Poslovni broj: P-5309/2023-21

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Mihaela Vilus, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. rujna 2025. godine u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Vedrana Miličevića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika ČV, odvjetničke vježbenice, dana 30. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206657751 od 12. 05. 2006., sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"...obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.".

II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206657751 od 12. 05. 2006., sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:"...obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja..."

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 691,65 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

6,28 EUR od 14.11.2008.

11,25 EUR od 14.01.2009.

12,94 EUR od 14.02.2009.

7,53 EUR od 14.03.2009.

8,58 EUR od 14.04.2009.

9,18 EUR od 14.05.2009.

6,88 EUR od 14.06.2009.

7,90 EUR od 14.07.2009.

4,77 EUR od 14.08.2009.

7,49 EUR od 14.09.2009.

5,20 EUR od 14.10.2009.

6,92 EUR od 14.11.2009.

6,12 EUR od 14.12.2009.

11,04 EUR od 14.01.2010.

13,94 EUR od 14.02.2010.

13,32 EUR od 14.03.2010.

16,54 EUR od 14.04.2010.

21,29 EUR od 14.05.2010.

23,39 EUR od 14.06.2010.

30,76 EUR od 14.07.2010.

28,33 EUR od 14.08.2010.

39,41 EUR od 14.09.2010.

33,13 EUR od 14.10.2010.

35,31 EUR od 14.11.2010.

42,69 EUR od 14.12.2010.

46,53 EUR od 14.01.2011.

40,00 EUR od 14.02.2011.

44,40 EUR od 14.03.2011.

40,99 EUR od 14.04.2011.

48,23 EUR od 14.05.2011.

61,31 EUR od 14.06.2011.

s time da zakonska zatezna kamata do 1. siječnja 2008. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. teče po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01.siječnja 2023. pa do 29.prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana

IV. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 1. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: 3215005003-682/08 od 21. 11. 2008., sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.".

V. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 4. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: 3215005003-682/08 od 21. 11. 2008., sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja...".

VI. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.212,18 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

16,52 EUR od 19.01.2009.

17,77 EUR od 14.02.2009.

11,38 EUR od 14.03.2009.

12,62 EUR od 14.04.2009.

13,32 EUR od 14.05.2009.

10,62 EUR od 14.06.2009.

11,82 EUR od 14.07.2009.

8,15 EUR od 14.08.2009.

11,36 EUR od 14.09.2009.

8,65 EUR od 14.10.2009.

10,69 EUR od 14.11.2009.

9,74 EUR od 14.12.2009.

15,56 EUR od 14.01.2010.

18,99 EUR od 14.02.2010.

18,26 EUR od 14.03.2010.

22,07 EUR od 14.04.2010.

27,68 EUR od 14.05.2010.

30,17 EUR od 14.06.2010.

38,88 EUR od 14.07.2010.

36,01 EUR od 14.08.2010.

49,10 EUR od 14.09.2010.

41,68 EUR od 14.10.2010.

44,25 EUR od 14.11.2010.

52,98 EUR od 14.12.2010.

57,53 EUR od 14.01.2011.

49,80 EUR od 14.02.2011.

55,00 EUR od 14.03.2011.

50,98 EUR od 14.04.2011.

59,53 EUR od 14.05.2011.

75,08 EUR od 14.06.2011.

83,55 EUR od 14.07.2011.

104,13 EUR od 14.08.2011.

78,30 EUR od 14.09.2011.

70,85 EUR od 14.10.2011.

70,18 EUR od 14.11.2011.

70,91 EUR od 14.12.2011.

78,84 EUR od 14.01.2012.

80,92 EUR od 14.02.2012.

78,64 EUR od 15.03.2012.

78,27 EUR od 14.04.2012.

79,36 EUR od 14.05.2012.

81,68 EUR od 15.06.2012.

79,65 EUR od 21.07.2012.

79,02 EUR od 14.08.2012.

73,32 EUR od 14.09.2012.

77,32 EUR od 14.10.2012.

79,82 EUR od 14.11.2012.

79,15 EUR od 21.12.2012.

78,47 EUR od 14.01.2013.

74,75 EUR od 20.02.2013.

77,78 EUR od 25.03.2013.

79,88 EUR od 14.04.2013.

72,05 EUR od 14.05.2013.

70,84 EUR od 17.06.2013.

71,60 EUR od 14.07.2013.

72,02 EUR od 01.08.2013.

