REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3946/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UPRAVITELJ STAN d.o.o., Zagreb, Ksaverska cesta 41, OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dunja Belaić Goleš, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ŠD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Jasna Matičević, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-811/2024-2 od 3. travnja 2025., kojom odlukom je dijelom preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1969/2021-29 od 22. travnja 2024., na sjednici održanoj 30. rujna 2025.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pitanja u prijedlogu se odbija, a u odnosu na naznačene povrede ljudskih prava se odbacuje.
Obrazloženje
1. Protiv drugostupanjske odluke citirane u uvodu ove odluke tuženik je u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 155/23. - dalje: ZPP) podnio prijedlog za dopuštenje revizije naznačivši pravna pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu. Ujedno tvrdi da je u postupku došlo, do povrede temeljnih ljudskih prava – na pravično suđenje, te prava na obrazloženu sudsku odluku i pravni lijek.
2. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a st.1. i 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), prema ocjeni ovog revizijskog suda, naznačena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije koje glase:
"1. Je li sud kada u presudi nije naveo razloge o odlučnim činjenicama i obrazložio drugostupanjsku odluku u smislu čl.369.st.1. ZPP-a počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2.toč.11. ZPP-a?
2. Predstavlja li propust drugostupanjskog suda da se obrazloženo očituje o navodima iznesenim u odgovoru na žalbu bitnu povredu odredaba Zakona o parničnom postupku iz čl.354.st.2.toč.11. ZPP-a?
3. Odnose li se odredbe Zakona o parničnom postupku o obveznom sadržaju pisano izrađene presude iz čl.338. ZPP-a i na drugostupanjske odluke?
4. Da li osnovno načelo parničnog postupka, načelo stranačke istine, znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile, slijedom čega su stranke u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji pa ako koja od stranaka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti.
5. Da li znači da pravila o teretu dokazivanja (čl.219. i čl. 221a. ZPP) obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava?
6. Da li je u slučaju kada je tuženik prigovorio postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, na tužitelju teret dokaza opravdati visinu tužbenog zahtjeva?
7. Da li je sud pogrešno primijenio materijalno pravo o teretu dokazivanja u slučaju kada je usvojio tužbeni zahtjev unatoč tome što tužitelj nije dostavio podneseno dokazno sredstvo kojim dokazuje visinu tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju Odluku od 10.02.2017. g., a kojom odlukom je navodno prema navodima tužitelja utvrđena visina pričuve?
8. Da li međuvlasnički ugovor predstavlja podesno dokazno sredstvo za utvrđivanje aktivne i pasivne legitimacije stranaka u postupku, posebno u situaciji kada takav ugovor nije sklopila potrebna većina suvlasnika?
9. Je li tužitelj dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva u slučaju kada dokumentacija kojom tužitelj pokušava dokazati postojanje obveznopravnog odnosa predstavlja internu dokumentaciju tužitelja, odnosno može li takva dokumentacija biti dokaz prava vlasništva predmetne nekretnine odnosno dokaz činjenice da bi tužitelj i tuženici bili suvlasnici nekretnine u utuženom razdoblju odnosno dokaz postojanja poslovnog odnosa parničnih stranaka, iz čega bi proizlazilo da je tuženik bio u obvezi plaćati utužene račune?
10. Da li izvod iz ovjerovljenih poslovnih knjiga tužitelja na temelju kojih je javni bilježnik donio rješenje o ovrsi, po podnesenom prigovoru u kojemu je tuženik kao ovršenik osporio osnovu i visinu, takve isprave uopće dovoljan dokaz u parnici (adekvatan odnosno podesan dokaz) za dokazivanje postojanja poslovnog odnosa stranaka u utuženom razdoblju ili je posrijedi samo riječ o jednostrano izdanim ispravama u smislu odredbe čl.8. Zakona o računovodstvu?",
ne ispunjavaju pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
3.1. Predlagatelj se poziva se na ovosudne odluke u predmetima Rev-1260/2014, Rev-4632/2019, Rev-837/2010, Rev-1317/1991, Rev-2217/2000, Rev-4788/2019, Revt-289/2015, Revd-2471/2021, Rev-107/1997-2, Revt-108/2015, Revt-127/15, Rev-2732/88, Rev-786/97, te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatska Pž- 5396/16, a u odnosu na povredu ljudskih prava na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/3985/2012 od 22. veljače 2017., U-III/2494/2008 od 30. ožujka 2011. i U-III-1631/2015 od 13. svibnja 2015.
4. U obrazloženju navedenih pitanja predlagatelj u biti izražava svoje nezadovoljstvo pobijanom odlukom ističući nepravilnost postupanja drugostupanjskog suda kod utvrđenja osnovanosti visine zahtjeva i u primjeni pravila o teretu dokazivanja.
4.1. U ovoj pravnoj stvari predmet spora je plaćanje pričuve (s obzirom na pobijani dio). Prvostupanjski sud ocijenio je neosnovanim prigovor tuženika o pomanjkanju aktivne legitimacije tužitelja, promašenoj pasivnoj legitimaciji tuženika u odnosu na zahtjev za plaćanje pričuve, ali je odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da iako je Međuvlasničkim ugovorom utvrđen način obračuna visine pričuve 1,54 kn po kvadratnom metru da sam tužitelj tvrdi da su suvlasnici 10. veljače 2017. donijeli odluku da se pričuva sa tadašnjih 3,50 kn umanjuje na iznos od 2,50 kn po m/2, a da u situaciji kada tuženik prigovori visini da je teret dokaza te visine na tužitelju.
4.2. Drugostupanjski sud dijelom preinačuje prvostupanjskom odluku u dijelu za kojeg cijeni da je osnovan zahtjev obračuna pričuve i to prema utvrđenju visine doprinosa sredstava inicijalne pričuve iz Međuvlasničkog ugovora, jer da je taj dio zahtjeva dokazan i utvrđen. Prigovor zastare cijeni neosnovanim.
5. S obzirom na navedeno, prva tri pitanje odnose se na obrazloženost presude, pri čemu se uočava da je u pobijanoj odluci sud dao jasne razloge o osnovanosti dijela visine zahtjeva. Četvrto do sedmo pitanje odnose se na dokazivanje, točnije adekvatnost dokaza i pravilo o teretu dokazivanja, kao i daljnja naznačena pitanja. U odnosu na navedeno za naglasiti je da od tih naznačenih pitanja ne ovisi uspjeh tuženika u sporu, jer je drugostupanjski sud svoju odluku u pozitivnom dijelu temeljio na utvrđenjima prvostupanjskog suda i to dobivenima iz međuvlasničkog ugovora, kao adekvatnom dokaznom sredstvu s obzirom na sve prigovore tuženika i, na temelju onoga što je ovom sudu dostavljeno (387. st. 4. ZPP), ne problematizirane njegove valjanosti u nižestupanjskim postupcima. Odluka nije temeljena na računima i sličnim ispravama, kako se implicira. Iznad iznosa iz tog ugovora nije ni obračunavan iznos pričuve, a pravilno sudovi navode da je viši iznos pričuve tužiteljev teret dokaza. S tim u vezi sve odluke na koje se poziva predlagatelj ne odgovaraju predmetnoj pravnoj problematici. U obrazloženju svojeg prijedloga predlagatelj se ne poziva na odluke viših sudova u kojim bi bilo izraženo pravno shvaćanje nepodudarno s onim izraženim u pobijanoj odluci (uzimanje inicijalno ugovorenog iznosa za obračun pričuve) niti je na ikoji drugi način dostatno obrazložena važnost naznačenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava. Dakle, predlagatelj prijedloga za dopuštenje revizije ni ne naznačuje adekvatne razloge važnosti pa tako niti ne ukazuje konkretno da postoji različita praksa nižestupanjskih sudova koju je potrebno ujednačiti (ili ovog suda) ili da se radi o situaciji da odluka odstupa od prakse ovoga suda ili da bi trebalo preispitati sudsku praksu, a što je osnovni smisao revizijskog postupka.
6. Ocjenjujući postojanje pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP za odgovoriti je da predlagatelj svojim navodima iz prijedloga nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku koji je prethodio ovom prijedlogu, zbog osobito teških povreda postupovnog prava ili zbog pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U konkretnim okolnostima slučaja u pobijanoj odluci naznačeni su dostatni i relevantni razlozi o odlučnim činjenicama kojima se sud rukovodio u donošenju odluke, te se uočava da je na taj način stvarno ispitan slučaj.
7. Stoga je ocijenjeno da pravna pitanja naznačena u prijedlogu nemaju zahtijevanu važnost jer ne ispunjavaju kumulativne pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za dopuštenje revizije, pa je prijedlog u tom dijelu odbijen na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, a na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava prijedlog je odbačen.
Zagreb, 30. rujna 2025.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Jadranko Jug
