Poslovni broj: P-3293/2024-25

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Martina Alagić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., [adresa], OIB: 36514183925, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. rujna 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja osobno, zamjenice punomoćnice tužitelja KF, odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Bandića, odvjetnika, dana 30. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan članak 6.2. i članak 9.1. Ugovora o kreditu broj 15362 od dana 18.08.2005. godine, kojeg su sklopili tužitelj ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i tuženik PORSCHE LEASING D.O.O. sa sjedištem u [adresa], OIB: 90275854576., kao kreditor, u dijelu kojima je određeno da je kamatna stopa promjenjiva, „zbog promjena ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjena uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji“, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 15362 od dana 18.08.2005. godine, kojeg su sklopili tužitelj ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i tuženik PORSCHE LEASING D.O.O. sa sjedištem u [adresa], OIB: 90275854576., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING D.O.O. sa sjedištem u [adresa], OIB: 90275854576., da tužitelju ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati po osnovu ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 452,43 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 10,87 eura od 04.02.2009. godine pa do isplate,

- 10,86 eura od 02.03.2009. godine pa do isplate,

- 10,87 eura od 27.03.2009. godine pa do isplate,

- 10,87 eura od 04.05.2009. godine pa do isplate,

- 10,87 eura od 28.05.2009. godine pa do isplate,

- 10,86 eura od 29.06.2009. godine pa do isplate,

- 10,87 eura od 21.07.2009. godine pa do isplate,

- 11,21 eura od 03.09.2009. godine pa do isplate,

- 11,20 eura od 02.10.2009. godine pa do isplate,

- 11,22 eura od 02.11.2009. godine pa do isplate,

- 11,21 eura od 02.12.2009. godine pa do isplate,

- 11,20 eura od 31.12.2009. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 16.02.2010. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 19.03.2010. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 16.04.2010. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 04.06.2010. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 21.06.2010. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 02.08.2010. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 17.08.2010. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 29.09.2010. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 29.10.2010. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 11.11.2010. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 16.12.2010. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 20.01.2011. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 16.02.2011. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 14.04.2011. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 19.05.2011. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 16.04.2011. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 07.06.2011. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 12.07.2011. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 25.08.2011. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 28.09.2011. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 08.11.2011. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 14.11.2011. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 12.12.2011. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 12.01.2012. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 28.02.2012. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 28.02.2012. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 19.04.2012. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 12.06.2012. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 14.06.2012. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 26.07.2012. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 30.08.2012. godine pa do isplate,

- 10,01 eura od 05.09.2012. godine pa do isplate,

kao i da mu isplati po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iznos od 1.616,53 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 9,16 eura od 04.02.2009. godine pa do isplate,

- 11,93 eura od 02.03.2009. godine pa do isplate,

- 13,19 eura od 27.03.2009. godine pa do isplate,

- 10,03 eura od 04.05.2009. godine pa do isplate,

- 8,41 eura od 28.05.2009. godine pa do isplate,

- 5,58 eura od 29.06.2009. godine pa do isplate,

- 3,35 eura od 21.07.2009. godine pa do isplate,

- 3,34 eura od 03.09.2009. godine pa do isplate,

- 5,72 eura od 02.10.2009. godine pa do isplate,

- 4,31 eura od 02.11.2009. godine pa do isplate,

- 4,23 eura od 02.12.2009. godine pa do isplate

- 5,50 eura od 31.12.2009. godine pa do isplate,

- 8,67 eura od 16.02.2010. godine pa do isplate,

- 10,84 eura od 19.03.2010. godine pa do isplate,

- 11,03 eura od 16.04.2010. godine pa do isplate,

- 17,86 eura od 04.06.2010. godine pa do isplate,

- 14,86 eura od 21.06.2010. godine pa do isplate,

- 17,76 eura od 02.08.2010. godine pa do isplate,

- 28,76 eura od 17.08.2010. godine pa do isplate,

- 24,93 eura od 29.09.2010. godine pa do isplate,

- 37,34 eura od 29.10.2010. godine pa do isplate,

- 31,86 eura od 11.11.2010. godine pa do isplate,

- 27,41 eura od 16.12.2010. godine pa do isplate,

- 40,54 eura od 20.01.2011. godine pa do isplate,

- 52,94 eura od 16.02.2011. godine pa do isplate,

- 44,26 eura od 14.04.2011. godine pa do isplate,

- 47,59 eura od 19.05.2011. godine pa do isplate,

- 39,40 eura od 16.04.2011. godine pa do isplate,

- 44,17 eura od 07.06.2011. godine pa do isplate,

- 61,74 eura od 12.07.2011. godine pa do isplate,

- 56,14 eura od 25.08.2011. godine pa do isplate,

- 82,07 eura od 28.09.2011. godine pa do isplate,

- 94,90 eura od 08.11.2011. godine pa do isplate,

- 61,39 eura od 14.11.2011. godine pa do isplate,

- 64,16 eura od 12.12.2011. godine pa do isplate,

- 62,82 eura od 12.01.2012. godine pa do isplate,

- 66,24 eura od 28.02.2012. godine pa do isplate,

- 70,15 eura od 28.02.2012. godine pa do isplate,

- 69,10 eura od 19.04.2012. godine pa do isplate,

- 67,31 eura od 12.06.2012. godine pa do isplate,

- 68,05 eura od 14.06.2012. godine pa do isplate,

- 69,91 eura od 26.07.2012. godine pa do isplate,

- 68,44 eura od 30.08.2012. godine pa do isplate,

- 69,14 eura od 05.09.2012. godine pa do isplate,

i to do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., [adresa], OIB: 36514183925 naknaditi tužitelju ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.662,17 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dozvoljava se preinaka tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 01.04.2021. godine navodi kako su stranke zaključili dana 18.08.2005. godine ugovor o kreditu, broj: 15362., prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.995,97 CHF, odnosno kreditor je isplatio trgovačkom društvu Idol d.o.o. Osijek novčani iznos od 97.754,20 kn.

2. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca na način da se otplaćuje kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 315,09 CHF.

3. Predmetni ugovor o kreditu nije konvertiran u valutu EUR. Predmetnim ugovorom, ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva „po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora“, a koja se sa početnih 7,00 % godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Nadalje, tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tuženik je tako u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. O predmetnim ugovornim odredbama nije se posebno pregovaralo, te su ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, iste su protivne kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

4. S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštene odredbe, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. ZOO-a sve preplate koje proizlaze iz ništetnosti predmetnih odredbi mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude: Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine kojom je utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Prema čl. 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“.

5. Tužitelj je do potraživanog iznosa došao na način da je zbrojio sve razlike stvarno plaćenih kunskih anuiteta i kunskih anuiteta prema prvom otplatnom planu (uz primjenu početnog tečaja CHF) za cijelo vrijeme otplate kredita (uzimajući u obzir i tečajne razlike koje su bile na štetu tuženika). Predlaže usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu parničnog troška.

6. Tuženik je u svom odgovoru na tužbu naveo kako prije upuštanja u raspravljanje o meritumu stvari ističe prigovor mjesne nenadležnosti suda i zastare potraživanja. Sukladno odredbi čl. 46. Zakona o parničnom postupku za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, dok je sukladno odredbi čl. 48. istoga zakona, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe opće mjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika. Slijedom navedenog, budući sjedište tuženika nije na području suda, predlaže se sudu oglasiti mjesno nenadležnim te predmet ustupiti mjesno nadležnom sudu odnosno Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Dodatno, tuženik ističe da je predmetni Ugovor sklopljen u Zagrebu te je u točki 11.3. Općih uvjeta, ugovorena nadležnost sud u Zagrebu.

7. Na prigovor zastare na potraživanje tužitelja navodi kako u konkretnom slučaju na tužiteljev zahtjev za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). U bitnome, zahtjev tužitelja, predstavlja zahtjev za povratom plaćenog (stečenog) bez osnove, a to znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok po predmetnom Ugovoru isplaćen još u rujnu 2012.g., a tužba je podnesena tek u ožujku 2021.g., sasvim je jasno da potraživanje tužitelja za sve mjesečne obroke u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare.

8. Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva navodi kako protivi svakom eventualnom korištenju privatnog izračuna, kao dokaz glede visine tužbenih zahtjeva, jer je izračun izrađen izvan rubriciranog parničnog postupka, uz primjenu nepoznatih metodologija i od strane osobe u odnosu na koju nisu dostavljeni dokazi da je ovlaštena izrađivati knjigovodstvena vještačenja.

9. U odnosu na osnov tužbenog zahtjeva navodi kako u cijelosti osporava tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Tuženik ističe kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati.

