REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-621/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Allianz Hrvatska d.d., OIB 23759810849, Zagreb, Heinzelova 70, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Rukavina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Špehar & Špehar u Zagrebu, Masarykova 7, protiv tuženika Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d., OIB 52848403362, Zagreb, Slovenska 24, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., OIB 57500462912, Zagreb, Širolina 4, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 4851/2022-2 od 16. srpnja 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-326/2021 od 21. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća se tužiteljeva revizija, ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4851/2022-2 od 16. srpnja 2024. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-326/2021 od 21. listopada 2022. u dijelu pod točkama I. i II. izreke te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. Ostavlja se o troškovima revizijskog postupka odlučiti u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom 2.025,11 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke), naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka (točka II. izreke) te je odbijen dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka (točka III. izreke).
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je tužiteljeva žalba i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I. i II. izreke.
3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-1055/25-2 od 11. ožujka 2025. dopuštena je tužitelju revizija protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:
„Da li sama činjenice da se divljač našla na kolniku autoceste, a što je uzrokovalo prometnu nezgodu naletom vozila na tu divljač, ukazuje na propust pravne osobe odgovorne za upravljanje i održavanje autoceste voditi brigu i poduzimati primjerene mjere i radnje koje bi omogućile odvijanje sigurnog i nesmetanog prometa na autocesti, posebice u vidu postavljanja i održavanja zaštitne ograde uz duž autoceste?“.
4. Tužitelj je na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) u skladu s navedenim dopuštenjem protiv drugostupanjske presude podnio reviziju u odnosu na dopušteno pravno pitanje. Traži trošak revizijskog postupka.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je osnovana.
7. Predmet spora u revizijskom postupku je tužiteljev zahtjev za regresnu isplatu 2.025,11 eur za štetu koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku radi oštećenja motornog vozila na autocesti uslijed naleta divljač-divlju mačku koja je istrčala na kolnik autoceste.
8. U ovoj fazi postupka sporno je je li činjenica da se divljač našla na kolniku autoceste, a što je dovelo do prometne nezgode naletom vozila na divljač, ukazuje na propust pravne osobne odgovorne za upravljanje i održavanje autoceste i to naročito glede postavljanja i održavanja zaštitne ograde oko autoceste.
9. Na temelju odredbe čl. 391. st. 3. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja radi kojeg je revizija dopuštena.
10. Među strankama nije prijeporno da je osiguranik tužitelja svojim vozilom naletio na divljač na kolniku autoceste.
11. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev iz razloga, jer je utvrđeno da je tuženik poduzeo sve mjere zaštite kolnika autoceste A1, koje je, prema Zakonu o cestama i podzakonskim propisima, bio dužan poduzeti. Utvrđeno je da je tuženikov osiguranik vršio ophodnju tog dana, da je na spornom mjestu postojala uredna žičana ograda, a prilikom ophodnje djelatnici osiguranika tuženika nisu zatekli nikakvu divljač. Ističu da tuženik za štetu odgovara po načelu krivnje, pa da je na tužitelju bio teret dokaza da je njegovom osiguraniku šteta nastala zbog određenog propusta ili radnje tuženika, a što tuženik nije dokazao, pa samim time nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).
12. Odredbom čl. 50. st. 1. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19 – dalje: ZOC) propisano je da za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje.
13. Odredbom čl. 2. Pravilnika o održavanju cesta („Narodne novine“, broj 90/14 – dalje: Pravilnik) propisano je između ostalog da upravitelj cesta je u obvezi omogućiti siguran promet i očuvati sigurnosne značajke javnih cesta.
14. U konkretnom slučaju je utvrđeno da se na kolniku autoceste našla divlja mačka, pa prema ocijeni ovog suda, upravo ta činjenica što se divlja mačka našla na kolniku autoceste, ukazuje da je postojala rupa ili procjep u zaštitnoj ogradi ili da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena na način da spriječi ulaz divlje mačke na autocestu, jer da je bila, tada se ne bi moglo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste. Nadalje, imajući u vidu i činjenicu da se na autocesti postiže velika brzina (do 130 km/h), izbjegavanje divljači na autocesti može imati kobne posljedice, zbog čega je osiguranik tuženika kao koncesionar bio dužan po potrebi poduzimati mjere koje su veće od onih propisanih pravnim propisima. Stoga, činjenica da je postojala ograda te da je osiguranik tuženika obavljao redovite preglede zaštitne ograde, što su utvrdili nižestupanjski sudovi iz ophodarskih dnevnika, nisu dovoljne za zaključak da je do nesreće došlo bez tuženikove krivnje (jednako stajalište zauzeto je u nizu revizijskih odluka npr. Rev-1272/21, Rev-x-230/12 itd.).
Budući da je osiguranik tuženika u obvezi održavati autocestu u stanju koje osigurava siguran promet, odgovara kao i njegov osiguratelj, prema pravilima presumirane krivnje.
15. Prema tome, odgovor na postavljeno pitanje glasi:
Pravna osoba za upravljanje i održavanje autoceste odgovora prema načelu presumirane krivnje, pa je potrebno utvrditi u svakom pojedinom slučaju jesu li poduzete sve potrebne mjere i koje su to mjere, imajući u vidu specifičnosti svakog pojedinog područja, dakle, i mjere koje su veće od propisanih, u svrhu odvijanja sigurnog i neometanog prometa na autocesti, jer činjenica da se divljač zatekla na autocesti ukazuje na postojanje propusta, pa tako i u pogledu postavljanja i održavanja zaštitne ograde.
16. Slijedom navedenog, a s obzirom da zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu raspravili u skladu s naznačenim pravnim stajalištem, a niti su se očitovali o visini postavljenog tužbenog zahtjeva, nema uvjeta za preinaku presude, pa je na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP valjalo odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
17. O troškovima revizijskog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 30. rujna 2025.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
