REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-891/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja VĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], drugotužiteljice ČĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i trećetužiteljice JĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Zoran Novaković, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3282/2024-3 od 12. prosinca 2024. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-799/2023-76 od 4. listopada 2024., u sjednici održanoj 30. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3282/2024-3 od 12. prosinca 2024. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci o troškovima parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I., II. i III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljima iznos od po 23.000,00 eura svakom tužitelju sa zateznim kamatama tekućim od 4. listopada 2024. do isplate, pod točkom IV. izreke odbijeni su zahtjevi svakog od tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa 23.452,98 eura svakome sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a pod točkom V. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 28.819,48 eura sa zateznim kamatama koje teku od 4. listopada 2024. do isplate.

2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom IV. izreke. Pod točkom II. izreke preinačena je prvostupanjska presuda pod točkama I., II. i III. izreke tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od po 23.000,00 eura svakom tužitelju sa zateznim kamatama tekućim od 4. listopada 2024. do isplate i u dijelu u kojem je naloženo tuženici naknaditi tužiteljima parnični trošak, dok je pod točkom III. izreke naloženo tužiteljima naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 10.643 ,00 eura, odnosno svaki po 3.547,67 eura.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 1479/2025- 2 od 16. travnja 2025., tužiteljima je dopušteno podnošenje revizije protiv dijela presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3282/2024-3 od 12. prosinca 2024. u odnosu na pravna pitanja:

„Može li se ubojstvo „izvršeno izvan očiju javnosti“ smatrati aktom usmjerenim na teško narušavanje javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana u smislu članka 1. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Narodne novine“ broj 117/2003)?“,

„Kad oštećeniku nastaje nematerijalna šteta zbog pretrpljenih duševnih boli zbog smrti bliske osobe odnosno kada počinje računanje subjektivnog zastarnog roka za ovakvu štetu – da li od saznanja oštećenika za smrt žrtve ili od saznanja oštećenika za sve okolnosti usmrćenja žrtve te za osobu koja je za štetu odgovorna i protiv koje se može podići tužba (čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05)?“,

„Je li sud prilikom odmjeravanja troškova postupka Republici Hrvatskoj po osnovi zastupanja po državnom odvjetništvu, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 163. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) dužan ocijeniti predstavlja li dosuđeni iznos nerazmjeran teret za protivnu stranku, a s obzirom na to da se radi o troškovima koji nisu stvarno nastali, vodeći računa o zaključcima Europskog suda za ljudska prava u presudama od 6. rujna 2016. Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske Zahtjev br. 72152/13, (§§103-111; 119-123) te od 18. srpnja 2013. Klauz protiv Hrvatske, Zahtjev br. 28963/10 (§§96-97) u primjeni odredbi čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ br. 18/97, 14/02, 98/05, 1/06, 2/10) te čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužitelji su podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku u odnosu na pravna pitanja zbog kojih je dopuštena. Predlažu da ovaj sud preinači pobijanu presudu tako da potvrdi prvostupanjsku presudu, a podredno da pobijanu odluku ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih boli zbog smrti bliske osobe koju su tužitelji trpjeli smrću njihovog brata koja je. prema tvrdnji tužitelja, počinjena ratnim zločinom.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da su pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-rz-4/11 od 17. studenoga 2011. optuženici FĆ, SĆ, ĐĆ i ŠĆ oslobođeni optužbe, da bi počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava pomaganjem u ratnom zločinu protiv ratnih zarobljenika, i kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava pomaganjem u ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva, na način da bi s umišljajem pomogli drugima da kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijaju ratne zarobljenike i da izvrše napad na civilnu osobu posljedica kojeg je bila teška tjelesna ozljeda, i to time što su, nakon što je 29. rujna 1991. u jutarnjim satima iz kasarne bivše JNA, VP 4848 u Bjelovaru, ispaljivanjem granata iz teškog naoružanja izvršen napad na Bjelovar i istog dana oko 19 sati od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga kasarna zauzeta, kojom prilikom su zarobljeni pripadnici JNA, među kojima i sada pokojni KĆ i jedna osoba neutvrđenog identiteta, odvedeni u prostorije za zadržavanje u podrumu zgrade PU Bjelovar, FĆ kao pomoćnik načelnika Odjela operativnih poslova PU Bjelovar, te SĆ, ĐĆ i EĆ kao pripadnici specijalne policije MUP-a, prema prethodnom dogovoru, u cilju da svojim postupanjem omoguće počiniteljima ubijanje ratnih zarobljenika i civila ĆĆ, **.**.1991. oko 19 sati FĆ rekao voditelju smjene operativnog dežurstva PU Bjelovar MĆ da će tijekom večeri doći pripadnici specijalne policije i odvesti ratne zarobljenike, a zatim mu naredio da pripadnicima specijalne policije dade ključ podrumskih prostorija kako bi se ratni zarobljenici mogli odvesti pa su SĆ, ĐĆ i EĆ u noći 3./4. listopada 1991. došli u zgradu policijske uprave i od voditelja smjene MĆ uzeli ključeve znajući da će ratni zarobljenici biti izvedeni iz zgrade i odvezeni na pogodno mjesto da ih se ubije tako da su ratni zarobljenici i civil ĆĆ od strane nepoznatih osoba izvedeni iz zgrade, smješteni u dostavno vozilo i odvezeni u šumu "Česma" kod Malog Korenova gdje je u njihova tijela ispaljeno više projektila pojedinačnom i rafalnom paljbom iz automatskih pušaka i vojničkih pušaka, uslijed čega su BĆ i drugi navedeni ratni zarobljenici zadobili brojne strijelne rane glave, trupa i udova koji su doveli do njihove trenutne smrti,