10. Obzirom se tužitelj poziva na kolektivnu presudu, tuženik ukazuje sudu da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošača – (tzv. „Udruge FRANAK“), a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutno nikakve veze sa ovdje tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom potrošača, već uopće nije banka. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku kojom je propisano kako se fizičke i pravne osobe mogu, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, kolektivna presuda se ne može direktno primijeniti u ovom predmetu obzirom tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem tuženik povrijedio zaštićene interese.

11. Tuženik u cijelosti osporava tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Tuženik ističe kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati.

12. Nadalje, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 52. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

13. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su odredbe predmetnog Ugovora u djelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi.

14. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora uvijek postoji rizik radi promjene tečaja, kamatne stope a na koji tuženik ne utječe, ali potrošači istog rizika moraju biti svjesni. Sukladno navedenoj poslovnoj praksi, svaki je potrošač uistinu bio upoznat s rizikom sklapanja ugovora u stranoj valuti, kako u CHF, tako i u EUR. Prodajni predstavnici su potrošačima objašnjavali kako niti jedan kunski iznos neće biti jednak obzirom protuvrijednost valute varira iz dana u dan, te je s tim tužitelj bio u cijelosti upoznat. Također, što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005.godine, te je na istu upozorio tadašnji vice- guverner HNB-a ĆF prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru.

16. U večernjem listu od 09.03.2005.godine se navodi: „HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovog kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja“.

17. U Vjesniku od 29.04.2005.godine se navodi: „Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru.“

18. U novom listu od 20.07.2005. godine se navodi: „Činjenica je, a na to je upozorio i ĆF, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru. Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom, engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura.“

19. U jutarnjem listu od 21.07.2005.godine se navodi: „Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe ĆF.Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena, bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u, već da se isti podredno formira preko EUR.

20. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te upotpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama tako nema ništetnih odredbi ugovora, niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Također od tuženika se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja, odnosno o budućem smjeru kretanja tečaja, s tim u svezi tuženik ističe recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci Z (C-186/2016) navedeno: „Članak 3. Stavak.1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procjeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.

21. Slijedom navedenog, tvrdnje tužitelja o nepoštenosti ugovornih odredbi u cijelosti su netočne i paušalne, također tuženik u bitnom ističe kako je VALUTNA KLAUZULA izrijekom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom.

22. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.

23. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid u račun broj 00095-602-005 (list 5 spisa), plan otplate uz Ugovor o kreditu broj 15362 (list 7-8 spisa), promjenu kamatne stope za ugovor broj 15362 (list 9 spisa), Ugovor o kreditu broj 15362 (list 10-13 spisa), financijska dokumentacija (list 14-23 spisa), novinski članci (list 37-40 spisa), Ugovor o kreditu broj 20934 (list 47-50 spisa), sudsku praksu (list 51-53, 78-88, 144-145 spisa), rješenje Županijskog suda u Šibeniku Gž-349/2023 od 11.4.2024. (list 100-103 spisa), izjavu svjedoka NF (list 114-116 spisa), financijsko vještačenje o stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću (list 124-131 spisa, te saslušanjem tužitelja na ročištu održanom dana 02.04.2025. godine (list 148-149 spisa).

24. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

25. Sud je u ovoj pravnoj stvari dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno zaključku sa stanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021. godine gdje je utvrđen stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (VSRH, Su IV-162/21).

26. Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 15362 te je utvrdio da je isti sklopljen između tužitelja kao kreditora te tuženika kao korisnika kredita dana 18.08.2005. godine. Svrha kredita je bila kupnja osobnog automobila s iznosom kredita do 20.995,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja uz ugovornom kamatnom stopom od 7,00 % godišnje. Čl. 9 Uvjeta ugovora o kreditu je predviđena mogućnost, odnosno ovlaštenje banke da promijeni godišnju kamatnu stopu. Ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca.

27. U svom iskazu danom na ročištu dana 02. travnja 2022. godine tužitelj je iskazao kako je predmetni kredit podigao u svrhu kupnje vozila isključivo za osobne potrebe, kako nije imao firmu ili obrt. Prilikom podizanja kredita u auto kući ga nisu upozoravali na mogućnost većeg povećanja kamatne stope i tečaja za CHF. On je građevinski radnik i nema stručnih saznanja iz područja bankarstva, ekonomije i sl. Kredit je vraćao sam i to svaki mjesec uplatnicom u banci. Kada su se rate počele povećavati iz banke ga nisu zvali. Nisu mu govorili o valuti utočišta, kao niti da HNB ne štiti tečaj prema CHF kao onaj prema EUR. Išao je kod javnog bilježnika ovjeriti potpis i tamo se sve svelo na puko potpisivanje dokumenta, ništa mu nisu objašnjavali. Nije posebno provjeravao odredbe ugovora te je vjerovao čovjeku s druge strane u Vinkovcima da će sve biti u redu. Početna rata mu je bila oko 850,00 kn, a najviša preko 2.000,00 kn. Da je znao da će toliko porasti rata ne bi nikada uzeo ovakav kredit. Ugovor je pročitao ali je iz razgovora sa suprotnom stranom ugovora shvatio da je moguće da bude male promjene, ali ne ovako velike kao što je bila. Ne sjeća se da su mu ponudili ugovor s valutnom klauzulom u eurima ili nekoj drugoj valuti. na pitanje da li mu je poznato da se tečajevi stranih valuta mijenjaju odgovorio je da nije upućen u to.

28. Pročitana je pisana izjava FF u kojoj se navodi da je od 2003. zaposlenik društva Porsche Leasing d.o.o., a od početka 2007. pa nadalje zaposlenik društva Porsche Mobiliti d.o.o. na radnom mjestu area menager za Slavoniju. Njegovi zadaci uključivali su edukaciju i savjetovanje prodajnih predstavnika po auto kućama u kojima su nuđeni proizvodi Porsche Leasinga d.o.o. i Porsche Mobiliti d.o.o., kao i za informiranje klijenata. Ova društva su prvenstveno nudili klijentima ugovore s valutnom klauzulom u valuti EUR, međutim klijenti su počeli tražiti ugovore u CHF radi moguće usporedivosti ponuda dobivenih od konkurencije. Ističe da su klijentima uvijek nuđeni svi proizvodi s valutnom klauzulom u CHF i EUR te je isključivo na klijentu bio izbor u kojoj će valuti sklopiti ugovor. Prodavači su radili informativne izračune u valuti CHF i valuti EUR te predavali klijentima otplatne planove, a klijent se sam odlučivao o vrsti valute.

29. Iz predmetne pisane izjave FF proizlazi da on nije osobno sudjelovao u razgovoru s tužiteljem oko sklapanja ugovora i uvjeta kredita zbog čega po svojoj dokaznoj vrijednosti njegova izjava nije prikladna za utvrđivanje obavijesti koje su dane tužitelju.

30. Sud prihvaća iskaz tužitelja, jer ga ocjenjuje istinitim, uvjerljivim i logičnim. Iz iskaza proizlazi da se tužitelj odlučio za kupnju osobnog automobila za svoje potrebe, te da su mu u Auto kući ponudili samo kredit s valutnom klauzulom u CHF te da mu nisu ponudili druge opcije. Isto tako sud iz iskaza tužitelja utvrđuje da tužitelja nisu upozorili na sve rizike koji nastaju ugovaranjem kredita s valutnom klauzulom u CHF. Isto tako sud je utvrdio da je sam ugovor napisao tuženik te da je kao gotov ponuđen tužitelju na potpis bez da je s njim pregovarao o svim ugovornim odredbama.

31. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

32. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora o kreditu, a sve sukladno članku 96. stavak 4. ZZP/07.

33. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao, već iz iskaza tužitelja proizlazi da mu ništa nije rečeno o rizičnosti valute CHF, iz čega onda slijedi da tužitelj nije dobio potpunu i jasnu informaciju o rizicima ugovaranja najma vozila vezanu uz tečaj CHF te mogućnosti rasta tečaja u toj mjeri da značajno opterećuje plaćanja najamnine, te nije dobio informaciju o kamatama koje su mu naplaćivane u obroku rate. U odnosu na kamatnu stopu tužitelj nije imao nikakve relevantne informacije jer iako je navedena ugovorna i realna visina kamate, čl. 9 Uvjeta je jasno određeno da se i ti elementi mogu jednostrano promijeniti odlukom tuženika na što tužiteljica nema nikakvog utjecaja.

34. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata davatelja kredita koji reguliraju materiju davanja kredita i koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

35. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

36. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

37. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

38. Imajući u vidu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, jer je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i često se koristi, za zaključiti da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo i jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni.

39. Međutim, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13), propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tuženik predočio tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

40, Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se rata kredita veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nije razumljiva. U odnosu na kamatnu stopu tužitelj nije imao nikakve relevantne informacije jer iako je navedena ugovorna i realna visina kamate, čl. 9 Uvjeta je jasno određeno da se i ti elementi mogu jednostrano promijeniti odlukom tuženika na što tužiteljica nema nikakvog utjecaja.