73,88 EUR od 02.09.2013.

76,08 EUR od 14.10.2013.

76,49 EUR od 14.11.2013.

78,24 EUR od 23.12.2013.

s time da zakonska zatezna kamata do 1. siječnja 2008. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. teče po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01.siječnja 2023. pa do 29.prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

VII. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: 3215005003-682/08 od 21. 11. 2008., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci i Tarifi naknada za usluge Kreditora.".

VIII. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 106,85 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.12. 2008. s time da zakonska zatezna teče do 01. siječnja 2008. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. teče po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01.siječnja 2023. pa do 29.prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

IX. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 30. rujna 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor radi prijeboja tuženika u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U ovoj pravnoj stvari tužitelj potražuje isplatu iznosa temeljem ništave valutne klauzule u CHF dok ne potražuje isplatu temeljem ništetne klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi. Cijeli slijed događaja vezano uz ništetnost ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF započet je podnošenjem kolektivne tužbe u kojoj je 2013. godine donijeta prvostupanjska presuda koja se prvenstveno odnosi na promjenjivu kamatnu stopu prema odluci banke pa stoga ovaj sud djelomično navodi i presude koje se odnose na pitanije promjenjive kamatne stope s ciljem da se iznese slijed događaja koji je doveo do utvrđenja ništetnosti i vezano uz valutnu klauzulu u CHF-u.

2. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 06. lipnja 2023. godine navodi kako su dana 12. svibnja 2006. godine tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206657751 (Ugovor o kreditu broj 7103135775), temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit za kupnju vozila marke RENAULT, u iznosu od 16.330,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Predmetnim ugovorom u članku 2. određena je kamatna stopa u visini od 3,99 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Dana 21. 11. 2008. tužiteljica i tuženik su sklopili Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: 3215005003-682/08 (Ugovor o kreditu broj 7104399542), temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici nenamjenski potrošački kredit u iznosu od 17.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Predmetnim ugovorom u članku 2. određena je kamatna stopa u visini od 8,70 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Predmetni krediti otplaćivani su u mjesečnim ratama, a rok otplate je po oba kredita bio 60 mjeseci. Krediti su otplaćeni i zatvoreni u cijelosti. Tužiteljica podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorima o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, te smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Jednako tako, tužiteljica smatra nedopušteno i nepoštenom i odredbu o tzv. ulaznoj naknadi tj. naknadi za troškove obrade kredita u odnosu na Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu Broj: 3215005003-682/08 od 21. 11. 2008. u iznosu od 805,09 HRK. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 (Visoki trgovački sud RH – Pž- 7129/13; VSRH – Revt-249/14) od 04. 07. 2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Što se pitanja zastare tiče, tužiteljica napominje da je to pitanje meritorno riješeno Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je izričito navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U odnosu na tuženika zastara za preplaćene iznose s osnova tečajne razlike nastupa tek 14. 06. 2023. Ovdje se ne radi o naknadi štete, nego o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok 5 godina. O svemu tome je i Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo Pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022., dakle nema govora o tome da bi zastara u ovome slučaju nastupila. Navedeno pravno shvaćanje glasi: "Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka." Što se pak pitanja nedopuštenosti i nepoštenosti odredbe o ugovorenoj valuti CHF tiče, tužiteljica uvodno napominje da je o takvim ugovornim odredbama svoje odluke u korist potrošača donio i Europski sud, i to u predmetima C-26/13 (presuda od 30. 04. 2014.) i C-51/17 (Presuda od 20. 09. 2018.) i C-118/17 (Presuda od 14. 03. 2019). Tužitelj ukazuje i na Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač, a čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu CHF, te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti (pitanje promjenjive kamatne stope je riješeno već ranije). Prvenstveno se navode zakonske odredbe koje reguliraju pravni odnos tužiteljice i tuženika, te se nadalje obrazlaže stav tužiteljice. Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21., a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužiteljica se poziva na odredbe čl. 81-87. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 1. u oba Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljice i tuženika, tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca – kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca – kune - kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom je uvijek štitila tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih više od deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je bila neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužiteljica kao potrošač nije imala mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužiteljica, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužiteljica nije imala na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogla procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjerena da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužiteljici pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljici omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njenim potrebama, i njenoj financijskoj situaciji i pojasniti joj bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužiteljicu. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku. Nadalje, tužiteljica smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužiteljica nije bila unaprijed upozorena, a što joj direktno uzrokuje štetu (zajedno s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužiteljica je bila obvezana vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužiteljice stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. O svemu tome je, kao što je već ranije navedeno, stav zauzeo i Europski sud koji je u Presudi C-26/13 od 30. 04.2014. izričito naveo: Članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na sljedeći način:-izraz "glavni predmet ugovora" odnosi se na odredbu ugovora o kreditu u stranoj valuti, sklopljenog između poslovnog subjekta i potrošača, poput odredbe u glavnom postupku, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita samo ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, što je sud koji je uputio zahtjev dužan provjeriti s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe; -ne može se smatrati da takva odredba, zbog toga što sadrži novčanu obvezu potrošača za plaćanje iznosa koji proizlaze iz razlike između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute u sklopu otplate kredita, sadrži "naknadu" koja kao protučinidba za činidbu davatelja kredita ne bi podlijegala procjeni nepoštenosti na temelju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13. Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Također, isti je sud u Presudi C-51/17 od 20. 9. 2018. izričito naveo: -Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je zajam denominiran već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. - Članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.

-Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti, umjesto potrošača kao tužitelja, istakne eventualno nepošteni karakter ugovorne odredbe, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu. Tuženik je na taj način stekao bez osnove iznos od 693,93 EUR / 5.228,40 HRK temeljem Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila Broj: 3206657751 od 12. 05. 2006. Tuženik je na taj način stekao bez osnove iznos od 3.004,31 EUR / 22.635,95 HRK temeljem Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu Broj: 3215005003-682/08 od 21. 11. 2008.Ugovorna odredba na koju tužiteljica upire ovom tužbom je dio odredbe članka 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: 3215005003-682/08 od 21. 11. 2008. u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci i Tarifi naknada za usluge Kreditora." Tuženik je takvu ugovornu odredbu koristio kao određenu naknadu za troškove obrade kredita, iako je potpuno jasno da nikakvi posebni troškovi nisu tuženiku nastali prilikom obrade kredita jer se radilo o uobičajenom i standardnom poslu kojeg tuženik obavlja, te za koji se tuženik uobičajeno "naplaćuje" kroz ugovaranje kamate na kredit. Navedena odredba, dakle, nema u svojoj suštini nikakav logički i opravdani smisao, nego se radi o tome da je tuženik takvu odredbu jednostrano nametnuo u sadržaj ugovora (koji je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika na unaprijed pripremljenom obrascu), a tužiteljica o toj odredbi nije mogla pregovarati niti ju je mogla promijeniti. Radilo se o odredbi "uzmi ili ostavi", te je zapravo tužiteljica na takvu odredbu bila prisiljena pristati kako bi u konačnici mogla realizirati novčani iznos kredita. Na taj je način tuženik ostvario ne pripadajuću imovinsku korist u visini od 805,09 HRK / 106,85 EUR. Predlaže usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U svom odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako su tužitelj i tuženik sklopili 12.05.2006. godine Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206657751 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu od 12.05.2006.) kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 16.330,41 CHF. Tužitelj i tuženik sklopili su 21.11.2008. godine Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu za broj 3215005003-682/08 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu od 21.11.2008.) kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 17.500,00 CHF. Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu od 12.05.2006., a kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.330,41 CHF, i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 693,93 EUR / 5.228,40 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu od 21.11.2008., a kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.500,00 CHF, i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 3.004,31 EUR / 22.635,95 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu od 21.11.2008., a koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, te postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 106,85 EUR / 805,09 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. 12. 2008. godine. U nastavku tuženik se očituje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu od 12.05.2006., i Ugovoru o kreditu od 21.11.2008., kako slijedi. Prije upuštanja u raspravu tuženik skreće pozornost sudu na sljedeće. Predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud tuženiku naloži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na predmetne Ugovore o kreditu (Ugovor o kreditu od 12.05.2006., i Ugovor o kreditu od 21.11.2008.), i to Opće uvjete poslovanja tuženika u spornom periodu, prvi i cjelokupni otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice kredita. Tuženik ističe kako je postavljeni manifestacijski zahtjev tužitelja za dostavom kreditne dokumentacije neosnovan, a sve iz razloga jer tužitelj prije podnošenja tužbe nije zatražio od tuženika svu dokumentaciju relevantnu za predmetni spor, a što je bio dužan učiniti. Tuženik ističe da tužitelj od tuženika nije nikada zatražio dostavu predmetne