- da se štetni događaj odvio na način da su ratni zarobljenici, među kojima i brat tužitelja, od strane nepoznatih osoba izvedeni iz zgrade policijske postaje, smješteni u dostavno vozilo i odvezeni u šumu "Česma" kod Malog Korenova, gdje je u njihova tijela ispaljeno više projektila što ih je usmrtilo,

- da je u dopisu Crvenog križa Jugoslavije od 3. kolovoza 1992. upućenog tužitelju VĆ navedeno da je preko Međunarodnog komiteta Crvenog križa dobivena informacija da je u postupku obrade traženja posmrtnih ostataka KĆ koji je stradao i sahranjen na „Kišovoj farmi“ kod Bjelovara te da su od strane MUP-a Bjelovar obaviješteni da su posmrtni ostaci NĆ premješteni sa farme – mjesta sahrane, ali da se za sada ne zna gdje su točno premješteni,

- da je prosincu 1994. u Generalštabu JNA u Beogradu tužiteljima rečeno da je tijelo njihovog brata došlo u limenom lijesu, da je sahranjen na groblju Lešće od strane vojske JNA i bez njihovog znanja te da je strijeljan negdje kod Bjelovara u šumi.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev primjenom odredbi Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine" broj 117/03, dalje ZOŠT) i čl. 201. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91,113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO). Prvostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju treba primijeniti ZOŠT ), jer je ubojstvo brata tužitelja uzimajući u obzir složenu društvenu klimu ratnog vremena, vrijeme i mjesto počinjenja, način i sredstva izvršenja, izazvalo osjećaj straha i osobne nesigurnosti na području Bjelovara, osobito kod građana srpske nacionalnosti. Pri tome je imao u vidu i saznanje tužitelja u vrijeme dok su živjeli u [adresa] za minirane kuće srpskog stanovništva te da su čuli detonacije pa s obzirom na okolnosti pogubljenja brata tužitelja koji je protuzakonito odveden iz prostorija za zadržavanje i strijeljan u šumi, taj sud smatra da je on ubijen manifestacijom akta terora i nasilja poduzetim isključivo s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana srpske nacionalnosti, čime su ostvarena obilježja terorističkog akta u smislu odredaba ZOŠT-a, za koju štetu odgovara tuženica, neovisno o tome što štetnik nije utvrđen. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da su tužitelji za smrt svog brata saznali tek u prosincu 1994. kada su definitivno saznali za njegovu smrt i za sve okolnosti njegove smrti (strijeljan kod Bjelovara u šumi), pa primjenom čl. 376. st. 2. ZOO-a, čl. 11. ZOŠT-a i čl. 186.a st. 3. 5. i 8. ZPP-a zaključuju da do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji rok zastarijevanja.