41. Budući da navedene odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne) poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

42. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

43. Priroda i specifičnosti valute CHF i promjenjive kamatne stope nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF i kamata se mijenja prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

44. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran.

45. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora i Općih uvjeta tuženika o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

46. Tijekom postupka nije utvrđeno da je tužitelju jasno i potpuno objašnjena odredba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi zbog čega tužitelj nije mogao predvidjeti posljedice ugovaranja takvih odredbi.

47. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je ništetna odredba iz čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj 15362 kojima je ugovoren iznos kredita i mjesečni obrok kredita vezan uz valutu CHF prema tečaju RBA d.d., kao i promjene u visini obveza tužitelja vezane uz tu promjenu. Isto tako ništetne su i odredbe čl. 6.2 i 9.1 predmetnog Ugovora kojima se određuje promjenjivost kamatne stope te visina mjesečnih obroka.

34. Kako su predmetne odredbe Ugovora kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa prema odluci tuženika, to se ta odredbe među strankama ne može primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa rata kredita i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene kamatne stope te na temelju promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora.

35. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.

36. Provedenim vještačenjem je utvrđeno da razlika obveza u razdoblju od 1. siječnja 2009. godine do konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene anuiteta uvjetovanu izmjenama kamatne stope u razdoblju otplate, iznosi ukupno 712,26 CHF, odnosno 452,43 EUR (zbroj pojedinačno konvertiranih iznosa). Razlika obveza u razdoblju od 1. siječnja 2009. godine do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan izdavanja računa) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan korištenja, iznosi ukupno 1.616,53 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih mjesečnih iznosa) uzimajući u obzir samo pozitivne razlike. Na matematički izračun nije bilo primjedbi.

37. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića iz "Ručević vještačenja d.o.o." obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

38. Slijedom navedenog sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem se potražuje isplata vezano uz jednostranu promjenu povišenjem kamatne stope u razdoblju otplate, iznosi ukupno 452,43 EUR te vezano s osnova promjene tečaja vezano uz valutnu klauzulu u iznosu od 1.616,53 EUR te je isti iznos dosudio tužitelju na teret tuženika kako je to navedemo u tč. II. izreke ove presude.

39. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, ali kako su stranke učinile nespornim i sam tijek kamata na glavnicu to je sud prihvatio taj tijek i isti dosudio.

40. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, a od 01.08.2015. godine pa do isplate temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05.

41. U Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari se ne naslanja na odredbe o kolektivnom pregovaranju odnosno o sudskim odlukama u kolektivnoj tužbi i njenim učincima na pojedinačne sporove pa stoga sud smatra da se o pitanju zastare treba uzeti u obzir odredbu čl. 328. ZOO-a kojom je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu.

42. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

43. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF iz Ugovora o kreditu koji nije bio obuhvaćen pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja u ovoj pravnoj stvari pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

44. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.).

45. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 01.04.2021. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak pristupa na ročišta 15.10.2024., 02.04.2025. i 09.09.2025. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1), trošak sastava podneska od 22.05.2021., 28.12.2021., 25.10.2024. i 30.12.2024. godine sa 200,00 EUR za svaki podnesak (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročište za objavu sa 100,00 EUR (tbr.9/3) ili ukupno 1.700,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV (tbr. 46) u iznosu od 425,00 EUR te sudsku pristojbu na tužbu 71,01 EUR te na presudu od 67,16 EUR, trošak financijskog vještačenja od 400,00 EUR pa se dobiva iznos od 2.662,17 EUR, a koji iznos je sud dosudio tužitelju na teret tuženika.

46. Sud tužitelju nije priznao trošak za sastav podneska od 27.04.2021. i23.10.2024. godine kojima se dostavljala uplatnica jer isu bili potrebni z vođenje postupka kao niti za sastav žalbe od 06.04.2023. godine koja je bila odbijena kao niti za podnesak od 18.03.20205. godine koji se ukazao nepotrebnim jer je tužitelj kasnije potpuno normalno došao na ročište u sjedište suda. Sud nije priznao tužitelju niti sastav podneska od 15.10.2024. godi ne obzirom da je isti dan održano ročište pa su navodi iz tog podneska mogli biti dani na ročišni zapisnik.

47. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 30. rujna 2024. godine pa do isplate.

48. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 30. rujna 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.