dokumentacije, a niti tužitelj o tome ne dostavlja dokaz uz tužbu. Da je u ovom konkretnom slučaju manifestacijski zahtjev neosnovan te da je potrebno pozvati tužitelja na ispravak tužbe jasno je naveo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci poslovnog broja Rev 677/2021-2 od 2. veljače 2022. godine u kojoj navodi: 13.1. U konkretnom slučaju, tužitelj je postavio manifestacijski zahtjev za koji je sud ocijenio da nije osnovan jer tužitelj nije dokazao osnovanost tog zahtjeva (nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zatražio potrebne podatke i da mu je tuženica iste odbila dati). Stoga je sud rješenjem vratio tužbu tužitelju, pozivom na odredbu čl. 109. st. 4. ZPP i odredio mu rok radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva. Kako tužitelj u određenom roku nije postupio po rješenju suda već je dostavio podnesak u kojem navodi da je ispunio zakonsku pretpostavku podnoseći zahtjev za mirno rješenje spora – ističući da nije ni bio dužan prethodno tražiti od poslodavca dostavu podataka potrebnih za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi: Pretpostavka urednosti tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP je u dužnosti tužitelja dokazati da je postavljeni manifestacijski zahtjev osnovan, odnosno tužitelj prvotno mora dokazati da mu tuženik odbija dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (ili mu tuženik neopravdano uskraćuje uvid u te podatke) i bez kojih se objektivno ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, tuženik prvenstveno smatra da tužba nije dopuštena, a podredno da tužba nije uredna. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtijeva, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci. b) U odnosu na Ugovor o kreditu od 12.05.2006., tuženik ističe kako je odredbom članka 160. Zakona o kreditnim institucijama određeno da je tuženik kao kreditna institucija dužan jedanaest godina čuvati sve isprave koje se odnose na otvaranje i zatvaranje te evidentiranje promjena stanja na računima za plaćanje te depozita, kao i ugovore i druge isprave o zasnivanju poslovnog odnosa. Pod rokom od jedanaest godina podrazumijeva se razdoblje nakon isteka godine u kojoj je poslovna promjena nastala, odnosno u kojoj su knjigovodstvene isprave sastavljene. Ako se isprave odnose na dugoročne poslove, takve se isprave čuvaju tijekom cijelog razdoblja trajanja poslovnog odnosa i najmanje jedanaest godina nakon isteka godine u kojoj je poslovni odnos prestao. Kako je predmetni kredit zatvoren 29.08.2011. godine, prema odredbi članka 160. Zakona o kreditnim institucijama rok za čuvanje ugovorne dokumentacije od jedanaest godina počeo je teći dana 31.12.2011. godine te je istekao 31.12.2022. godine, te je po proteku istog sva ugovorna dokumentacija uništena. Stoga kako je tuženik tužbu tužitelja od 06.06.2023. godine zaprimio 9.11.2023. godine, tuženik ističe da ne raspolaže sa zatraženom dokumentacijom te stoga istu nije u mogućnosti dostaviti tužitelju. Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima predmetnih kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 06.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 06.06.2018. godine nastupila zastara. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj UIII-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka)Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa toga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 1.11.2008. godine za potraživanje po Ugovoru o kreditu od 12.05.2006., odnosno od dana 01.01.2009. godine za potraživanja po Ugovoru o kreditu od 21.11.2008. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. “Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 2., Ugovora o kreditu od 21.11.2008. godine kojom je ugovoreno da "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci i Tarifi naknada za usluge Kreditora." Tužitelj nadalje s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 106,85 eur/ 805,09 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 01.12.2008. godine pa do isplate. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade.

4. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (list 10-15 spisa), otplatni plan (list 16-17 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 18-19 spisa), promet po kreditu (list 20-90 spisa), potvrdu (list 91 spisa), sudsku praksu (list 110-134, 136-149, 154-185, 190215 spisa), izvod iz zapisnika (list 135 spisa), financijsku dokumentaciju (list 150-152 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ing. Darka Prpića (list 239-257 spisa), te dokaz saslušanjem tužitelja na ročištu održanom dana 2. rujna 2025. g. (list 275-276 spisa).

5. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

6. Sud je u ovoj pravnoj stvari dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021. godine gdje je utvrđen stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (VSRH, Su IV-162/21).

7. Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 3206657751 te je tvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao banka kreditor dana 12.05.2006. godine. Svrha tog kredita je kupnja vozila marke Renault te je tuženik dostavio na raspolaganje tužitelju iznos od 16.330,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita. Kredit je bio odobren za kupnju stana. Nadalje, ugovoren je rok otplate kredita od 60 mjeseci uz kamatnu stopu od 3,99 % godišnje i to promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Dana 21.11.2008. tužiteljica i tuženik su sklopili Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: 3215005003-682/08, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici nenamjenski potrošački kredit u iznosu od 17.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Predmetnim ugovorom u članku 2. određena je kamatna stopa u visini od 8,70 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Predmetni krediti otplaćivani su u mjesečnim ratama, a rok otplate je bio 60 mjeseci. Isto tako ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima, a kao sredstvo osiguranja je ugovorena hipoteka na nekretninama.

8. U svom usmenom iskazu na ročištu dana 3. rujna 2025. tužiteljica je iskazala kako je imala 2 kredita te je prvi kredit uzela za kupnju auta, a drugi za adaptaciju obiteljske kuće. Imala je firmu u to vrijeme ali nije radila u njoj već je radila u drugoj pravoj osobi. Firma o kojoj govori je knjigovodstveni servis te nije djelovala u nekretnini koju je adaptirala s tim da napominje da je ta nekretnina izvan Zagreba te ima više suvlasnika. Prvi kredit za kupnju auta, a drugi za adaptaciju te kuće, a oba ta dva kredita su imala CHF valutnu klauzulu te promjenjivu kamatnu stopu kao i odredbu o naknadama. Ovaj prvi kredit je bio unutar akcije koja je trajala tri dana te koja je po reklami omogućavala jeftiniju kupnju vozila, te je zato bio po sistemu uzmi ili ostavi i nije se o njemu moglo pregovarati. Ovaj drugi kredit je bio za adaptaciju kuće te je taj kredit prihvatila na sugestiju osobne bankarice koja joj je rekla da je to najpovoljniji kredit za nju u tom trenutku. Banku tuženika odabrala je obzirom je njihov klijent preko 40 godina i tamo prima plaću. Prilikom podizanja kredita u banci je nisu upozorili da bi tečaj i kamatna stopa mogli značajno porasti tijekom otplatnog razdoblja. Po struci je ekonomist ali nije nikada radila u bankarskom sektoru već u knjigovodstvu. Nema specifičnih znanja iz ekonomije, bankarstva i slično. Početna rata joj je bila negdje oko 300,00 CHF za auto i 370,00 CHF za adaptaciju te su joj rate značajno porasle pri kraju otplatnog razdoblja koje nije bilo dugo. Kada su rate počela rasti nije išla u banku. Kredit je osobno otplaćivala putem trajnog naloga. Išla je kod javnog bilježnika ovjeriti oba kredita, a tamo se sve svelo na potpisivanje ugovora. Prilikom podizanja kredita za adaptaciju nisu joj nudili kredit u drugoj valuti. Početna rata joj je odgovarala, a kada je rata porasla više joj to nije odgovaralo. Nisu joj u banci govorili za pojam valuta utočišta, nisu joj niti rekli da HNB ne štiti tečaj prema CHF kao onaj prema EUR. Ugovor je pročitala i razumjela koliko je mogla. Na pitanje za što je koristila vozilo odgovorila je za osobne potrebe, nikakav posao.

9. Iz navedenih dokaza sud je utvrdio da se radi o potrošačkom kreditu obzirom da je svrha kredita bila kupnja automobila i adaptacija stambenog prostora za osobne potrebe tužiteljice. Nadalje sud je iz iskaza utvrdio da ugovorne stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbama ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF već da su to odredbe koje je tuženik kao banka jednostrano unio u sadržaj pisanog ugovora koji je sam napisao. Isto tako je sud iz provedenih dokaza utvrdio da tuženik kao banka nije tužiteljici dala sve potrebne informacije koje su potrebne da bi tužiteljicama mogla donijeti meritornu odluku obzirom da tuženik joj nije dao sve informacije o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke i valutnoj klauzuli CHF da bi tužiteljica mogla shvatiti sve rizike koji mogu nastati tijekom otplatnog razdoblja zbog takvih ugovornih odredbi.

10. Vezano uz pravni aspekt ovog predmeta valja naglasiti da je isti vezan uz problematiku tzv. kredita s valutnom klauzulom u CHF a što je prouzročilo i pokretanje kolektivne tužbe potrošača prema većem broj u naj važnijih banka u Republici Hrvatskoj pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

11. Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je: pod 4. izreke, pored ostaloga, da je banka u razdoblju od 01.01.2004.godine do 31.12.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008.godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženika - banke kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika - banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik ako banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je, između ostaloga, tuženik kako banka u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da se djelomično odbija žalba tuženika - banke kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

13. Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

14. Nadalje, prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je pošao od slijedećih zakonskih propisa.

15. Članak 118. Zakona o zaštiti potrošača određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.

17. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

18. Prema čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.

19. Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

20. Prema čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

21. Odredbom čl. 1111 st. 1 ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

22. Odredbom čl. 1115 ZOO-a određeno je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Pravna zaštita potrošača izvire iz Direktive 93/13 EEZ, koja je u nacionalno pravo transponirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine te su sve naknadne izmjene i dopune zakonodavstva usmjerenog zaštiti potrošača išle u smjeru harmonizacije sa europskom pravnom stečevinom. Članak 6 st.1 Direktive određuje da: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Navedeno predmetno shvaćanje preneseno je i u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača, na način da je utvrđeno da su nepoštene odredbe ništetne, te da ugovor može opstati ukoliko je to moguće bez ništetne odredbe.

24..Temeljem sudske prakse Europskog suda, izražene u slučaju C-618/10, Banco Espanol de Credito v. KV Camino od 14.06.2012. godine, točka 73. utvrđeno je da se članak 6 (1) Direktive 93/13/EEZ mora tumačiti na način da onemogućava (prekludira) članicu unije koja bi omogućila zakonsku odredbu, u slučaju da nađe da postoji ništetna odredba u potrošačkom ugovoru, kojom bi bilo dozvoljeno sudu da revidira sadržaj odredbe koja je utvrđena ništetnom. Nacionalni sudovi su ovlašteni samo isključiti iz primjene takvu odredbu, a ne revidirati i mijenjati njen sadržaj, čak i kada je zakonom predviđena mogućnost revizije odredbe, a sve zbog obveze tumačenja vlastite legislative u skladu sa pravnom stečevinom EU.

25. Predmetni ugovori o kreditu su od strane udruge Potrošač, ali i do samih pojedinačnih tužitelja osporeni uglavnom vezano uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli u CHF te vezano uz ugovorene naknade koje opterećuju iznos kredita. U ovom predmetu tužitelj osporava dio koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF koja je zbog značajne promjene tečaja za CHF znatno povisila obveze tužitelja kao korisnika kredita tijekom otplate te istovremeno povećala nominalni iznos koji je banka u tom istom razdoblju primila na ime otplate kredita. Stoga će se sud u nastavku obrazloženja usredotočiti najviše na to pitanje.

26. Vezano uz ovo pitanje sud upozorava na obrazloženje odluke VSRH Rev-2221/18 od 03.09.2019. godine iz koje proizlazi da su banke, vezano za pružanje odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima, propustile dati svojim klijentima sve potrebne informacija na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumijete značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu te sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose.

27.Stoga je vezano uz valutu CHF koja je dio valutne klauzule došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli sud utvrdio ništavim pojedine odredbe navedenog Ugovora o kreditu, a kako je to sud utvrdio kao prethodno pitanje ovom presudom.

28. Slijedom navedenog sud smatra da je temeljem tog ništetnog dijela odredbi čl. 1 i 6 Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila te čl. 1 i 7 Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu, a koje odredbe sadrže i dio koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika kao banke na teret tužitelja te stoga smatra osnovanim zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa koji je nastao uslijed promjene tečaja valute u valutnoj klauzuli - CHF na način da je tečajem došlo do značajnog povećanja vrijednosti valute CHF u valutnoj klauzuli predmetnog ugovora.

29. Na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz "DARFIN d.o.o.".

30. Provedenim financijskim vještačenjem sud je utvrdio vezano uz Ugovor o kreditu broj Ugovor o kreditu broj 7103135775 da razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate za anuitete za koje je utvrđen više plaćen iznos iznosi 691,65 EUR.

31. Nadalje je vještačenjem utvrđeno da vezano Ugovor o kreditu broj 7104399542 da razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate za anuitete za koje je utvrđen više plaćen iznos iznosi 3.212,18 EUR.