11. Odlučujući o žalbi tuženice drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu te je odbio tužbeni zahtjev. Pri tome taj sud zaključuje da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (Narodne novine broj 117/03 - u nastavku ZORH), a ne ZOŠT-a. To stoga što "kod nesporne činjenice da je je brat tužitelja, koji je bio pripadnik neprijateljske vojske, pogubljen u šumi, pa njegovo ubojstvo, iako predstavlja akt nasilja i makar je svako ubojstvo uznemirujuće, već zbog činjenice da je izvršeno izvan očiju javnosti, a tijelo tek naknadno pronađeno, pa obzirom i na svojstvo KĆ kao neprijateljskog vojnika, ne može se smatrati aktom usmjerenim na teško narušavanje javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana u smislu članka 1. ZOŠT, već tuženica eventualno može biti odgovorna za štetu koju su, u situaciji kada tužitelji nisu dokazali da su njihova brata ubili pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga, opet eventualno, skrivili pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga time što nisu spriječili odvođenje ratnih zarobljenika, a što nužno ne mora imati i obilježja kaznenog djela." Nadalje, taj sud smatra da su tužitelji nedvojbeno mogli zaključiti da je njihov brat mrtav najkasnije krajem kolovoza 1992. kada je tužitelj VĆ primio obavijest Crvenog križa Jugoslavije od 3. kolovoza 1992. Pri tome smatra da "se ne može se prihvatiti stajalište prvostupanjskog suda po kojem je za početak tijeka zastare relevantan subjektivni trenutak kada su tužitelji prihvatili smrt brata "bez ikakvog daljnjeg propitkivanja", odnosno kada su saznali za okolnosti u kojima je stradao, tim prije što te okolnosti, u situaciji kada nije utvrđen počinitelj, ni danas nisu do kraja rasvijetljene." Stoga zaključuje primjenom čl. 376. st. 1. i 2. ZOO/91 da je objektivni petogodišnji rok zastare protekao najkasnije 31. kolovoza 1997., dakle prije stupanja na snagu Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima iz 1999. i prije podnošenja zahtjeva tuženici za mirno rješenje spora 15. studenoga 2004. Nadalje, drugostupanjski sud je svakom tuženiku naložio naknadu parničnog troška tuženici primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a u iznosu od po 3.547,67 eura.

12. Prema čl. 1. st. 1. ZOŠT-a ovim se Zakonom uređuje odgovornost za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima (u daljnjem tekstu: šteta).

13. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-x 223/2016-2 od 19. veljače 2019. koja je donesena povodom istog štetnog događaja, samo u odnosu na druge oštećene osobe izraženo je sljedeće pravno shvaćanje:

"Teroristički akt je u smislu ZOŠT pojam civilnog prava i na njega ne utječe kaznenopravna kvalifikacija istog djela. Teroristička djela u kaznenopravnom smislu mogu biti okvalificirana na različite načine, međutim ta kvalifikacija ne determinira zaključak je li neko djelo teroristički akt u građanskopravnom smislu.

Stoga je, u skladu s iznesenim, potrebno ocijeniti širi kontekst prilika i događanja u kojem je štetna radnja počinjena, te imajući u vidu i vrijeme i mjesto počinjenja, način i sredstva izvršenja, motiv, dob žrtava, kao i sve druge okolnosti slučaja i utvrditi je li smrt sina tužiteljice, u konkretnoj situaciji, izazvala kod građana osjećaj straha, užasa i osobne nesigurnosti, odnosno jesu li tim činom ostvarena obilježja terorističkog akta u građanskopravnom smislu, kao uzroka spornog štetnog događaja."

14. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da kada je odlučivao o primjeni odgovarajućeg zakona na konkretni slučaj, drugostupanjski sud je imao u vidu samo činjenicu da je u konkretnom slučaju riječ o smrti neprijateljskog vojnika i da je riječ o djelu koje je izvršeno izvan očiju javnosti te da je već to dovoljno za zaključak da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ZOŠT.

15. Prema shvaćanju ovog suda činjenica da je ubojstvo izvršeno izvan očiju javnosti ne može biti jedini kriterij za odlučivanje o tome je li u konkretnom slučaju moguće primijeniti ZOŠT.

16. U skladu s gore navedenom odlukom revizijskog suda (Rev-x 223/2016-2 od 19. veljače 2019.) za primjenu ZOŠT-a potrebno je imati u vidu okolnosti koje su navedene u gore navedenoj odluci revizijskog suda, odnosno da je za primjenu odgovarajućeg zakona potrebno ocijeniti širi kontekst prilika i događanja u kojem je štetna radnja počinjena te imajući u vidu i vrijeme i mjesto počinjenja, način i sredstva izvršenja, motiv, dob žrtava, kao i sve druge okolnosti slučaja i utvrditi je li smrt brata tužitelja, u konkretnoj situaciji, izazvala kod građana osjećaj straha, užasa i osobne nesigurnosti, odnosno jesu li tim činom ostvarena obilježja terorističkog akta u građanskopravnom smislu, kao uzroka spornog štetnog događaja.

