prigovor u ovom postupku nije mogao niti istaknuti.

9. Prigovor zastare u odnosu na oba tuženika nije osnovan. Naime, ovdje se ne radi o naknadi štete s osnova prometne nezgode kako to tvrde tuženici. Naime, tuženici navode da se prometna nezgoda dogodila 23.01.2000., da je tužitelj osiguraniku RE priznao pravo na invalidsku mirovinu 22.03.2011., a da je tužbu podnio 26.03.2020. pa da je nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

10. Predmet ovog spora je naknada stvarne štete koja tužitelju sukcesivno nastaje sa svakom mjesečnom isplatom mirovine koja se i danas isplaćuje njegovom osiguraniku. Stvarna šteta tužitelju nije poznata niti je nastala donošenjem rješenja o pravu na isplatu invalidske mirovine RE već šteta kod tužitelja nastaje tek u trenutku kada je ta mirovina isplaćena, od tada tužitelj ima pravo na obavezno pravni zahtjev prema tuženicima, pa stoga i tada počinju teći zastarni rokovi. Odredbe ZOMO, čl. 160. upućuju na primjenu ZOO-a. U konkretnom slučaju ZOO ne propisuje posebni zastarni rok što znači da valja primijeniti opći zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a prema kojemu tražbine zastarijevaju u roku od pet godina računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine.

Najstarija tražbina tužitelja odnosi se na ožujak 2017., a tužba je podnijeta 26.03.2020. što znači da utužena potraživanja nisu u zastari pa je prigovor oba tuženika odbijen kao neosnovan.

11. Prigovori koje je prvo tuženik isticao u ovom postupku a u kojem je osporavao osnov i visinu tužiteljevog potraživanja kao i uzročno posljedičnu vezu sa pravom na invalidsku mirovinu osiguranika tužitelja prema mišljenju suda su za ovog tuženika potpuno bespredmetni jer se prema mišljenju suda u odnosu na prvo tuženika treba primijeniti Zakon o obaveznim osiguranjima u prometu a ne ZOMO pa sud neće obrazlagati te prigovore za prvo tuženika obzirom da prema Zakonu o obaveznim osiguranjima u prometu a nakon što je provedeno financijsko vještačenje je utvrđeno kako prvo tuženik nije odgovoran za štetu tužitelju.

12. O tom pravnom pitanju sudovi su tijekom godina donosili različite odluke. Po mišljenju ovoga suda na sporni odnos stranaka imaju se primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05 dalje ZOOP).

13.Člankom 27. navedenog zakona propisano je:

„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

(5) Obvezu iz st.1 ovog članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obavezno zdravstveno osiguranje.“

14.Prema ocjeni ovoga suda, a prema čl.27.st.1. ZOOP tuženik je obavezan tužitelju koji obavlja poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obaveza preuzetih ugovorom o osiguranju što znači svaku stvarnu štetu koju tužitelj trpi bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obavezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obaveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika

– stvarnog štetnika.

Na isti način odlučio je i Vrhovni sud u odlukama Rev-12/2022 od 12.01.2022., Rev-x 388/2018 od 25.08.2020., Revd-1227/2021 od 12.04.2021., Rev 909/2021 od 08.09.2021., Revd 949/2021 od 16.03.2021., Rev 5292/2019 od 16.06.2020., Rev- 2320/2015 od 21.05.2019., Revd-1148/2021 od 24.03.2021.

15.Kada se radi o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine (kao u predmetnom slučaju) kako je to određeno st.2 i 3 čl.27 ZOOP obaveza tuženika postoji ako postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu za razdoblje od 01.03.2017. do 31.01.2020. i od 09.04.2017. do 09.04.2020. godine.

16.U pravcu utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Bojani Galinac. Tužitelj prihvaća matematičke izračune vještaka no smatra da treba primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Tuženici su nalaz i mišljenje prihvatili bez primjedbi.

17.Sud je nalaz vještaka prihvatio kao stručan i objektivan izrađen u cijelosti po pravilima struke. U nalazu nema kontradiktornosti ili nedostataka koji bi kod suda dovele do pojave osnovane sumnje u pravilnost danog mišljenja.

18.Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka sud je utvrdio visinu isplaćene mirovine osiguraniku tužitelja ZE i njenog razmjernog iznosa utvrđenog u skladu s odredbom čl. 27. Zakon o obaveznom osiguranju u prometu za razdoblje od 01.03.2017. do 31.01.2020. godine. Iz isprava koje prileže spisu kao što je već naprijed navedeno utvrđeno je da se 23.01.2000. dogodila prometna nezgoda dakle, ozljeda na radu u kojoj je povrede zadobio osiguranik tužitelja. Da je rješenjem tužitelja od **.**.2011. RE zbog ozljeda na radu od 80% i bolesti od 20% nastala profesionalna nesposobnost za rad uslijed čega mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu od 1.421,32 kuna počevši od 16.12.2010. godine.

19. Prema podacima koji prileže strani 25 do 53 spisa tužitelj je svom osiguraniku u razdoblju od 10.04.2015. do 31.01.2020. isplatio na ime invalidske mirovine ukupan iznos od 90.828,67 kuna što predstavlja 80% koji ga pripada po osnovi ozljede na radu iz ovog štetnog događaja.

Visina invalidske mirovine na koju bi ostvario pravo ZE u slučaju da je profesionalna nesposobnost za rad nastala ozljedom na radu na dan 01.03.2017. iznosila bi 270,79 eura. Pritom je sud imao u vidu najpovoljniji prosječni vrijednosni bod, mirovinski staž od 40 godina, polazni faktor, osobne bodove, mirovinski faktor te aktualnu vrijednost mirovine. Iz toga proizlazi da invalidska mirovina od 1.606,53 kuna kada joj se dodaju osobni bodovi, mirovinski faktor, aktualna vrijednost mirovine i uvećani dodatak po stopi od 27% ukupno iznosi 2.040,29 kuna odnosno 254,43 eura.

20. Tužitelj je ZE na ime invalidske mirovine za razdoblje od 01.03.2017. do 31.01.2020. isplatio ukupan iznos od 9.353,79 eura. U slučaju da je invalidska mirovina bila posljedica ozljede na radu tužitelj bi bio u obavezi isplatiti invalidsku mirovinu u ukupnom iznosu od 9.955,15 eura, a sve prema izračunu u tabeli broj 2 vještačkog nalaza.

U skladu sa navedenim prema mišljenju suda tužitelj bi na ime invalidske mirovine koja bi bila posljedica ozljede na radu u 100% iznosu bio u obavezi za razdoblje od 01.03.2017. do **.**.2020. ZE isplatiti iznos veći za 601,36 eura u odnosu na invalidsku mirovinu koju aktualno isplaćuje iz čega proizlazi da primjenom odredbe čl. 27. st 3. Zakona o obaveznim osiguranjima u prometu nema štete za tužitelja.

21.Prema ocjeni suda sukladno odredbi čl.27.st.1. ZOOP-a tuženik je obavezan zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obaveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obavezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obaveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika stvarnog štetnika.

No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine kako je to određeno čl.27.st.2 i 3 ZOOP obaveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, što i je ali ne u cijelosti već samo u 80 % djela dok 20 % otpada na bolesti osiguranika tužitelja pa je primjenom navedenog propisa sud tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan u odnosu na prvo tuženika.

22. Drugo tuženik je u ovom postupku bio pasivan te se u pravilima pridružio svim prigovorima iz odgovora na tužbu prvo tuženika iako njihove pravne pozicije u ovom postupku nisu iste.

23. Istaknuti prigovor presuđene stvari i prigovor zastare sud je već obrazložio u prednjem dijelu presude i to obrazloženje se odnosi i na drugo tuženika.

24. Prigovor drugo tuženika u kojima osporava osnovanost tužiteljevog potraživanja navodeći kako je upravo ZE odgovoran za prometnu nezgodu jer da je bio pod utjecajem alkohola kada je upravljao vozilom te dovodeći u pitanje uzročno posljedičnu vezu između invalidske mirovine koja je priznata ZE i posljedica koje je zadobio u prometnoj nezgodi zbog čega mu je u 80% iznosu i priznato pravo na invalidsku mirovinu je bespredmetno.

Naime, drugo tuženik ŠE je prema pravomoćnoj presudi ovoga suda posl.br. Pn-277/17 od 25.09.2018. utvrđen odgovornim za svu štetu dakle i ovu (buduća) koja tužitelju nastaje zbog povrede na radu odnosno ove prometne nezgode a koju štetu tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine osiguraniku RE. Sud smatra da drugo tuženik pokraj pravomoćne presude da je odgovoran za svu štetu koja tužitelju sukcesivno nastaje ne može više isticati prigovore vezane za osnov tužbenog zahtjeva.

25.Dakle, obzirom na pravomoćnu presudu ovoga suda posl.br. Pn-277/17 sud je utvrdio da je drugo tuženik tužitelju odgovoran za štetu koja tužitelju sukcesivno nastaje isplatom invalidske mirovine osiguraniku RE, a sukladno čl. 161 ZOMO.

26. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka financijske struke sud je utvrdio da je prema čl. 161. ZOMO drugo tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu u visini ukupno isplaćene invalidske mirovine RE u razdoblju od 01.03.2017. do 31.01.2020. i od 09.04.2017. do 09.04.2020. u iznosu od 9.353,79 eura koji iznos drugo tuženik niti ne osporava, a koji iznos je sud tužitelju dosudio u cijelosti sukladno čl. 161. ZOMO.

Činjenica je da je tužitelj u konačnom zahtjevu tražio isplatu od 12.055,04 eura no vještačenjem je utvrđeno da je platio manje pa je sa iznosom od 2.701,26 eura zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.

27.Prvo tuženik ima pravo na naknadu parničnog troška temeljem odredbe čl. 154. st.1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tako je prvo tuženiku priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno važećim odredbama odvjetničke tarife i utvrđenoj vrijednosti predmeta spora. Prvo tuženiku je priznat trošak sastava odgovara na tužbu, sastava četiri pisanih podnesaka i pristup na jedanaest ročišta za glavnu raspravu u sveukupnom iznosu od 1600 bodova. Imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura i PDV- od 25 % prvo tuženiku je na ime troška dosuđen iznos od 4.000,00 eura tom iznosu valja pridodati trošak plaćenog predujma za vještačenje od 200,00 eura pa sveukupan trošak koji pripada tuženiku iznosi 4.200,00 eura.

28.Drugotuženik nema pravo na naknadu parničnog troška jer je postupak izgubio u cijelosti, a nije niti postavio zahtjev za naknadu troška do zaključenja glavne rasprave.

29. Tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška od drugo tuženika i to samo trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura koji mu je trošak ovaj sud priznao u cijelosti. Ostatak zatraženog troška od 1.151,36 eura koji je utrošen na prometno tehničko i sudsko medicinsko vještačenje ovaj sud tužitelju nije priznao. Naime taj trošak je bio nepotreban bez obzira na istaknute prigovore tuženika. U odnosu na drugo tuženika tužitelj ima pravomoćnu presudu kojom je drugo tuženik pravomoćno utvrđen odgovornim za svu štetu koja tužitelju nastaje isplatama invalidske mirovine RE pa u odnosu na njega nije trebalo provoditi nikakve posebne dokaze osim eventualno na visinu utužene tražbine.

U odnosu na prvo tuženika iako je tuženik prigovarao osnovu tužiteljevog potraživanja dokaze koji su se provodili u vidu prometnog vještačenja i medicinskog radi utvrđivanja uzročno posljedične veze su za prvo tuženika potpuno nebitni pokraj glavnog pitanja koji propis valja primijeniti u ovakvim sporovima u odnosu tužitelja i prvo tuženika. Stoga taj dio troška nije priznat tužitelju.

U Puli, 30. rujna 2025.

S u d a c

Mirna Mačešić-Biscuoli

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. tužitelju osobno

2. prvotuženiku po punomoćniku

3. drugotuženiku po punomoćniku