32. Stranke nisu prigovorile matematičkom izračunu vještaka te nisu zatražile njegov dolazak na ročište.

33. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Darka Prpića iz DARFIN d.o.o. obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

34. Slijedom svega naprijed navedenog sud je utvrdio da vezano uz Ugovor o kreditu broj Ugovor o kreditu broj 7103135775 da razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate za anuitete za koje je utvrđen više plaćen iznos iznosi 691,65 EUR, a vezano Ugovor o kreditu broj 7104399542 da razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate za anuitete za koje je utvrđen više plaćen iznos iznosi 3.212,18 EUR.

35. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta.

36. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).

37. Vezano uz pitanje zastare, a koji je prigovor tuženik iznio u svom odgovoru na tužbu sud je krenuo od odredbe čl. 225 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 78/15, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO-a) kojim je određeno da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

38. Uvidom u prijemni štambilj ovog suda na tužbi tužitelja sud je utvrdio da je tužba podnesena dana 06.06.2023. godine.

39. U svom podnesku tužitelj navodi da europska sudska praksa određuje da podnošenjem kolektivne tužbe dolazi do prekida zastare u pojedinačnim predmetima koje fizičke i pravne osobe radi naknade štete proistekle iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

40. Ovaj sud smatra da je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnijeta Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04.04.2012. godine, a što je sud utvrdio uvidom u tekst dostavljene presude broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, došlo do prekida zastare te da je ista ponovo počela teći pravomoćnošću te presude, odnosno dana 13.06.2014. godine kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4. Dakle, ovaj sud smatra da je vezano uz pitanje promjenjive kamatne stope zastarni rok od pet godina počeo ponovo teći dana 13.06.2014. godine.

41. Što se tiče pitanje valutne klauzule u CHF ovaj sud smatra da je po tom pitanju odlučujuća pravna shvaćanja zauzeta u presudi Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine te da zastarni rok od pet godina vezano uz valutnu klauzulu počeo ponovo teći od pravomoćnosti te odluke dana 14.06.2018. godine.

42. Na kraju, sud je imao u vidu i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. godine (Su-IV- 123/2024-5) koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

43. Slijedom svega naprijed navedenog, te imajući u vidu kada je podnesena tužba, ovaj sud smatra da nije došlo do zastare niti za jedan od utuženih iznosa.

44. Vezano uz prigovor tuženika oko postojanja tzv. pozitivnih razlika kada je tečaj za CHF bio niži od onog u vrijeme korištenja kredita sud ukazuje na pravno mišljenje izneseno u odluci vrhovnog suda Republike Hrvatske VSRH Rev-677/23 da nema postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba. Kako u ovoj pravnoj stvari tuženik nije istaknuo prigovor kompenzacije ili protutužbeni zahtjev do dana zaključenja prethodnog postupka već tek kasnije, to sud nije usvojio ovaj njegov prigovor.

45. Vezano uz pitanje naplate naknade za obradu kredita prema Ugovoru o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 7104399542 sud je izvršio uvid u Potvrdu o obavljenim transakcijama tuženika (list 91 spisa) te je utvrdio da je tuženik naplatio tu naknadu tužitelju u iznos od 805 HRK / 106,85 EUR dana 01.12.2008. godine.

46. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C- 26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

47. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 2 Ugovora Ugovoru o gotovinskom nenamjenskom kreditu o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

48. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

49. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

50. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

51. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 2 predmetnog Ugovoru o gotovinskom nenamjenskom kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO- a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 106,85 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.12.2008. godine, odnosno od dana kada je taj iznos tužitelju naplaćen pa do isplate.

52. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

53. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

54. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).

55. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.).

56. Odredbom čl. 6 Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama izmijenjen je čl. 11 st. 1 tč. 20 Zakona sudskim pristojbama na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Navedeno je stupilo na snagu 20.05.2023. godine (NN 51/23 od 12.05.2023. godine).

57. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava podneska do 31.01.2024., 17.096.2024. i 23.04.2025. godine sa 200,00 EUR za svaki podnesak (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročišta 20.03.2024., 14.01.2025. i 03.09.2025. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1) ili ukupno 1.400,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV u iznosu od 350,00 EUR i trošak vještačenja do 500,00 EUR pa sveukupna trošak tužitelja iznosi 2.250,00 EUR, a koji je trošak sud dosudio tužitelju na teret tuženika sukladno uspjehu u sporu.

58. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 30. rujna 2025. godine pa do isplate.

59. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 30. rujna 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.