17. Stoga odgovor na prvo postavljeno pitanje glasi:

Može li se ubojstvo "izvršeno izvan očiju javnosti" smatrati aktom usmjerenim na teško narušavanje javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana u smislu članka 1. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Narodne novine“ broj 117/2003) ovisi o svim okolnostima konkretnog slučaja pa je tako potrebno za primjenu odgovarajućeg zakona ocijeniti širi kontekst prilika i događanja u kojem je štetna radnja počinjena te imati u vidu vrijeme i mjesto počinjenja, način i sredstva izvršenja, motiv, dob žrtava, kao i sve druge okolnosti slučaja, utvrditi je li smrt, u konkretnoj situaciji, izazvala kod građana osjećaj straha, užasa i osobne nesigurnosti, odnosno jesu li tim činom ostvarena obilježja terorističkog akta u građanskopravnom smislu, kao uzroka štetnog događaja.

18. Međutim, drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o primjeni odgovarajućeg zakona nije imao u vidu sve navedene okolnosti.

19. Vezano za početak računanja subjektivnog zastarnog roka valja reći da iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 84/07-2 od 12. ožujka 2008. proizlazi da je za ocjenu pitanja zastare odlučna činjenica saznanja tužitelja za okolnosti smrtnog stradavanja, a posebno za činjenicu što je uzrok smrti, jer su nakon tog saznanja tužitelji mogli zahtijevati naknadu štete od Republike Hrvatske pa je od tada počeo teći i subjektivni zastarni rok.

20. Stoga, prema shvaćanju ovog suda za odluku o početku tijeka subjektivnog roka zastare odlučna je činjenica saznanja tužitelja za sve okolnosti smrtnog stradavanja, a posebno za činjenicu što je uzrok smrti, jer tek u situaciji kada su oštećeniku poznate sve okolnosti moguće je podići tužbu protiv odgovarajućeg štetnika pa stoga zastarni rok ne počinje teći već od samog saznanja za smrt žrtve.

21. Slijedom navedenog, pogrešno je shvaćanje drugostupanjskog suda da za početak tijeka zastare nije relevantan trenutak kada su tužitelji saznali za okolnosti u kojima je njihov brat stradao.

22. Činjenica da do danas nije utvrđen počinitelj kaznenog djela niti su do kraja rasvijetljene sve okolnosti ne znači da tužitelji do danas nisu saznali sve okolnosti stradavanja njihovog brata koje su im potrebne za podnošenje tužbe pa da zbog toga za početak tijeka zastare ne bi bio relevantan trenutak kada su tužitelji saznali za sve okolnosti stradavanja.

23. Stoga odgovor na drugo pitanje glasi:

Kad oštećeniku nastane nematerijalna šteta zbog pretrpljenih duševnih boli zbog smrti bliske osobe, računanje subjektivnog zastarnog roka u primjeni čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05). počinje teći od saznanja oštećenika za sve okolnosti usmrćenja žrtve te za osobu koja je za štetu odgovorna i protiv koje se može podići tužba.

24. Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama.

25. Nadalje, čl. 163. ZPP-a je propisano i da se odredbe o troškovima primjenjuju i na stranke koje zastupa državno odvjetništvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku.

26. Iz navedenog proizlazi da državno odvjetništvo kada zastupa stranku ima pravo na troškove postupka i iznos koji se priznaje i odvjetnicima.

27. Međutim, u odluci revizijskog suda broj: Rev 89/2021-2 od 2. ožujka 2021. izraženo je pravno shvaćanje da kada je riječ o parničnim troškovima Republike Hrvatske po osnovi zastupanja po državnom odvjetništvu potrebno je imati u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), koja se odnosi na parnični predmet u kojem je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen te da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužitelja na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

28. Republika Hrvatska ima pravo na naknadu parničnih troškova prema čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 163. ZPP-a, ali prilikom odmjeravanja troškova postupka Republici Hrvatskoj parnični trošak ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja odnosno ovisi i o utvrđenju suda je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo o naknadi troškova) i prava tužitelja na temelju čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori – broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06, 2/10).

29. Stoga odgovor na treće pitanje glasi:

Prilikom odmjeravanja troškova postupka Republici Hrvatskoj valja voditi računa o svim okolnostima svakog konkretnog slučaja pa tako i o utvrđenju suda je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo o naknadi troškova) i prava tužitelja na temelju čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju.

30. Iz svega navedenoga proizlazi da je shvaćanje drugostupanjskog suda o primjeni odgovarajućeg zakona (ZOŠT ili ZORH) u konkretnom slučaju te o početku tijeka subjektivnog zastarnog roka u suprotnosti sa shvaćanjem revizijskog suda u gore navedenim odlukama pa kako taj sud nije imao u vidu sve okolnosti potrebne za odlučivanje o primjeni odgovarajućeg zakona u konkretnom slučaju te o početku tijeka subjektivnog zastarnog roka, nema uvjeta za preinaku odluke.

31. Stoga je valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu na temelju čl. 391. st. 7. ZPP- a i riješiti kao u izreci.

32. Odluka iz točke II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 30. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil