REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3802/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BRIONI d.o.o., OIB 78706979190, sa sjedištem u Puli, Šijanska cesta 4, kojeg zastupa punomoćnica Biljana Grozdanić Pilat, odvjetnica u Puli, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB 94472454976, sa sjedištem u Zagrebu, Listopadska 2, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Listopadska 2, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2004/2023-2 od 24. svibnja 2023. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Pazinu, poslovni broj P- 167/2022-39 od 24. ožujka 2023., u sjednici održanoj 30. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2004/2023-2 od 24. svibnja 2023. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Pazinu, poslovni broj P- 167/2022-39 od 24. ožujka 2023. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava u sudskoj praksi, a i zbog povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje.

2. Pitanja koja je tuženik naznačio u prijedlogu glase:

"1. Je li prilikom odlučivanja o žalbi tuženika drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 385. stavka 2. i članka 365. i članka 375. sve u vezi s člankom 354. stavkom 2. točkom 11. ZPP, jer se u presudi drugostupanjski sud uopće nije očitovao, nije spomenuo i nije ocijenio konkretne prigovore i žalbene razloge tuženika na činjenične i pravne zaključke prvostupanjskog suda koji su od odlučnog značaja za rješenje spora i temeljem kojih žalbenih razloga je tuženik osporavao pravilnost materijalnopravnog zaključka prvostupanjskog suda u pogledu dosude isplate zakupnine tako što je ostalo neobrazloženo zbog čega sud smatra neosnovanim žalbene razloge kojima je tuženik tvrdio da je prvostupanjska presuda nezakonita budući je tužitelj predmetni poslovni prostor u utuženom razdoblju dao u zakup trećoj osobi radi čega je neosnovan njegov tužbeni zahtjev budući mu omogućuje dvostruku naplatu zakupnine istog uredskog prostora, pa je li radi toga pobijana drugostupanjska presuda u protivnosti s pravnim shvaćanjem iskazanim u odlukama Vrhovnog suda RH broj Rev-x 1174/11-2 od 11. srpnja 2012., III Kr-38/14-4 od 6. studenoga 2014., Revr-183/11-2 od 16. listopada 2013.;

2. Je li sud dužan u presudi pozvati se na činjenična utvrđenja iz parnice u kojoj donosi presudu i iznijeti u presudi koju donosi svoje pravno stajalište u odnosu na činjenice utvrđene u parnici na koju se odnosi presuda koju donosi ili se može pozvati na utvrđene činjenice i pravna stajališta iznesena u ranijoj parnici vođenoj između istih stranaka, pa kada sud propusti iznijeti činjenično pravne razloge presude iz parnice na koju se donesena presuda odnosi uz istodobno pozivanje na činjenično pravne razloge presude iz druge parnice predstavlja je li takvo suđenje suđenje protivno praksi Vrhovnog suda RH izraženoj u odlukama broj Rev-374/2022- 2 od 26. listopada 2022., Rev-3024/14 od 12. rujna 2018., Rev-x-917/2016 od 17. rujna 2019., a ovo osobito u slučaju kada se žalbeni razlozi stranke odnose na odlučne činjenično pravne prigovore koji nisu bili predmetom odlučivanja ranije parnice na koju se sud pozvao;

3. Je li u smislu odredbe članka 375. stavka 1. ZPP drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o žalbama stranaka dužan očitovati se o odlučnim i konkretnim žalbenim prigovorima, pa tako i da iznese bilo kakvu ocjenu o žalbenom prigovoru zastare;

4. Je li prilikom odlučivanja o žalbi tuženika drugostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 385. stavka 2. i članka 365., članka 375. sve u vezi s člankom 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer se u presudi drugostupanjski sud uopće nije očitovao, nije spomenuo i nije ocijenio konkretne prigovore i žalbene razloge tuženika u odnosu na propust suda da odgovori na odlučne prigovore tuženika kojima je tuženik isticao neosnovanost tužbenog zahtjeva zbog nemogućnosti ispunjenja ugovora (članak 137. stavak 1. ZOO/91) te potom i ništavosti ugovora (članak 47. ZOO/91) nego se samo pozvao na pravno stajalište koje je izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u drugoj parnici vođenoj između istih stranaka pa predstavlja li takvo suđenje suđenje protivno praksi Vrhovnog suda RH izraženoj u odlukama broj Rev-374/2022-2 od 26. listopada 2022., Rev-3024/14 od 12. rujna 2018., Rev-x-917/2016 od 17. rujna 2019.;

5. Je li ugovorna strana dužna ispuniti svoje obveze iz ugovora ukoliko nakon zaključenja ugovora dođe do izmjene zakona odnosno zakonskih odredaba radi kojih ispunjenje ugovora više nije pravno dopušteno te treba li u tom slučaju ugovornu stranu osloboditi njezine obveze po ugovoru, sve u smislu odredbi članka 137. stavka 1. i članka 47. ZOO/91;

6. Je li sud dužan u presudi pozvati se na činjenična utvrđenja iz parnice u kojoj donosi presudu i iznijeti u presudi koju donosi svoje pravno stajalište u odnosu na činjenice utvrđene u parnici na koju se odnosi presuda koju donosi ili se može pozvati na utvrđene činjenice i pravna stajališta iznesena u ranijoj parnici vođenoj između istih stranaka, pa kada sud propusti iznijeti činjenično pravne razloge presude iz parnice na koju se donesena presuda odnosi uz istodobno pozivanje na činjenično pravne razloge presude iz druge parnice, predstavlja li takvo suđenje suđenje protivno praksi Vrhovnog suda RH izraženoj u odlukama broj Rev-374/2022- 2 od 26. listopada 2022., Rev-3024/14 od 12. rujna 2018. i Rev-x-917/2016 od 17. rujna 2019., a ovo osobito u slučaju kada iznosi razloge o kontinuitetu poslovnih odnosa koji nisu ni bili predmetom raspravljanja u parnici u kojoj je donio presudu;

7. Može li u smislu odredbi članka 99. stavka 1. ZOO/91 i članka 1. stavka 2., članka 2. i članka 6. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, članka 6. stavka 1. i članka 34. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost te Zakona o zakupu poslovnih prostora, a sve imajući na umu stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-2640/2000-2 od 10. siječnja 2001. i Rev-2739/2017-2 od 19. svinja 2021., obveznik plaćanja poreza na dodanu vrijednost (PDV) biti zakupoprimac kao primatelj usluge ili je obveznik plaćanja PDV zakupodavac kao pružatelj usluge sve kada Ugovorom o zakupu nije ugovoreno da je obveznik plaćanja PDV zakupoprimac;

8. Može li tužitelj u parnici u kojoj traži isplatu po osnovi povrede ugovora potraživati isplatu iznosa na ime poreza na dodanu vrijednost (PDV), a što predstavlja prihod Republike Hrvatske, iako je u trenutku donošenja presude nastupila zastara plaćanja PDV radi čega tužitelj neće biti obvezan platiti PDV čime ostvaruje „zaradu“ po osnovi poreza koji ne predstavlja njegov prihod koji bi ostvario zbog povrede ugovora, pa je li, kada tuženik ukazuje na neosnovanost tako zatraženog iznosa zastarjelog PDV, sud dužan obrazložiti zbog čega dosuđuje tužitelju isplatu predmetnog PDV odnosno može li tužitelj taj iznos PDV uopće potraživati od tuženika;

9. Je li drugostupanjski sud dužan kod odluke o početku tijeka kao i stopi zakonskih zateznih kamata, a sve u smislu odredbe članka 338. stavka 4. ZPP, određeno u presudi obrazložiti zašto je dosudio zakonske zatezne kamate te ukoliko u obrazloženju presude ne iznese niti jedan razlog iz kojega bi bilo vidljivo zbog čega je dosudio zakonske zatezne kamate, je li time pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda ZPP iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a sve imajući na umu pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-505/04-2 od 1. lipnja 2004., Rev-76/81 od 26. svibnja 1982., Rev-93/94 od 16. svibnja 1995. i

Rev-1130/06 od 28. kolovoza 2007.;

10. Treba li sud kod odluke o parničnim troškovima stranaka primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022) u vezi s člankom 90. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14), a imajući na umu pravno stajalište izraženo u presudi Visokoga trgovačkog suda RH Pž-450/2023-2 od 30. kolovoza 2023., odluku o parničnim troškovima donijeti na način da za parnične radnje poduzete do 1. studenoga 2022. stranci treba priznati parnični trošak prema vrijednosti boda od 10,00 kuna, dok za parnične radnje poduzete nakon 1. studenoga 2022. stranci treba priznati parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna ili pak odluku o parničnim troškovima stranaka treba donijeti za sve poduzete radnje odnosno i za one parnične radnje poduzete i prije 1. studenoga 2022. stranci prizna/dosudi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna?".

3. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava u sudskoj praksi.

5. Naime, po osnovi odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti samo onda ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

6. Pitanja naznačena brojevima 1., 2., 3., 4., 6. i 9., prema ocjeni revizijskog suda, nemaju potrebno obilježje važnosti jer tuženik ovim pitanjima, u bitnom, ukazuje da je drugostupanjski sud počinio istaknute bitne povrede postupka zato što se pozvao na razloge koje je dao sud prvog stupnja te ih prihvatio, ne očitujući se detaljnije na konkretne žalbene prigovore. Prema ocjeni revizijskog suda, koja se oslanja na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice, presuda od 21. siječnja 1999. u predmetu Ruiz Garcia protiv Španjolske, zahtjev broj 30544/96), nije nužno da u opisanim okolnostima drugostupanjski sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja bi bila ili mogla biti od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, usprkos tome što je detaljnije i podrobnije obrazloženje poželjno. To najznačajnijim dijelom ovisi o tome jesu li u detalje izloženi činjenični i pravni razlozi na temelju kojih je sud prvog stupnja odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

7. U konkretnom je slučaju predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu zakupnine u razdoblju od 3. studenoga 2007. do 3. studenoga 2008., utemeljen na Ugovoru o zakupu, za jedno uredsko mjesto za rad sa strankama unutar poslovnog prostora tužitelja u Stanici za tehnički pregled u Puli, Šijanska cesta 4.

8. Između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika zaključili Ugovor o zakupu 3. studenoga 2003. te da se tim ugovorom tužitelj kao zakupodavac obvezao staviti na raspolaganje predniku tuženika kao zakupniku jedno uredsko mjesto za rad sa strankama unutar svog prostora u Stanici za tehnički pregled koja se nalazi u Puli, Šijanska cesta 4, a ugovoreno je da će zakupnik navedeni prostor koristiti isključivo za potrebe obavljanja djelatnosti osiguranja motornih vozila, te je određena godišnja zakupnina u iznosu od 15.338,76 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, kao i da u zakupninu nije uračunat porez. Taj je ugovor zaključen za određeno vrijeme od pet godina, a rok je počeo teći 3. studenoga 2003. Ujedno je ugovoreno da se zakupnina plaća jednom godišnje, i to do 31. listopada za idućih dvanaest mjeseci.

8.1. Pored navedenih nespornih činjenica, u postupku je utvrđeno da je presudom Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7180/06-6 od 23. veljače 2010. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P- 447/2006-15 od 12. listopada 2006. koja je donesena u predmetu koji se vodio između istih stranaka i u istim ulogama kao i u ovom postupku, a kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zakupninu za razdoblje od 3. studenoga 2005. do 2. studenoga 2006. u iznosu od 137.955,98 kuna sa zateznom kamatom od 11. studenoga 2005. do isplate. Također je pravomoćno odbijen tuženikov protutužbeni zahtjev za raskid predmetnog ugovora o zakupu, koji raskid je bio zahtijevan zbog promijenjenih okolnosti (da ostvareni promet ne opravdava trošak zakupnine za dva uredska mjesta na prodajnom mjestu koje je omogućio tužitelj).

8.2. Nadalje je utvrđeno i da je presudom Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu, poslovni broj P-567/11-28 od 6. lipnja 2011. (koja je djelomično preinačena presudom Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7260/11- 4 od 25. ožujka 2015.), naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zakupninu za razdoblje od 3. studenoga 2006. do 2. studenoga 2007. u iznosu od 18.713,29 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom od 11. studenoga 2006. do isplate, dok je odbijen tuženikov protutužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovora o zakupu, kao i za raskid predmetnog ugovora o zakupu.

8.3. U postupku je također utvrđeno da je tužitelj svoju obvezu iz Ugovora o zakupu u cijelosti ispunio time što je pravnom predniku tuženika stavio na raspolaganje jedno uredsko mjesto za rad sa strankama unutar svog prostora u spomenutoj stanici za tehnički pregled pri čemu je ocijenjeno da za obvezu zakupnika u pogledu plaćanja zakupnine nije bitno koristi li zakupnik doista zakupljeni prostor, sve dok je ugovor na snazi, dok je utvrđeno da tužitelj ničim nije onemogućavao tuženiku da koristi zakupljeni prostor.

8.4. Osim toga, prvostupanjski je sud tuženikovu jednostranu izjavu o raskidu Ugovora od 9. kolovoza 2005. raspravio u kontekstu odredbe članka 23. stavka 1. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 91/96, 124/97, 174/2004, 38/09, 125/11 - dalje: ZZPPP), koji se je bio na snazi u predmetnom razdoblju. U tom je smislu ocijenjeno da ugovor o zakupu sklopljen na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koji je sklopljen, a bio je na snazi u utuženom razdoblju te da je u okolnostima konkretnog slučaja, u skladu s člankom 9. Ugovora o zakupu, mogao biti raskinut ako za to postoje razlozi propisani zakonom što tuženik nije dokazao.

8.5. Uz navedeno, prvostupanjski je sud otklonio i tuženikovu tvrdnju o ništetnosti predmetnog Ugovora o zakupu zbog protivnosti s prisilnim propisima (konkretno odredbi članka 273. Zakona o sigurnosti prometa na cestama) u vezi s Pravilnikom o tehničkim uvjetima koje mora ispunjavati Stanica za tehnički pregled vozila („Narodne novine“ broj 159/04, 6/05) te da se svrha ugovora nije mogla ostvariti, budući da je u utuženom razdoblju tuženiku bilo zabranjeno obavljanje djelatnosti u svrhu zbog koje je zaključen ugovor o zakupu, što, međutim, već iz okolnosti da su propisi na koje se tuženik poziva doneseni i stupili na snagu nakon zaključenja spornog ugovora (budući je ugovor zaključen i počinje se primjenjivati 3. studenoga 2003., a tuženik se poziva na propise iz 2004. i 2005.) te odredbe, sve ukoliko bi i imale značaj onoga što tuženik iznosi, ne čine ugovor ništavim, jer u trenutku njegovog zaključenja isti nije bio protivan prisilnim propisima, pa tako ni onima na koje se tuženik poziva. S druge je strane ocijenjeno da naknadno donošenje odredbi koje eventualno ne daju podlogu za ostvarivanje svrhe ugovora o zakupu, nema za posljedicu nastanak ništavosti ugovora.

8.6. Cijeneći sadržaj članka 3. predmetnog Ugovora o zakupu prema kojem u zakupninu nije uračunat porez, sud je prvog stupnja ocijenio da se porez na dodanu vrijednost trebao uračunati odnosno dodati prilikom plaćanja zakupnine. Takav je zaključak obrazložen time što je, u skladu s odredbom članka 1. stavka 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj 47/95, 106/96, 164/98 i 105/99 - dalje: ZPDV), porez na dodanu vrijednost prihod državnog proračuna, dok se prema odredbi članka 2. ZPDV, taj porez plaća na isporuke svih vrsta dobara i sve obavljene usluge u tuzemstvu. Prema odredbi članka 6. stavka 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj 60/96, 113/97, 7/99, 112/99 i 119/99) uslugama se, među ostalim, smatraju i usluge prepuštanja na uporabu i korištenje (najam ili zakup). S obzirom na takav pravni okvir, sud je prvog stupnja zaključio da je tuženik trebao znati da će na ugovoreni iznos zakupnine trebati platiti porez na dodanu vrijednost tim više što je u odredbi članka 3. Ugovora o zakupu navedeno da u zakupninu nije uračunat porez. Iako u samom ugovoru stranke nisu izričito definirale hoće li tužitelj u računu fakturirati i porez na dodanu vrijednost, odnosno hoće li navedeni porez podmirivati tuženik, i iz okolnosti da je za razdoblje od početka važenja ugovora o zakupu tuženik dobrovoljno podmirivao zakupninu s porezom na dodanu vrijednost, sud je prvog stupnja zaključio da je volja stranaka prilikom zaključenja ugovora o zakupu iz 2003. bila da će tuženik zajedno sa zakupninom plaćati i porez na dodanu vrijednost.

8.7. U odnosu na po tuženiku istaknuti prigovor zastare, isti je ocijenjen neosnovanim. Pritom je prvostupanjski sud imao na umu da se tužbom traži zakupnina za razdoblje od 3. studenoga 2007. do 2. studenoga 2008. sa dospijećem na dan 31. listopada 2007. (budući da je Ugovorom o zakupu od 3. studenoga 2003. ugovoreno da se zakupnina plaća jednom godišnje i to do 31. listopada za idućih dvanaest mjeseci), a tužba je podnesena 16. kolovoza 2010., dakle unutar trogodišnjeg zastarnog roka iz članka 228. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91). U odnosu na tvrdnje tuženika da je utužena tražbina zastarjela zato što je tužitelj tužbu podnio protiv nepostojeće pravne osobe, dok je tužbeni zahtjev protiv tuženika podnesen tek podneskom od 6. svibnja 2013., ocijenjeno je da naznaka tuženikove podružnice uz naznaku tuženikove tvrtke, a u kojem je dijelu tužba kasnije uređena, nema utjecaja na nepostojanje tuženikove pasivne legitimacije, kao ni na učinak prekida zastare. To stoga što uređenjem tužbe i preciziranjem tvrtke tuženika nije došlo do ponovnog tijeka zastarnog roka, kako to pogrešno tvrdi tuženik. Tako je sud prvog stupnja ocijenio da je u konkretnom slučaju podnošenjem tužbe 16. kolovoza 2010. došlo do prekida zastare u odnosu na cijelo utuženo potraživanje (uključujući i potraživanje poreza na dodanu vrijednost kojeg je tuženik trebao platiti na iznos zakupnine).

8.9. Prvostupanjski je sud ujedno ocijenio da je tuženik pao u zakašnjenje jer nije ispunio utuženu obvezu u roku, pa mu pripada i zatezna kamata od 31. listopada 2007. do isplate jer je ugovorom o zakupu ugovoreno da se zakupnina plaća jednom godišnje, i to do 31. listopada za idućih dvanaest mjeseci.

9. U okolnostima konkretnog slučaja, sud je prvog stupnja prilikom odlučivanja o predmetu spora uzeo u obzir sve u postupku izvedene dokaze, cijenio ih je ne samo zasebno i pojedinačno, već i u ukupnosti sa svim ostalim dokazima, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP, te im je ocijenio pripadajuću dokaznu snagu. Pored toga, tuženiku je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bio na raspolaganju kontradiktorni postupak tijekom kojeg je mogao iznijeti argumente koje je smatrao relevantnim za konkretan slučaj. Činjenični i pravni razlozi za prihvaćanje tužbenog zahtjeva su od strane prvostupanjskog suda obrazloženi jasno, ozbiljno, detaljno, logično, uvjerljivo i dostatno. Stoga kada se drugostupanjski sud u obrazloženju drugostupanjske presude pozvao na tako utvrđeno i obrazloženo činjenično stanje i tako obrazloženu primjenu materijalnog prava, tada nije počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 375., člankom 338. stavak 4. ZPP i člankom 8. ZPP na koju se tuženik poziva, a ni bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP. Takva se presuda ne može smatrati nedostatno obrazloženom, usprkos tome što bi podrobnije obrazloženje bilo poželjno (tako i ESLJP, spomenuta presuda Garcia Riuz protiv Španjolske). U okolnostima konkretnog slučaja takva presuda udovoljava standardima prava na obrazloženu sudsku oduku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje koje je zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), a koja u bitnom osigurava temeljna procesna jamstva.

10. Peto naznačeno pitanje također nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zato što je usmjereno na preispitivanje pravomoćnih sudskih odluka kojima je odbijen tuženikov protutužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o zakupu odnosno na raskid tog ugovora. Osim toga, razlozi važnosti na koje tuženik ukazuje u prijedlogu za dopuštenje revizije u odnosu na ovo pitanje ne upućuju na zaključak da je u nekom drugom sudskom postupku nekoj stranci u istim činjeničnim i pravnim okolnostima bila pružena pravna zaštita koja bi tuženiku u ovom postupku bila uskraćena.

11. Sedmo naznačeno pitanje također nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zato što se njime zaobilazi utvrđenje nižestupanjskih sudova o volji stranaka predmetnog ugovornog odnosa u pogledu obveze plaćanja poreza na dodanu vrijednost, pa se u tom smislu ovo pitanje ne naslanja na činjenični supstrat pobijane presude. U odnosu na osmo pitanje, razlozi važnosti koje je naveo tuženik u prijedlogu ne odnose se na ovo pitanje, pa u tom smislu nisu odgovarajući jer ne govore u prilog zaključku da je nekoj stranci u vezi s ovim pravnim pitanjem pružena pravna zaštita u istim činjeničnim i pravnim okolnostima koja bi bila uskraćena tuženiku u ovom postupku. U tom smislu odgovorom na ovo pitanje nije moguće ostvariti javnu funkciju revizije po dopuštenju.

12. Deseto naznačeno pitanje se svodi na retroaktivnu primjenu Tbr. 50. Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 126/22) kojom je vrijednost boda povećana s 10,00 kuna na 15,00 kuna, a u vezi s Tbr. 48. stavka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) kojom je propisano da sud kada odlučuje o naknadi troškova zastupanja na račun protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. O ovom pravnom pitanju, suprotno navodima predlagatelja, postoji praksa revizijskog suda i izražena je primjerice u presudi ovog suda broj Rev- 953/2021-2 od 13. veljače 2024., a pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci je podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda.

12.1. Tuženik u prijedlogu posebno naglašava sadržaj odredbe članka 90. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) prema kojoj zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika je opći akt u smislu odredbe članka 3. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24 - dalje: ZUS) odnosno članka 3. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21) što i tuženik i ne osporava. Zakonitost općih akta ocjenjuje Visoki upravni sud u skladu s odredbom članka 25. točka 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24) u posebnom postupku ocjene zakonitosti općih akata uređenog Dijelom šestim ZUS (odredbe članaka 158. do 165. ZUS). Visoki upravni sud nije utvrdio da sporna odredba Tarife nije suglasna sa zakonom.

13. U takvim je okolnostima na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP valjalo odbiti prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja slijedom čega je riješeno kao u točki I. izreke ovog rješenja, dok je u odnosu na tvrdnje o povredi temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje prijedlog valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP radi čega je riješeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 30. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil